“Nikomu ništa ne budite dužni, osim da ljubite jedan drugoga, jer tko ljubi bližnjega, ispunio je Zakon… Dakle: ljubav je ispunjeni Zakon.” (Rimljanima 13,8-10)
Možda ćete sada pomisliti, pa jučer smo zaključili da je Božji zakon trajan. Kako sada možeš reći da Deset zapovijedi nisu vječne?
Razmislite za trenutak. Možete li zamisliti Boga kako obilazi redove svetih anđela i govori: “Ne čini preljuba!” I ponovno, zamislite Boga kako govori anđelima da poštuju oca i majku. Imaju li anđeli oca i majku?
Anđeli su poštovali Božji zakon i ne razmišljajući o tome, jer je on bio utkan u samo tkivo njihovog srca (Hebrejima 8,10; 2. Korinćanima 3,3). Anđelima nije potrebno govoriti: “Ne ubij!” ili “Ne kradi!” Njihovo srce čezne da čini dobro drugima.
U ovom sadašnjem obliku Deset zapovijedi nisu vječne. Uzmimo kao primjer četvrtu zapovijed. Ona jasno govori da je subota ustanovljena kao uspomena na stvaranje Zemlje. Čak i sedmodnevni ciklus upućuje da je stvaranje naše Zemlje i Sunčevog sustava bilo odrednica za proglašenje zakona o danu odmora koji nalazimo u Dekalogu.
Međutim, zakon o danu odmora u Dekalogu izražava sveopće i vječno načelo. Isus je objavio to vječno načelo kada je bio pozvan da objasni zapovijed. To je načelo ljubavi prema Bogu i bližnjima. Uslijed prodora grijeha, Bog je svoja vječna načela morao objaviti u izričitijem i razumljivijem obliku. Stoga je načelo svoje ljubavi izrazio u deset slika ili zapovijedi, kojima je prikazao najelementarnije načine da volimo Boga i svoje bližnje. Svi ti načini počivaju na načelu ljubavi, koje predstavlja srž, bit Božjeg karaktera (1. Ivanova 4,8).
Bog želi svoj vječni zakon ljubavi upisati u samo tkivo našeg srca. Ako mu dopustimo da to učini, za nas će biti prirodno voljeti Boga i bližnje.
Kakva će divna mjesta biti naši domovi i naše crkve kad Bog bude svoj zakon upisao u naša srca! (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)