„Jao onima koji zlo dobrom nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu, koji gorko slatkim čine, a slatko gorkim!“ (Izaija 5,20)
Bog je svjetlo i u Njemu nema nikakve tame. Kada ne bi bilo svjetla, ne bi bilo ni sjena. Ali, iako se sjena pojavljuje djelovanjem Sunca, ono je ne stvara. Neka prepreka čini da se pojavljuje sjena. Tako i tama ne proizlazi od Boga, ali je posljedica nekog predmeta koji se postavio između duše i Boga. Nepoštovanje svjetla koje je Bog dao dovodi do neizbježnih posljedica. Ono stvara sjenu, tamu koja je još tamnija zbog svjetla koje je bilo poslano. Ako se čovjek povlači od svjetla i dokaza, ako se pokori Sotoninim zavodničkim pozivima, sam navlači zavjesu nevjerovanja oko sebe dok na kraju više ne bude mogao razlikovati svjetlo od tame. Kada bi dobio još više svjetla i dokaza, još bi manje razumio ono što je dobio. Što bi bili veći dokazi, veća bi bila njegova ravnodušnost. I sve bi to navelo prevarenu dušu da tamu nazove svjetlom, a svjetlo zabludom.
Sotona se neprestano trudi da navede ljude da odbace istinu. Samo je korak od pravog puta do širokog na kojemu Sotona vodi i na kojemu je svjetlo tama, a tama svjetlo.
Vrlo je opasno otvoriti svoje srce nevjerovanju, jer to udaljava Božjega Duha iz srca, dok sotonska prišaptavanja ulaze u njega. Mi moramo spriječiti ulazak sumnje i nevjerovanja u naše srce.
„Što tko sije, to će i žeti.“ (Galaćanima 6,7) Bog nikoga ne uništava. Svaki uništeni čovjek uništio je sam sebe. Kada čovjek odbacuje ukore svoje savjesti, sije sjeme nevjerovanja, a ono donosi sigurnu žetvu.
„Niti su poslušali moj savjet, nego su prezreli svaku moju opomenu. Zato će jesti plod svojeg vladanja i nasititi se vlastitih savjeta. Jer glupe će ubiti njihovo odbijanje, a nemar će upropastiti bezumne. A tko sluša mene, bezbrižan ostaje i spokojno živi bez straha od zla.“ (Izreke 1,3033) (Ellen G. White, Naše visoko zvanje)