Kanon Svetog pisma

Željko Porobija

Grčki izraz “kanon” (podrijetlom iz sumerskog jezika) označuje trsku ili štap za mjerenje, a u izvedenom smislu pravilo ili normu. Kanon se koristi i u značenju pravila vjere, a kanon Svetoga pisma označuje zbirku spisa koji tvore pravilo vjere. U ovome smislu taj izraz prvi rabi ranokršćanski teolog Origen (185.–254.), koji je rekao da nitko ne treba koristiti za dokazivanje nauka knjige koje nisu uključene u kanonizirana Pisma (Komentar Mateja, dio 28). Atanazije (293? –373.) naziva zbirku spisa prihvaćenih od strane Crkve kanonom.

Kada govorimo o kanonu, moramo govoriti zasebno o kanonu Staroga zavjeta i kanonu Novoga zavjeta.

Kanon Starog zavjeta

Sve razlike među kršćanskim crkvama u kanonima pojavljuju se samo u kanonu Staroga zavjeta. Za razumijevanje te činjenice potrebno je prvo navesti različite kanone Starog zavjetaa – židovski, protestantski, katolički i pravoslavni.

Židovski kanon

Prema raznim svjedočanstvima [1], na prijelazu iz stare u novu eru Židovi su imali uobličen kanon od 24 knjige [2]. One se dijele u tri cjeline [3]:

1. Zakon (Tora) – pet Mojsijevih knjiga.

2. Proroci (Nebi’im), koji se dijele na:

a. četiri ranija proroka: Jošua, Suci, Samuel (obje knjige u jednoj) i Kraljevi (obje knjige u jednoj).

b. četiri kasnija proroka: Izaija, Jeremija, Ezekiel i mali proroci (svih 12 u jednoj knjizi).

3. Spisi (Ketubim) – ostalih jedanaest knjiga: Psalmi, Job, Izreke, Ruta, Pjesma nad pjesmama, Propovjednik, Tužaljke, Estera, Daniel, Ezra/Nehemija (u jednoj knjizi) i Ljetopisi (obje knjige).

Ova podjela i redoslijed očito su bili poznati i Isusu. U Luki 24,44 Isus apostolima govori: “Trebalo je da se ispuni sve što je o meni pisano u Mojsijevu zakonu, u Prorocima i Psalmima”. Nadalje, optužujući farizeje, Isus govori (Luka 11,51; Matej 23,35) da će se od njih tražiti odgovornost za sve nevine žrtve od Abela do Zaharije. Gledano čisto kronološki, Zaharija nije posljednja nevina žrtva opisana u Starom zavjetu (vidi 2. Ljetopisa 24,20-22), nego je to Urija, koji je ubijen više od stotinu godina nakon Zaharije (Jeremija 26,20-23). Međutim, gledano prema navedenom redoslijedu spisa, posljednja opisana žrtva u Starom zavjetu upravo je Zaharija, budući da židovski kanon završava s knjigom Ljetopisa. Ovakav Isusov citat jasno ukazuje da se i On držao spomenutog redoslijeda koji je očito već bio ustaljen u Njegovo vrijeme.

Konačna izjava o židovskom kanonu dana je na saboru u Jamniji (južno od Jaffe u Palestini), održanom koncem prvog ili početkom drugog stoljeća [4]. Na ovom saboru kojemu je predsjedao Gamaliel II. (ne onaj Gamaliel koji je podučavao Pavla), i na kojemu je presudnu ulogu imao rabin Akiba, ponovno je potvrđen židovski kanon u ovdje iznijetom obliku. Treba reći da je primarni cilj ovoga sabora bio stav prema apokrifima i da je na saboru samo ponovljeno ono što se već stoljećima općenito držalo. Istini za volju, raspravljalo se i o dvojbama glede Propovjednika, Pjesme nad pjesmama, Izreka i Estere (sjetimo se da Estere nema u kumranskim rukopisima), ali su sve ove sumnje raspršene i spomenute su knjige zadržane u kanonu.

Protestantski kanon

Protestantski kanon se razlikuje od židovskog samo u formalnom, a ne u sadržajnom smislu. Konkretno, razlike su u brojenju knjiga i podjeli.

Brojenje knjiga

Protestanti prihvaćaju 39 spisa, odnosno dijele određene židovske knjige na neovisne spise. Tako su Samuel, Kraljevi, Ljetopisi i Ezra/Nehemija podijeljeni na 1. i 2. Samuelovu (Kraljeva, Ljetopisa) i Ezru i Nehemiju. Mali proroci su raspodijeljeni u dvanaest odvojenih knjiga (Hošea, Joel, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum, Habakuk, Sefanija, Hagaj, Zaharija i Malahija). Time dobivamo petnaest knjiga više nego u židovskome kanonu, ali se radi samo o različitom brojenju istih spisa.

Podjela

Protestanti, kao i Židovi, dijele Stari zavjet na tri dijela, ali ih (kao što je to slučaj u cjelokupnom kršćanstvu) drugačije nazivaju, stavljaju u drugačiji poredak i različito svrstavaju određene knjige. Protestanti dijele knjige na zakon, povijesne i poučne spise i proroke. Tako posljednja knjiga Staroga zavjeta nije 2. Ljetopisa, nego Malahija.

Razlike su u svrstavanju knjiga u posljednje dvije skupine:

a. stariji proroci su svrstani u poučne spise;

b. proroci se dijele na četiri velika i dvanaest malih;

c. Daniel se svrstava u velike proroke, a ne u poučne spise [5]

USPOREDBA ŽIDOVSKOG I PROTESTANTSKOG KANONA

ŽIDOVI		PROTESTANTI
CJELINA	KNJIGE	KNJIGE	CJELINA
1. ZAKON	Petoknjižje	Petoknjižje	1. ZAKON
2. PROROCI	raniji: Jošua, Suci, Samuel, Kraljevi kasniji: Izaija, Jeremija, Ezekiel, mali proroci	Jošua, Suci, Ruta, 1. i 2. Samuelova, 1. i 2. o kraljevima, 1. i 2. Ljetopisa, Ezra, Nehemija, Estera, Job, Psalmi, Izreke, Propovjednik, Pjesma nad pjesmama	2. POUČNI SPISI
3. SPISI	Psalmi, Job, Izreke, Ruta, Pjesma nad pjesmama, Propovjednik, Tužaljke, Estera, Daniel, Ezra/Nehemija, Ljetopisi	veliki proroci: Izaija, Jeremija, Ezekiel, Daniel mali proroci: Hošea, Joel, Amos, Obadija, Jona, Mihej, Nahum, Habakuk, Sefanija, Hagaj, Zaharija i Malahija	3. PROROCI

Katolički kanon

U katoličkom kanon Staroga zavjeta nalazi se sedam knjiga kojih nema u protestantskom kanonu (Tobija, Judita, 1. i 2. o Makabejcima, Knjiga Mudrosti, Knjiga Sirahova i Baruhova knjiga).

Osim ovih knjiga imamo ulomke i poglavlja u Danielu (Azarjina molitva u 3. poglavlju, zatim poglavlja 13 i 14), kao i ulomke u Esterinoj knjizi (Mordokajev san na početku knjige, Ahasverova poslanica protiv Židova između 3,13 i 14, Mordokajeva molitva na kraju 4. poglavlja, Estera pred kraljem u 5,1-3 [6], Ahasverov ukaz u korist Židova između 8,12 i 13, dodatak o Purimu – između 8,19 i 20, te Mordokajevo prisjećanje i napomena prevoditelja – nakon završnog retka 10,3 u hebrejskom tekstu). Katolici za ove spise rabe naziv deuterokanonski, što znači samo to da je bilo izvjesne neodlučnosti glede njihova prihvaćanja, ali ne i to da su manje autoritativni od protokanonskih spisa, koji su primljeni bez većeg premišljanja. Protestanti, pak, za deuterokanonske spise rabe naziv apokrifi [7], što znači da uopće ne spadaju u kanon Svetoga pisma. Luther je za njih rekao da su to “knjige koje se ne smatraju jednakima Svetome pismu, ali su korisne i dobre za čitanje.” S druge strane, katolici naziv “apokrifi” rabe za brojne spise međuzavjetnog razdoblja [8], koji su pisani sa stajališta judaizma, a lažno su pripisivani raznim patrijarsima (primjerice Henokova knjiga). No, ono što katolici nazivaju apokrifima, protestanti nazivaju pseudoepigrafima.

Katolici su konačno odredili svoj kanon na četvrtom zasjedanju Tridentskoga koncila 8. travnja 1546.

RAZLIKE U PROTESTANTSKOM I KATOLIČKOM NAZIVLJU

PROTESTANTI	KATOLICI	ZNAČENJE
Apokrifi	Deuterokanonski spisi	spisi kojih ima kod katolika, a nema kod protestanata
Pseudoepigrafi	Apokrifi	spisi čije je autorstvo pogrešno pripisano

U konačnici će to značiti da katolički kanon Staroga zavjeta obuhvaća 46 spisa [9]. Pozorniji će čitatelj još zamijetiti da u protestanata Job dolazi nakon Psalama, dok je u katolika obratno.

Pravoslavni kanon

Katoličkom kanonu od 46 knjiga pravoslavni dodaje još tri knjige: 2. i 3. Ezrinu, i 3. o Makabejcima. Šesto poglavlje Baruhove knjige, takozvanu Poslanicu Jeremijinu, izdvajaju kao posebnu knjigu, što onda sveukupno čini 50 knjiga Staroga zavjeta. Uz to, skupinu knjiga, 1. i 2. Samuelovu te 1. i 2. o kraljevima, pravoslavni su preimenovali u četiri knjige O kraljevima.

Razlike u kanonima Staroga zavjeta:

A. Broj knjiga

• Židovski – 24

• Protestantski – 39

• Katolički – 46

• Pravoslavni – 50

B. Podjela spisa

• Židovski – Zakon, Proroci, Spisi

• Kršćani – zakon, povijesni i poučni spisi, proroci

C. Pripadnost spisa

• Proročki spisi židovskog kanona – povijesno-poučni kod kršćana (Jošua, Suci, Samuel, Kraljevi)

• Proročki spisi kršćanskih kanona – (poučni) spisi židovskog kanona (Daniel)

Kanon Novog zavjeta

Kad se radi o novozavjetnom kanonu, ovdje nema razlike između katoličkog, pravoslavnog i protestantskog kanona (dakako, Židovi ne prihvaćaju Novi zavjet). No, treba nešto reći o povijesnom razvoju kanona.

Povijest kanona Novoga zavjeta

Kristovi apostoli započeli su s usmenom predajom evanđelja, da bi se poslije pokazala potreba za pisanim oblikom naučavanja. Prve spise zasigurno je napisao apostol Pavao (Galaćanima ili 1. Solunjanima); teško je utvrditi kronologiju svih novozavjetnih “knjiga”, no glavnina njih nastaje do početka sedamdesetih godina 1. st., da bi se s pisanjem Novoga zavjeta završilo negdje sredinom devedesetih godina (uz malu dvojbu je li posljednji spis bio Otkrivenje ili možda Evanđelje po Ivanu). Svi nastali spisi potom slobodno kruže po crkvama i smatraju se autoritativnim: već apostol Petar poznaje i preporučuje Pavlove spise (2. Petrova 3,15.16); Luka na početku spominje pokušaje sređivanja pripovijedanja “o događajima što su se dogodili među nama”, što nas upućuje na ranija evanđelja. Sigurno je da se Isusove izjave prenose od početka, činjenica je i da ima Isusovih izreka koje nisu zapisane u evanđeljima (te se izreke nazivaju agrafe), što zapravo eksplicitno tvrdi i Ivan 21,25. Tako izvan četiriju evanđelja nalazimo neke Isusove izreke – najpoznatija je u Djelima 20,35: “Blaženije je davati nego primati”.

Odluka o kanonu Novoga zavjeta nije došla odmah čim je završeno s pisanjem novozavjetnih spisa. Nije bilo niti nekog osobitog crkvenog sabora koji bi proglasio konačni kanon [10]. Određivanjem kanona rana Crkva počinje se baviti tek kada je bila izazvana određenim pojavama unutar Crkve:

1) Pojavom brojnih apokrifnih spisa koji su se pozivali na apostolski autoritet. Među njima su najpoznatija bila Učenja (Didahe), Hermin Pastir, Barnabina poslanica i Evanđelje po Petru. Bilo je crkava koje su i ove spise ubrajale u kanon, što je izazivalo određenu pomutnju. Apokrifa je bilo na desetke i većina njih nosili su pečat gnosticizma koji je u kršćanski nauk unosio stajališta grčke mističke filozofije.

2) Pojavom neprihvatljivih tumačenja kanona. Osobito se to odnosi na Marciona (oko 150. g.) koji je kanonskim smatrao samo Evanđelje po Luki, Pavlove poslanice (i to prekrojene po Marcionovoj mjeri) i svoj spis Antiteza.

3) Raspravama o pitanju nekih spisa koji danas čine kanon Novoga zavjeta, prije svega 2. Petrove, 2. i 3. Ivanove, Judine poslanice te Otkrivenja [11].

Proces kanoniziranja možemo pratiti još od prvih postapostolskih otaca Ignacija i Polikarpa s početka 2. st. Osobito je značajan takozvani Muratorijev fragment s kraja 2. st. (Muratori je čovjek koji je pronašao fragment u Milanskom samostanu 1740.). [12]

Bez obzira na sve dotad iznijete dvojbe, jasno je prema svjedočanstvima povjesničara Euzebija i crkvenog oca Atanazija da već tijekom 4. stoljeća Crkva posjeduje upravo onaj kanon Novoga zavjeta kakav i mi danas posjedujemo.

Podjela Novoga zavjeta

Ona je analogna podjeli Staroga (u kršćanskom kanonu):

1. Na mjestu Tore imamo evanđelja. Iako je o Isusu bilo napisano više desetaka knjiga, Crkva je s pravom prihvatila samo Mateja, Marka, Luku i Ivana kao vjerodostojna svjedočanstva. Treba zamijetiti da njihov poredak nije nužno kronološki (obično se Evanđelje po Marku smatra prvim).

2. Postoji i skupina povijesnih i poučnih spisa. U povijesne ubrajamo samo Djela apostolska, dok poučne spise čini 21 poslanica. Poslanice se pak dijele na Pavlove (14 poslanica) i 7 katoličkih (odnosno općih): Jakovljeva, dvije Petrove, tri Ivanove i Judina.

3. Posljednji dio Novoga zavjeta je proročki spis Otkrivenje Ivanovo.

Sveukupno postoji 27 spisa Novoga zavjeta.

[1]To su: židovski kroničar Josip Flavije, zatim Talmud (zbirka tumačenja Tore) i nepoznati autor apokrifne 4. Ezrine (14,37-48).

[2]Kod Josipa Flavija (Contra Apionem 1,8) imamo brojku od 22 knjige. Radi se o istim knjigama, samo što su Ruta i Suci, kao i Tužaljke i Jeremija, spojene. Vjerojatno se na taj način htjelo dobiti brojku 22, koliko slova ima hebrejski alfabet.

[3]Podjela na Zakon, Proroke i ostale Spise spominje se na početku Knjige Sirahove.

[4]Neki stručnjaci dovest će u pitanje povijesnost održavanja ovog sabora. Ipak, sigurno je da se u rabinskim krugovima raspravljalo o kanonu.

[5]Židovi su svrstavali Daniela u poučne spise, jer se Danielova služba razlikovala od službe ostalih izraelskih proroka “s punim radnim vremenom”. Daniel ima samo povremena viđenja i nikada ih ne iznosi kao poruku ili opomenu Božjem narodu. To nikako ne znači da Danielova viđenja nemaju božansko podrijetlo, nego samo da se razlikuje u službi od klasičnog proroka.

[6]Ovaj se prizor nalazi i u židovskom tekstu, ali je puno kraći.

[7]Naziv apokrif doslovce znači ”sakriven” i rabi se u nekoliko značenja: spis kojemu autor nije poznat, spis sumnjivog autorstva, ezoterični spis za nekolicinu upućenih, a Jeronim, prevoditelj Vulgate, prvi ovom riječju označava spis koji ne spada u kanonske. Ovu Jeronimovu uporabu preuzimaju i protestanti, počevši od Lutherovog prijevoda Biblije na njemački.

[8]Za Stari zavjet, kao i za “novozavjetne” spise napisane od anonimnih autora nakon vremena Kristovih apostola.

[9]Katkad se spominje i brojka 45, no radi se samo o tome da se Jeremija i Tužaljke broje kao jedna knjiga.

[10]Legenda govori da su zastupnici na saboru u Niceji 325. g. stavili na stol sve knjige za koje se mislilo da su kanonske. Potom su se pomolili da Bog stavi na vrh te hrpe spise koji su doista kanonski. Čudo se, kažu, dogodilo, ali je ovo najmanje prihvaćena verzija nastajanja novozavjetnog kanona.

[11]Dio Sirijske crkve ni danas ne prihvaća ove spise, što je jedina iznimka u cjelokupnom kršćanskom svijetu.

[12]On odbacuje spise poput Petrovog otkrivenja, ili pak poslanice Laodicejcima i Aleksandrincima, ali uopće ne spominje u popisu djela koje treba čitati u crkvama Poslanicu Hebrejima, Jakovljevu poslanicu, 1. i 2. Petrovu te 3. Ivanovu.