Ova izjava Ivana Krstitelja izrazila je srž Isusovog poslanja. Iznad svega što je došao ostvariti — otkriti Božji karakter, potražiti i naći izgubljene, objaviti dobre vijesti, i još puno toga — On je došao kako bi bio božanska Žrtva za grijeh.

Sámo Isusovo ime ukazivalo je na glavni cilj Njegove službe. Prije nego što je Isus rođen, Gospodinov anđeo se ukazao Josipu, koji je dao riječ da će oženiti Mariju, i rekao mu: “Rodit će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih.” (Matej 1,21)

Ime “Isus” je grčki oblik imena Jošua, koje znači “Gospodin spašava”. Kasnije je imenu koje je dobio rođenjem dodana titula “Krist”, što znači “Pomazanik”, odnosno “Mesija”. Dakle, kad mi kažemo “Isus Krist”, mi zapravo govorimo “Spasitelj Mesija”, ili “Mesija koji spašava”. Nažalost, za milijune ljudi danas ime “Isus Krist” služi samo za ružnu psovku. Oni uzimaju Njegovo ime uzalud, ni ne shvaćajući što te riječi znače! Međutim, to zna onaj Zli, Isusov smrtni neprijatelj u velikoj borbi između dobra i zla. On nastoji odvratiti pozornost s Isusovog djela spašavanja!

Njegova božanska svrha
Isus je rođen da bi umro. Za gotovo sve ljude smrt je posljednji, tužan čin u životnoj drami. Ali, to nije bio slučaj kod Isusa: smrt je bila vrhunac Njegovog dolaska na Zemlju. Svojom smrću On će spasiti svijet. On je rekao: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12,32) Isto tako: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” (Ivan 3,14.15)

Netko bi mogao očekivati da će se Isusovi sljedbenici sramiti Njegove smrti. Smrt na križu bio je najgori način umiranja: to je bilo polagano, bolno i sramno javno pogubljenje. Rim je razapinjao najgore zločince: nijedan rimski građanin nije mogao biti osuđen na smrt pogubljenjem na tako prezreni način. Isus nije bio rimski građanin; On je mogao biti i bio je razapet na križu. Oh, kako se duboko Spasitelj ponizio da bi izvojevao naše spasenje!

Zato apostol Pavao piše: “Ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” (Filipljanima 2,8)

Međutim, prvi se kršćani nisu sramili toga. Oni nikada nisu pokušali prikriti način na koji je Isus umro. Nije im bilo neugodno niti su se ispričavali zbog toga. Umjesto toga, oni su to hrabro objavljivali: “Po imenu Isusa Krista Nazarećanina, koga ste vi razapeli, a koga je Bog uskrisio od mrtvih, po njemu zdrav stoji ovaj čovjek pred vama.” (Djela 4,10); “I dok Židovi zahtijevaju znakove, a Grci traže mudrost, mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane.” (1. Korinćanima 1,22.23); “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu!” (Galaćanima 6,14) Ellen G. White je ovako objasnila Kristovo djelo spašavanja: “S Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. ‘Njegove nas rane iscijeliše.’” (Isusov život, str. 12)

Pogrešna očekivanja
Isusovi učenici nisu odmah shvatili božansku nakanu koja se krila iza Isusove smrti. Kad je Ivan Krstitelj, nadahnut Božjim Duhom, izjavio: “Evo
Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29), oni koji su ga čuli mora da su bili zbunjeni, pitajući se što to znači. Dvanaestorica su očekivala od Isusa da usmjeri svoju službu u političkom smjeru, da djeluje kao “politički Mesija”, kao Onaj koji će Židove osloboditi jarma omraženih Rimljana. Njima su bile neshvatljive Isusove najave Njegovih skorih patnji i smrti u Jeruzalemu (Matej 16,21-23; 20,17-19).

Tek nakon Isusovog uskrsnuća Njegovi su sljedbenici počeli shvaćati kakvo je mjesto u Božjem planu imao križ. Svjetlost je počela svitati na putu za Emaus: “Nato im on reče: ‘O ljudi bez razumijevanja i spore pameti za vjerovanje svega što su proroci govorili! Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu?’ I poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima.” (Luka 24,25-27) U svjetlu Golgote i mi jasnije vidimo dijelove Starog zavjeta koji nas, ako izostavimo Isusa, zbunjuju pa čak i muče.

Uzmimo, primjerice, službu u Svetištu: Čemu toliko klanje nevinih životinja? Čemu sve to prolijevanje krvi? Međutim, kad ponovno promotrimo žrtveni sustav kroz kontaktne leće križa, shvaćamo kako je taj sustav služio i imao Bogom danu odgojnu ulogu. On je poučavao Izraelce da grijeh ima svoju cijenu — da ga se ne treba olako shvatiti i da se s grijehom može obračunati samo kroz uzimanje života, kao što se to u Poslanici Hebrejima otvoreno kaže: “Bez prolijevanja krvi nema oproštenja.” (Hebrejima 9,22)

Šator u pustinji i kasniji Hram usmjeravali su spasenje milošću na točno određeno vrijeme i mjesto. Osoba koja se kajala za svoje grijehe nalazila je mir čineći ono što je Gospodin zapovjedio, a ne slijedeći smjer koji su sami odredili.

Ali u konačnici ni životinjska žrtva nije mogla pružiti pomirenje. “Nemoćna je, naime, krv bikova i jaraca da uzme grijehe.” (Hebrejima 10,4) Samo se smrt Bogočovjeka Isusa Krista mogla odlučno obračunati s grijesima. Tako je svako janje, ili bilo koja druga životinja koju bi pokajnik doveo kao žrtvu, bila učinkovita samo zbog žrtvovanja Božjeg Janjeta, na koje su ukazivale sve te životinje.

Zbog Golgote mi također počinjemo razumijevati zadivljujuću ali i zbunjujuću priču koju nalazimo u Postanku 22 — priču o Abrahamu i njegovom sinu Izaku na brdu Moriji. Ovaj zapis je dugo vremena mučio one koji su proučavali Bibliju, kako Židove tako i kršćane. Ovdje Jahve zapovijeda već vremešnom ocu: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.” (Postanak 22,2)

Kako Bog ljubavi može izdati takvu zapovijed? Ona zvuči poput riječi nekog od poganskih božanstava koje su obožavali stanovnici Kanaana. Krivobošci su prinosili ljudske žrtve, ali je Jahve izraelskom narodu izričito zabranio da oponaša njihove đavolske običaje: “Ne smiješ dopuštati da koje tvoje dijete bude žrtvovano Moleku; ne smiješ tako obeščašćivati ime Boga svoga. Ja sam Jahve!” (Levitski zakonik 18,21)

Ova Božja zapovijed se poput mača zarila u Abrahamovo srce. Nekako je pronašao vjere da krene naprijed. Nije razumio što se i zašto se od njega traži, ali je predugo hodao s Bogom da bi Mu sada bio neposlušan. Kad je Izak postavio pitanje koje je paralo srce: “Evo kremena i drva … ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?” — Abraham je odgovorio: “Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!” (Postanak 22,7.8)

I Bog se zaista pobrinuo. Kad je Abraham podigao nož kako bi zaklao svojega sina, anđeo Gospodinov mu je povikao da stane. “Podiže Abraham oči i pogleda, i gle — za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu” (redak 13). Ovan je tamo bio sve vrijeme, ali je tugujući otac bio previše uzbuđen da bi ga primijetio.

Abraham je to mjesto nazvao Jahve-Jire, što znači “Gospodin će providjeti”. Gotovo tisuću godina kasnije, kad je kralj Salomon počeo graditi Hram, smjestio ga je na to isto mjesto, na brdu Moriji (2. Ljetopisa 3,1). A oko tisuću godina nakon toga Isus je umro u neposrednoj blizini tog mjesta.

Gospodin koji je Abrahamu pružio ono što mu je bilo potrebno, pružio je i cijelom čovječanstvu ono što mu je bilo potrebno.

I konačno, u svjetlosti Isusa kao Božjeg Janjeta, mi shvaćamo značenje prekrasnog 53. poglavlja Knjige proroka Izaije. Ovdje nalazimo Nekoga tko je bio odvođen “ko jagnje na klanje” (redak 7). “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju” (redci 5,6).

Prijatelju, grijesi koje je On nosio jesu moji grijesi — i tvoji. Zar ne osjećaš ljubav prema Njemu, Isusu, tom Božjem Janjetu koje je umrlo umjesto tebe?

William G. Johnsson

Stari je udovac sa zadovoljstvom promatrao kako njegov jedini sin postaje iskusni kolekcionar. Mladićevo iskusno oko i bistar um činili su da očevo srce bude puno ponosa svaki put kada trguju negdje u svijetu. Radovao se gledajući u sinu divnu budućnost.

Međutim, došao je rat i mladić je osjetio želju da služi svojoj zemlji. Bio je mobiliziran kao sanitetski djelatnik u pokretnoj ratnoj bolnici. Nakon samo nekoliko tjedana njegov je otac dobio brzojav. Njegov je voljeni sin nestao u borbi. Stari je kolekcionar tjeskobno čekao još vijesti. Ali njegove su se slutnje obistinile – posljednja je vijest potvrdila da je njegov sin poginuo spašavajući ranjenike, nakon što je s bojnoga polja izvukao više desetina svojih suboraca. Dom je utonuo u tišinu dok je usamljeni starac iz dana u dan tugovao.

Jednoga jutra lupanje na vratima je prekinulo tišinu. Dok je hodao niz dugačak hodnik skupocjene umjetnine sa zidova su ga samo podsjećale na to da njegov sin više nikada neće ući u taj dom. Na vratima se iznenadio ugledavši vojnika s povećim paketom u rukama. Predstavio se kao prijatelj njegovoga sina. Rekao je da je jedan od onih koje je on spasio prije nego što je poginuo. Zatim je zamolio gospodina da mu dopusti ući.

Nakon kraćeg upoznavanja, vojnik je starome plemiću rekao da je i on umjetnik, te da mu želi nešto darovati iz zahvalnosti. Skidajući papirni omot sa paketa, čovjek je ugledao portret svoga sina. Iako to nije bilo vrhunsko umjetničko djelo, lice mladića je bilo zapanjujuće precizno naslikano. Starca su preplavili osjećaji. Zahvalio je i obećao da će tu sliku staviti na najbolje mjesto među ostalim umjetninama.

Nedugo nakon što je vojnik otišao, čovjek je iznad kamina uklonio skupocjene slike i postavio portret svoga sina. Gledajući ga svaki dan njegova je depresija nestajala pri pomisli na sve one živote koje je mladić spasio žrtvujući vlastiti. Tako je njegov sin nastavio živjeti, a kolekcionar je svim prijateljima objavio kako je to najdragocjenija slika u cijeloj kolekciji.

Slijedeće godine, stari je usamljeni ljubitelj umjetnosti umro. Prema oporuci koju je ostavio, njegova bi se vrijedna kolekcija, budući da više nije imao nasljednika, trebala dati na dražbu. Prema istome dokumentu, ta se dražba trebala održati na dan kada je primio najdragocjeniji dar – portret svoga sina.

Tako je došao i taj dan i u prostranoj su se vili sastali mnogi veliki umjetnici i kolekcionari svijeta, u nadi da će uspjeti kupiti neko od dragocjenih djela. Sve je obuzimala trema u tim važnim trenucima njihovog života.

Dražba je počela prodajom slike koja nije bila na popisu. Bio je to portret mladića, plemićeva sina. Voditelj dražbe je predstavio to djelo i otpočeo nadmetanje, ali je u dvorani vladala tišina. Predložio je cijenu od 100 dolara. Trenuci su prolazili, ali nitko nije odgovorio. Netko je dobacio kako nisu oni došli zbog nepoznate slike kolekcionareva sina. Željeli su preskočiti taj prijedlog i nastaviti s dražbom pravih umjetnina. Ali je voditelj dražbe ustrajao: “Ne, moramo najprije ovo prodati”. Konačno se javio netko iz pozadine: “Ja imam samo deset dolara. Ipak bih želio imati tu sliku. Poznavao sam mladića, jer sam bio sluga u ovome domu.” Voditelj je izjavio: “Imamo ovdje ponudu od deset dolara. Nudi li tko više?” Tišina je potrajala nekoliko trenutaka, a zatim je nastavio: “Prvi put, drugi put, prodano!”

Olakšanje je zavladalo u dvorani i čuli su se komentari kako sada mogu ići dalje. A onda je voditelj izjavio kako je dražba gotova. Ljudi su ga gledali s nevjericom. “Čekajte malo. Kako, gotova? Mi ovdje nismo došli zbog slike starčeva sina. A što je sa svim onim milijune dolara vrijednim slikama?” Voditelj je odgovorio: “Jednostavno. Prema oporuci oca, tko uzme njegova sina… dobiva sve.”

Najveća je radost Boga, nebeskoga Oca, u njegovome Sinu Isusu Kristu. Njegov je jedinac otišao iz Očevih dvorova da bi na ovome uzburkanome svijetu požrtvovno spašavao ljude. Tu je i umro. I zbog velike Očeve ljubavi, njegova oporuka glasi – Tko primi Sina, dobiva sve. Bez Sina, život je promašeni pokušaj, a s njime je dobitak vječnosti. Hoćete li i vi s vaše životne dražbe otići praznih ruku ili ćete prihvatiti Isusa Krista i s njime dobiti sve?

Željko Bošnjak

Matej bilježi ono što teolozi nazivaju “povikom odbačenosti”. Odbačena osoba smatra se napuštenom, ostavljenom, samom u potrebi. U ovom slučaju vidimo kako Isus doživljava odbačenost od strane Oca. Tama koja se nadvila nad zemljom u to vrijeme prikazivala je božanski sud (Izaija 13,9-16; Amos 5,18-20; Jeremija 13,16); Isus je u svojem iskustvu osjetio strašne posljedice grijeha, potpuno odvajanje od Oca.

On je radi nas primio božansku osudu grijeha koju smo mi trebali podnijeti. “Jednako će se i Krist, pošto je prinesen samo jedanput da uzme grijehe sviju, drugi put pokazati, bez odnosa prema grijehu, onima koji ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje.” (Hebrejima 9,28; vidi 2. Korinćanima 5,21) Isus na križu navodi riječi iz Psalma 22,2 zato što je na jedinstven način doživio ono što doživljavaju ljudi, odvajanje od Boga zbog grijeha. “Nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša.” (Izaija 59,2)

Nije bilo pretvaranja. Isus je doista osjetio Božji gnjev protiv grijeha; kazna za naše prijestupe pala je na Njega i ispunila Njegovu dušu potištenošću i užasom kada je ponio težinu krivnje, naše krivnje. Koliko je grijeh strašan u Božjim očima kada je nagnao jednu Osobu Božanstva da ponese krivnju i podnese kaznu za grijeh da bismo mi mogli primiti oprost!

Pa ipak, čak i usred ovog užasa Isus je povikao: “Bože moj, Bože moj!” Usprkos svemu što Mu se događalo, Njegova vjera ostala je netaknuta. Ostao je vjeran do kraja bez obzira na patnju, bez obzira na osjećaj da Ga je Otac napustio.

Andy Nash

Ova izjava Ivana Krstitelja izrazila je srž Isusovog poslanja. Iznad svega što je došao ostvariti — otkriti Božji karakter, potražiti i naći izgubljene, objaviti dobre vijesti, i još puno toga — On je došao kako bi bio božanska Žrtva za grijeh.

Sámo Isusovo ime ukazivalo je na glavni cilj Njegove službe. Prije nego što je Isus rođen, Gospodinov anđeo se ukazao Josipu, koji je dao riječ da će oženiti Mariju, i rekao mu: “Rodit će sina, i nadjeni mu ime Isus, jer će on izbaviti svoj narod od grijeha njegovih.” (Matej 1,21)

Ime “Isus” je grčki oblik imena Jošua, koje znači “Gospodin spašava”. Kasnije je imenu koje je dobio rođenjem dodana titula “Krist”, što znači “Pomazanik”, odnosno “Mesija”. Dakle, kad mi kažemo “Isus Krist”, mi zapravo govorimo “Spasitelj Mesija”, ili “Mesija koji spašava”. Nažalost, za milijune ljudi danas ime “Isus Krist” služi samo za ružnu psovku. Oni uzimaju Njegovo ime uzalud, ni ne shvaćajući što te riječi znače! Međutim, to zna onaj Zli, Isusov smrtni neprijatelj u velikoj borbi između dobra i zla. On nastoji odvratiti pozornost s Isusovog djela spašavanja!

Njegova božanska svrha

Isus je rođen da bi umro. Za gotovo sve ljude smrt je posljednji, tužan čin u životnoj drami. Ali, to nije bio slučaj kod Isusa: smrt je bila vrhunac Njegovog dolaska na Zemlju. Svojom smrću On će spasiti svijet. On je rekao: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Ivan 12,32) Isto tako: “Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni.” (Ivan 3,14.15)

Netko bi mogao očekivati da će se Isusovi sljedbenici sramiti Njegove smrti. Smrt na križu bio je najgori način umiranja: to je bilo polagano, bolno i sramno javno pogubljenje. Rim je razapinjao najgore zločince: nijedan rimski građanin nije mogao biti osuđen na smrt pogubljenjem na tako prezreni način. Isus nije bio rimski građanin; On je mogao biti i bio je razapet na križu. Oh, kako se duboko Spasitelj ponizio da bi izvojevao naše spasenje!

Zato apostol Pavao piše: “Ponizi sam sebe postavši poslušan do smrti, i to do smrti na križu.” (Filipljanima 2,8)

Međutim, prvi se kršćani nisu sramili toga. Oni nikada nisu pokušali prikriti način na koji je Isus umro. Nije im bilo neugodno niti su se ispričavali zbog toga. Umjesto toga, oni su to hrabro objavljivali: “Po imenu Isusa Krista Nazarećanina, koga ste vi razapeli, a koga je Bog uskrisio od mrtvih, po njemu zdrav stoji ovaj čovjek pred vama.” (Djela 4,10); “I dok Židovi zahtijevaju znakove, a Grci traže mudrost, mi propovijedamo Krista razapetoga, sablazan za Židove, ludost za pogane.” (1. Korinćanima 1,22.23); “A ja sam daleko od toga da se ičim ponosim, osim križem Gospodina našega Isusa Krista, po kome je meni razapet svijet i ja svijetu!” (Galaćanima 6,14) Ellen G. White je ovako objasnila Kristovo djelo spašavanja: “S Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. ‘Njegove nas rane iscijeliše.’” (Isusov život, str. 12)

Pogrešna očekivanja

Isusovi učenici nisu odmah shvatili božansku nakanu koja se krila iza Isusove smrti. Kad je Ivan Krstitelj, nadahnut Božjim Duhom, izjavio: “Evo Jaganjca Božjeg koji uzima grijeh svijeta!” (Ivan 1,29), oni koji su ga čuli mora da su bili zbunjeni, pitajući se što to znači. Dvanaestorica su očekivala od Isusa da usmjeri svoju službu u političkom smjeru, da djeluje kao “politički Mesija”, kao Onaj koji će Židove osloboditi jarma omraženih Rimljana. Njima su bile neshvatljive Isusove najave Njegovih skorih patnji i smrti u Jeruzalemu (Matej 16,21-23; 20,17-19).

Tek nakon Isusovog uskrsnuća Njegovi su sljedbenici počeli shvaćati kakvo je mjesto u Božjem planu imao križ. Svjetlost je počela svitati na putu za Emaus: “Nato im on reče: ‘O ljudi bez razumijevanja i spore pameti za vjerovanje svega što su proroci govorili! Zar nije trebalo da to Mesija pretrpi da uđe u svoju slavu?’ I poče od Mojsija te, slijedeći sve proroke, protumači im što se na njega odnosilo u svim Pismima.” (Luka 24,25-27) U svjetlu Golgote i mi jasnije vidimo dijelove Starog zavjeta koji nas, ako izostavimo Isusa, zbunjuju pa čak i muče.

Uzmimo, primjerice, službu u Svetištu: Čemu toliko klanje nevinih životinja? Čemu sve to prolijevanje krvi? Međutim, kad ponovno promotrimo žrtveni sustav kroz kontaktne leće križa, shvaćamo kako je taj sustav služio i imao Bogom danu odgojnu ulogu. On je poučavao Izraelce da grijeh ima svoju cijenu — da ga se ne treba olako shvatiti i da se s grijehom može obračunati samo kroz uzimanje života, kao što se to u Poslanici Hebrejima otvoreno kaže: “Bez prolijevanja krvi nema oproštenja.” (Hebrejima 9,22)

Šator u pustinji i kasniji Hram usmjeravali su spasenje milošću na točno određeno vrijeme i mjesto. Osoba koja se kajala za svoje grijehe nalazila je mir čineći ono što je Gospodin zapovjedio, a ne slijedeći smjer koji su sami odredili.

Ali u konačnici ni životinjska žrtva nije mogla pružiti pomirenje. “Nemoćna je, naime, krv bikova i jaraca da uzme grijehe.” (Hebrejima 10,4) Samo se smrt Bogočovjeka Isusa Krista mogla odlučno obračunati s grijesima. Tako je svako janje, ili bilo koja druga životinja koju bi pokajnik doveo kao žrtvu, bila učinkovita samo zbog žrtvovanja Božjeg Janjeta, na koje su ukazivale sve te životinje.

Zbog Golgote mi također počinjemo razumijevati zadivljujuću ali i zbunjujuću priču koju nalazimo u Postanku 22 — priču o Abrahamu i njegovom sinu Izaku na brdu Moriji. Ovaj zapis je dugo vremena mučio one koji su proučavali Bibliju, kako Židove tako i kršćane. Ovdje Jahve zapovijeda već vremešnom ocu: “Uzmi svoga sina, jedinca svoga Izaka koga ljubiš, i pođi u krajinu Moriju pa ga ondje prinesi kao žrtvu paljenicu na brdu koje ću ti pokazati.” (Postanak 22,2)

Kako Bog ljubavi može izdati takvu zapovijed? Ona zvuči poput riječi nekog od poganskih božanstava koje su obožavali stanovnici Kanaana. Krivobošci su prinosili ljudske žrtve, ali je Jahve izraelskom narodu izričito zabranio da oponaša njihove đavolske običaje: “Ne smiješ dopuštati da koje tvoje dijete bude žrtvovano Moleku; ne smiješ tako obeščašćivati ime Boga svoga. Ja sam Jahve!” (Levitski zakonik 18,21)

Ova Božja zapovijed se poput mača zarila u Abrahamovo srce. Nekako je pronašao vjere da krene naprijed. Nije razumio što se i zašto se od njega traži, ali je predugo hodao s Bogom da bi Mu sada bio neposlušan. Kad je Izak postavio pitanje koje je paralo srce: “Evo kremena i drva … ali gdje je janje za žrtvu paljenicu?” — Abraham je odgovorio: “Bog će već providjeti janje za žrtvu paljenicu, sine moj!” (Postanak 22,7.8)

I Bog se zaista pobrinuo. Kad je Abraham podigao nož kako bi zaklao svojega sina, anđeo Gospodinov mu je povikao da stane. “Podiže Abraham oči i pogleda, i gle — za njim ovan, rogovima se zapleo u grmu” (redak 13). Ovan je tamo bio sve vrijeme, ali je tugujući otac bio previše uzbuđen da bi ga primijetio.

Abraham je to mjesto nazvao Jahve-Jire, što znači “Gospodin će providjeti”. Gotovo tisuću godina kasnije, kad je kralj Salomon počeo graditi Hram, smjestio ga je na to isto mjesto, na brdu Moriji (2. Ljetopisa 3,1). A oko tisuću godina nakon toga Isus je umro u neposrednoj blizini tog mjesta.

Gospodin koji je Abrahamu pružio ono što mu je bilo potrebno, pružio je i cijelom čovječanstvu ono što mu je bilo potrebno. I konačno, u svjetlosti Isusa kao Božjeg Janjeta, mi shvaćamo značenje prekrasnog 53. poglavlja Knjige proroka Izaije. Ovdje nalazimo Nekoga tko je bio odvođen “ko jagnje na klanje” (redak 7). “Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna — radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.

Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio. A Jahve je svalio na nj bezakonje nas sviju” (redci 5,6).

Prijatelju, grijesi koje je On nosio jesu moji grijesi — i tvoji. Zar ne osjećaš ljubav prema Njemu, Isusu, tom Božjem Janjetu koje je umrlo umjesto tebe?

William G. Johnsson

Tu je bila jasno prikazana spasiteljska svrha te smrti. Najistaknutija između njegovih izreka je izjava da “nije došao da mu služe, nego da on služi i da dadne svoj život kao otkup mjesto svih” (Mt 20,28; Mk 10,45). Dok su prva dva Evanđelja gotovo paralelna u svojim izvještajima o uspostavi Posljednje večere (Mt 26,26-29; Mk 14,22-25), na Markovo: “Ovo je krv moja, krv Saveza, koja se proljeva za sve” (Mk 14,24), Matej dodaje riječi “za oproštenje grijeha” (Mt 26,28). U Matejevom dodatku Isus daje teološko tumačenje smrti koja Ga čeka.

Za Isusa su Njegovu smrt i događaje vezane uz nju prorekli starozavjetni proroci, i oni su bili dio božanskog plana (Mt 26,54.56; Lk 22,37 = Iz 53,12; Luka 24,44; Iv 17,12 = Ps 41,10), kojeg je On predosjećao i prihvatio. On je svojevoljno dao svoj život; nitko Mu ga nije oduzimao. Do kraja imao je vlast dati ga i vlast ponovno ga uzeti (Iv 10,17.18; usp. Mt 26,53)…

Ne treba iznenaditi da su, nasuprot onoj kod običnih ljudskih bića, Kristova smrt kao i Njegov život od najveće važnosti. Ona je vrhunac sva četiri Evanđelja. Ivan, na primjer, posvećuje dvanaest od svojih poglavlja Kristovoj javnoj službi, a devet događajima koji opisuju Njegovo stradanje – Kristovo stradanje između noći na Posljednjoj večeri i Njegove smrti i uskrsnuća. Matej posvećuje četvrtinu svog Evanđelja posljednjem tjednu Kristove službe, Marko oko jedne trećine, a Luka više od jedne petine. Križ zauzima središnje mjesto u Evanđeljima; on je predviđen da bude vrhunac njihovog izvještaja.

Smrt razapinjanjem bila je krvava i okrutna, užasno zastrašujuća, posebno za Židove u prvom stoljeću. Ona ih je podsjećala da je obješeni za stablo bio Božje prokletstvo (Pnz 21,22.23). No upravo je ovaj omrznuti križ bio središte Isusove zadaće i Božjeg plana. Ivan u njemu vidi događaj spasavanja svijeta (usp Iv 3,13.14; 12,32); zato što je na kraju života posvećenog Ocu otišao u smrt nedužno, dragovoljno i sukladno volji svog Oca. Isusova smrt ima beskonačna svojstva pomirenja.

U samom srcu kršćanske religije je križ i na tom je križu Sin Božji osigurao spasenje grešnika. Pomirenje znači da je Isus Krist svojom smrću riješio problem koji je grijeh stvorio. Sve što je trebalo učiniti, On je učinio…

Ključ za osnovu biblijske doktrine o pomirenju jest tvrdnja da su Bog i ljudi idealno jedno u životu i interesima. Od Postanka do Otkrivenja svuda se polazi od tvrdnje da Bog i ljudi trebaju imati skladnu zajednicu. Takva je slika Adama i Eve u Edenu (Post 1–3). U Starom kao i u Novom zavjetu ova tvrdnja stoji nasuprot činjenici da je u ovom zajedništvu nastupio radikalan prekid (Post 3,22-24; Iz 59,1.2; Rim 5,12; Ef 2,1). Čovjekov život u svom neobnovljenom stanju otuđen je od Boga. Ljudi “prebivaju u tami” (Lk 1,79; usp. Iv 12,46), “otuđeni od Božjeg života” (Ef 4,18), “otuđeni i… postali neprijatelji svojim mišljenjem i zlim djelima” (Kol 1,21) i “bez Boga u ovom svijetu” (Ef 2,12). Oni njeguju “neprijateljstvo prema Bogu” (Rim 8,7) i neprijatelji su Bogu (Rim 5,10). To se ne odnosi samo na neznabošce (Rim 1,23.25.26), nego i na Židove koji se ponose posjedovanjem Zakona (Rim 3,9.23). “Nema čovjeka koji ne griješi”” odjekuje iz Starog zavjeta (1 Kr 8,46); “nema nijednog što čini dobro, ni jednoga jedinog” (Ps 14,3 – RU).

I uzrok ove otuđenosti od Boga je jasno ocrtan. Uzrok je naš grijeh, naša uporna neposlušnost Božjoj volji. U osnovi grijeha je ideja zakona i zakonodavca, jer “grijeh je bezakonje” (1 Iv 3,4 – DF). Zakonodavac je Bog. Grešnost grijeha je u činjenici da je grijeh kao prijestup Zakona u prvom redu pobuna protiv neke osobe, protiv Boga, čak i onda kad zlo učinimo drugima ili sebi (usp. Post 39,9; Ps 51,5). Daleko od toga da bude nešto bezlično i strano Bogu, Zakon je prijepis Njegova karaktera i volje. Poslušati ili ne poslušati ozbiljna je stvar, ne zato što se odnosimo prema nekom bezličnom dokumentu, nego zato što Zakon treba razumjeti kao način odnošaja prema Bogu kao osobi. Ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da kršenje Zakona povlači ozbiljne posljedice: čovjek se izlaže kazni, posebno smrti koja je posljedica grijeha. Po svojoj naravi, tvrdi Pismo, Bog nije ni spokojan ni popustljivo ravnodušan prema prijestupu. “Bog se ne da izrugivati”, objašnjava Pavao. “Što tko sije, to će i žeti!” (Gal 6,7 – DF). Zakon vraćanja za nepokajanog grešnika nalazi izraza u svečanoj opomeni: “Jer plaća je grijeha smrt.” (Rim 6,23 – DF) Zapravo, objašnjava apostol, grešnik je već mrtav “zbog svojih prekršaja i grijeha” (Ef 2,1).

To ne znači da se Bog hladno drži po strani i prezire grešnike ili da se od njih uvrijeđeno odvraća. Isto Sveto pismo, koje beskompromisno objavljuje Božje nesmanjeno neprijateljstvo prema grijehu (Iz 59,1.2; Hab 1,13; usp. Iv 1,29) i strašne posljedice koje slijede, prikazuje Boga punog ljubavi, milosrdnog i sporog na srdžbu (Izl 34,6; Pnz 7,6-8; 1 Iv 4,8.16). On se uvijek iznova približava, nastojeći da izbavi grešnike od zla koje ih upropaštava i odvaja od Boga (Post 3,9; Jr 3,11-14; Hoš 6,1: Lk 13,34). U vrhunskoj gesti ljubavi i milosrđa On je došao u svom Sinu Isusu, koji je sišao “da traži i spasi što je izgubljeno” (Lk 19,10) i umro od ruku grešnih ljudi, za nas, za one koji su još uvijek bili grešnici. “Dok smo još bili grešnici, [Krist je] umro za nas.” (Rim 5,8).

Kristovo djelo pomirenja tijesno je povezano s Njegovom smrću na križu. Iako ne zanemaruju važnost Kristova života, u ovome se novozavjetni pisci jednoglasno slažu. Mi smo se s Bogom pomirili “smrću njegova Sina” (Rim 5,10). “On sam u svom tijelu naše grijehe uznese na drvo.” (2 Pt 2,24 – RU) “On je žrtva pomirnica za naše grijehe.” (1 Iv 2,2) Grešnici su potpuno bespomoćni da išta učine za svoje spasenje ili da se oslobode svog grešnog stanja. Njihovo je stanje vrlo ozbiljno. Oni ne mogu sebe očistiti od grijeha (Izr 20,9) i nema tih djela Zakona koja bi ih osposobila da stanu opravdani pred Boga (Rim 3,20; Gal 2,16). Zato je nužno pomirenje, netko drugi trebao je za njih učiniti ono što je bilo potrebno. Krist je sušto samodavanje, čak i u smrti. On je sredstvo pomoću kojeg se možemo vratiti Bogu. Preko Njega imamo pristup k Ocu (Ef 2,18), pristup osiguran po vjeri (Ef 3,12), vjeri u Njega kojega je “Bog izložio da svojom krvi bude Pomirilište po vjeri” (Rim 3,25)…

Vođeni Svetim Duhom novozavjetni pisci se bore s nedostatnošću ljudskog jezika dok nam nastoje prikazati značenje ovog božanskog događaja. Različite govorne figure kojim ga Pavao i drugi objašnjavaju, osvjetljavaju mnoge dimenzije našeg grešnog stanja. Neke od njih smo spomenuli, kao što su žrtva, otkupljenje, zamjena, pomirenje, opravdanje i izmirenje. Sve su one važne i ni jednu od njih ne treba zanemariti. No ni jedna od njih nije dovoljna da pokrije sve raznolike strane značenja križa. Ima još mnogo toga s njim u vezi. Pomirenje je nešto više od uklanjanja negativnog, odnosno uklanjanje grijeha i prekid neprijateljstva. Ono otvara put za novi život u Kristu. Ovaj novi život zahvalnosti i rastenja u Kristu, kao plod pomirenja, mnogo je više od beznačajne karakteristike kršćanskog doživljaja. Biblijska doktrina o pomirenju vodi tomu.

Raoul Dederen