Biblija je najprodavanija, najviše proučavana i najviše prevođena knjiga svih vremena. Malo je drugih knjiga koje su nadahnule tako jaku ljubav ili mržnju. Milijuni su umirali zbog nje, dok je istodobno milijunima drugih donijela olakšanje patnji. Njezine priče može razumjeti i dijete, a ipak njezine dubine zahtijevaju intelektualni napor mudrih ljudi.
Pripovijesti i teme ove Knjige nadahnule su veliki dio umjetnosti svjeta. Ona je razlog zbog kojeg ponosni drhte, a strašljivi vjeruju. Nju je pokušalo objasniti stotine tisuća knjiga, a njezine tajne ipak još opterećuju neke od najvećih svjetskih umova.
Biblija tvrdi da određuje vječnu sudbinu čovječanstva. “Svatko tko sluša ove moje riječi i izvršava ih može se usporediti s mudrim čovjekom koji svoju kuću sagradi na litici.” (Matej 7,24) “Tko mene prezire i ne prima mojih riječi, imat će svog suca. Riječ koju sam vam navješćivao sudit će mu u posljednji dan.” (Ivan 12,48) Ona ima moć podariti vječni život. “Jer kruh je Božji onaj koji silazi s neba i daje život svijetu.” (Ivan 6,33) One koji se ne slažu s njom ona predaje krajnjoj tami. “Uza zakon! Uza svjedočanstvo! Tko ne rekne tako, zoru neće dočekati. Lutat će zemljom potlačen i gladan, izgladnjela bijes će ga spopasti, proklinjat će svoga kralja i svog Boga. Okrene li se k nebu, pogleda li po zemlji, gle, svuda samo mrak i strava, svuda tmina tjeskobna.” (Izaija 8,20-22)
Sudeći prema njezinoj povijesti i njezinim tvrdnjama, Biblija je opasna knjiga. Možemo i očekivati takvu moć od Knjige koja sebe prikazuje kao nadahnutu Božju riječ. Biblija je — ili najveća prijevara svih vremena, ili je sve ono što tvrdi da jest. Bilo jedno ili drugo, mi je moramo pokušati razumjeti.
Biblija i potreba za nadahnućem
Zamislite se kao putnika iz zrakoplova koji se prisilno spustio na golemu krčevinu usred najgušće tropske šume u Južnoj Americi. Preživjeli putnici nemaju pojma gdje se nalaze. Razne staze, u mnoštvo različitih pravaca, vode iz krčevine u džunglu. Ono što preživjeli ne znaju, to je da će ih samo jedna staza odvesti u sigurnost malog sela udaljenog deset kilometara. Ostale nestaju u džungli ili završavaju u selima s lovcima na ljudske glave.
Moguće je da bi prema svom izboru nekolicina preživjelih pošla pravom stazom i našla sigurnost, ali njihove bi se šanse mnogo više povećale kad bi netko preletio i bacio im zemljovid koji bi im pokazao put.
Upravo tako je Bog svojoj djeci dao zemljovid kako bi im pomogao razumjeti svijet koji je načinio i Njegove moralne zakone. Taj im zemljovid označava put iz grijeha i smrti u spasenje. Mi ga nazivamo Biblija. Bolna je istina da čovjek treba takav zemljovid. Je li ljudska inteligencija sposobna riješiti probleme kriminala, mržnje, onečišćenja, siromaštva, bolesti i boli? Bog ljubavi ne bi dopustio da Njegova stvorenja i dalje budu u takvoj nevolji a da im ne osigura izlaz i obavijesti ih o tome. Budući da svijet u svojoj mudrosti nije bio sposoban pronaći Boga (Vidi: 1. Korinćanima 1,21), On je pošao za nama i otkrio nam se u svojoj Riječi.
Zašto je bilo potrebno da Božja objava dobije oblik knjige? Zašto se On nije obratio svakome od nas pojedinačno? Isto tako bismo mogli postaviti pitanje: Zašto Bog ne učini da se hrana materijalizira na stolu svakog čovjeka? Ili (da promjenimo smjer): Zašto generali ne daju zapovijedi izravno svakom vojniku, bez posrednika? Bog djeluje prema određenim pravilima. Grešnost je čovjeka odvojila od neposrednog razgovora s Bogom. Nalazimo, ipak, nekoliko rijetkih iznimaka. To su muškarci i žene koje je Bog osobito izabrao i pripremio da prime Njegove poruke. Takvi su pojedinci svoja otkrivenja zapisivali na korist svima. Istina je i da nam na jedan opći način Bog izravno govori kroz prirodu i savjest. “Uistinu, njegova se nevidljiva svojstva, njegova vječna moć i božanstvo, promatrana po njihovim djelima, opažaju od postanka svijeta. Tako nemaju isprike.” (Rimljanima 1,20) “Jer kad pogani koji nemaju zakona vrše, vođeni naravlju, propise zakona, onda su oni, nemajući zakona, sami sebi zakonom. Oni činom dokazuju da ono što propisuje zakon stoji upisano u njihovim srcima, o čemu zajedno s tim daje svjedočanstvo njihova savjest: nutarnji sudovi koji ih međusobno optužuju ili brane…” (Rimljanima 2,14.15)
Ali takvo je svjedočanstvo nejasno, jer je grijeh iskvario prirodu, a naši su umovi potamnjeli, nesposobni da razabiru između istine i laži. Osim toga, bez Biblije ne bismo imali mjerilo na koje bismo se pozvali kad god se ljudi ne slažu oko toga što im je Bog rekao.
Ljudski razum je Stvoriteljev dar, ali je nesposoban da bez pomoći razumije Božju volju za čovječanstvo. On nam je imao objasniti neke stvari koje su isprva izgledale kao da nemaju smisla. Ali isto je tako i u odnosu između ljudskih roditelja i njihove djece. Djeca mogu razumjeti mnoge stvari o svijetu, ali postoje određeni aspekti koje čak i najbriljantniji među njima mogu naučiti jedino od svojih roditelja. Kad, primjerice, dođe do pitanja o podrijetlu, potrebna je objava. Svi mi trebamo više informacija nego što nam ih razum može osigurati.
Ali Biblija nije sustavna teološka rasprava. U osnovi je to povijesna knjiga koja sadrži svjedočanstva o Božjem postupanju s Njegovim narodom. Njezina temeljna poruka glasi: Ovakav je Bog i tako On postupa u raznim situacijama; tu se nalazi plan spasenja koji je On načinio za tebe i upute kako ga iskoristiti. Osim toga, Biblija je dokaz da središte naše vjere nije neka apstraktna znanost ili nauk, već živa Osoba. Nije Biblija put, istina i život, već je to Krist o kojemu ona govori. Zadaća je Pisma da vodi ljude ka Kristu.
Povijest Biblije
Biblija je kompilacija, odnosno knjižnica koju je sastavljalo više od 40 autora tijekom razdoblja od nekih 1.600 godina. Autori Starog zavjeta pisali su na starom hebrejskom i aramejskom jeziku. Prvih pet knjiga, Toru, Židovi još uvijek drže kao najsvetije među nadahnutim spisima. Ta su knjige služile kao mjerilo prema kojemu su se imali ravnati spisi kasnijih proroka. Sljedećih tisuću godina postupno su im se dodavale proročke i povijesne knjige. Izaija spominje “zakon i svjedočanstvo” (Izaija 8,20), dakle Mojsijeve knjige i kasnije spise, kao mjerilo istine današnjice. Oko 500 godina prije Krista, nakon što su se Židovi vratili iz babilonskog izgnanstva, Ezra je mnoge od ovih dokumenata skupio u jednu zbirku. Nekoliko kasnijih spisa proširilo je tu zbirku.
Onda je proročki Duh ušutio za 400 godina, ne tvoreći nadahnute spise, premda se tijekom ovog razdoblja pojavljivala bogata vjerska literatura (apokrifi i pseudoepigrafi). Smrt i uskrsnuće Isusa Krista, 31. godine naše ere, označili su oživljavanje djela Svetoga Duha u svijetu. Novi zavjet, sastavljen na grčkom jeziku tijekom druge polovice prvog stoljeća nakon Kristovog raspeća, u biti obuhvaća Kristov život i Njegovo značenje za nas danas. U to je vrijeme konačno bio utvrđen kanon Starog zavjeta; Božji je narod odredio koje su knjige pripadale ovoj autoritativnoj zbirci, a koje nisu. Kanon Novog zavjeta ostao je neodređen sljedećih nekoliko stoljeća.
Mogli bismo očekivati veliku različitost učenja u Knjizi koju je tijekom tako dugog vremenskog razdoblja pisalo tako mnogo pisaca različitih kultura i jezika. Biblija ipak u svojim naučavanjima pokazuje zadivljujuće jedinstvo, što upućuje na zaključak da iza svega stoji Veliki Autor. Ako od 40 različitih poduzetnika zatražimo da proizvedu dijelove za suvremeni putnički zrakoplov i zatim otkrijemo kako se ti dijelovi savršeno uklapaju u jednu cjelinu, to bi samo moglo značiti da je jedan um nadgledao cijelu stvar. Tako i jedinstvo Pisma svjedoči o svom božanskom Autoru.
Što Biblija govori o sebi
Starozavjetni proroci koji su govorili u Gospodnje ime, često su svoje poruke započinjali s: “Ovako govori Jahve”. Oni nisu sami izabrali da budu proroci. Bog ih je odabrao — ponekad i protiv njihove volje. Niti su oni bili autori poruka koje su nosili. “Nijedno proročanstvo sadržano u Pismu nije stvar samovoljnog tumačenja, jer nikad neko proročanstvo nije došlo od ljudskog htijenja, nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti od Duha Svetoga.” (2. Petrova 1,20.21) Nije osobno mišljenje određivalo ono što je prorok pisao. On je jednostavno prenio poruku koju su on ili ona primili od Gospodina. U 1. Solunjanima 2,13 Pavao kaže da je bio zahvalan što su vjernici u Solunu primili njegovu poruku “ne kao riječ ljudsku, nego kao što uistinu jest — riječ Božju koja i očituje svoju snagu u vama vjernicima”. I opet u 1. Korinćanima 14,37 ističe da je njegova zapovijed Božja zapovijed. “Svako je Pismo od Boga nadahnuto i korisno za pouku, za karanje, za popravljanje i odgajanje u pravednosti, da čovjek Božji bude savršen — opremljen za svako djelo ljubavi.” (2. Timoteju 3,16.17) Krist je rekao: “Pismo se ne može uništiti.” (Ivan 10,35) Božja je riječ cjelovita i vječna. “Jer ste ponovno rođeni, ne iz raspadljiva, nego iz neraspadljiva sjemena: riječju živoga i vječnog Boga. A riječ Gospodnja zauvijek ostaje! A to je ta riječ koja vam je naviještena kao Radosna vijest.” (1. Petrova 1,23-25).
Dakako, svaka knjiga može tvrditi da je nadahnuta. Ali kako možemo znati je li to istina? Pođimo kritički ispitati biblijske tvrdnje i vidjeti postoji li kakav dokaz koji bi ih podržao.
Biblija ima sposobnost da mijenja ljudske živote. Nebrojeno je puta dokazano kako je Biblija napredna kad je u pitanju znanost. Jedna od najjačih osobina Pisma jest sposobnost da predviđa budućnost.
“Sjetite se prošlosti pradavne: ja sam Bog i nema drugoga; Bog, nitko mi sličan nije! Onaj sam koji od početka svršetak otkriva i unaprijed javlja što još se nije zbilo! Ja kažem: Odluka će se moja ispuniti, izvršit ću sve što mi je po volji.” (Izaija 46,9.10; usporedi 44,7.8)
Primjeri ispunjenog proročanstva
Jedno od mnogih iznimnih ispunjenja biblijskog proroštva dogodilo se s proročanstvom o gradu Tiru. On je već bio star oko 2.000 godina kada je Ezekiel 587. godine prije Krista donio Božju poruku o njegovoj propasti:
“Sine čovječji, jer Tir nad Jeruzalemom klicaše: ‘Ha, ha! razbiše se ta vrata naroda i k meni se okrenuše; obogatit ću se, on je opustošen’ — stoga ovako govori Jahve Gospod: Evo me protiv tebe, Tire, dići ću na te silne narode, kao što more valove diže! Porušit će zidine tirske i razoriti sve kule njegove. A ja ću mu i prašinu pomesti, načinit ću od njega pećinu golu! Bit će sušilište mreža. Jer ja rekoh — riječ je Jahve Gospoda. I narodima plijen će postati. A sve kćeri njegove od mača će pasti u polju! Znat će da sam ja Jahve! … Poplijenit će bogatstvo tvoje, tvoje će razgrabiti blago! Razorit će tvoje zidine i kuće tvoje divne srušiti! Kamenje, drvo, prašinu tvoju u more će pobacati! A ja ću prekinuti jeku tvojih pjesama i zvuk se tvojih harfa više neće čuti! Pretvorit ću te u pećinu golu, postat ćeš sušilište mreža. Više se nikad nećeš podići, jer ja, Jahve, rekoh!” (Ezekiel 26,2-14)
Kao poprilično velik pomorski grad, Tir se protezao jednim dijelom obale. Nedaleko odatle nalazio se dobro utvrđeni otok na koji su se građani ponekad sklanjali kako bi odoljeli napadačima. Tir nije bio grad ratnika, već trgovaca. Budući poznat po svojoj trgovini i prometu, slao je stručnjake i građu za dovršeenje Davidovog i Salomonovog projekta (1. o Kraljevima 5,15; 9,11). Nekako u isto vrijeme kad je izraelski kralj Ahab oženio tirsku princezu Izebelu, grad je osnovao Kartagu na obali Tunisa, koja je naposljetku toliko ojačala da je gotovo srušila Rim. Svojim razvijenim izvozom — uključujući i izvoz robova — Tir je postao vrlo bogat. Bogatstvo ovoga grada izazivalo je ljubomoru nekih moćnih vladara, koji su ga u nekoliko navrata opsjedali i prisiljavali da plati porez.
Nakon što je pokorio Jeruzalem, Nabukodonozor se 585. prije Krista okrenuo k trgovačkom središtu, Tiru. Njegove su snage trinaest godina držale grad u okruženju i napokon ga osvojile, ali ne prije no što su građani sa svojim blagom preselili na nedaleki otok. Kad je grad pao, Nabukodonozoru nije ostalo mnogo dragocjenosti (Ezekiel 29,18). Ali je opustošeni obalni grad postao takvom ruševinom da se nikada više nije obnovio, kao što je to i rečeno u proročanstvu.
Sljedećih 240 godina Tirci su se nastavili baviti svojom trgovinom po cijelom Mediteranu. Međutim, kob je još uvijek čekala Tir, budući da je preostali dio proročanstva protiv njega još ostao neispunjen. Nakon što je umarširao u Malu Aziju i pobijedio — kako se mislilo — nepobjedive Perzijance u bici kod Isa, mladi je Aleksandar Veliki 333. prije Krista produžio niz obalu Palestine do Tira. Varkom je pokušao ući u grad tražeći dopuštenje da sa svojom tjelesnom stražom, unutar gradskih zidina, prinese žrtvu svom božanstvu Melkatu. Stanovnici su odbili ovaj zahtjev. Budući da Aleksandar nije imao brodove, odlučio je sagraditi nasip od obale do otoka. Da bi to učinio, trebao je prikupiti mnoštvo kamenja i krhotina opeka zaostalih od Nabukodonozorovog razaranja grada i pobacati ih u more, upravo kao što je Ezekiel predvidio. Nakon sedam mjeseci teškog rada, njegovi su ljudi završili nasip. Aleksandar je započeo združeni napad onodobnih amfibijskih snaga i vojske koja je nastupala preko nasipa. Prema Diodoru Sikulu, Aleksandar je nakon zauzimanja grada ubio 8.000 tirskih branitelja i još ih je 2.000 razapeo. Njegove su snage prodale u ropstvo 30.000 žena i djece. Iako je Tir i dalje postojao, izgubio je svu vojnu i komercijalnu važnost. Postao je — a to je i danas — mjesto na kome ribari prostiru svoje mreže po pustoj obali.
Sljedeći grad spomenut u biblijskom proročanstvu je Aškelon. Još 1800. godine prije Krista spomenut u egipatskim tekstovima, Aškelon je na vrhuncu svoje moći bio u Kristovo vrijeme. Ipak, stoljećima prije toga Sefanije je predvidio da će “postati pustoš” (Sefanija 2,4). Zaharija je nastavio istim tonom: “Aškelon će pust ostati.” (Zaharija 9,5)
Kao rodno mjesto Heroda Velikog, grad je bio središte helenske učenosti. Stoljećima kasnije odigrao je važnu ulogu u križarskim ratovima. Sigurno je izgledalo da će se Sefanijino proročanstvo pokazati kao netočno, ali 1270. godine sultan Beibar je udario na Aškelon, ispunjavajući biblijsko proročanstvo. Enciklopedija Britannica ovako opisuje ovo mjesto:
“To je sada pusto mjesto na izraelskoj obali, 19 km sjeverno od Gaze, koje zauzima jedan stjenoviti polukrug i oko kilometar obale, s tragovima luke u jugozapadnom dijelu. Iz zemljišta nanesenog pješčanim vjetrom, slomljeni stupovi i ostaci srušenih zgrada svjedoče o negdašnjoj veličini. Mjesto obiluje izvorima, vinovom lozom, maslinama i voćkama koje uspijevaju u ovoj plodnoj obalnoj nizini.”
Biblijsko proroštvo govori i protiv nekoliko drugih gradova, kao što su tirski susjed Sidon (Ezekiel 2,20.21) i Jeruzalem, za koje nije predviđeno potpuno i konačno uništenje. Oni postoje i danas. Pismo navješćuje da će egipatsko kraljevstvo i nadalje postojati, ali samo kao beznačajna sila (Ezekiel 29,15), kao i da neposlušni Židovi neće biti u cijelosti uništeni (Levitski zakonik 26,44), nego će biti raštrkani među zemaljskim narodima (Ponovljeni zakon 28,37).
Ali proroci su najavili potpuno uništenje drugih, čak moćnijih kraljevstava, kao što je glavni asirski grad Niniva (Sefanija 2,13) i kaldejska prijestolnica Babilon (Izaija 13,19.20; Jeremija 51,26.37). Premda su u vrijeme ovih proročanstava ti gradovi napredovali kao središta svjetskih sila, danas su potpuno nestali. Kako su starozavjetni proroci mogli znati koje će sile samo oslabiti, a koje potpuno iščeznuti? Kako je Izaija znao da će dugo nakon nestanka Babilona (Izaija 13,20) Arapi i dalje postojati i živjeti u šatorima, ali će praznovjerno odbijati da podignu svoje šatore na njegovim ruševinama, kao što je to danas slučaj?
Ovakva proročanstva predstavljaju samo dio velikog mnoštva primjera kako Pismo s najvećom točnošću predviđa budućnost. Napomenimo da nismo niti dotakli mnogobrojna mesijanska proročanstva koja su navijestila Kristovo rođenje.
Obraćeni kritičari
Usprkos takvim činjenicama, kritičari Biblije su brzi iščeprkati manu i pripisati pogrešku na temelju nejasnih mjesta. Mnogi komentari, na primjer, još ponavljaju osudu da se u Esteri 2,5.6 govori o Mordokaju kao jednom od prvobitnih Nabukodonozorovih zarobljenika, što je nemoguće, kad je zapravo očito da je to bio Kiš, Mordokajev pradjed, kojega je babilonski kralj odveo u izgnanstvo. Povijesna točnost biblijskih pripovijesti je često na kušnji, ali ih uvijek iznova arheološka znanost uspijeva obraniti. Ne može se reći da nemamo još uvijek neriješene probleme, ali je nabitnija točnost svakog dijela Starog i Novog zavjeta itekako potvrđena, čak i od strane kritičara osobno!
Sir William Mitchell Ramsay, kulturan i pošten mladić, 1881. godine je kao rezultat svojega obrazovanja počeo vjerovati da je Biblija nepouzdana. Odlučivši opovrgnuti povijest kakvu nalazimo u Novom zavjetu, proveo je godine pripremajući se za istraživačku ekspediciju u Malu Aziju i Palestinu. Odlučio je poći tragom Pavlovih putovanja, koristeći novozavjetni knjigu Djela apostolska kao vodič, i pokazati kako je cijela ta priča plod mašte. Kao pošteni znanstvenik, obvezao se objaviti sve što bude pronašao, ma što to bilo.
Nakon petnaest godina putovanja i iskapanja, 1896. je napisao knjigu St. Paul, the Traveler and the Roman Citizen (Sveti Pavao, putnik i rimski građanin) koja je, na razočaranje skeptika, obranila pouzdanost Djela apostolskih. “Autor Djela apostolskih ni u jednom trenutku nije načinio pogrešan korak”, pisao je (str. 238). Ramsay je uspio napisati i komentar o sedmerim crkvama iz Otkrivenja, koji je još uvijek klasično djelo o tom predmetu.
I drugi su imali slična iskustva, poput njemačkog znanstvenika Adolfa Deissmana, koji je napisao Light from the Ancient East (Svjetlost sa starog Istoka), i general Lew Wallace, nevjernik kojega je poznati agnostik Robert Ingersoll izazvao da napiše roman o Kristovom životu, oslikavajući Isusa kao običnog čovjeka. Wallace se pripremao to učiniti, ali se tijekom svojega istraživanja Evanđelja našao osvjedočenim da je Krist bio više nego samo čovjek. Postao je vjernik i svoje novo osvjedočenje je pretočio u glasoviti i visokotiražni roman Ben Hur.
Nažalost, mnogi ne pristupaju Pismu u duhu poštene istrage i otvorenog uma te stoga i ne dolaze do istih zaključaka. Ovome postoji razlog. Nijedna knjiga nije pretrpjela toliko pretraživanja, seciranja, testiranja, kritike i analize kao što je Biblija. Tisuće su znanstvenika posvetili svoje živote njezinom proučavanju. Rezultati njihovog rada ispunjavaju bezbrojne knjižnice. Ipak, usprkos obilju informacija koje podržavaju autentičnost Pisma, ovakvo proučavanje često ne vodi vjeri ili moralnom vladanju — ne mijenja živote, jer istražitelji ne pristupaju tekstu ponizno i potčinjeno, već ispunjeni intelektualnim ponosom. Oni sude Pismu, namjesto da dopuste da ono prosuđuje njih. Oni ga promatraju ne kao Božju riječ za njih, već kao predmet proučavanja, zanimljivu zbirku drevnih priča i vjerovanja. Žalosne li ironije! Jer onaj je tko ulaže svoj život u izučavanje Biblije kao samo drevne religijske literature, ponaša se poput skupine znanstvenika koji su, lutajući pustinjom i umirući od žeđi, zastali kod znaka koji pokazuje da se voda nalazi samo kilometar i pol odatle, i odlučili da ne idu dok ne podvrgnu putokaz opširnoj znanstvenoj analizi kako bi odredili njegovu starost i istinitost.
Kao i znak u pustinji, Biblija upućuje na Krista u kome nalazimo vodu života. Vodu treba piti, a ne procjenjivati i mjeriti. “Kušajte i vidite”, govori psalmist, “kako dobar je Jahve.” (Psalam 34,9) Čovjek će otkriti snagu Pisma ne kroz logičke analize, već kroz vjerovanje u njega, pokoravanje njemu i življenje po njemu. Pismo posjeduje izvanosjetilnu veličinu koja se ne da analizirati, ali koja se otkriva svakom iskrenom čitatelju. Biblijske riječi imaju živu silu kojom mogu zapaliti plamen nade u duši. Novi život dostupan je svakome tko ga je voljan primiti pod uvjetima Biblije. Pokušajte i uvjerite se!
Timothy E. Crosby