“Tko bi te htio tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač!” (Matej 5,40)
Ni ovo nije lak zahtjev. Slično okretanju drugog obraza, izjava o košulji nas pogađa pravo u srce. Da bismo razumjeli što nam Isus govori u Evanđelju po Mateju 5,40, trebamo pomno razmotriti Njegove riječi. Košulja ili tunika je bila vrećasta donja odjeća, načinjena od pamuka ili lana. Svi, osim baš najsiromašnijih ljudi, imali su i drugu košulju. Haljina ili plašt bila je topla, vanjska odjeća u vidu ogrtača, koja se nosila danju i kojom se vlasnik pokrivao noću. Prosječna je osoba imala samo jednu takvu haljinu.
Hebrejski je zakon dopuštao da se košulja uzme kao zalog, ali ne i haljina, ukoliko se ne vrati do zalaska sunca (Izlazak 22,26.27).
Dakle, po zakonu plašt se nije smio trajno oduzeti. Pa, onda, vi biste možda upitali: Što nam to Isus želi reći? On nam daje neki savjet koji ne želimo čuti. On govori kako briga za zaštitu naših prava nikada ne smije zaokupiti svu našu pozornost. Još nam jednom Isus želi reći da trebamo umrijeti sebi. Kao što William Barclay ističe: “Kršćanin ne misli o svojim pravima, već o svojim dužnostima; ne o svojim privilegijama, već o svojim odgovornostima. Kršćanin je čovjek koji je zaboravio da uopće ima ikakvih prava; čovjek koji će se do smrti boriti za svoja zakonska prava, u Crkvi ili izvan nje, daleko je zašao s kršćanskih putova.”
Isusovo učenje o plaštu ne znači da se kršćanin neće zalagati za prava svojih bližnjih ili za čuvanje zakona i reda. Međutim, ono znači da je kršćanin umro sebi. To je pouka i iz prethodnog teksta. U njemu se, međutim, odnosila na našu osobnost; ovdje se odnosi na naš imetak. Isus doista očekuje od nas da mu budemo slični. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)