Nema dvojbe da je prije dvije tisuće godina postojao Isus, mladi ambiciozni čovjek koji se nije znao čuvati od svoje oporbe, pa ja zaglavio mlad.
Rimski povjesničari prvog stoljeća kao Tacit i židovski kao Josip Flavije na više su mjesta ostavili izvještaj o toj povijesnoj činjenici. Najopširniji izvještaj pak nalazimo u čitavoj maloj biblioteci Isusovih suvremenika i sljedbenika koju nazivamo Biblijom Novoga zavjeta. Budući da je Isus bio učitelj, o njemu su govorili i pisali studenti – učenici. O Isusu su imali što reći i ljudi koji nisu sreli Isusa, ali su doživjeli svjedočenje njegovih sljedbenika. U Novome zavjetu je zapisano što su govorili i činili Isusovi ljuti neprijatelji, kako su ga ubili svojim izmišljenim optužbama i vještim spletkama. Nije sporno da je u povijesti postojao čovjek imenom Isus koji se rodio u Betlehemu prije 2000 godina, odrastao u Nazaretu i umro s nepune 34 godine života u predgrađu Jeruzalema. Međutim, je li taj čovjek bio i Bog, pitanje je koje zahtijeva različit pristup.
Promišljanje o Isusu kao Bogu otima se zemljopisnim mjestima, povijesnim datumima i fizičkim događanjima. Ono je metafizičke naravi, što znači da se nalazi izvan ili nakon fizičke stvarnosti. Riječ je o svijetu koji je u potpunosti nepristupačan osjetilnom iskustvu. Stoga, ključno je pitanje. „Postoji li ta druga stvarnost različita od naše fizičke svakodnevnice?“ Čini se da na ovo pitanje ne odgovaraju potvrdno samo teolozi već i sve veći broj onih koji proučavaju ljudsko ponašanje, čovjekove osjećajne izazove i potrebe te promišljaju o smislu i kvaliteti života. Ilustrirajmo to: Je li građevina u kojoj stanujemo dom ili je to skladna obitelj koju prožima neuvjetovana ljubav i skrb? Primjećujemo da je ovdje riječ o stvarnosti koja se izdvaja od one puko fizičke. U tome području valja zaključivati o Isusu kao Bogu.
Dok je Isus živio na zemlji, nije se činilo važnim izjasniti se o Njemu kao Bogu, jer ionako Njegovi najbliži sljedbenici nisu dovoljno razumijevali narav Njegova djelovanja. Više su od Isusa očekivali fizičke povlastice nego duhovne sadržaje. Godilo im je kad bi ih ohrabrio, oprostio im i volio ih bezuvjetno, ali bi bili još sretniji da on konačno izvede revoluciju, istjera Rimljane iz Palestine, osnuje Židovsko kraljevstvo, a njih postavi u njemu ministrima. Koliko im je puta, čini se bezuspješno, Isus naglašavao da je On među njima kako bi oni nešto shvatili o onoj drugoj stvarnosti, duhovnoj, o Kraljevstvu nebeskom. Novi je zavjet prepun opisa te druge stvarnosti u kojoj samo ljubav kraljuje. Epilog svega jest Isusovo uskrsnuće koje dokazuje da je stvarna ljubav neuništiva.
Čovjeku je više od fizičkog potrebno ono duhovno, to što točno ne možemo izmjeriti niti opisati jer se otima našim moćima. Ustvrditi da Isus nije Bog značilo bi negirati duhovnu stvarnost koja je itekako dio, i to onaj važniji, naših života. Isusov život i djelovanje najzornija je konkretizacija duhovnih vrlina ljubavi, mira, radosti, požrtvovnosti i skrbi, koja pokriva sve, Njegove prijatelje i neprijatelje.
Dragutin Matak