Dokazuju li doživljaji prividne smrti da, unatoč smrti, život teče dalje? Drugi doživljaji “izvan tijela” nagovješćuju da se događa nešto drugo. “Prije godinu dana primili su me u bolnicu zbog poteškoća sa srcem. Sljedećeg jutra počela sam osjećati jake bolove u prsima. Pritisnula sam puce i počela si sama pomagati. Nisam se udobno osjećala ležeći na leđima pa sam se okrenula. U tom trenutku prestala sam disati i srce mi je prestalo raditi. A onda sam čula kako medicinske sestre viču: “Ružičasti kod! Ružičasti kod!”
Dok su to govorile, osjećala sam kako napuštam tijelo i klizim s jedne strane kreveta na pod. Zatim sam se polako počela dizati. Odlebdjela sam pokraj prekidača za svjetlo — sasvim jasno sam ga vidjela sa strane — i onda stala lebdeći ispod stropa. Promatrala sam s tog mjesta kako su liječnici i sestre nastojali oživiti me. Moje je tijelo ležalo ispod mene, ispruženo na krevetu. Čula sam kako je jedna od sestara rekla: “Izgubili smo je!” Druga se nagnula i počela s oživljavanjem usta na usta. Dok sam promatrala kako mi pritišću prsa i trljaju ruke i noge, pomislila sam: Zašto se toliko trude? Meni je sasvim dobro.1 Ljudi mnogih kultura i religija vjerovali su da neki dio nas prilikom smrti nadživi naše tijelo, ali jako je teško naći čvrst dokaz za život nakon smrti. Suvremena medicinska tehnologija sve je to, čini se, promijenila. Danas je moguće, bar tako kažu, vratiti “umrloga” da nam ponekad može reći kako je s one druge strane.
U knjizi iz koje sam uzeo spomenutu priču dr. Ravmond Moody Jr. raspravlja o ovim “doživljajima prividne smrti”. Rekao je da je većina tih ljudi doživjela osjećaj kako se nalazi izvan tijela. Govorili su o bestežinskom osjećaju. Za neke je, čini im se, vrijeme stalo, a drugi su osjetili strahovito ubrzanje vremena. Osjetila su često bila mnogo izoštrenija. Mnogi Moodyjevi ispitanici kazali su da su se sreli sa svjetlom koje je, premda isprva slabo, sve više jačalo, da bi dostiglo nezemaljske blještavilo. Svi koji su to doživjeli ne sumnjaju da je to “svjetlo” bilo biće čiji se identitet razlikovao ovisno o vjerskoj sklonosti te osobe. Neki su govorili o anđelu, drugi o Kristu. Svi su se složili da su u prisutnosti tog bića osjetili potpunu ljubav i prihvaćanje.
Često su se Moodyjevi ispitanici podsjetili na svoj protekli život u nizu briljantnih bljeskova. Mnogi su izjavili da ih je ovaj doživljaj “proširio i produbio”, da ih je potaknuo na “dublje razmišljanje o najvažnijim filozofskim predmetima”. Praktično su svi bili osvjedočeni da postoji život nakon smrti pa su sad smrt smatrali oslobođenjem. Je li znanost konačno uspjela prijeći prag smrti? Imamo li sad nepobitan dokaz da se nakon smrti život nastavlja? Doživljaji prividne smrti kao da pružaju potreban dokaz — dok ne otkrijemo da su ljudi imali slične doživljaje izazvane u potpuno drukčijim okolnostima.
Ista priča, druga kitica
Zapanjujuće sličnosti Moodyjevim i drugim izvješćima o prividnoj smrti nalazimo u takozvanoj psihodeličnoj literaturi. Gotovo je svaka pojedinost u doživljaju bliske smrti slična doživljajima onih koji rabe halucinogene kao što je LSD.
Jedna od značajki izvješća obiju skupina jest neopisivost: doživljaj kao da “nije moguće opisati riječima”. Druga je iluzija da su “izvan tijela”. Osoba koja je uzimala LSD kaže: “Mogao sam vidjeti sebe od glave do pete, kao i kauč na kojemu sam ležao… Lebdio sam na otoku čvrstog etera. Nijedan dio mojega tijela nije bio podložan zakonu sile teže.”2 Još jedna zajednička značajka je vjerovanje u čovjekovu besmrtnost. June Dunlap tvrdi: “Ono što je dosad bilo samo intelektualni koncept… postalo je emotivno nabijeno osvjedočenje: da će naše duše, dio Boga u nama, živjeti za svu vječnost, zauvijek ostajući bez smrti”.3
Više od polovice onih iz skupine koja je uzimala LSD tvrde da su doživjeli “najdublje duhovno iskustvo svojeg života”.4 Mnogi su korisnici izvijestili o “većoj svjesnosti postojanja Boga, ili više sile, ili Vrhunske Stvarnosti”, “većoj tolerantnosti prema drugima” i “nizu novih odluka i novih usmjerenja za… život”.5 A Timothv Leary je rekao da je osjećaj intenzivne ljubavi dominirao kemijski proizvedenim stanjem uma.6
Ponovljena priča
Zanimljivo je da prekomjerna doza ugljičnog dioksida izaziva posljedice slične onima koje proizvode doživljaji prividne smrti i psihodelične droge. Rezultate davanja 35%-tnog ugljičnog dioksida većem broju ispitanika L. J. Meduna sažeo je u izjavi: “Definitivno možemo utvrditi da su konstantni oblici viđenja izazvanog mescalinom… prisutni u osjetilnim promjenama izazvanim ugljičnim dioksidom.”7
Ispitanici kojima je davan ugljični dioksid izvješćuju o odvajanju od tijela. Kao kod droga i doživljaja prividne smrti, oni izvješćuju o špiljama, tunelima, jarkim svjetlima, viđenjima drugih osoba, svjetlećim tijelima, proživljavanju prošlosti i “duhovnim” doživljajima. O svojoj viziji jarkih boja i čudesnog oblika jedan ispitanik kaže: “Osjećao sam se razdvojen; moja je duša, odvojena od fizičkog tijela, bila privučena … kao da napušta zemlju i uzdiže se gore, gdje je dosegnula Velikog Duha s kojim je uspostavila zajedništvo, što je sve izazvalo značajno novo opuštanje i duboku sigurnost … Činilo se kako postajem uvjeren da će … bez obzira što me mučilo … sve na kraju ispasti dobro … Osjećao sam da se Veliki Duh strpljivo osmjehuje mojim uzaludnim naporima da vodim računa o sebi, pa sam se sasvim približio toj toplini i nježnoj moći i osjetio sigurnost dovoljne snage za nadvladavanje svega što se nalazi preda mnom.”8
Iz toga zaključujemo da izmijenjena kemija središnjeg živčanog sustava može proizvesti iluzije i halucinacije, bilo da je ta promjena izvedena vanjskim sredstvima kao što su psihodelične droge ili unutarnjim, biokemijskim čimbenicima. Činjenica je da tijekom procesa umiranja, kad organizam počinje popuštati — kao pri srčanom udaru — dolazi do velikih promjena u radu organizma. Nedostatak cirkulacije krvi dovodi do povećanja ugljičnog dioksida i drugih metaboličkih nuspojava. Ovakvo stanje svakako može proizvesti halucinacije o kojima je riječ u doživljajima prividne smrti.
Zanimljivo je da se pojave koje je opisao Ravmond Moody javljaju samo kad je riječ o postupnom srčanom zastoju, što daje vremena za akumuliranje metabolita. Takve se pojave ne javljaju kad srce stane iznenada.9 Dosta toga ostaje nepoznanicom o biokemijskim promjenama do kojih dolazi pri umiranju, no halucinacije izazvane psihodeličnim drogama i prekomjernim dozama ugljičnog dioksida jako su slične doživljajima prividne smrti. Ta činjenica daje naslutiti da su ovi doživljaji isto tako proizvod poremećene kemije u mozgu, uvjetovani religijskim sustavima, očekivanjima i elementima okoliša. Ne bismo ih smjeli uzeti kao dokaz da se život nastavlja nakon smrti.
Jack Provonsha
___________________________________
- Adapted from Raymond A. Moody, Jr., LifeAfter Life (Covington, Georgia: Mockingfaird Books, 1976.) 35, 36 ↩
- Sanford M. Unger, “Mescaline, LSD, Psilocybin, and Personality Change”, Psychiatry (Svibanj 1963.) 26:113 ↩
- Jane Dunlap, Exploring Inner Space (New York: Harcourt, Brace and World, 1961.) 48 ↩
- Timothy Leary, “The Religious Experience: Its Production and Interpretation” The Psychedelic Reviev (1964.) 1:325 ↩
- “Editorial”, The Psychedelic Review (1964.) 1:21-23 ↩
- Timothy Leary et al., The Psychededlic Experience, (New York: University Books, 1964.) 58 ↩
- L. J. Meduna, ed., Carbon Dioxide Therapy (Springfield, 111.: Charles C. Thomas, 1958.) 58 ↩
- Isto, 47 ↩
- Richard S. Blacher, “To Sleep, Perchance to Dream…” Joural of the American Medical Association (23. studeni, 1979.) 21:2291 ↩