Biblijski tekst Staroga zavjeta

Običan čitatelj Biblije uglavnom nije svjestan uzbudljivih ali i osjetljivih pitanja u vezi s izvornim biblijskim tekstovima. Izvorni dokumenti nadahnutih pisaca nisu sačuvani. Ove izvornike nazivamo autografima, a do danas nije otkriven nijedan od njih. Sačuvale su se međutim tisuće rukopisa prijepisa Starog i Novog zavjeta ili njihovih dijelova.

Stoljećima su se biblijske knjige prepisivale rukom, ili na lako uništivoj koži ili pak na papirusu podrijetlom iz Egipta. Ovaj način prepisivanja održao se sve do otkrića tiskarskog stroja negdje u petnaestom stoljeću.

Zadaća ponovnog oživljavanja izvornog teksta Staroga i Novoga zavjeta obično se naziva tekstualnom kritikom ili nižom kritikom. Nijedan od autografa nije nam dakle pristupačan, ali su zato dostupni za istraživanje brojni hebrejski i grčki rukopisi što potječu od izvornih autografa. Sljedeći po važnosti su stari prijevodi, koji se obično nazivaju verzije, a bili su pod izravnim utjecajem hebrejskih i grčkih autografa. Za proučavanje Novog zavjeta od vrlo su velike važnosti citati iz Pisma očuvani u djelima starih crkvenih otaca.

Stari zavjet
Ni za jedan rukopis ili fragment Starog zavjeta ne može se sa sigurnošću tvrditi da potječe iz vremena starijeg od 400. godine prije Krista.1. To znači daje nemoguće s apsolutnom točnošću ući u trag izvornim tekstovima koje su napisali nadahnuti pisci osobno. Pa ipak, mnoštvo dokaza ide u prilog tvrdnji da su se čak i prije 400. godine pr. Kr. tekstovi odlikovali velikom točnošću. Sama Biblija otkriva stav da se nadahnuta Božja Riječ valja brižljivo sačuvati. (Ponovljeni zakon 31,9-11; Jošua 24,25.26; 1. O Samuelu 10,25). Pisarski posao diljem Bliskog istoka reflektira konzervativni stav.

Najčuveniji orijentalist ovoga stoljeća W. F. Albright tvrdi da “višegodišnja i pomna istraživanja dokumenata sa starog Bliskog Istoka dokazuju da su i sakralni i profani dokumenti daleko pažljivije prepisivani no što je to slučaj s prijepisima koji potječu iz grčkog i rimskog razdoblja”.2

Da je ovo istina, otkrivaju i dokazi iz raspoloživih tekstova pronađenih u egipatskim piramidama: Tekst iz sarkofaga i Knjiga o mrtvima, te njihove kopije, premda nikada nije postojala namjera da obični smrtnici vide ove tekstove. Postoje i drugi raspoloživi dokazi koji potvrđuju postojanje točno određenih standarda prepisivanja rukopisa kojih su se pisari starog Bliskog istoka s velikom vjernošću držali. Jedan egipatski pisar koji je živio 1400 godina prije Krista (u Mojsijevo vrijeme) zabilježio je u završnom tekstu nakon što je prepisao svoj pogrebni tekst: ‘”[Knjiga] je kompletirana od početka do kraja nakon što je prepisana, pregledana, uspoređena i ovjerena od znaka do znaka.”3

U procesu prepisivanja vrlo je važno biti pažljiv. Pa ipak to ne znači da pisari nikada nisu ispravljali prijepis i ortografiju prema književnim konverzacijama svoga vremena. Postoje i dokazi u prilog tome kad je riječ o egipatskim tekstovima. Kod nekih su ispravke urađene tako da odgovaraju kasnijim jezičnim i gramatičkim oblicima.4 Ne može se jasno utvrditi je li se ova praksa naveliko upražnjavala kad je riječ o Starom zavjetu, budući da nam rukopisi nisu dostupni.

Ortografske pogreške
Usprkos krajnjoj pažlji vosti kojom su se odlikovali pisari, ipak su se u rukopisima Starog zavjeta potkrale i neke ortografske greške. Poznato je nenamjerno ponavljanje slova ili sloga (nazvano ditografija). Ili, nasuprot, moglo se dogoditi da se izostavi slovo ili slog (haplografija). Ako se izostavljanje dogodilo na početku reda, zvalo se homoeoteleuton; ali ako se to dogodilo na početku reda zbog sličnosti početka srodnih riječi, onda se to označavalo kao homeoarhija.

Događale su se i druge neobične pisarske pogreške, kao pomiješana slova, neispravna podjela riječi (metateza)5 i dr. Ove vrste tekstualnih pogrešaka poznate su iz postojećih rukopisa i čini se da su se pojavljivale već od samih početaka. Ove tekstualne pogreške ni na koji način ne utječu negativno na doktrinarni sadržaj Biblije. Kod prevođenja ih se obično ni ne zamjećuje.

Rukopisi (manuskripti)
Od vremena vezanog uz završetak kanona Starog zavjeta, negdje od oko 400. godine prije Krista6, do oko 100. godine poslije Krista kad je standardiziran tekst Staroga zavjeta, postoje vrlo snažni dokazi koji idu u prilog tendenciji očuvanja teksta u onom obliku koji je bio na raspolaganju. Do 1947. godine istražiteljima Staroga zavjeta nisu bili pristupačni hebrejski tekstovi stariji od 900. godine poslije Krista. Ovo stanje korjenito se promijenilo s fenomenalnim otkrićem Svitaka s Mrtvog mora 1947. godine u Kumranu (Qumran), kada su svjetlo dana ugledali svici starozavjetnih knjiga stariji više od tisuću godina od onih koji su dotada bili poznati.7 Jedanaest špilja u Judejskoj pustinji poklonilo nam je mnoštvo svitaka i na tisuće fragmenata koji pripadaju svim knjigama Staroga zavjeta, osim Knjizi o Esteri. Ono što najviše uzbuđuje jest činjenica da su ovi svici “stariji više od tisuću godina nego masoretski kodeksi”.8 Jedan od velikih autoriteta tekstualnih studija Staroga zavjeta, Frank Cross Jr., piše “da su novi svici pružili dokaze u prilog antiknosti tipa tekstualne tradicije koja je preživjela u obliku tradicionalne hebrejske Biblije”.9 Po riječima profesora B. K. Waltkea, ovako je veliki značaj ovih svitaka: “Identičnost nekih tekstova pronađenih među Svicima s Mrtvog mora (200. pr. Kr. -100.) s onim kojeg su sačuvali masoreti, a čiji najstariji postojeći tekst datira iz 900. godine poslije Krista, svjedoči o nevjerojatnom dostignuću nekih pisara u vjernom očuvanju tekstova. Mora daje ovaj tekst u svakom slučaju postojao i prije no što su napisani Svici s Mrtvog mora, jer i mnogi njegovi arhaični oblici koji su u oprjeci s drugim tipovima teksta pružaju jak razlog za vjerovanje da su tekst prepisivah (prenosili) pisci iz određena kruga, posvećeni očuvanju izvornog teksta.”10 Na kumranskim fenomenalnim pronalascima jasno je objelodanjeno s kolikom vjernošću je napravljen prijepis hebrejskog teksta Starog zavjeta.

Gerhard F. Hasel
______________________

  1. B.K. Waltke, “The Textual Criticism of the Old Testament“, u Biblical Criticism: Historical, literary and Textual, ur. R. K Harrison (Grand Rapida, Mich.: Zondervan, 1978.), str. 48 ↩
  2. W. P. Albright, From the Stone Age to Christianity (Garden City, N.Y.: Douhleday, 1957.), str. 78-79. ↩
  3. K. A. Kitchen, Ancient Orient and Old Testament (Chicago: Inter-Varsitv Press, 1968.), str. 140. ↩
  4. K. A. Kitchen, “Egypt”, u New Bible Dictionary, 2. izdanje (Grand Rapids, Mich.: Eerdmans, 1967.), str. 350 ↩
  5. Dobar popis primjera pripremio je D. R. Ap-Thomas, A Primer of Old Testament Text Criticism (Oxford: Basil Blackwel, 1964.). str. 41-60. ↩
  6. Vidi S.Z. Leiman, The Canonization og the Hebrew Scripture {Hamden. Conn.: Archon Books, 1976.). ↩
  7. Dobri uvodi za upoznavanje ovih spisa su: F.M. Cross, Jr., The Ancient Library of Qumran, 2. izd. {Garden City. N.Y.: Anchor Books, 1961.); M. Mansoor, The Dead Sea Scrolls, (Grand Rapids, Mich.; Eerdmans, 1964.). Vidi također G. Vermes, “Dead Sea Scrolls”, u The Interpreters Dictionary of the Bible – Suplementary Volume. (IDB Sup), str. 210-219 (dobra bibliografija). ↩
  8. Isto, str. 212. ↩
  9. Cross, The Ancient Library’of Qumran, etr. 52. ↩
  10. Wallte, “The Textual Criticism of the Old Testament“, str. 52. ↩

Tagged on: