“Kraljevstvo je nebesko slično kralju koji priredi svadbu svome sinu te posla svoje sluge da pozovu uzvanike na svadbu. Ali ovi ne htjedoše doći.” (Matej 22,2.3; pročitajte i Matej 22,1-14!)
Kralj je poslao svoje glasnike prvo onima koji su se nazivali Njegovim izabranim narodom. Međutim, ovi, potpuno posvećeni nagomilavanju zemaljskog dobitka, nisu se odazvali pozivu: nisu marili za to. Kada su oni koji su prvi bili pozvani odbili poziv, kralj je poslao svoje glasnike na raskršća putova, a tamo su se nalazili oni koji nisu bili tako duboko zauzeti poslom kupovanja i prodavanja, sjetve i građenja. …
“Tada uđe kralj da pogleda goste. Nađe ondje jednog čovjeka koji ne bijaše obučen u svadbeno ruho te mu reče: ‘Prijatelju, kako si ušao ovamo bez svadbenog ruha?’ On ostade nijem. Tada kralj zapovjedi poslužnicima: ‘Svežite mu noge i ruke te ga bacite van, u tamu gdje će biti plač i škrgut zuba!’”
Ima onih koji su došli uživati prednosti gozbe istine koji nisu jeli mesa niti pili krvi Sina Božjega. Oni tvrde da vjeruju u Riječ i da je propovijedaju drugima, ali čine nepravedna djela. …
Poziv koji su odbacili oni koji su bili prvi pozvani, bio je upućen drugima. On je bio poslan neznabožačkom svijetu. I on se prvo morao propovijedati na “raskršćima putova” — onima koji su aktivno sudjelovali u poslovima ovoga svijeta, glavarima i učiteljima u ljudskom rodu.
Oni koji objavljuju posljednji poziv milosti grešnom svijetu, ne smiju zaobilaziti svećenike i propovjednike. Božji sluge trebaju im se približiti kao oni koji su duboko zainteresirani za njihovo blagostanje, a onda se trebaju moliti za njih u svojim molitvama. …
Da ne bismo mislili samo na velike i darovite, a zaboravili na siromašnije, na one koji žive u skromnim okolnostima, Krist u usporedbi o velikoj večeri uči svoje vjesnike da idu i k onima koji su na putovima i ogradama, siromašnima i poniženima na ovoj zemlji. … Trud se mora uložiti u zadobivanje svih slojeva. (Review and Herald, 8. svibnja 1900.)
