Ispod prerijske zemlje, na malenom groblju blizu Rockhama u , američkoj saveznoj državi Južna Dakota, leže jedan pokraj drugoga dva lijesa. U jednome leži moj skromni i pobožni otac, koji je kao tinejdžer za vrijeme velike ekonomske krize orao njive udaljene tridesetak kilometara prema jugu. Pokraj njega počiva moja majka koja je imala manje teško djetinjstvo. U obližnjem kraju na sjeveru ona je ozbiljno vježbala cirkuske trikove s konjima dok je pasla krave.
“Ne čini li ti se to neobičnim?” upitao me brat jedne ledene večeri u veljači nakon tatina pogreba. “Mi smo ovdje u toploj dnevnoj farmerskoj sobi, a on leži tamo vani u hladnoj zemlji.” Premda smo obojica znali da naš otac više ne može osjećati hladnoću, stresli smo se – zurio sam čeznutljivo u mračni, tajanstveni život nakon smrti.
Što se dogodilo s majčinom osobnošću? Gdje je tatina skromna, pouzdana duhovnost? Jesu li moji voljeni roditelji otišli zauvijek kao dah koji nestaje s ogledala? Jesu li oni zbunjeni duhovi koji lutaju nekom mračnom šumom – pa ih trebam štovati zajedno s drugim svojim precima? Ili su negdje gore pa me gledaju uživajući u mojim radostima i osjećajući moju bol?
Nije čudno što smo toliko zaokupljeni životom nakon smrti. Bog nas je stvorio da živimo zauvijek, pa prema tome nije programirao naš mozak da prihvati smrt. Smrt nas toliko zbunjuje da brzo nešto izmišljamo ako ne znamo što nas očekuje. Ali dobra je vijest da isti Bog koji nam je dao život, jasno kaže što se događa kad umremo.
Kako smo stvoreni
Sjećate li se matematike u školi? Pokušajte naći jednadžbu u ovim rečenicama: “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.” (Postanak 2,7) Vidite li jednadžbu? Prah plus dah života jednako živa duša.
Vrijedi li ova jednadžba i za kraj života? U Propovjedniku stoji: “I vrati se prah u zemlju kao što je iz nje i došao, a duh se vrati Bogu koji gaje dao.” (12,7) Prah minus duh (dah) jednako smrt.
“Čekajte malo”, reći će netko. “Recite mi nešto više o ‘duhu’ koji se vraća Bogu. Nije li to svjesna, besmrtna duša koja živi nakon smrti tijela?”
Dobro pitanje, ali škakljivo. Ne samo što je Bog u naš um ugradio snažnu “želju za životom”, već nam je dao i fantastičnu sposobnost maštanja.
Evo još jedne jednadžbe: Snažna želja za životom plus velika mašta jednako moćna tvornica mitova ako niste oprezni.
Vaša Biblija – onaj jasni tisak na njezinim stranicama — najsigurnije je mjesto da nađete istinu. A Bog je vrlo jasan što duh jest, a što nije.
Apostol Pavao je savršeno jasan u tom pogledu. On kaže da je Isus Krist “Kralj kraljeva i Gospodar gospodara, koji jedini ima besmrtnost” (1. Timoteju 6,15.16). Prema tome, ako Bog jedini ima besmrtnost, to znači da je ljudski duh ili duša nema. I, jasno, Biblija nijednom ne kaže da je duša besmrtna i nikad ne rabi izraz “besmrtna duša”.
Ali Pavao nas poziva da tražimo besmrtnost (Rimljanima 2,7) i čak nam točno kaže kad će ovu besmrtnost dobiti svi koji je vjerom traže: prigodom uskrsnuća.
“Svi doduše nećemo usnuti,” kaže, “ali svi ćemo se izmijeniti. Odjednom, u tren oka, na posljednju trublju – jer zatrubit će – i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi i mi ćemo se izmijeniti. Jer ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost? (1. Korinćanima 15,51-53)
Ali danas, dvadeset stoljeća poslije, mi se na to mrštimo. “Raščistimo to”, netko će reći. “Znači li to da nitko ne odlazi na Nebo kad umre?”
Točno!
Osim nekoliko biblijskih svetaca koje spominjemo u uokvirenom tekstu, nijedno ljudsko biće nije otišlo na Nebo. Nagovještaj ove zapanjujuće istine nalazimo u jednoj od Petrovih propovijedi. “David nije bio uznesen na nebesa”, kaže Petar (Djela 2,34).
To je znao i sam svirač psalama na harfi, jer je pisao: “Jer među mrtvima tko te se sjeća, u Podzemlju tko ti hvale pjeva?” (Psalam 6,6) Slično tomu i drugi pisac psalama je rekao: “Ne, Jahvu mrtvi ne hvale, nitko od onih što siđu u Podzemlje.” (Psalam 115,17)
Salomon kaže…
Davidov sin Salomon, pisac knjige Propovjednika, bio je jasan o ovom pitanju: “Živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih. Davno je nestalo i njihove ljubavi, i mržnje, i zavisti, i više nemaju udjela ni u čem što biva pod suncem.” (Propovjednik 9,5.6)
Ali hvala Bogu, to nije kraj. Već je daleko u prošlosti Starog zavjeta sjala istina o uskrsnuću. “Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati, i očima mojim neće biti stranac: za njime srce mi čezne u grudima.” (Job 19,25-26)
Isus kaže…
Prikladno je da posljednju riječ o ovom predmetu damo našem dragom Stvoritelju, samome Spasitelju. Što se događa kad umrete? Isus je odgovorio na to pitanje kad je saznao da je Njegov dobri prijatelj Lazar umro: ‘”Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.’ Rekoše mu nato učenici: ‘Gospodine, ako spava, ozdravit će.’ No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: ‘Lazar je umro.”‘(Ivan 19,11-14)
Četiri dana poslije Isus je stajao pred Lazarovim grobom. “Lazare, izlazi!” pozvao ga je. I Lazar je oživio; treptao je očima pred svjetlom i nastojao se osloboditi posmrtnih poveza. Ovaj veličanstveni Glas daje mi nadu kad pomislim na one ljesove ispod prerijske zemlje u Južnoj Dakoti, u kojima spavaju moji roditelji. Često bi, dok su živjeli na farmi, nakon napornog dana čvrsto zaspali, ne znajući za sebe, dok ih ujutro ne bi probudilo zvonjenje budilice. Mudar i milosrdni Bog omogućio im je isti takav san bez snova do svojeg slavnog uskrsnuća.
Pavao kaže…
“Ovo vam uistinu velimo po riječi Gospodnjoj,” piše Pavao, “mi živi, preostali za Dolazak Gospodnji, nećemo preteći onih koji su usnuli. Jer sam će Gospodin – na zapovijed, na glas arkanđelov, na zov trublje Božje – sići s neba. I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu, a zatim ćemo mi živi, preostali, zajedno s njima biti poneseni na oblacima u susret Gospodinu, u zrak. I tako ćemo uvijek biti s Gospodinom.” (1. Solunjanima 4,15-17)
Kad žalujemo, Biblija nam daje pravi razlog za nadu. Hvala Bogu za Njegovu mudrost – i Njegovu slavnu nadu!
Tko je danas na Nebu?
Prema Bibliji možemo biti sigurni da se na Nebu danas nalaze tri osobe.
Henok
Henok je živio u vrlo ranoj povijesti Zemlje, prije potopa. Biblija kaže da “je hodio s Bogom, potom iščeznu; Bog ga uze” (Postanak 5,24). Biblija ne objašnjava što to znači. Međutim, u Novom zavjetu saznajemo: “Henok bi prenesen da ne vidi smrti te iščeznu jer ga je prenio Bog.” (Hebrejima 11,5) Ako Henok još nije vidio smrti, onda je još uvijek živ, bilo na Nebu ili možda na nekom planetu u nekom drugom dijelu svemira.
Ilija
Ilija je bio starozavjetni prorok koji je živio u izraelskom kraljevstvu za vladavine zlog kralja Ahaba. Dok je jednog dana hodao sa svojim suradnikom Elizejem, Biblija kaže da “ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih i Ilija u vihoru uziđe na nebo” (2. o kraljevima 2,11). Novi zavjet potvrđuje ovaj događaj jer je Ilija bio jedan od dvojice koji je sišao s Neba da razgovara s Isusom na Gori preobraženja (Matej 17,2.3).
Mojsije
I Mojsije je na Nebu jer se s Ilijom pojavio na Gori preobraženja (Matej 17,3). Henok i Ilija uzeti su na Nebo ne iskusivši smrt, ali Biblija kaže da je Mojsije umro u Moabu i da ga je Bog tamo pokopao (vidi Ponovljeni zakon 34,5.6). Ako je Mojsije umro, a bio je živ s Isusom na Gori preobraženja, onda je u nekom trenutku morao uskrsnuti. A Novi zavjet to nagovještava u Judi 9: “Kad se Mihael arkanđeo s đavlom prepirao za tijelo Mojsijevo, nije se usudio izreći pogrdan sud protiv njega, nego reče: ‘Spriječio te Gospodin!”‘ Očito je Mihael (kojeg neki tumači poistovjećuju s Isusom) namjeravao uskrisiti Mojsija, ali je Sotona tvrdio da pripada njemu. Međutim, Mihael se nije htio prepirati sa Sotonom. Jednostavno je uskrisio Mojsija unatoč njegovim prigovorima.
Sveti koji su uskrsli prigodom Isusove smrti
Za tu trojicu znamo da su danas na Nebu. Postoji još jedna vjerojatnost. Prema Mateju 27,52.53, kad je Isus umro, “grobovi [se] otvoriše i tjelesa mnogih svetih preminulih uskrsnuše te iziđoše iz grobova nakon njegova uskrsnuća, uđoše u sveti grad i pokazaše se mnogima”.
Biblija ne kaže koji su to “sveti” bili. Neki istraživači Biblije smatraju da su to bili svi sveti koji su od Adamova vremena umrli mučeničkom smrću. Što se dogodilo s njima nakon što su otišli u Jeruzalem? Biblija o tome ništa ne kaže. Međutim, bilo bi neobično da ih je Bog uskrisio i onda pustio da ponovo umru. Čini se logičnim zaključiti da ih je Bog u nekom trenutku uzeo na Nebo.
Marylin Schurch