“Izraelci su još stenjali u ropstvu. Vapili su, i njihov vapaj za pomoć sred ropstva uzlazio je k Bogu.” (Postanak 2,23)
Mojsije je postao velik čovjek u svakom smislu. Kao pisac i vojskovođa bio je bez premca. Ljubav prema istini i pravdi postala je temelj njegovog karaktera i razvila čvrstinu namjere na koju nikakve promjene načina života, mišljenja ili ciljeva nisu mogle utjecati. Ljubaznost, marljivost i nepokolebljivo uzdanje u Boga obilježili su njegov život. Bio je mlad i pun života, prepun poleta i muževne snage. Duboko je suosjećao sa svojom braćom u njihovim nevoljama i njegova je duša plamtjela u želji da ih oslobodi. Ljudskoj mudrosti moglo je izgledati da je u svakom smislu osposobljen za svoje djelo.
Međutim, Bog ne gleda kao što čovjek gleda! Njegovi putovi nisu slični našim putovima. Mojsije još nije bio spreman za svoje veliko djelo niti je narod bio spreman za izbavljenje. On je bio obrazovan u egipatskim školama, ali je morao proći strogu školu discipliniranja u kojoj će razviti sposobnosti za svoje sveto poslanje. Prije nego što bude mogao uspješno voditi izraelsku vojsku, morao je naučiti vladati sobom. Četrdeset dugih godina bio je poslan u samoću pustinje da bi u tom životu u zabiti, uz skromni rad čuvanja ovaca i jaganjaca, mogao postići pobjedu nad svojim strastima. Morao je naučiti potpuno se pokoravati Božjoj volji prije nego što će tu volju početi objavljivati velikom narodu.
Kratkovidni smrtnici odbacili bi ovih četrdeset godina pripreme u midjanskim planinama smatrajući ih velikim gubljenjem vremena. Međutim, Beskrajna Mudrost stavila je budućeg velikog državnika, izbavitelja svojega naroda iz ropstva, u okolnosti koje će razviti njegovo poštenje, njegovu opreznost, njegovu vjernost i brižljivost, ali i njegovu sposobnost da se poistovjeti s potrebama svoje teške zadaće. Oni kojima je Bog povjerio važne odgovornosti nisu odrastali u lagodnosti i obilju; plemeniti proroci, starješine i suci po Božjoj promisli, bili su ljudi čiji je karakter bio oblikovan u strogoj životnoj stvarnosti.
Bog za svoje djelo ne bira uvijek iste osobe, već pojedince različitih karaktera. (Signs of the Times, 19. veljače 1880.)