“Čuli ste da je rečeno: ‘Oko za oko, zub za zub.'” (Matej 5,38)
Ovdje imamo izvještaj o prastarom običaju odmazde, osvete, običaju koji je u pravu dobio ime lex talionis. Nalazimo ga i u najstarijim pravnim kodeksima. To se pravilo nalazi u Hamurabijevu zakoniku, a Hamurabi je vladao u Babilonu još prije Mojsijevog doba, ali u obliku koji daleko manje vodi računa o pravednosti nego Stari zavjet.
Osnovna pravila lex talionisa nalaze se na tri mjesta u Starom zavjetu. “Neka ti se oko ne sažaljuje! Život za život; oko za oko; zub za zub; ruka za ruku; noga za nogu.” (Ponovljeni zakon 19,21) I ponovno: “Bude li drugog zla, neka je kazna: život za život, oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu, opeklina za opeklinu, rana za ranu, modrica za modricu.” (Levitski zakonik 19,19.20; Izlazak 21,23-25)
Iz očitih razloga, ova pravila vrlo često navode kritičari Biblije kao najsurovije propise Starog zavjeta. Međutim, prije no što se upustimo u kritiku, pogledajmo što ona sadrže!
Prvo, važno je naglasiti da cilj ovih starozavjetnih propisa nije legalizirana surovost, već milost. Zamislite se za trenutak nad ljudskim strastima i osvetoljubivošću. Ljudska je sklonost, ako mu učinite nešto nažao, da uzvrati nečim što je u najmanju ruku bar isto toliko zlo – ili još gore, ako je ikako moguće. Ova neregulirana odmazda eskalira kada druga strana uzvraća sve surovije. Krvna odmazda između dviju sukobljenih strana je najvjerojatniji konačni ishod.
Starozavjetni propisi o odmazdi su dani da bi se osveta ograni čila. Oštećena strana nije smjela tražiti veću kaznu od štete koja joj je nanesena.
Drugo, pravilo nisu smjeli sprovoditi pojedinci, već vlasti zadužene za održavanje javnog poretka. Sudac je određivao uvjete i veličinu kazne. U stvari, kasnije su Hebreji uglavnom izricali novčane kazne umjesto da doslovno primjenjuju lex talionis. Čak i ono što izgleda kao surova strana Starog zavjeta treba promatrati u punoj svjetlosti istine o milosrdnom Bogu. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)