“Pjevat ću Jahvi dokle god živim, svirat ću Bogu svome dokle god me bude. Bilo mu milo pjevanje moje! Ja ću se radovati u Jahvi.” (Psalam 104,33.34)
Ako se um oblikuje prema onome s čime se najčešće susreće, onda će nas navika da mislimo na Isusa i govorimo o Njemu osposobiti da postanemo slični Njemu po duhu i karakteru. Onda ćemo odražavati Njegov lik u onome što je veliko, neporočno i duhovno. Onda ćemo imati Kristov um i On će nas slati u svijet kao svoje duhovne predstavnike. …
Sunce koje sja na nebu šalje svoje blistave zrake na sve putove i staze života. Ono ima dovoljno svjetla za tisuće svjetova sličnih našemu. Isto je tako i sa Suncem Pravednosti. Njegove blistave zrake zdravlja i radosti i više su nego dovoljne da spase naš mali svijet, one su uspješne u uspostavljanju sigurnosti u svakom stvorenome svijetu. …
Rast u spoznaji Kristovog karaktera posvećuje dušu. Prepoznati i prihvatiti prekrasno djelo pomirenja preobražava sve one koji razmišljaju o planu spasenja. Gledajući Krista, oni se mijenjaju u isto obličje, iz slave u slavu, kao od Gospodnjega Duha. Gledanje na Krista postaje proces koji nas oplemenjuje i osposobljava da stvarno postanemo kršćani. …
Kakva vjera pobjeđuje svijet? To je ona vjera koja prihvaća Krista kao našeg Spasitelja — ona vjera koja se, shvaćajući svoju bespomoćnost, svoju krajnju nemoć da spasi sama sebe, hvata za Pomoćnika koji je moćan da nas spasi kao naša jedina nada! To je vjera koja se neće obeshrabriti, koja čuje Kristov glas kako govori: “Radujte se! Ja sam nadvladao svijet i moja božanska snaga stoji vam na raspolaganju!” To je vjera koja Ga čuje kako govori: “I gle, ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta!” Svaka duša mora shvatiti da je Krist naš Spasitelj; onda će se u našem kršćanskom životu pokazati ljubav, gorljivost i čvrstina. …
Krista nikada ne smijemo gubiti iz svojih misli. … On rastjeruje sve naše sumnje, On je središte svih naših nada! Kako je dragocjena misao da možemo postati dionici božanske naravi u kojoj možemo pobijediti kao što je Krist pobijedio. … On je melodija naših pjesama, sjenka velike stijene u umornoj zemlji. On je živa voda žednoj duši. On je naše utočište u oluji. On je naša pravednost, naše posvećenje, naše otkupljenje. (Review and Herald, 26. kolovoza 1890.)