Richard M. Davidson
Dvije glavne hermeneutske metode – povijesno-kritičku i povijesno-gramatičku ili povijesno-biblijsku metodu – moguće je šematski usporediti pomoću sljedeće tablice. Priznajemo da neki znanstvenici, nezadovoljni objema metodama, pokušavaju raditi nekako između jedne i druge metodologije.
Povijesno-kritička metoda
A. Definicija: Pokušaj da se na temelju principa i postupaka koji se primjenjuju kod svjetovne povijesti provjeri istinitost i razumijevanje značenja biblijskih podataka.
B. Cilj: Doći do konkretnog značenja Svetog pisma, koja je bila nakana pisca kako su je razumjeli njegovi suvremenici.
C . Osnovne pretpostavke
1. Svjetovno pravilo: Načela i postupci primijenjena kod svjetovne povijesti predstavljaju vanjski oblik i ispravnu metodu za ocjenjivanje istinitosti biblijskih podataka i tumačenje njihova značenja.
2. Načelo kritike (metodološka sumnja): Autonomni istražitelj može ispitati i ocijeniti ne obazirući se na određene objave biblijskog teksta.
3. Načelo analogije: Sadašnje iskustvo je kriterij za ocjenjivanje vjerojatnosti zbivanja biblijskog događaja, budući da su u načelu svi događaji slični.
4. Načelo povezanosti (korelacije ili uzrokovanosti): Zatvoreni sustav uzroka i posljedica ne ostavlja prostora natprirodnoj umiješanosti Boga u povijesti.
5. Nejedinstvo Svetog pisma: Budući da je u njegovom nastanku sudjelovalo mnogo autora ili redaktora, da bi se došlo do jedinstvenog biblijskog učenja Pismo se ne može uspoređivati s Pismom.
6. Narav Svetog pisma “uvjetovana vremenom” ili “uvjetovana kulturom”. Za nastanak Svetog pisma odgovoran je povijesni kontekst.
7. Biblija sadrži, ali nije isto što i Božja Riječ: U Svetom pismu treba razlikovati i odvojiti ljudske od božanskih elemenata.
D. Osnovni hermeneutički postupci
1. Književna kritika (izvori): Pokušaj da se hipotetički rekonstruira i razumije proces književnog razvoja koji je doveo do današnjeg oblika teksta, osnovan na pretpostavki da je Sveto pismo proizvod životne sredine zajednice koja ga je proizvela (često nasuprot specifičnih izjava Pisma o podrijetlu i naravi izvora).
2. Kritika oblika: Pokušaj da se hipotetički rekonstruira prijeknjiževni (usmeni) oblik što stoji iza različitih književnih oblika, zasnovan na pretpostavki da biblijski materijal ima usmenu pretpovijest kao obična narodna književnost i da potječe iz predaja koje su oblikovane prema zakonima koji upravljaju razvojem narodnih predaja.
3. Kritika redakcije: Pokušaj da se otkrije i opiše životna sredina, sociološka i teološka motivacija koja je odredila osnovu po kojoj je redaktor birao, modificirao, prepravljao, uređivao, mijenjao ili dodavao materijalima predaje, s ciljem da kažu što je bilo prikladno za njegovu vlastitu životnu sredinu, sukladno njegovim vlastitim teološkim razmišljanjima; svaki je redaktor imao svoju jedinstvenu teologiju i životnu sredinu koja se razlikovala (a često i suprotstavljala) njegovim izvorima i drugim redaktorima.
4. Povijest predaje: Pokušaj da se povijest predaje ustanovi prije njezina sastavljanja iz faze u fazu, kako je iz naraštaja u naraštaj prelazila od usta do usta do svog konačnog pisanog oblika; zasnovana na pretpostavci da je svaki naraštaj tumačenjem preoblikovao materijal.
5. Kritika kanona: Pokušaj rekonstrukcije životne sredine (socioloških i teoloških sila) u sinagogi i prvoj crkvi koji su odredili sadašnji oblik i sadržaj biblijskog kanona; uz pretpostavku da ljudske snage mogu objasniti proces kanonizacije.
Povijesno-biblijska metoda
A. Definicija: Pokušaj razumijevanja značenja biblijskih podataka korištenjem metodoloških elemenata koji potječu iz samoga Svetog pisma.
B. Cilj: Doći do ispravnog značenja Svetog pisma, onoga što je Bog namjeravao prenijeti, bez obzira jesu li to pisac ili njegovi suvremenici u potpunosti znali ili ne (1 Pt 1,10-12).
C. Osnovne pretpostavke
1. Sola scriptura: Autoritet i jedinstvo Pisma su takvi da je Sveto pismo konačno mjerilo u odnosu na sadržaj i metodu tumačenja (Iz 8,20).
2. Biblija je konačni autoritet i nije podložna kritici: biblijske podatke treba prihvatiti takve kakvi jesu i ne podvrgavati ih nekom vanjskom mjerilu da bi se odredilo njihovu istinitost, dostatnost, vjerodostojnost i razumljivost (Iz 66,2).
3. Suspenzija nametnutog načela analogije da bi se dalo mjesta jedinstvenoj Božjoj aktivnosti kako je opisana u Svetom pismu i u procesu oblikovanja Pisma (2 Pt 1,19-21).
4. Suspenzija načela povezanosti (ili prirodnog uzroka i posljedica) da bi se dalo mjesta božanskoj umiješanosti u povijest kako je opisano u Svetom pismu (Heb 1,1.2).
5. Jedinstvo Svetog pisma: Budući da je nad mnogim piscima ljudima bdio jedan božanski Autor, da bi se došlo do biblijske doktrine Pismo se može usporediti s Pismom (Lk 24,17; 1 Kor 2,13).
6. Vječna narav Pisma: Bog govori preko proroka određenoj kulturi, ali poruka kao vječna istina nadilazi kulturno okružje (Iv 10,35).
7. Biblija je isto što i Božja Riječ; božanski i ljudski element u Svetom pismu ne može se razlikovati ni odvojiti (2 Tim 3,16.17).
D. Osnovne hermeneutičke procedure
1. Književna analiza: Istraživanje književnih karakteristika biblijskog materijala u njegovom kanonskom obliku, uz prihvaćanje kao cjeline onih dijelova Pisma koji su prikazani kao takvi, i prihvaćajući takve kakve jesu određene biblijske izjave o podrijetlu i naravi biblijskog materijala.
2. Analiza oblika: Pokušaj opisivanja i klasificiranja različitih književnih vrsta koje u Pismu postoje u kanonskom obliku, i za svaki oblik prihvatiti takvom kakva jest životnu sredinu kakva je naznačena u biblijskim podacima.
3. Teološka analiza biblijskih knjiga: Proučavanje posebnog naglašavanja teologije svakog biblijskog pisca (prema sposobnosti njegovog razuma i mogućnosti razumijevanja), u okviru cijelog Svetog pisma, koje dopušta da Biblija bude svoj vlastiti tumač i da različiti teološki naglasci budu u skladu jedan s drugim.
4. Dijakronična (tematska) analiza: Pokušaj da se kronološki ustanovi razvoj različitih tema i motiva u Bibliji u njezinom kanonskom obliku; utemeljen na biblijskom stajalištu da Bog daje dodatno (progresivno) otkrivenje kasnijim naraštajima, koje je, međutim, u savršenom skladu sa svim ranijim otkrivenjima.
5. Povijest kanona: Istraživanje procesa kanonizacije Svetog pisma, uz pretpostavku da su kriteriji za kanonizaciju svojstveni biblijskom materijalu kako je nadahnut od Boga i da je Sveti Duh vodio židovske i kršćanske zajednice da kanonskima priznaju knjige koje su sačuvale svjedočanstvo biblijskih pisaca.
Zamijetimo razlike u definiciji, cilju i temeljim pretpostavkama. Prva pretpostavka povijesno-kritičke metode (“svjetovno mjerilo”) predstavlja osnovnu orijentaciju metode: ljudski je razum konačni kriterij za istinu. Pretpostavke pod brojem 2 do 4 ukazuju na prijelomna načela na koja se oslanja ova metoda (vidi njihovu Troeltschevu klasičnu formulaciju). Posljednje tri pokazuju da ova metoda vodi umanjenju jedinstva, bezvremenosti i potpunog autoriteta Pisma.
Utemeljen na biblijskim podacima, povijesno-biblijski pristup hermeneutici odbacuje sve ove pretpostavke. U odnosu na načelo kritike, poznati njemački znanstvenik koji je raskinuo s povijesno-kritičkom metodom, Gerhard Maier napisao je: “Metoda kritike ne može uspjeti jer predstavlja unutarnju nemogućnost. Zato što korelacija ili kontrapunkt otkrivenju nije kritika već poslušnost; nije ispravljanje – čak ni na osnovi djelomice priznatog i primijenjenog otkrivenja – već spremnost da kažemo: ‘neka ispravi mene’.”
Obje metode analiziraju povijesni kontekst, književne značajke, književnu vrstu, teologiju pisca, razvoj tema i proces kanonizacije. No povijesno-biblijski pristup odbacuje načelo kritike; on analizira ali odbija kritizirati Bibliju; on prihvaća tekst Svetog pisma takvog kakav jeste kao istiniti i odbija se priključiti trostrukom procesu seciranja, nagađanja i hipotetične rekonstrukcije koji je osnova povijesno-kritičke analize.
Neki evangelički znanstvenici su u proteklih nekoliko desetljeća pokušali učiniti prihvatljivom povijesno-kritičku metodu uklanjanjem njezine predrasude prema natprirodnom, uz zadržavanje metode. Međutim, ovo ustvari nije moguće jer su pretpostavke i metoda nerazrješivo isprepleteni. Osnova povijesno-kritičke metode je svjetovna povijest kao znanost, koja upravo po naravi svoje metodologije isključuje natprirodno i umjesto toga traži prirodne uzroke za povijesne događaje.
Središnje za povijesno-kritičku metodu jest načelo kritike, prema kojemu se ništa ne prihvaća takvim kako jeste, već se sve mora potvrditi ili ispraviti ponovnim ispitivanje dokaza. Stoga je u odnosu na Bibliju onaj koji tumači konačni odrednik istine; razum i iskustvo su konačni test autentičnosti ulomka. Dokle god ostaje ovo osnovno načelo, nismo izbjegli opasnost od povijesno-kritičke metode, čak i ako prihvatimo element natprirodnog. Ako uklonimo načelo kritike, onda povijesno-kritička metoda prestaje biti onim što jeste. Prisutnost ili odsutnost temeljnog načela kritike lakmusov je test treba li ili ne treba primijeniti kritičku metodologiju.
Oni koji slijede povijesno-biblijsku metodu, primjenjuju u proučavanju slična pomagala kao i u povijesnoj kritici. Pažljivo pristupaju povijesnim, književnim i lingvističkim, gramatičko-sintaktičkim i teološkim pojedinostima, kako je opisano u ovom članku. No dok se za analizu biblijskog teksta u oštrenju različitih pomagala za proučavanje služe mogućnostima koje je osigurala povijesno-kritička metoda, stalno vode računa o tome da uklone element kritike koji se postavlja sucem Riječi.