“Zakon je, znamo, duhovan, a ja sam tjelesan, prodan u ropstvo grijeha. Ja zbilja ne razumijem što činim, jer ne činim ono što hoću, nego činim ono što mrzim.” (Rimljanima 7,14.15)
Grčki filozof Platon nije bio kršćanin, ali je bio dobar promatrač ljudskih aktivnosti. Platon je ljudsku skrivenu osobnost usporedio s kočijašem koji zauzdava dva konja. Prvi je konj pitom i poslušan uzdama i naredbama, dok je drugi neukrotiv i divlji, buntovan. Ime je prvoga konja razum, a drugoga strast.
Iako Platonovo postavljanje problema možda ne odgovara u cijelosti biblijskim mjerilima, njegova analiza problema čovjeka vrlo je slična analizi apostola Pavla i opisuje sukobe kojima smo izloženi u svakodnevnom životu.
Čak se i obraćeni kršćani moraju sukobljavati s ostacima grijeha u svom životu. Mi možemo imati novo srce i nove misli, ali se stari način razmišljanja i djelovanja krije pod samom površinom i uvijek je spreman zauzeti svoje staro mjesto. I stoga, kao što Pavao kaže, svakoga dana moramo umrijeti (1. Korinćanima 15,31). Ili, kao što kaže Frank Belden, pisac himni: “Egoizam je gori od mačke sa sedam života i mora se ubijati svakoga dana!” Progresivno posvećenje je doista djelo koje se mora obavljati cijeloga života.
Srž problema čovjeka je u žilavosti njegove grješne naravi. Kad sam se pridružio Crkvi, smatrao sam da svi njeni vjernici uvijek žele činiti samo dobro. Bio sam gorko razočaran. Ustanovio sam da ima mnogo onih koji samo misle da čine ono što je dobro; ali, bili su toliko slični književnicima i farizejima da sam se počeo pitati jesu li uspjeli otkriti bar prvu ploču Blaženstava. Njihova ih je duhovna nadutost učinila samo kritičarima bližnjih.
Važno je da mi kao kršćani shvatimo dubinu problema grijeha u našem životu. Tek ćemo tada postati svjesni da nam je nužna Božja beskrajna milost kako bismo dobili oprost i istinski držali Njegov zakon. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)