“On odmah progleda i pođe za Njim slaveći Boga. I sav narod, kada to vidje, dade hvalu Bogu.” (Luka 18,43)
Priča se o nekim slušateljima propovijedi pastora Moodyja, mladićima i djevojkama, da su svoju vjeru vrlo ozbiljno shvatili. Jedne su večeri, nakon propovijedi, ostali na molitvenom sastanku koji je potrajao cijelu noć. Ujutro su se pozdravljali s velikim propovjednikom.
Moody ih je upitao što su radili. Odgovorili su mu i onda dodali: “Pastore, vidite li kako nam lica sjaje?” On je ljubazno odgovorio: “Mojsije nije znao da njegovo lice blista.”
Što je htio istaknuti? Dobrota koja skreće pozornost na sebe nije kršćanska dobrota. Prema tome, kao i u tekstu u Evanđelju po Mateju 5,16 i dalje, naša dobra djela ne smiju poslužiti za naše uzdizanje, već “da slave Oca vašega koji je na nebesima”. Ukratko, dobra djela treba činiti na pravi način. Kršćanin nije zainteresiran da se ističe ili hvali. Mi ne živimo kršćanskim životom da bi nas ljudi slavili. Mi ne prilažemo Bogu svoje vrijeme ili svoj novac kako bi ljudi pomislili da smo bolji od drugih. Mi ne učimo biblijsku pouku, ne držimo propovijedi ili pišemo knjige da bismo pozornost ljudi skrenuli na sebe.
Dobra djela, bez obzira što mi mislili o njima, postaju kršćanska dobra djela jedino u slučaju kada su učinjena s namjerom da proslave našeg Gospoda i Stvoritelja.
Jedan od najvećih problema s kojim se kao kršćani suočavamo je naša želja da proslavimo sebe i da sebe stavimo u središte zbivanja. Nama je ta želja urođena, i ona je srž korijena grijeha u našoj naravi.
Mi trebamo biti svjetlost tako da ljudi mogu jasnije vidjeti Boga i proslaviti ga obilnije. To je Isus činio tijekom svoje službe. Njegova dobra djela, zaključujemo na temelju današnjeg teksta, navodila su ljude da slave i hvale Boga.
Gospode, pomozi nam da budemo prožeti duhom Ivana Krstitelja, koji je rekao o Isusu: “On treba rasti, a ja se umanjivati.” Pomozi nam da živimo Tebi na slavu, dragi naš Oče! Pomozi nam da svijetlimo za Tebe. (George R. Knight, Hodati s Isusom po Gori blaženstva)