“Jer Krist je svrha i svršetak zakona.” (Rimljanima 10,4)
Isus je svršetak zakona, ali nije i njegov kraj. On je sam naglasio (Matej 5,17) da nije došao ukinuti zakon. On je došao prekinuti zloporabu zakona među svojim sljedbenicima.
Ta se zloporaba zakona pojavljuje u nekoliko oblika. Jedan oblik bismo već otkrili da smo nastavili citirati današnji tekst: “… da se opravda svatko tko vjeruje.” Tijekom cijele povijesti kršćanstva ljudi su pokušavali držanjem zakona ostvariti spasenje. Pavao kaže da vjerovanje u Isusa označava kraj takvog načina razmišljanja i ponašanja.
Međutim, Isus je označio kraj i drugim načinima razmišljanja o zakonu. U iskrenom nastojanju da se ograde od grijeha, Hebreji su umnažali pravila i zabrane. Oni su željeli zaštititi Božji zakon i omogućiti ljudima da ga savršeno drže. Da bi to postigli, smatrali su da moraju definirati svaki pojam. Stoga, kad je Biblija propisala da čovjek ne smije raditi subotom, oni su se dali na posao da definiraju posao. Bilo je nužno definirati i breme.
Što je to breme? Njihovo je pravilo govorilo da nositi breme znači “nositi hrane u težini jedne suhe smokve… mlijeka u količini jednog gutljaja… tinte dovoljno da se napišu dva slova” i tako dalje i tako dalje.
Oni su mnoge sate provodili raspravljajući je li krojač učinio grijeh ako je subotom nosio u odijelu zadjenutu iglu, je li žena zgriješila ako je subotom nosila broš ili lažnu kosu. Čak su se sukobljavali oko toga mogu li se subotom nositi lažni zubi. Stvorili su bezbrojne definicije, koje su pokrivale svako područje života tijekom svih sedam dana u tjednu. Ti su ljudi bili prvi perfekcionisti. Za njih je poštovanje njihovih definicija bilo cilj i svrha svih njihovih nastojanja, sadržaj sveukupnog njihovog vjerskog iskustva.
Isus nije došao ukinuti zakon, već učiniti kraj nezdravom odnosu prema zakonu. Čak je i zakon postao radosnom viješću kad se našao u Isusovim rukama. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)