“Jer, velim vam, ne bude li vaša pravednost veća od pravednosti književnika i farizeja, sigurno nećete ući u kraljevstvo nebesko.” (Matej 5,20)
Ovom izjavom Isus je svakako zaprepastio svoje slušaoce, oborio ih je s nogu. Kako bi tko mogao biti pravedniji od književnika i farizeja? Takvo je što izgledalo potpuno nemoguće, bar po shvaćanju prosječnog Hebreja Kristova vremena. Književnici su bili ljudi koji su cjelokupno svoje vrijeme posvećivali proučavanju, tumačenju i propovijedanju Božjeg zakona. Cijeli je njihov život protjecao u proučavanju Božje Riječi. Ako treba govoriti o posvećenosti – onda su je književnici imali i u preobilju.
U Isusovo doba, farizeji su bili izabrana skupina od oko šest tisuća pripadnika. Svojim savršenim životom su se potpuno posvećivali ubrzavanju dolaska Mesije.
Većina bi kršćana morala promijeniti sliku koju je stvorila o farizejima. Oni nisu bili samo dobri ljudi, bili su najbolji među ljudima. Ne samo da su moralno bili na visini; bili su i očajnički ozbiljni u svom traženju Boga, u uzdizanju i poštovanju Njegovog svetog imena, Njegovog zakona i Njegove Riječi. Sigurno je da bi i Crkva i svijet danas bili u beskrajno boljem stanju kada bismo se mi svakoga dana obraćali Bogu s osnovnim i vječnim farizejskim pitanjem: “Što dobro moram činiti da postignem život vječni?” (Matej 19,16; Luka 10,25) Bili su to ljudi potpuno posvećeni služenju Bogu od ranoga jutra do kasne večeri.
Svakako da bismo stvorili pogrešnu novozavjetnu sliku kada bismo propustili uočiti dobrotu književnika i farizeja. Što bi sve Crkva mogla postići kad bismo svi mi bili tako posvećeni Bogu kao oni! Međutim, uopće ne znači da su bili u pravu u svemu što su činili, iako je njihova odanost i posvećenost Bogu bila besprimjerno velika.
Gospode, pomozi mi da od književnika i farizeja naučim pouku o odanosti Tebi i Tvom zakonu. Pomozi mi da svaku Tvoju riječ shvaćam isto tako ozbiljno kao što su je oni shvaćali. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)