“Ako te tvoja desna ruka navodi na grijeh, odsijeci je i baci od sebe, jer je bolje da ti propadne jedan od udova nego da ti cijelo tijelo ode u pakao.” (Matej 5,30)
Mnogo je bolje oteturati u Nebo negoli otrčati u ognjeno jezero. Što nam to Isus pokušava reći ovim tekstom? Mi smo jučer proučavali neuspješnost kirurškog rješenja i zaključili da odsjecanje ruke ili vađenje oka ne bi konačno riješilo problem. Problem grijeha je mnogo dublji od činova što ih može proizvesti djelovanje naših udova.
Grijeh je ukorijenjen, kaže nam Isus, u našim srcima i u našim mislima.
Danas bismo se htjeli usredotočiti na misao kako je bolje da “propadne jedan od naših udova nego da cijelo tijelo ode u pakao”. Isus ovu istu misao dva puta ponavlja, zato što želi nešto važno naglasiti.
Misao o kopanju očiju i odsjecanju ruke kao da priprema teren za najvažniji dio Isusove poruke u ovim tekstovima. Izjava o amputaciji pobuđuje pozornost ljudi. Nitko više nije spavao na padini Gore blagoslova nakon tih riječi.
Kad je privukao pozornost, Isus je nastavio izlaganje i prešao na svoju osnovnu poruku.
Kako je glasila ta osnovna poruka? Da u cijelom našem životu ništa nije važnije od sudbine naše duše. Sličnu misao Isus je naglasio rekavši: “Ako tko dođe k meni, a više voli svoga oca, majku, ženu, djecu, braću i sestre pa čak i svoj vlastiti život, ne može biti moj učenik.” (Luka 14,26)
U oba ova teksta On je želio istaknuti da sve što se postavlja između nas i Boga šteti našoj duši. Sve što se obara na dušu i na njeno spasenje postaje neprijateljem i mora se pobijediti. Ničemu se ne smije dopustiti da stane između nas i naše vječne sudbine. Isus nije želio reći da nije dobro imati rođake ili dijelove tijela, već da sve mora dobiti svoje pravo mjesto na našoj listi prioriteta. Mnogo je bolje oteturati na Nebo nego skočiti u ognjeno jezero! (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)