David Down
Stari sumerski grad Ur smješten je na jugu današnjeg Iraka. Vjerojatno je bio najstarija svjetska potvrđena civilizacija, starija i od Egipta, a smatra se i znatno naprednija. Njegovi stanovnici su među prvima rabili klinasto pismo i razvili su zapaženo znanje iz matematike i geometrije.
Ipak je prošlo puno vremena prije no što su Sumerani bili zapaženi. Čak i u ranoj biblijskoj povijesti Ur Kaldejski spominje se samo četiri puta, a sva četiri puta odnose se na isti događaj: odlazak praoca Abrahama iz Ura.
Priča
Godine 1853. Britanski muzej je britanskom Ministarstvu vanjskih poslova podnio zahtjev za ovlaštenje britanskog predstavnika u tadašnjem Iraku za potragu za blagom koje bi krasilo britanske muzeje. Ministarstvo vanjskih poslova ljubazno je zahtjev prenijelo Johnu Georgeu Tayloru, vicekonzulu u Basri.
Taylor, naravno, nije bio arheolog niti je imao ikakvog iskustva u iskapanjima. Ipak je, kao odan službenik vlade Njezinog Veličanstva, bez dvojbe prihvatio odmor od uredskog posla.
Pripremivši karavanu deva i magaraca natovarenih alatom i potrepštinama krenuo je za Tell el-Muqayyar, što znači‚ humak od smole‘. Ovaj zigurat, ili hramska kula, dobio je ime po tome što su mu opeke bile spojene katranom ili smolom. Ove su ruševine očito bile povijesno vrlo važne, no nitko do tada nije razumio njihovo značenje ili smisao.
Stigavši na usamljeno pustinjsko mjesto, oko 150 kilometara sjeverozapadno od Basre, Taylor je pregledao moćni zigurat. Pažljivo kuckajući po opekama osluškivao je odjek koji bi otkrio šuplji prostor u unutrašnjosti. No, nije ga bilo.
Zdanje je bilo čvrsto ispunjeno. Nepokolebljivo je Taylor svoje ljude poslao na posao na vrhu ruševine. Bio je uvjeren da će se negdje u unutrašnjosti hrama nalaziti bajkovito blago koje će on otkriti i ponosno poslati u London.
Arapski su radnici poslušno započeli svoj posao skidajući opeke s njihova mjesta i bacajući ih dolje na tlo. Tako je veliki hramski toranj koji se tisućama godina odupirao vrelini, vjetru i pješčanim olujama sada počeo padati pod snažnim napadima ljudskog neznanja.
No, Taylorova vizija skladnih kamenih kipova, zlatnih bogova i blaga bila je osuđena na razočaranje. Nakon više od dvije godine zamornog rada pronašao je brojne male predmete, poput prstenja, posuda, maski i vaza, no ništa od toga nije bilo ni veliko ni čudesno. Što je pronašao poslao je u Britanski muzej.
Pronalaženje Ura
Oko šezdeset godina kasnije, 1918. godine, Prvi svjetski rat se bližio svome kraju. Turci su bili protjerani iz doline Eufrata i pobijedila je britanska vojska. Jedan od britanskih časnika na tom području, kapetan R. Campbell Thompson, bio je s vojnom obavještajnom službom stacioniran u blizini Tell el-Muqayyara. Dogodilo se da je prije rata Thompson bio suradnik u Britanskom muzeju. Stoga je pokazao posebno zanimanje za visoki zigurat i brojne brježuljke koji su ga okruživali.
U stvari, kad mu se pružila mogućnost, na svoju ruku je izvršio neka iskapanja. Dojmilo ga se to što je pronašao, te je stoga poslao preporuku Britanskom muzeju savjetujući kako bi na to mjesto vrijedilo poslati opremljenu ekspediciju. Britanski muzej je stoga ovlastio doktora H. R. Halla za odlazak u Tel el-Muqayyar i nastavak iskapanja.
Njegova pokusna ispitivanja otkrila su da pred sobom imaju nešto što bi se moglo pokazati kao najstarija civilizacija na svijetu. Nedostatak potrebnih sredstava ipak je zaustavio daljnja istraživanja.Sveučilište u Pensilvaniji je 1922. godine predložilo Britanskom muzeju poduzimanje zajedničke ekspedicije, što je Britanski muzej prihvatio. Charles Leonard Wooley, koji je kasnije dobio viteški naslov za izvanredan uspjeh na tom području, postao je vođa ekspedicije. Sljedećih dvanaest godina Wooley je strpljivo radio na tom lokalitetu, a uz njega je većinu vremena radila njegova supruga.
Iz Wooleyevih iskopina zaključili smo o razini umnosti i profinjenosti stanovnika Ura. Oni su bili vrlo inteligentni i dobro obrazovani. Bili su vični mnogim vještinama i trgovali su s dalekim zemljama. Primjerice, poludrago kamenje na njihovim ukrasima potječe iz planina Nilgiri u južnoj Indiji!
Grad Ur
Glavno obilježje Ura bio je gigantski zigurat. Skupa s okolnim hramskim zgradama vjerojatno potječe iz prve gradske kraljevske kuće. No, povećao ga je i uljepšao Ur-Nammu, kralj treće dinastije tijekom koje je Ur dostigao vrhunac svoje moći. Tijekom ovog i budućih razdoblja kuće u gradu su bile vrlo visoke kakvoće. Bogataši su posjedovali dobro građene dvokatne kuće izgrađene oko unutarnjeg dvorišta.
Zanimljivo obilježje svih kuća u Uru bio je drenažni sustav. Kopali bi deset ili više metara duboko okno u koje su umetali niz glinenih prstena. Zatim je to okno postalo vrlo učinkovita tekućinom ispunjena jama za obiteljski otpad. Obrazovanje je u Uru bilo na osobito visokoj razini. Učenici su na nastavi u hramu učili gramatiku i matematiku. Imali su poučavanja o glagolima i imenicama, množenje i dijeljenje i geometriju.
Ni Biblija ni arheologija nam ne govore o tome kako je Abrahamov otac Terah dospio u Ur, no Biblija nam kaže kako je tamo bio i kako je napustio grad sa svojom obitelji. U Uru je postojao veliki zigurat posvećen Nannaru, bogu Mjesecu. Možda je Terah osjetio da pogansko štovanje bogova odvlači njegovu obitelj od pravog Boga ili je primio uputu od Boga da napusti grad.
Koji god razlog bio u pitanju ‘Terah povede svoga sina Abrama, svog unuka Lota, sina Haranova, svoju snahu Saraju, ženu svoga sina Abrama pa se zaputi s njima iz Ura Kaldejskoga u zemlju kanaansku. Kad stignu do Harana, ondje se nastane (Postanak 11,31).
Danas je Haran malo selo na jugoistoku Turske, no u davnim vremenima bio je to važan grad na trgovačkom putu od Perzijskog zaljeva prema Mediteranu.
Odlazak iz Ura
Biblije nam ne kaže ni zašto Abram (koji je kasnije postao Abraham) nije odmah nastavio put u Kanaan. Možda je Terah bio lošeg zdravlja, jer ‘umrije u Haranu’ (redak 32). Abram se nakon smrti svoga oca nije dugo zadržavao u Haranu jer je Bog za njega imao druge planove.
Zajedno s mnoštvom slugu i velikim stadima ovaca i koza Abram je nastavio put u smjeru doline Eufrata, u današnju Siriju, a zatim i dalje jugozapadno i južno prema kanaanskoj zemlji.
Ubrzo nakon dolaska u Kanaan, zemlju je pogodila suša uzrokujući veliku glad. Stoga su Abram i njegova obitelj privremeno preselili u Egipat. Kada je Abram stigao u Egipat kao bogati poglavar iz kulturnog društva, poslovao je s faraonom koji je prisvojio njegovu ženu Saraju u svoj harem (Postanak 12,15).
Židovski povjesničar Josip Flavije tvrdi kako je Abram ‘govorio [Egipćanima] o aritmetici i predao im znanost astronomije; jer prije no što je Abraham došao u Egipat, njima nisu bila poznata ta područja znanosti; ta je znanost došla u Egipat od Kaldejaca’.
Kritičari mogu raspravljati o pouzdanosti ove izjave no značajno je da Josip Flavije govori o tom podatku tada kada nije postojao način da on zna to što mi znamo danas, naime, da je Ur bio tako napredno znanstveno središte.