“Jer je život živoga bića u krvi. Tu krv ja sam vama dao da na žrtveniku njome obavljate obred pomirenja za svoje živote. Jer krv je ono što ispašta za život.” (Levitski zakonik 17,11)
Bilo je to negdje početkom poslijepodneva 12. travnja 1995. godine. Tek sam se bio vratio iz crkve. Nakon kratkog ručka izašao sam u garažu da obiđem Scottija, živahno malo janje. Kao i obično, ono je radosno odgovorilo na moje pozive. Gledalo me je s očekivanjem, nadajući se da u ruci držim neku poslasticu.
Podigao sam ga nježno i odnio u podrum, zato što nisam želio da susjedi vide neobično djelo koje sam namjeravao učiniti. U sigurnom zaklonu, položio sam janje na tlo, pripremio svoj pribor i kleknuo da se pomolim.
I onda, stavljajući svoju desnu ruku na njegovu glavu, priznao sam sve svoje grijehe. U međuvremenu, moja lijeva ruka je povukla dobro naoštreni nož preko Scottijeva grla koji se s punim povjerenjem prepustio mojim rukama. Sve je bilo brzo gotovo. Ovo me je iskustvo duboko potreslo. Godinama već nisam oduzeo život nijednom stvorenju, posebno ne svojim rukama. I dok sam polusvjestan klečao, gledao sam kako iz presječenih arterija kulja krv – svakim udarom objavljujući da je plaća za grijeh smrt, da je plaća za grijeh smrt. Zgađen sobom do kraja, oteturao sam do praonika da operem ruke, ljepljive i crvene od krvi Scottija koji je umro za moje grijehe.
A sada, prije no što pozovete društvo za zaštitu životinja, molim vas shvatite da sam ovu priču izmislio od početka do kraja! Ona je tu samo zato da biste se uživjeli u starozavjetni sustav prinošenja žrtava.
Ako nam je ova priča bila neugodna, postigao sam svoj cilj – cilj da vam prikažem kakvim je strašnim posljedicama grijeh izložio Krista, kakvom je strašnom cijenom bio plaćen. Sjeti se, On je umro za tvoje grijehe. On je umro umjesto tebe. On je preuzeo smrtnu kaznu na koju si ti bio osuđen, tako da ti ostaneš u životu. To je tajna križa. To je središnja misao obaju zavjeta, i Staroga i Novoga. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)