“Ako te tko prisili da ideš s njim jednu milju, hajde dvije!” (Matej 5,41)
Verbalna slika koju iznosi naš današnji tekst nama izgleda čudno, ali je Isusovim slušateljima bila potpuno razumljiva. Rimski je zakon svakom rimskom vojniku davao pravo da pozove građanina kako bi mu ovaj ponio njegov vojnički prtljag jednu rimsku milju. Palestina je bila okupirana zemlja i u svakom trenutku Hebrej je mogao očekivati dodir rimskog koplja na svojim plećima i naredbu da se stavi na raspolaganje rimskom vojniku.
To se dogodilo Šimunu iz Cirene, koji je morao ponijeti Kristov križ.
Zakon je bio proglašen da bi se olakšavala služba rimskom vojniku, ali su je građani smatrali vrlo ponižavajućom, zato što su poraženi bili nagonjeni da nose prtljag svojih porobljivača. Taj je zadatak podizao krvni tlak svakom domoljubnom Hebreju. I ponovno se jasno vidi Isusova korijenitost. Njegovi sljedbenici ne samo da su morali nositi teret zakonom određenu jednu milju već su trebali ponuditi svoje usluge i biti spremni da ga bez gunđanja nose još jednu. Isus želi reći svojim sljedbenicima da ne smiju biti čangrizavi minimalisti. Oni trebaju izvršavati svoje dužnosti s osmijehom, premda im se ne ukazuje čast koju zaslužuju.
Kršćani nikada ne smiju biti nemarni radnici, nezadovoljne sluge, nezahvalni pomagači. Suprotno tome, kršćani se svakog posla prihvaćaju kao radosni maksimalisti. Oni čak ne varaju ni na porezima, iako na sebi osjećaju tešku ruku vlasti.
Sve tri ilustracije koje smo proučavali na osnovu teksta u Evanđelju po Mateju 5,39-41 bavile su se istim problemom. Ilustracije o okretanju drugog obraza, o davanju plašta i o nošenju tereta još jednu milju ističu misao o razapinjanju sebe, misao koja predstavlja samu srž Isusova učenja. Upravo nas zaštita sebe i naših prava navodi da preuzmemo Božju ulogu i da se osvećujemo za stvarna ili zamišljena zla. Isus je to ilustrirao uzimajući kao podlogu nas same, naš imetak i naš rad. Kao kršćani, trebamo prepustiti Bogu da brani naš imetak, nas same i našu čast. Kad bismo svi to učinili, tada bi i crkva postala prekrasno mjesto za susrete svih vjernika. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)