Ovo su značajne brojke, osobito u svjetlu znanstveničkih nastojanja u posljednjih 50 do 60 godina, da evolucijsku teoriju utisnu u naše umove od prvog razreda pa nadalje. Jaka vjera u nadnaravno podrijetlo naše ljudske rase može se pripisati, vjerujem, dvama činiteljima. Prvi je povjerenje koje religiozni ljudi imaju u vjerodostojnost Biblije, a drugi je složeni dizajn u prirodi što čini vrlo teškom pretpostavku da su prirodne sile bez ikakvog vodstva mogle proizvesti nešto tako složeno poput ljudskih bića s mozgom, očima i reproduktivnim sustavima.

Jasno, među kreacionistima i evolucionistima vlada velika intelektualna napetost, a mi ljudi baš ne volimo intelektualnu napetost. Mi želimo odgovore! Međutim, po pitanju podrijetla, i kreacionisti i evolucionisti suočavaju se s problemima za koje ne postoje odgovarajući odgovori. Kreacionisti su u nedoumici oko milijuna godina koje predlažu radiometrijska datiranja za prošlost života na Zemlji, što dovodi u pitanje kratku povijest Zemlje koju nalazimo u Bibliji. S druge strane, značajan problem evolucijske teorije je iznenadna pojava potpuno razvijenih oblika života u geološkom stupu, što je protivno zamisli da su se današnje biljke, životinje i ljudi razvili postupnim promjenama tijekom istih milijuna godina.

Do sada niti jedna strana nije pronašla odgovarajuće odgovore na svoje probleme. No mi želimo odgovore! Što nam je onda činiti? Kamo se okrenuti? Na žalost, jedno od rješenja koje obje strane koriste jest ismijavanje onog drugog, bilo kao neznalice ili kao bezbožnika. Ismijavanje, međutim, proizvodi nepoštovanje i ne daje odgovore. To me ne zanima.

Kompromitiranje
I znanost i Biblija tvrde da su autoritativne. Međutim, kada dva autoriteta proturječe jedan drugome, onda jedan treba popustiti drugome. U iskušenju smo da u postizanju te podčinjenosti kompromitiramo onoga kojega smatramo drugotnim.

Međutim, poštujem i znanost i Bibliju kao autoritativne izvore istine, i ne želim kompromitirati niti jedan od njih. Vjerujem da Biblija nudi konačnu istinu, pa ću objasniti svoje razloge. No, podčinjavanjem znanosti Bibliji neki su kreacionisti kompromitirali znanost, nudeći rješenja koja su nelogična i protivna činjenicama. Ja to ne želim činiti.

S druge strane, neki su kršćani kompromitirali Bibliju podčinjavajući je autoritetu znanosti. Oni zaključuju da se biblijski izvještaj o Božjem stvaranju svijeta ne može prihvatiti kao doslovna povijest, te prihvaćaju evolucijsku teoriju o zemaljskoj povijesti i podrijetlu života. To je upravo druga skupina Gallupova istraživanja učinila sa svojim zaključkom da je Bog stvorio ljudska bića (i sve ostale oblike života) tako što je vodio evolucijski proces. Na prvi pogled se to čini razumnim načinom približavanja dviju strana. Nažalost, završava stvarajući veliki teološki sukob s biblijskim učenjem o spasenju.

Srž stvari
Problem je biblijski izvještaj o stvaranju, o padu u grijeh te Božji plan rješavanja problema nastalog Adamovim i Evinim prekršajem. Razlog ozbiljnosti ovog problema jest u tome što je plan spasenja utemeljen na pretpostavci da je biblijski izvještaj o stvaranju naših praroditelja i njihov kasniji pad u nemilost zapravo doslovna povijest.

Dopustite mi da objasnim. Prema Bibliji, smrt je posljedica grijeha i ona je neprijatelj koji će jednoga dana biti uništen. S druge strane, evolucijska teorija smatra da je smrt normalna pojava. Živa bića se mijenjaju dok najsposobniji preživljavaju a manje sposobni umiru ili bivaju ubijeni, a taj se proces naziva prirodnim odabirom.

Problem nije u tome djeluje li priroda trenutno na ovaj način. Današnji znanstvenici kreacionisti uglavnom priznaju da je tomu tako, barem u određenoj mjeri. Problem je u tome objašnjava li prirodni odabir sve o podrijetlu i razvoju života na našem planetu, uključujući i ljudski život.

Prema Bibliji, Bog je ljudska bića stvorio potpuno inteligentnima, a zlo i smrt nastali su kada su ta ista bića prestala biti poslušna. Isus je svojim raspećem dao rješenje problema koji za nas predstavljaju zlo i smrt.

Znanost, s druge strane, smatra da zlo i smrt postoje oduvijek te da prirodni odabir uključuje bića koja postaju sve inteligentnija i tako sposobna sama riješiti problem zla. Očigledno je da su ova dva pogleda jedan s drugim u ozbiljnom sukobu.

Nije moguće odvojiti biblijski plan spasenja od doslovne povijesti podrijetla koju nalazimo u Postanku.

Prihvaćam biblijski autoritet kada je u pitanju spasenje. Posljedično, nisam spreman ugroziti njezino svjedočanstvo o povijesti stvaranja i padu kako bih prihvatio evolucijski model, bez obzira koliko se znanstveni pristup činio racionalno privlačnim.

Govoriti s autoritetom
Kako onda živjeti s tom napetošću? Na početku ću dopustiti znanosti i Pismu da svatko govori s vlastitim autoritetom. Neću prihvatiti zadavanje niskih udaraca znanosti kako bih opravdao svoje prihvaćanje Pisma, niti ću kompromitirati Pismo tumačeći ga na način kojim bih udovoljio znanosti a kompromitirao povijest na kojoj se temelji biblijski plan spasenja. Naprotiv, strpljivo čekam da se pojavi konačno objašnjenje.

Još nekoliko kratkih riječi važno je za moja osobna uvjerenja. Za mene biblijski plan spasenja nije samo teorija. Kada biblijske pouke primijenim na svoj duhovni život, nalazim da su doista djelotvorna rješenja koja nudi za zlo s kojim se osobno borim. Za mene, Biblija je istinita na vrlo osobnoj razini. No odbijam kompromitirati znanost kako bih opravdao ovo duboko osobno iskustvo.

Pretpostavljam da postoji odgovor na ovu napetost te da ću ga otkriti, ako strpljivo čekam, pa makar me to čekanje odvelo u vječnost.

Marvin Moore

Svjetonazor je na zapadu tisućljećima bio oblikovan kršćanskom religijskom misli, kao što je, primjerice, Božje stvaranje svijeta prije nekoliko tisuća godina. Međutim, danas je vjerovanje u stvaranje zamijenjeno vjerovanjem u evoluciju. Bog je odbačen u korist naturalističkog svijeta. Božja je riječ zamijenjena glasom znanosti. Danas je u umovima mnogih ljudi Bog nevažan.

Zamjena uloga
No, glas znanosti, koji je prije samo nekoliko desetljeća predviđao dolazak utopije, danas je postao glas tame i propasti: globalno zatopljenje, terorizam i kriminal, kemijski zagađena atmosfera, rak i druge smrtonosne bolesti. Nekada je kraj svijeta prorokovao biblijski propovjednik, a danas to čini znanstvenik. Stephen Hawking je rekao: “Ne znamo gdje će se zaustaviti globalno zagrijavanje, no najgori mogući scenarij je da će Zemlja postati poput njezina sestrinskog planeta, Venere, na kojoj je temperatura 250º C, a kapi kiše su kapljice sumporne kiseline. Ljudska vrsta ne može opstati u takvim uvjetima.” Uklanjanje Boga i temeljnih moralnoetičkih apsoluta iz života, te vođenje evolucijske misli do logičnog završetka, dovodi nas do razornih zaključaka, kada je u pitanju zlo, moral, smisao, svrha, čak i inteligencija, a pogotovo način življenja.

Epska priča
Cjelovita slika onoga što se odvija na planetu Zemlji može se činiti zbunjujućom – sve dok ne uvidimo da sveukupna povijest, prošlost i budućnost, slijedi pretkazani smjer s predvidljivim ishodom. Starozavjetni prorok Izaija je rekao: “Sjetite se prošlosti pradavne: ja sam Bog, i nema drugoga; Bog, nitko mi sličan nije! Onaj sam koji od početka svršetak otkriva i unaprijed javlja što još se nije zbilo! Ja kažem: odluka će se moja ispuniti, izvršit ću sve što mi je po volji” (Izaija 46,9-10).

O tome je riječ u biblijskom proroštvu. To je otkrivanje događaja Božje epske priče prije no što se dogode. Biblija opisuje sukob između dobra i zla, i pokazuje konačni ishod. Dakle, umjesto da sukob završi s pregrijanim, prenaseljenim svijetom, ona nam otkriva da će Bog “otrti svaku suzu s njihovih očiju. Smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli”… Evo sve činim novo” (Otkrivenje 21,4-5).

Gdje smo mi?
Gdje smo mi na ovom epskom putovanju? Gdje smo na biblijskoj vremenskoj crti?

Poznato nam je da smo blizu kraja: “Jao vama, zemljo i more! Jer je đavao sišao k vama s velikim gnjevom, svjestan da ima samo još malo vremena” (Otkrivenje 12,12, kurziv dodan). No događaji u svijetu tijekom posljednjih nekoliko stoljeća – koje kršćani nazivaju “znakovima vremena” – pomažu nam pri točnijem određivanju. Ispunjena biblijska predviđanja postaju povijesni miljokazi, a ukazuju na to da smo blizu završetku našeg putovanja. Znaju to isto tako i Luciferove snage, njegovi anđeli, koji imaju začuđujući utjecaj na ljudska bića, pa čak i na okoliš. Dok Bog povlači svoj zaštitnički duh dobra, i dopušta zlu da se u potpunosti otkrije, neizbježno je da Zemlja i njezini stanovnici pate. Vidimo to u predgrađima Indije, u ISIL-ovu ubijanju nevinih, i u sušama u Africi, da spomenemo samo neke.

“Pitanje o Bogu koje zbunjuje većinu ljudi je sljedeće: Ako je On toliko pun ljubavi i svemoćan kao što tvrdi… zašto onda jednostavno ne učini kraj boli, patnjama i smrti?”

Bog ipak ne zaboravlja svoje, jer istodobno dok Sotoni dopušta da upotrijebi svoju moć, isto tako toj njegovoj moći postavlja granicu. Apostol Ivan je, gledajući u budućnost, rekao: “Potom opazih četiri anđela gdje stoje na četiri ugla zemlje, držeći četiri zemaljska vjetra, da ne bi nikakav vjetar puhao ni na zemlju ni na more, ni na ijedno stablo. Zatim opazih jednoga drugog anđela gdje… poče vikati jakim glasom četirima anđelima kojima je bilo dopušteno do opustoše zemlju i more: Ne pustošite ni zemlje, ni mora, ni stabala, dok ne zabilježimo pečat sluge našega Boga” (Otkrivenje 7,1-3).

Sukob
Optimist će u onome što je pred nama vidjeti dobro: završetak Sotonine vladavine straha, koji će se dogoditi kada se Isus drugi put vrati na Zemlju, u doslovnom smislu. Stoga što je pogled optimista čvrsto usmjeren na Isusovo obećanje: “… vratit ću se” (Ivan 14,3). No kako možemo sigurno znati da je vrlo blizu ono što Biblija predviđa?

Povijest svjedoči da smo već prošli određene biblijske miljokaze koji nas obavješćuju. Na primjer, apostol Luka citira Isusa koji je rekao da će se “pojaviti znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama. Na zemlji će narodi biti u tjeskobi i neizvjesnosti zbog huke morskih valova” (Luka 21,25). Neke od znakova doživjeli smo u vlastitom životu, dok su ostali zabilježeni u povijesnim knjigama. Zatim, Luka nastavlja: “Kada to počne bivati, uspravite se i podignite glave, jer je blizu vaše oslobođenje” (redak 28).

Zašto?
Pitanje o Bogu koje vjerojatno zbunjuje većinu ljudi je sljedeće: Ako je On toliko pun ljubavi i svemoćan kao što tvrdi… zašto onda jednostavno ne učini kraj boli, patnjama i smrti?” To je dobro pitanje. A odgovor glasi: hoće.

Navedeno vrijeme će uskoro nastati kada “smrti više neće biti; neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli”. Kada Bog stupi na scenu i kada se cijela istina o zlu potpuno otkrije pred svemirom, zlo će biti uništeno, a zavladat će dobrota, mir i sreća. Ova “velika borba”, s kolateralnom štetom čovječanstvu, bit će završena. Isus preko proroka Ivana kaže: “Evo stana Božjeg među ljudima! On će stanovati s njima: oni će biti njegov narod i on sam Bog bit će s njima” (Otkrivenje 21,3-4). I ponovno, preko starozavjetnog proroka Izaije Bog je rekao da će “uništit smrt zasvagda. I suzu će sa svakog lica Jahve, Gospod, otrti – sramotu će svog naroda na svoj zemlji ukinuti” (Izaija 25,8).

Budući da Bog želi da se Luciferove tvrdnje protiv Njega ispitaju i dokažu lažnima, te da se objavi istina, On nikoga neće primoravati da Ga prihvati. Dok Sotona okrivljuje Boga za svaku katastrofu, nezgodu i nesreću, Bog odgovara samo ljubavlju, pravednošću i istinom. Iako se one mogu učiniti dobroćudnim i slabim silama, kada ih upotrijebi Osoba Isus, koji je umro na križu za naše grijehe, tada postaju snažna i moćna oružja.

Ljubav je neodoljiva sila koja povezuje svemir. Apostol Ivan daje ovakav opis: “A mi smo upoznali ljubav koju Bog ima u nama, i vjerovali u nju. Bog je ljubav: tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu, i Bog u njemu” (1. Ivanova 4,16; vidi i 1. Korinćanima 13).

Štoviše, Bog čini posve jasnima probleme i događaje koji vode prema kraju vremena, ispisujući svoja upozorenja na povijesnim putokazima.

Putokazi
Upravo zato i postoje znaci vremena – kako bi ukazali na Boga punog ljubavi koji upozorava naš osuđeni svijet na skori nestanak zla koje ga pogađa, na skori dolazak vječnosti bez boli, krivnje, smrti i razdvajanja, te na neizbježnost Isusova drugog dolaska.

Dok promatrate događaje koji su dio svakodnevnih televizijskih vijesti, dok razmišljate o stvarima koje izazivaju zabunu i uzrokuju strah, i dok promatrate zlo i tugu oko sebe, stavite ih u kontekst onoga što Biblija govori o vrlo bliskoj budućnosti. To je budućnost koja se nudi svakome od nas!

Clifford Goldstein

Sjećam se da sam jednom upitao svoga nastavnika: “Kako je nastao svijet?” Objasnio mi je da se jedna golema masa svemirskog materijala vremenom razdijelila na Sunce i planete te je tako nastao sunčev sustav. “Dobro, a odakle ta masa?” Rekao mi je da se raspala jedna veća masa koja je oformila dijelove naše galaktike. Ja sam bio uporan: “Kako je nastala galaktika?” Odgovor je glasio: “Iz jedne goleme svemirske mase koja je eksplodirala.” “Dobro”, nastavio sam, “a odakle ta masa?” Tu je nastala tišina.

Ne bi bilo znanstveno da mi je odgovorio kako je tvar stvorila samu sebe. Zato vjerujem da čak i znanstvenici moraju priznati da je nešto postojalo oduvijek. Mi možemo vjerovati da je sve nastalo iz eksplozija svemirske tvari koja je oduvijek postojala, ali možemo vjerovati i da je sve stvorio jedan inteligentni Autor koji je oduvijek postojao.

Za vrijeme jedne šetnje s starim bračnim parom koji me je podučavao osnovnim učenjima Biblije, gospođa Simpson se spustila pokraj travnjaka i pozvala me prstom. “Doug, želim ti nešto pokazati. Vidiš ovaj cvijet?” Visoko sam cijenio tu staru, mudru ženu te sam mislio: “Što to ona vidi na nekakvom cvijetu, zbog čega bi me pozvala?”

“Pogledaj, pet pravilnih latica okruženo je s pet jednakih listova, a s unutarnje strane cvijeta vidimo pet malih prašnika. I sve to u skladnim bojama i savršenoj simetriji. Tu se vidi organiziranost, dizajn. Ovo se nikako nije moglo dogoditi slučajno, zar ne?”

Dizajn, organiziranost i plan nikada ne nastaju iz kaosa. To je kao kad biste bacili bombu u tiskaru i očekivali da se, nakon što se slegne prašina, pojavi gotova enciklopedija Britannica!

Ako i pođemo od teorije evolucije i zamislimo da su se prvi organizmi jednostavno razmnožavali tako što jedinka naraste i podijeli se na dva dijela, kada je onda došlo do potrebe da nastanu muški i ženski spol? Kada ljudi zažele imati potomstvo, zašto jednostavno iz njih ne izrastu djeca i odvoje se, kad kažu da se sve tako događalo u početku? Zašto uopće postoji potreba za dva suprotna spola, koji se ne mogu razmnožavati bez udruživanja i suradnje?

A što je s pticama? Ja sam pilot i znam nešto o aerodinamici. Dok sam vjerovao u evoluciju, nekako mi je polazilo za rukom da zamislim kako su vodenim bićima polako rasle noge i kako su postupno, tijekom mnogo vremena, napuštali vodu izlazeći na kopno. Ali sam uvijek imao problema zamisliti guštere koji se penju na litice, pokušavajući razviti aerodinamični oblik, perje i lagane kosti prije no što tresnu o zemlju. A ako bi koji i preživio pad, kako je svoj napredak prenio na potomstvo?

Dva su se prijatelja srela na parkingu. Jedan je vjerovao u stvaranje čiji je autor Bog, a drugi je vjerovao u evoluciju. Ovaj drugi je pružio ruku u znak pozdrava i uzviknuo: “O vidim da si se ponovio! Gdje si kupio tu Toyotu?”

“Pa, jednog dana sam na podu svoje garaže primjetio manju lokvu motornog ulja. Nisam imao vremena da je uklonim pa sam je ostavio. Nakon nekog vremena, primjetio sam da se na mjestu gdje je bilo ulje, iz betona pojavljuje Volkswagen “buba”. Nisam se miješao u proces i nakon nekoliko tjedana “buba” se pretvorila u Renault 19 i konačno, nakon dužeg vremena, iz moje garaže je izišla ova Toyota.”

Na to je evolucionist mahnuo rukom: “Ma daj, skrati! Gdje si kupio auto?”

“Čekaj malo. Ti ne vjeruješ da je moj auto nastao iz ulja na betonu, zato što znaš da iza njegovog dizajna i funkcionalnosti stoji netko tko je taj automobil isplanirao i napravio. To što svi automobili i sva cestovna vozila imaju gume, svjetla i brisače, ne znači da su nastali evolucijom jedan iz drugoga.”

Mercedes nije nastao iz Forda, a Ford nije nastao iz Fiata. Svi oni imaju sličan izgled i njihovi dijelovi imaju istu funkciju zato što služe za vožnju u uvjetima koji su svima zajednički. Proizvođači nisu mogli planirati neko drugačije cestovno vozilo bez kotača, opremljeno veslima umjesto motorom, kad uvjeti vožnje na kopnu zahtjevaju kotače i motor za sva vozila. Na isti način, moraju postojati sličnosti između čovjeka i drugih stvorenja, ali to ne znači da smo evoluirali jedni iz drugih. To znači da živimo u istim životnim uvjetima i Bog je dao da su nam neke temeljne stvari zajedničke.

Kad god vidite auto, vi znate da se negdje nalazi i proizvođač automobila. Ljudsko biće je daleko složeniji stroj nego bilo koji automobil. Nije li logično pomisliti da negdje mora postojati i stvoritelj ljudi. Čitav naš planet je pun stvorenja i djela kroz koja možemo vidjeti Boga. Potrebno nam je samo malo vremena da zastanemo i pogledamo.

Doug Batchelor

“Veliki satovi sudbine otkucavaju danas” i sa svakim gromovitim udarom zbiva se neki novi događaj što stvara epohu. Dugo potiskivane mržnje izbijaju u plamtećoj pobuni. Stari imperiji teturaju i ruše se. Znanost prelazi još jednu prepreku na putu u nepoznato. Ovo je revolucionarno doba u svakom životnom području. Posvuda se osjeća kako kipti nemir dok se oko šest milijarda stanovnika Zemlje nastoji opredijeliti za samozvane vođe. “Posljednjih smo pola stoljeća svjedocima nezamislivih promjena, i po naravi i po opsegu”, kaže Cyril Garbett, bivši nadbiskup Yorka. “Moguće je da su se u ovom kratkom razdoblju zbile veće promjene negoli od Kristova rođenja pa sve do sredine ovog stoljeća.” (In an Age of Revolution, str. 13)

Ovo je također doba otkrića i pronalazaka kojima nema premca. Prešli smo s parnog doba na električno, zatim na atomsko i na svemirsko, pa na plastično i na doba računala. Budući da je osvojio posljednje Zemljine granice, čovjek sad poseže za zvijezdama…

Zauzdavanje atoma stavilo je na raspolaganje čovjeku više snage no što ju je imao otkad postoji. Izvori energije koji su danas na raspolaganju toliko su golemi da mogu pretvoriti svijet u raj ili pakao. Na nesreću, njihova osnovna namjena bila je stvaranje tako razornih oružja da samo desetak njih može razoriti svaki veći grad u bilo kojoj državi na koji bi pali.

Računala su donijela nezamislive tehničke promjene. Sve veća minijaturizacija omogućila je pojavu prijenosnih računala, svakovrsnih memorijskih kartica, multimedijskih i bluetooth uređaja, CD i DVD snimača i reproduktora, digitalnih fotoaparata i mnoštva drugih proizvoda. U samo nekoliko proteklih godina plastika je promijenila način našeg života…

David Sarnoff, predsjedajući Američke radio udruge (RCA), pisao je: “Naši su laboratoriji prepuni napola ostvarenih snova koji se čine isto tako fantastičnima kao što su to bili radio i televizija u mom djetinjstvu. Kako je ono rekao Isaac Newton, mi samo skupljamo pijesak na obali, dok pred nama leži neistraženi veliki ocean istine.” (“What I See Ahead”, Reader’s Digest, travanj 1957.) Danas je to točnije nego u vrijeme kad je objavljeno.

Tragično je što smo unatoč tim sjajnim mogućnostima ušli i u doba bezakonja kojemu nema premca, osim pokvarenosti što je prevladavala u pretpotopnom svijetu. Ne vidi se to samo u sve većem broju ubojstava, silovanja i oružanih pljački, već i u naoko beznadnoj borbi koju policija i druge građanske vlasti vode protiv maloljetničke delinkvencije i ilegalnih droga. Pretrpani zatvori i popravni domovi pričaju istu tužnu priču kao i dnevna izvješća o okrutnim sadističkim zločinima što se gomilaju na stranicama naših novina. Laž i prijevara toliko su uobičajeni da se čini kao da su istina i poštenje nestali sa Zemlje. U nekim su zemljama sukobljene strane odbacile sve stege i ne poznaju zakon osim nasilja.

Iz tog razloga živimo u doba straha. Nikad se ljudi nisu toliko bojali budućnosti. Opisujući “sjene straha koje danas pomračuju nade čovječanstva”, Bertrand Russel je rekao: “Nikad ranije nije postojao tako opravdan razlog za takav strah. Nikad ranije nije takav osjećaj uzaludnosti remetio vidike mladeži. Nikad ranije nije bilo takvog razloga za osjećaj da ljudski rod putuje stazom što završava jedino u ponoru bez dna.” …

Tko će zaštititi svijet od zagađenja, kiselih kiša, globalnog zatopljenja, uništenja ozonskog omotača, prenapučenosti, smanjenja proizvodnje hrane, lakomosti nekih naroda za bogatstvom svojih susjeda — te gomile drugih problema koji poput zastrašujućih oblaka bacaju svoje crne sjene na budućnost svijeta?

Ne treba se čuditi što James T. Farrell, poznati romanopisac, u djelu The Race for Space, izražava mišljenje da je grozan strah koji danas obuzima mnoga srca obnovio zabrinutost kako je možda kraj svijeta blizu. “Mi mislimo da se može ostvariti sada ili za našeg života”, kaže. “Ponekad se čak pitamo nećemo li biti posljednji naraštaj.”

U Senatu Sjedinjenih Američkih Država kapelan Frederick Brown Harris izgovorio je ovu molitvu: “Bože naš i Oče, Ti kojemu su tisuće godina kao jedan dan, u ovom vulkanskom satu povijesti spasi nas, molimo Te, od panike i očaja!”

Kakav prikladan opis našeg vremena! Ovo i jest vulkansko doba, budući da se svijetom prolama grmljavina stoljetnog nezadovoljstva i frustracija, izbacujući užarenu lavu mržnje i bijesa sve većom snagom i učestalošću. Dim stalnih erupcija guši sve nade u mir i blagostanje, ugušuje svaki vrijedan napor za čovjekov boljitak i puni svako srce strahom da je završna krunska katastrofa blizu.

Kapelanova molitva: “Spasi nas, molimo Te, od panike i očaja!”, dolazi u pravi čas. Ona izražava naše najdublje misli i težnje svih srca u ovo strašno doba. Nedvojbeno je da svi trebamo pomoć iz nekog izvorišta što je izvan nas samih. Trebamo mir u duši. Trebamo hrabrost i nadu. Trebamo vodstvo i usmjerenje. U oluji što se sprema treba nam svjetlo koje se neće ugasiti. Usred sve gušće tame i zbrke treba nam glas koji će sa sigurnošću reći: “To je put!” Ali, gdje je moguće naći takvu pomoć? U nekoj skupini koja raspravlja o ovim temama? U nekom političkom forumu? Ili na kauču psihijatra?

Postoji jedno bolje mjesto. U Vašoj Bibliji!

Ako uzmete vremena za čitanje te dragocjene knjige, otkrit ćete da je to uistinu Knjiga za ovaj trenutak. Ona sadrži poruku za naše vrijeme, za cijelo čovječanstvo i za Vas.

Ona tako značajno predviđa prilike u današnjem svijetu da se čini kao da je pisana posebno za naš naraštaj. Premda je stara mnogo stoljeća, začudno je suvremena. U njoj se govori o predmetima od općeg značenja. Ona nudi rješenje za naše sadašnje probleme. Ona čak razgrće zavjesu budućnosti, otkrivajući ono što će doći.

Otvorite ju sada! Pogledajte kako su čudesne njezine riječi utjehe i ohrabrenja, nadahnuća i izazova, tako važne za naše vrijeme i tako potrebne Vašem srcu!

Arthur S. Maxwell

Što to znači?

Što se tiče podrijetla čovjeka, postoje dva osnovna gledišta. Prema prvome, svemir i sve što je u njemu proizvod je čisto materijalnih tvari koje su se slučajno pojavile. Sve – od galaksije Andromede do naših najdubljih težnji – materijalističkog je podrijetla i sastoji se od atoma i ničega više. Sve što postoji jest ono što su stari materijalisti nazvali “atomima i prazninom”.

Suvremeni materijalisti ovo stajalište opisuju ovako:

Prije petnaestak milijardi godina strahovita eksplozija stvorila je materiju, energiju, vrijeme i prostor -sve odjednom, u događaju nazvanom “Veliki prasak”. Atomi koji su nastali u toj eksploziji oblikovali su plinovite oblake koji su se spojili u zvijezde, a usred ovog sjajnog međuzvjezdanog prizora svjetla i vrućine, rastopljene čestice su se ohladile i stvrdnule u planete, uključujući i naš, treći od Sunca. Nakon mnogo milijuna godina, lokve vode ispunjavale su se sve većom količinom složenih tvari. Iz ove mješavine aminokiselina pojavili su se jednostavni oblici života koji su tijekom eona evoluirali u ljudska bića.

Najhitnije u svemu jest što u trenutku Velikog praska ovi procesi nisu imali ni svrhe ni namjene ni cilja. Jednostavno su se dogodili. “Naš je svemir”, komentirao je jedan znanstvenik, “nešto što se jednostavno događa s vremena na vrijeme.”

Ako je ovo gledište ispravno, onda su naš svršetak i naša životna sredina jadni, kao što sam rekao prije. Naše postojanje nema svrhe. Budući da iskonska mješavina nije imala cilja ni svrhe, ne može ih imati ni konačni proizvod. Mi smo samo nešto što se događa s vremena na vrijeme. Kao što lutka klaun iskače iz kutije samo zato što ju je netko stavio u nju, ako naše pojavljivanje nema svrhe, onda s nama nitko i ne može izići iz te metaforičke kutije.

Ukratko, prevladajuće znanstveno gledište o našem podrijetlu ostavlja nam malo nade da nakon našeg kratkog i nesigurnog života nešto postoji. Vodeći ateist dvadesetog stoljeća kaže: “Sav trud vjekova, sva posvećenost, sve nadahnuće, sav podnevni sjaj ljudskog genija … cijeli hram ljudskih ostvarenja neizbježno će biti pokopan ispod krhotina urušenog svemira.”¹

Prema tome, vratimo se na naše pitanje: “Je li ovaj život sa svim njegovim brigama, borbama i razočaranjima sažetak svega što jesmo ili možemo biti? I završava li u prahu uglavnom tužna i jadna povijest našeg života, isprekidana s nekoliko redova, paragrafa ili stranica sreće? Je li to naša sudbina?” Jest, ako je gore navedeno gledište o našem podrijetlu ispravno. A s druge strane…

Hipoteza o postojanju Boga
S druge strane imamo drugo osnovno gledište o našem podrijetlu; ono obuhvaća perspektivu veću i širu od uskih granica znanstveno-materijalističkog gledišta. Ovo drugo gledište tvrdi da je sve stvoreno došlo od Stvoritelja – od Boga koji je sve načinio. Prema tom gledištu mi nismo ovdje slučajno, već sa svrhom. A o toj svrsi možemo nešto razumjeti zahvaljujući stvorenome, i ono samo svjedoči o postojanju Boga. Uostalom, kao što slika podrazumijeva postojanje slikara, zar stvoreno ne podrazumijeva Stvoritelja?

Kao suprotnost, misao o Stvoritelju, posebno Stvoritelju ispunjenom ljubavlju, otvara sasvim novo područje nade koje nadilazi beznađe suvremenog znanstvenog svjetonazora u kojem uništenje znači kraj svemira koji je nastao bez cilja i svrhe. “Čini mi se da samo Bog može smrti oduzeti posljednju riječ”, primjećuje engleski pisac John Polkinghorne. “Ako ljudska nada da će sve biti dobro, da svijet ima svoj smisao nije besmislena obmana, onda Bog mora postojati.”²

Ateističko materijalističko gledište ne pruža mogućnost nikakve budućnosti osim hladne prašine koja lebdi u oronulom svemiru. Samo nam Bog može ponuditi neku bolju mogućnost. Ponavljam, Bog ne jamči sretni svršetak, samo njegovu mogućnost. Nasuprot tome, znanstveni svjetonazor jamči nam samo smrt mnogo dužu od onoga što joj je prethodilo. “Nije stvar u tome što je život tako kratak”, piše na jednoj majici, “već što je smrt tako duga.”

Prema tome, naše najhitnije i najvažnije pitanje povezano je s podrijetlom – jer samo ako znamo kako smo počeli, možemo naći odgovore o našem životu i, što je još važnije, našem svršetku. Kao što boja naših očiju potječe od naših gena, tako naš svršetak potječe od naših početaka. “Naša je sudbina potpuno ovisna o matrici koja nas je proizvela i održava”, komentirao je Huston Smith. “Zanimanje za njezinu narav je najsvetije zanimanje koje nas može zaokupiti.”³

Što nas je stvorilo? Što nas održava? Besciljne, hladne sile ili neko božanstvo? Jesmo li sami ili postoji Bog? Ako postoji, javlja li se taj Bog “samo u šutljivim sjenama i snovima” ili o Njemu možemo saznati nešto više?

Koju je, dakle, od ovih dviju mogućnosti bolje slijediti?

Pretpostavimo da se jednog dana vratite kući i vidite kako iz vašeg sudopera pije velika zebra. Iznenađeni pitate svojeg bračnog druga (ili osobu s kojom živite): “Odakle ova zebra?”

“Iz ničega”, dobijete odgovor.

Iz ničega?

Smiješno! Zašto? Zato što ništa ne dolazi iz ničega. Stara latinska uzrečica ex nihilo, nihil fit (“iz ničega ništa”) očito je prvo načelo, istina odviše temeljna da bi se o njoj raspravljalo. Kako se nešto može pojaviti iz ničega? Zebra (bilo u prašumi ili u kuhinji) je morala nastati iz nečega, a ne iz “ničega”, jer “iz ničega dolazi ništa”. Bilo bi lakše od tri dobiti šest, nego nešto – bilo što – iz ničega.

Pa što da kažemo o zemlji, nebu i zvijezdama? Ili o vama, vašim cipelama, vašoj majci? Svakako ni oni, kao ni zebra, nisu mogli nastati iz ničega. Sve što je stvoreno, bilo što čega nekad nije bilo ali je postalo, moralo je postati zahvaljujući nečemu drugom, nečemu što mu je prethodilo. Prije vaših cipela nesumnjivo je postojao obućar.

Godinama su ljudi vjerovali da je svemir vječan. Budući da nije stvoren, postoji oduvijek. Nikad nije bilo vrijeme kad nije bilo svemira. Unatoč teškim filozofskim pitanjima o Stvoritelju koja su takvo mišljenje izazivala. Svemir nema Stvoritelja zato što oduvijek postoji, nije mu bio potreban. Međutim, danas znanstvenici vjeruju da svemir nije vječan, već da ima početak. Da, u nekoj prošlosti nije postojao. Stephen Hawkins, možda najveći znanstvenik nakon Einsteina, napisao je da danas “gotovo svatko vjeruje da je svemir, i time samo vrijeme, imao početak u Velikom prasku”.⁴ Kao vaša cipela, ni svemir nije postojao oduvijek.

Zaključak da svemir ima početak vodi do očitog pitanja: Ako je svemir imao početnu točku, što ili tko ga je pokrenuo? Apsurdno je vjerovati da je zebra u vašoj kuhinji došla iz ničega, a još je apsurdnije vjerovati da je svemir i sve što je u njemu – uključujući i nas i zebre – tako nastao. Zbog toga, prije Velikog praska, prije nastanka svemira, nešto je već moralo postojati – nešto dovoljno moćno da pokrene sile koje su dovele do života na Zemlji, da ne spominjemo postojanje milijardi galaksija i zvijezda. A osim Boga, tko je ili što to moglo biti?

Kad su se znanstvenici složili da je svemir nastao u neko određeno vrijeme, oni su se morali suočiti s neizbježnim pitanjem o “Bogu”. Hawkins priznaje: “Tako dugo dok smatramo da svemir ima početak, možemo pretpostaviti da je imao stvoritelja.”⁵

Argument vezan za ništa
“Pretpostaviti” je u redu. Razmišljanja koji proistječu iz činjenice da postoji stvoreni svemir, tako snažno ukazuju na Boga da su neki znanstvenici bili prisiljeni prihvatiti apsurd. Umjesto da prihvate Boga kao Stvoritelja svemira, oni tvrde da je stvoritelj bilo “ništa”.

Ništa?

Tako neki kažu.

“Jasno je”, razmišlja fizičar Alan Guth, “da sve ne može biti stvoreno iz ničega. A ‘sve’ može obuhvaćati mnogo više nego što možemo vidjeti.”⁶

Kako je “ništa” u stanju stvoriti “sve”? Gibanjem čestica, teoretiziraju neki znanstvenici.

Gibanje čestica je složeni fizikalni proces koji je, navodno, stvorio svemir. Ako je tako, ova teorija traži odgovor na pitanje: Odakle fizikalni zakoni (da ne spominjemo energiju) potrebni za ovo gibanje?

Jedan kritičar podrugljivo kaže: “Alan Guth piše sa zadovoljnim čuđenjem da je svemir u biti nastao … iz ničega: a to je lažni djelić vakuuma ’10-6 centimetara u promjeru’ i ‘1-32 solarne mase’. Prema tome, izgledalo bi da ‘ništa’ ima prostorno širenje i masu. Premda ove činjenice Guthu mogu izgledati nebitne, drugi mogu posumnjati da ništavilo, kao i smrt, nije stvar stupnjevanja.”⁷

A drugi kritičar ove hipoteze sve-iz-ničega primjećuje: “Kako možemo objasniti situaciju u kojoj se može odvijati jedno ili više gigantskih gibanja čestica? Ateist kaže da to jednostavno trebamo pretpostaviti i prihvatiti kao činjenicu.”⁸

Ostavljajući po strani znanstvene složenosti i nijanse gibanja čestica, kritičari su u pravu. Kakvo god bilo pretpostavljeno gibanje čestica, svakako se ne radi o “ničemu”. Ono ima masu, energiju i fizikalne zakone, a oni — kao zebra u vašoj kuhinji — morali su doći iz nečega.

I opet se vraćamo na pitanje: Odakle?

Od dva gledišta – da je svemir stvoren iz “ničega” ili da je posljedica djelovanja moćnoga Boga – koje je logičnije i razumnije? Je li sve što postoji (zvijezde, oblaci, ljudi, drveće i drugo) poteklo iz “ničega” ili od Stvoritelja? Je li razumno prihvatiti kao činjenicu fizikalne procese koji upravljaju gibanjem čestica ili priznati da postoji stvoritelj Bog koji je oduvijek postojao?

Ništa kao stvoritelj doista je jedina logična mogućnost za ateista. Zašto? Ako je nešto drugo osim vječnoga Boga – odnosno Boga koji je oduvijek postojao – načinilo svemir, onda je to, što god bilo, moralo biti stvoreno od nečega prije njega, što je opet moralo nastati iz nečega prije toga … i tako u beskonačnost. Tako svemir nikad nije mogao imati početak. Morao bi, kao Bog, biti vječan. Ali svemir ne ide beskonačno natrag u vremenu. Bilo je vrijeme kad ga jednostavno nije bilo. A budući da je postojalo vrijeme kad nije bilo svemira, nešto ga je očito moralo pokrenuti, a tko ili što je to moglo učiniti osim Boga? Osim, naravno, ako ga nije stvorilo ništa.

“U početku stvori Bog nebo i zemlju.” (Postanak 1,1) Ili: “U početku ništa stvori nebo i zemlju”?

Clifford Goldstein

Dok su to govorile, osjećala sam kako napuštam tijelo i klizim s jedne strane kreveta na pod. Zatim sam se polako počela dizati. Odlebdjela sam pokraj prekidača za svjetlo — sasvim jasno sam ga vidjela sa strane — i onda stala lebdeći ispod stropa. Promatrala sam s tog mjesta kako su liječnici i sestre nastojali oživiti me. Moje je tijelo ležalo ispod mene, ispruženo na krevetu. Čula sam kako je jedna od sestara rekla: “Izgubili smo je!” Druga se nagnula i počela s oživljavanjem usta na usta. Dok sam promatrala kako mi pritišću prsa i trljaju ruke i noge, pomislila sam: Zašto se toliko trude? Meni je sasvim dobro.¹ Ljudi mnogih kultura i religija vjerovali su da neki dio nas prilikom smrti nadživi naše tijelo, ali jako je teško naći čvrst dokaz za život nakon smrti. Suvremena medicinska tehnologija sve je to, čini se, promijenila. Danas je moguće, bar tako kažu, vratiti “umrloga” da nam ponekad može reći kako je s one druge strane.

U knjizi iz koje sam uzeo spomenutu priču dr. Ravmond Moody Jr. raspravlja o ovim “doživljajima prividne smrti”. Rekao je da je većina tih ljudi doživjela osjećaj kako se nalazi izvan tijela. Govorili su o bestežinskom osjećaju. Za neke je, čini im se, vrijeme stalo, a drugi su osjetili strahovito ubrzanje vremena. Osjetila su često bila mnogo izoštrenija. Mnogi Moodyjevi ispitanici kazali su da su se sreli sa svjetlom koje je, premda isprva slabo, sve više jačalo, da bi dostiglo nezemaljske blještavilo. Svi koji su to doživjeli ne sumnjaju da je to “svjetlo” bilo biće čiji se identitet razlikovao ovisno o vjerskoj sklonosti te osobe. Neki su govorili o anđelu, drugi o Kristu. Svi su se složili da su u prisutnosti tog bića osjetili potpunu ljubav i prihvaćanje.

Često su se Moodyjevi ispitanici podsjetili na svoj protekli život u nizu briljantnih bljeskova. Mnogi su izjavili da ih je ovaj doživljaj “proširio i produbio”, da ih je potaknuo na “dublje razmišljanje o najvažnijim filozofskim predmetima”. Praktično su svi bili osvjedočeni da postoji život nakon smrti pa su sad smrt smatrali oslobođenjem. Je li znanost konačno uspjela prijeći prag smrti? Imamo li sad nepobitan dokaz da se nakon smrti život nastavlja? Doživljaji prividne smrti kao da pružaju potreban dokaz — dok ne otkrijemo da su ljudi imali slične doživljaje izazvane u potpuno drukčijim okolnostima.
Ista priča, druga kitica

Zapanjujuće sličnosti Moodyjevim i drugim izvješćima o prividnoj smrti nalazimo u takozvanoj psihodeličnoj literaturi. Gotovo je svaka pojedinost u doživljaju bliske smrti slična doživljajima onih koji rabe halucinogene kao što je LSD.

Jedna od značajki izvješća obiju skupina jest neopisivost: doživljaj kao da “nije moguće opisati riječima”. Druga je iluzija da su “izvan tijela”. Osoba koja je uzimala LSD kaže: “Mogao sam vidjeti sebe od glave do pete, kao i kauč na kojemu sam ležao… Lebdio sam na otoku čvrstog etera. Nijedan dio mojega tijela nije bio podložan zakonu sile teže.”² Još jedna zajednička značajka je vjerovanje u čovjekovu besmrtnost. June Dunlap tvrdi: “Ono što je dosad bilo samo intelektualni koncept… postalo je emotivno nabijeno osvjedočenje: da će naše duše, dio Boga u nama, živjeti za svu vječnost, zauvijek ostajući bez smrti”.³

Više od polovice onih iz skupine koja je uzimala LSD tvrde da su doživjeli “najdublje duhovno iskustvo svojeg života”.⁴ Mnogi su korisnici izvijestili o “većoj svjesnosti postojanja Boga, ili više sile, ili Vrhunske Stvarnosti”, “većoj tolerantnosti prema drugima” i “nizu novih odluka i novih usmjerenja za… život”.⁵ A Timothv Leary je rekao da je osjećaj intenzivne ljubavi dominirao kemijski proizvedenim stanjem uma.⁶
Ponovljena priča

Zanimljivo je da prekomjerna doza ugljičnog dioksida izaziva posljedice slične onima koje proizvode doživljaji prividne smrti i psihodelične droge. Rezultate davanja 35%-tnog ugljičnog dioksida većem broju ispitanika L. J. Meduna sažeo je u izjavi: “Definitivno možemo utvrditi da su konstantni oblici viđenja izazvanog mescalinom… prisutni u osjetilnim promjenama izazvanim ugljičnim dioksidom.”⁷

Ispitanici kojima je davan ugljični dioksid izvješćuju o odvajanju od tijela. Kao kod droga i doživljaja prividne smrti, oni izvješćuju o špiljama, tunelima, jarkim svjetlima, viđenjima drugih osoba, svjetlećim tijelima, proživljavanju prošlosti i “duhovnim” doživljajima. O svojoj viziji jarkih boja i čudesnog oblika jedan ispitanik kaže: “Osjećao sam se razdvojen; moja je duša, odvojena od fizičkog tijela, bila privučena … kao da napušta zemlju i uzdiže se gore, gdje je dosegnula Velikog Duha s kojim je uspostavila zajedništvo, što je sve izazvalo značajno novo opuštanje i duboku sigurnost … Činilo se kako postajem uvjeren da će … bez obzira što me mučilo … sve na kraju ispasti dobro … Osjećao sam da se Veliki Duh strpljivo osmjehuje mojim uzaludnim naporima da vodim računa o sebi, pa sam se sasvim približio toj toplini i nježnoj moći i osjetio sigurnost dovoljne snage za nadvladavanje svega što se nalazi preda mnom.”⁸

Iz toga zaključujemo da izmijenjena kemija središnjeg živčanog sustava može proizvesti iluzije i halucinacije, bilo da je ta promjena izvedena vanjskim sredstvima kao što su psihodelične droge ili unutarnjim, biokemijskim čimbenicima. Činjenica je da tijekom procesa umiranja, kad organizam počinje popuštati — kao pri srčanom udaru — dolazi do velikih promjena u radu organizma. Nedostatak cirkulacije krvi dovodi do povećanja ugljičnog dioksida i drugih metaboličkih nuspojava. Ovakvo stanje svakako može proizvesti halucinacije o kojima je riječ u doživljajima prividne smrti.

Zanimljivo je da se pojave koje je opisao Ravmond Moody javljaju samo kad je riječ o postupnom srčanom zastoju, što daje vremena za akumuliranje metabolita. Takve se pojave ne javljaju kad srce stane iznenada.⁹ Dosta toga ostaje nepoznanicom o biokemijskim promjenama do kojih dolazi pri umiranju, no halucinacije izazvane psihodeličnim drogama i prekomjernim dozama ugljičnog dioksida jako su slične doživljajima prividne smrti. Ta činjenica daje naslutiti da su ovi doživljaji isto tako proizvod poremećene kemije u mozgu, uvjetovani religijskim sustavima, očekivanjima i elementima okoliša. Ne bismo ih smjeli uzeti kao dokaz da se život nastavlja nakon smrti.

Jack Provonsha
___________________________________

Teološki gledane, homoseksualne tendencije su jedna od posljedica pada u grijeh ljudske rase, koji smo svi osjetili i koji uzrokuje brojne fizičke i mentalne poremećaje, uključujući mamljenje na grijeh, za koje pojedinac ne mora biti direktno odgovoran. Na primjer, svaka osoba u određenoj formi biva kušana u pogledu sebičnosti. Iako većina ljudi i žena nisu direktno odgovorni za sklonost ka sebičnosti, svi smo odgovorni za ono što ćemo sa takvom tendencijom uraditi. Isto je i sa sklonošću prema homoseksualnosti, koja ne mora uvijek biti rezultat svjesno donesenih odluka, već je često posljedica drugih vanjskih čimbenika.

Međutim, bez obzira da li netko polazi sa stanovišta da je homoseksualna orijentacija osobna odluka, ili nesvjesno stečena navika zahvaljujući socijalnim ili psihološkim činiocima, stav ovog članka jeste da je svaka takva osoba odgovorna za homoseksualnu aktivnost koja se na osnovu Biblije smatra nemoralnim činom.

Treba imati na umu da većina homoseksualaca uglavnom odbija ovakav stav kao nepravedan i jednostran. Hatterer sumira njihovo stanovište: »Većina vjeruje da su ili rođeni kao homoseksualci, ili da su odgojno-obiteljski čimbenici vrlo rano u djetinjstvu odlučili o njihovoj seksualnosti. U svakom slučaju, homoseksualnost je sudbina koja izmiče njihovoj kontroli i koju oni nisu izabrali.«²

Implikacija ovakvog stava jeste da je homoseksualnost naslijeđena na neki način i da je zato takvo stanje prirodno. Boriti se protiv želje za istim polom značilo bi, dakle, boriti se protiv prirode. T.D. Perry u svojoj knjizi „Bog je moj pastir i On zna da sam homoseksualac“ piše: »Ja sam siguran da je homoseksualnost predodređena… Potpuno sam uvjeren da puno od onoga što jesmo dolazi putem naših gena.«³ Da li je moguće naslijediti homoseksualnost, naime, postati homoseksualac genetskim putem?

BIOLOŠKI UZROCI

»Dokazi da postoji homoseksualni gen su sve brojniji« poručuje renomirani magazin The Economist.⁴ Da li istraživanja zaista potvrđuju da je uzrok homoseksualne orijentacije biološke, a ne duhovne prirode? Da li je biblijski naglasak na grešnosti homoseksualnosti samo loša interpretacija Biblije od strane konzervativnih kršćana? Da li su Riječ Božja i moderna znanost u suprotnosti jedna s drugom kada je riječ o uzroku homoseksualnosti?

Jedno od najpoznatijih istraživanja u vezi sa biologijom homoseksualnosti urađeno je u Kaliforniji 1991. godine.⁵ Vođa grupe znanstvenika koji su vršili to istraživanje, Simon LeVay, ispitivao je mozak trideset pet muškaraca – 19 homoseksualaca, svi umrli od AIDSa, i 16 heteroseksualaca od kojih je šestoro umrlo od AIDS virusa.

U svom istraživanju LeVay je pronašao da mozgovi heteroseksualnih muškaraca imaju izvjesno zadebljanje, tj. veći broj moždanih ćelija u jednom specifičnom području mozga, što navodno uzrokuje heteroseksualno opredjeljenje. Nedostatak ovog zadebljanja utvrđeno je kod svih devetnaest homoseksualaca. Istraživanje je tako izvelo zaključak da postoji biološko-genetski uzrok homoseksualnosti.

Mnogi stručnjaci, kao i laici, primjećuju da to istraživanje ni na koji način ne stvara uzročnu vezu između funkcije mozga i homoseksualne orijentacije. Čak je i sam LeVay priznao da je cilj njegovog ograničenog istraživanja više da potakne daljnja ispitivanja. Broj uzoraka (35) je isuviše mali da bi se došlo do nekog konačnog zaključka o uzrocima homoseksualnosti. Isto tako, moguće je da je AIDS bio jedan od uzročnika, prema zaključcima tog istraživanja.

Fiziološki govoreći, moguće je i to da je homoseksualno ponašanje u stvari bilo uzrok, a ne posljedica razlike u konfiguraciji mozga. Dakle, odnos između zadebljanja u mozgu i seksualnog ponašanja još uvijek nije jasno dokazan.

Drugi pristup proučavanju genetske osnove homoseksualnosti je promatranje slučajeva homoseksualnog ponašanja kod blizanaca. Poznato istraživanje vodili su Michael Bailey i Richard Pillard.⁶ Ovo istraživanje je pokazalo da kod pedeset šest muškaraca homoseksualaca koji su spadali u identične blizance, u 52% (29) slučaja oba brata su bili homoseksualci. Kod neidentičnih blizanaca postotak je bio 22%, kod obične braće 9%, a u slučaju usvojene djece postotak je bio 11%. Slični postoci su pronađeni i kod osoba ženskog spola.⁷

Kao i u slučaju LeVay, ni ovo istraživanje nije donijelo konačne zaključke i pored visokog postotka homoseksualca kod identičnih blizanaca. Razlog tome je što blizanci imaju tendenciju da utječu na ponašanje jedan drugog. Ako se jedan blizanac upustio u novi način života, postoji vjerojatnoća da će u tom pogledu izvršiti utjecaj na svog brata. Dokaz za to su visoki procenti homoseksualnosti i kod braće koja nisu identični blizanci (vjeruje se da su samo 2% stanovništva homoseksualci).

Isto tako, ako su geni jedini uzrok seksualne orijentacije, postotak kod identičnih blizanaca bi trebao biti 100%. Ako je jedan blizanac homoseksualac, i drugi blizanac, koji ima identične gene, uvijek bi morao biti homoseksualac.

Treći pristup proučavanju uzroka homoseksualnosti je istraživanje genetskih podataka, ili DNK, u stanicama. Ova istraživanja, koja pokušavaju pronaći vezu između genetskih zapisa na X kromosomu i muške seksualne orijentacije⁸, još uvijek su u tijeku i za sada nisu uspjela pokazati da je homoseksualnost biološki određeno ponašanje za koje ljudi nisu moralno odgovorni.

Jedna druga teorija sugerira tzv. Klinefelters sindrom, situacija pri kojoj homoseksualac muškarac posjeduje dodatni ženski kromosom. Oslanjajući se na tu pretpostavku, smatra se da je homoseksualac u stvari ženska osoba u muškom tijelu.⁹ Istraživač T. Lang koji je još 1940. godine pisao o ovoj teoriji bio je podvrgnut velikoj kritici i danas je ta teorija potpuno odbačena. D. J. West tvrdi: »Možemo slobodno zaključiti da seksualni kromosom i endokrine anomalije ne igraju važnu ulogu u uzrokovanju homoseksualnosti.«¹⁰

BIBLIJSKO UČENJE
Ono što nitko ne može negirati jeste da je Biblija vrlo jasna, direktna i nepromjenjiva kada je riječ o osudi homoseksualnog ponašanja.

„Ne lijegaj s muškarcem kako se liježe sa ženom! To bi bila grozota.“ (Levitski zakonik 18,22).
„Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinila odvratno djelo. Neka se smaknu i krv njihova neka padne na njih.“ (Levitski zakonik 20,13).
„A tako se i muškarci, ostavivši naravno općenje sa ženom, raspališe željama svojim jedan na drugoga, i muškarci su s muškarcima činili sram.“ (Rimljanima 1,27).
„Ili ne znate, da… ni mekoputnici… neće baštiniti kraljevstva Božjega.“ (1. Kor. 6,9,10).

Isus nije izričito govorio protiv homoseksualnog ponašanja, ali to ne znači da je takvo ponašanje i odobravao. Možemo reći da u svojim propovijedima Isus nije spomenuo ni incest ni silovanje, ali nema sumnje da je takva ponašanja osuđivao. U stvari, on je stalno potvrđivao u uzdizao starozavjetne moralne norme i starozavjetni moralni zakon.

Edward Welch nastavlja u istom smislu i dodaje: »Isusova služba je pokazala da je On bio zastupnik podređenih grupa kao, na primjer, siromašnih, fizički unesrećenih, i žena. Da je odobravao homoseksualne odnose, a da to nije rekao, to bi bio strahovit promašaj u njegovoj inače progresivnoj službi u kojoj nije pokazivao strah od kriticizma drugih.«¹¹

TUMAČENJE TEKSTOVA
Odgovor većine kršćanskih homoseksualaca na ove i druge biblijske stihove koji osuđuju prakticiranje homoseksualnosti glasi da to nema nikakve veze s njima. Homoseksualna hermeneutika shvaća da se ovakvi tekstovi odnose na one koji

(a) žive u »neprirodnom« homoseksualnom odnosu,
(b) prakticiraju kultnu homoseksualnu prostituciju, ili je riječ o
(c) preljubočinskom homoseksualnom odnosu.

Prvi argument se zasniva na pretpostavci da, osim kod onih koji su odlučili eksperimentirati sa homoseksualnošću, što je »neprirodna« aktivnost, ova seksualna orijentacija je okarakterizirana u Bibliji kao »prirodna«. Ona je Bogom dana, kao što je i heteroseksualnost Bogom dana. Dokaz je tekst u Rimljanima 1,26 koji govori o »naravnom« (ili prirodnom) i »nenaravnom« (ili neprirodnom) ponašanju. Kao što je heteroseksualnoj osobi prirodna heteroseksualnost, tako je homoseksualnoj osobi prirodna homoseksualnost. Nitko ne može očekivati, pa ni Bog, da osoba promijeni svoj identitet. Ono što Biblija osuđuje jeste »eksperimentiranje«, ili prakticiranje one seksualne orijentacije koja nije »prirodna« toj osobi.

Ovaj argument, naravno, ne proistječe iz biblijskih tekstova, već iz tumačenja onoga što Biblija kaže. Rimljanima 1,26 jasno kaže da su ljudi ostavili »naravno općenje sa ženom«. Zaključak koji proizlazi iz tog stiha jeste da je putna ili prirodna seksualna orijentacija heteroseksualna, a besputna ili neprirodna seksualna orijentacija jeste homoseksualna orijentacija.

Ako je Pavao osuđivao samo one osobe koje su eksperimentirale sa homoseksualnošću (neprirodna homoseksualnost), i na taj način dao slobodu ponašanja onima koji u sebi osjećaju »prirodnu homoseksualnost«, on bi sigurno bio mnogo jasniji u tome. Potekavši iz hebrejske kulturne i religijske tradicije,¹² Pavao je znao da će ga njegovi čitatelji razumjeti samo u takvom jednom kontekstu. Hebrejska tradicija je bez izuzetka odbacivala homoseksualnost kao alternativnu seksualnu orijentaciju.¹³ Da je Pavao želio argumentirati nešto što je išlo nasuprot hebrejskoj tradiciji, on bi bio mnogo izričitiji i jasniji u tom pogledu, kao što je inače i radio u slučajevima kada je odstupao od tradicionalnog učenja.

Druga tvrdnja homoseksualne hermeneutike jeste da ono što Stari zavjet osuđuje jeste kultna homoseksualna prostitucija (kao što je možda slučaj u Levitskom zakoniku 18,21.22) koja je bila sastavni dio kanaanske religije. Ako je tako, postavlja se pitanje zašto onda Novi zavjet nastavlja sa osudom prakticiranja homoseksualnosti? Novozavjetna poruka nije predstavljala odvajanje od kanaanske religije, već odvajanje od nemoralnog ponašanja svoga vremena, koje nije uključivalo kultnu homoseksualnost, ali je podrazumijevalo homoseksualno ponašanje u općem smislu.

Isto tako, s obzirom da je postojao negativni stav prema homoseksualnosti i među poganskim narodima Egipta, Asirije i Babilona,¹⁴ bilo bi potpuno neprimjereno karakteru zakona Starog zavjeta, koji je moralno bio superiorniji od ostalih poganskih naroda, da zabranjuje homoseksualne aktivnosti vezane za službu idolima, dok u isto vrijeme dozvoljava iste aktivnosti u druge svrhe.

Treća tvrdnja homoseksualne hermeneutike jeste da Biblija osuđuje homoseksualne aktivnosti povezane sa preljubom homoseksualnog partnera, a ne vjeran i posvećen homoseksualni odnos. Iz svih tekstova Biblije koji se dotiču predmeta homoseksualnosti jasno se vidi da tematika uopće nije ljubav niti odanost homoseksualnih partnera. Ako uzmemo za primjer tekst u Lev. 20,13 koji kaže: „Ako bi muškarac legao s muškarcem kao što se liježe sa ženom, obojica bi počinila odvratno djelo. Neka se smaknu i krv njihova neka padne na njih“, očigledno je da ne postoji nikakav izuzetak za one homoseksualne partnere koji žive u uzajamnoj ljubavi i odanosti. I Stari i Novi zavjet osuđuju seksualni čin, a ne nevjernost ili »preljubu« homoseksualne osobe.

STAV CRKVE
Kao kršćani i kao crkva moramo napraviti razliku između tendencije i stila života. Ne možemo tvrditi da će sa promjenom života i prihvaćanjem Božje volje osoba koja ima homoseksualne sklonosti izgubiti svaku takvu želju i da neće biti iskušenja na seksualnom planu, u odnosu na osobe istog pola. Kao što su heteroseksualne osobe u opasnosti da padnu u iskušenje da se bave požudnim mislima, tako i homoseksualne osobe, i pored prihvaćanja Božje volje, mogu imati iskušenja i homoseksualne tendencije. Istovremeno, kao kršćani vjerujemo da Bog može promijeniti ono što svijet ne može, i u životu homoseksualaca i u životu heteroseksualaca.

Osoba koja ima homoseksualne tendencije neće prije biti isključena iz carstva Božjeg od osobe koja pada u iskušenje da pokazuje sebičnost, ljutnju, ili da ogovara. Svi se moramo oduprijeti iskušenju da reagiramo podliježući grješnim impulsima. Kao što Pavao kaže: »I takvi ste bili neki; ali se opraste, ali se posvetiste, ali se opravdaste u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega.« (1 Kor. 6,11).

Vladimir Pujić
______________________________

Premda sam uvijek išao u crkvu sa svojom obitelji, bio sam agnostik. Kao stručnjak za atomsku energiju ponosio sam se svojim znanjem i postignućima. Kao student Biblije, koju sam smatrao izvanrednom povijesnom knjigom s prekrasnom poezijom, ponosio sam se što sam svoje znanje mogao uporabiti da kod drugih razorim vjeru u Božju riječ.

Crkve u koje smo supruga Jean i ja odlazili bile su samo društveni klubovi. Kad smo se pridružili jednoj od njih, objasnio sam pastoru da ne vjerujem u Isusovo rođenje od djevice niti u Kristovu božansku narav. Čovjek je slegnuo ramenima. “U redu”, kazao je. “Ne vjerujem ni ja. Dobro došli u naše društvo.” I tako sam postao učitelj u nedjeljnoj školi.

Čitav život bio sam zainteresiran za znanost. Svaka atomska elektrana u Sjedinjenim Američkim Državama, kao i mnoge diljem svijeta, imale su koristi od sustava za zaštitu od potresa i poplave koji sam ja razvio. Kome je potreban Bog? razmišljao sam. Ako sam imao boga, onda je to bio moj posao ili ja sam.

Kad me moja kompanija premjestila u saveznu državu Massachusetts, obitelj i ja počeli smo odlaziti u crkvu koja je prvi put u meni izazvala nelagodu. U njoj je pastor propovijedao da su svi ljudi grešnici, da je Krist umro za naše grijehe i ako želimo vječno živjeti, moramo se pouzdati u Krista kao svojeg Spasitelja. Poziv koji je pastor upućivao svake nedjelje nervirao me. Nitko se nije mogao pridružiti toj crkvi ako nije bio “nanovo rođen”.

Nakon šest tjedana Jean i naša djeca odgovorili su na pastorov poziv. Poslije toga Jean je sjajila od sreće. “Bobe, ja sam prihvatila Gospodina Isusa kao svojeg Spasitelja!” uskliknula je. “Sada znam što nisam imala!”

Jean se trenutačno promijenila. Prije je moja supruga gledala u mene kao da sam njezin bog. Sada se usuđivala reći da više nisam broj jedan u njezinom životu. Isus je bio broj jedan. Dok bi prije bez pogovora učinila sve što bih rekao, sada je počela govoriti: “Srce, ne vjerujem da bi Isus želio da to učinimo.” “Isus! Ni o čemu drugome više ne znaš razmišljati,” uskliknuo sam, “kao da je On Bog ili nešto slično!”
“On i jest Bog!” odgovorila je.

Jean se prijavila za seminar o kršćanskoj ženstvenosti i postala ljupkija nego ikad. Umjesto da mi se otvoreno suprotstavi kad se nije slagala s onim što sam želio učiniti, ona bi mi ljubazno odgovorila. Znajući kako se ponosim poznavanjem Biblije, počela mi je postavljati pitanja o Bibliji. Polaskan, počeo sam u njoj tražiti odgovore.
“Molim se za tebe, srce”, često je govorila. “Znam da ću jednog dana poći na Nebo, a Nebo za mene neće biti raj ako tebe ne bude tamo.”

“Nema Neba”, izjavio sam s autoritetom. “Uostalom, nema ni pakla.” Puno sam toga morao naučiti. Bog me počeo učiti da nisam tako samodostatan i sveznajuć kao što mislim. Ima stvari na koje ljudska bića ne mogu utjecati. Jedna od njih je neizlječiva bolest. Trebao sam otputovati u Aziju na šest tjedana zbog dvije atomske elektrane na Tajvanu.
“Molim se da ne odeš na taj put”, rekla je Jean.

Nekoliko tjedana prije odlaska počeo sam krvariti. Otišao sam k specijalistu koji me je temeljito pregledao i onda uputio u bolnicu na daljnje pretrage. One su otkrile da imam divertikulozu i ozljedu debelog crijeva. Bio sam operiran, a zbog malignih pojava kirurg je morao ukloniti četrdeset pet centimetara crijeva.

Uvjeren da spavam, kirurg je pred mojom sobom razgovarao s Jean. “Gospodo Faid,” rekao je, “moram vam sasvim otvoreno reći da smo kod vašeg supruga našli mnogo, mnogo kancerogenih izraslina koje nismo mogli ukloniti. Bojim se da nema velikih izgleda. Izvršit ćemo analizu i za pet dana znat ćemo definitivni odgovor.”

Jean je odmah telefonirala svojem bratu koji je bio povezan sa stotinama kršćana koji su vjerovali u moć molitve. Svi su se počeli moliti za ovog samodostatnog agnostika koji se rugao njihovom Bogu, njihovom Isusu Kristu.

Pet dana kasnije, kad je stigao patološki nalaz, pokazalo se da ove izrasline nisu bile kancerogene kao što je mislio kirurg. Počeo sam razmišljati o tome da možda ipak ima neke istine u onome što mi ovi kršćani govore. Kad su me otpustili iz bolnice, Jeanini prijatelji počeli su mi donositi torbe pune kršćanskih knjiga za čitanje dok se oporavljam. Pročitao sam ih sve i na svoje iznenađenje otkrio da mnogi inteligentni, uspješni ljudi vjeruju ono što sam ja uvijek smatrao fantazijom.

Onda sam prisustvovao molitvenom doručku na kojem sam slušao o događaju koji me stvarno ganuo jer je otkrio Božju silu u životu jednog čovjeka. Tog sam tjedna konačno priznao da Bog možda postoji. “U redu, Bože,” rekao sam, “ako nešto postoji, onda to želim znati.”

Sljedeće nedjelje Jean je povela djecu u nedjeljnu školu. Namjeravao sam im se pridružiti na bogoslužju. Obukao sam se i prošao kroz dnevnu sobu; odjednom mi se učinilo kao da mi je progovorio sam Gospodin, kao Pavlu na putu u Damask. U istom trenutku više nisam bio agnostik. Više nisam mogao nijekati da je Isus Krist, da je Sin Božji koji je došao na Zemlju da umre za grešnike. Shvatio sam i priznao da sam grešnik kojega je On volio i za kojega je umro. Osjetio sam kako Božji Duh ispunjava čitavo moje biće svojom ljubavlju i uz silno divljenje ponizno Mu se pokorio. Kad se Jean vratila našla je novog muža. Više nisam bio arogantni znanstvenik, već ponizni sljedbenik Isusa Krista. “Sve će biti dobro, srce”, uskliknuo sam. “Što god se dogodilo, imat ćemo mir i radost s Gospodinom u ovoj kući.”

Tako je Krist postao broj jedan ne samo za moju ženu, već i za mene. Budući da sam član American Nuclear Societv, napisao sam više stručnih radova i članaka za razne znanstvene časopise. Otkad sam došao Gospodinu, koristim se svojim poznavanjem znanosti i poznavanjem Njegove Riječi da dokažem postojanje Boga i istinitost Njegove Riječi. Također sam shvatio da oholost – oholi duh – nemaju samo izgubljeni, već on može biti i problem za kršćane. Kako je vrijeme prolazilo, morao sam se boriti s tom sklonošću u sebi. Kad me je Sveti Duh osvjedočio, spustio sam se na koljena i pokajao pred Gospodinom. Hvala Bogu za obećanje da će nam oprostiti ako priznamo svoje grijehe i očistiti nas od svake nepravednosti.
Robert Faid

Neki bi mogli navesti sljedeći argument: ako će smrt sunca nastupiti tek za 5 milijardi godina, onda se ipak isplati uložiti truda u napredak. Slažemo se, ali to ostavlja otvorenim mnogo važnije pitanje o smislu za svakog pojedinca. Postoje mnoge utopističke političke i socijalne teorije koje nas pozivaju na podnošenje žrtve i rad za divan, budući raj koji će doći jednoga dana. Iste teorije proriču da ljudi ove generacije nikada neće moći uživati u tom raju jer će prije toga umrijeti. Što to znači meni i mojim bližnjima, kao i mnogim milijunima ljudi prošlih generacija? Znanost sama sigurno – zbog svoje prirode – ne može odgovoriti na ta pitanja. No ako postoji Bog Stvoritelj, čije tragove možemo pronaći u elementarnim obilježjima svemira – onda nije nelogična zamisao da bi on mogao biti zainteresiran za stupanje s nama u vezu i pritom nam želio objasniti razlog našeg postojanja. Uvjeren sam da je upravo to učinio u Bibliji.

Biblija nam govori da je čovjek “stvoren na sliku i priliku Božju” da bi na odgovoran način sebi potčinio Zemlju (Postanak 1). Bog je stvorio čovjeka sa sposobnošću da putem Krista stvori osoban i individualan odnos s Bogom (Ivan 1,12), koji nadilazi smrt (Luka 23,43; Filipljanima 1,23). Ljudi koji se uzdaju u Krista, iako su pali i još su grešni (1. Ivanova 1,8), predodređeni su da budu suobličeni slici Božjega Sina (Rimljanima 8,29). Oni će jednoga dana zajedno s njime upravljati otkupljenim i novim stvorenjem (Hebrejima 2,5ff). Takvom gledištu bez daljnjega treba dati prednost pred mračnim pesimizmom ateizma. Ateizam je obesčastio čovjeka time što ga je ponizio do beznačajnog nusprodukta slučajnih sila.

Te slučajne sile čak ni ne znaju da su stvorile čovjeka i nisu ni svjesne da ga nakon nekoliko kratkih godina puštaju da padne u vječnost ništavila. Biblijskom gledištu očito treba dati prednost i pred idejom da je materijalni svemir u osnovi zao, a naša je zadaća zapravo pobjeći u neosobnu nirvanu. Biblija potvrđuje da je materija dobra i obećava nam da će Zemlja na koncu biti obnovljena i onda služiti svrsi za koju je izvorno stvorena. Biblija nam time daje nadu da ljudski napredak nije besmislen (Rimljanima 8,21). U području međunarodnih odnosa bit će, povrh toga, ispunjeno obećanje koje je jednom od Boga dobio prorok Mihej. To obećanje apelira tako neodoljivo na ljudsko srce, da ga je OUN preuzela kao svoj krajnji cilj: “Svoje će mačeve prekovati u ralice, a svoja koplja u radne srpove. Narod na narod neće mača dizati niti će se više za rat vježbati.” Na to je mislio Isus kada je svoje apostole učio molitvi: “Neka dođe kraljevstvo tvoje. Neka bude volja tvoja, kako u Nebu tako i na zemlji.” Ta se velika zadaća neće ispuniti postupnim poboljšanjem društva, već ponovnim dolaskom Isusa Krista (Matej 26,64; 2. Solunjanima 1,7ff).

(preuzeto iz knjige Tko vjeruje, mora misliti; John Lennox i David Gooding)

1. Uspjeh darvinizma zasnovan je na isključivom korištenju znanstvenih dokaza
2. Teoriju prihvaćaju svi pravi znanstvenici
3. Istinitost je teorije nesumnjivo dokazana

Dakako, ovaj članak je samo povod daljoj raspravi, a ne i posljednja riječ o temi.

Čisto znanstveni dokazi
Nedavno objavljena knjiga Janet Brown Charles Darwin: Moć mjesta (The Power of Place), demitologizira predodžbu kako je Darwin uspio samo zbog svojih “neoborivih dokaza”. Knjiga pokazuje kako su se Darwin i pristaše itekako bavili agresivnom kampanjom kojom su pokušavali proširiti svoja uvjerenja. Čim je izdao svoje Podrijetlo vrsta, Darwin je odmah počeo slati primjerke knjige najutjecajnijim ljudima svojeg vremena. Pritom je zanemario dobar običaj da prve primjerke pošalje ljudima koji su mu pomogli u njegovim istraživanjima. Tako je unaprijed razoružao svoje kritičare, jer, kako Janet Brown primjećuje, teško je napasti autora koji vam je poslao svoju potpisanu knjigu, praćenu ljubaznim pismom. Darwin je organizirao svoje istomišljenike i oni su uskoro otkupili poznati znanstveni časopis onog vremena (Natural History Review) preko kojega su širili evolucionističke ideje. Uspostavili su srdačne odnose s odabranim britanskim izdavačima, kako bi pospješili objavljivanje svojih knjiga namijenjenih znanstvenicima i običnim ljudima. Darwin je osobno prikupljao sve spise objavljene o njemu – na koncu je to bila kolekcija od nekih dvije tisuće članaka. Negativne su ga kritike znale poprilično uzrujati (te je, prema svjedočanstvima, znao zbog njih dobiti ozbiljne zdravstvene tegobe), dok je pozitivne prikaze nastojao što više proširiti. Katkad je platio i iz vlastitog džepa kako bi se spisi što su ga podupirali objavili kao zasebni separati ili knjižice. Pred kraj Darwinovog života, ova skupina njegovih istomišljenika, koja je djelovala timski uvježbano, razvila je utjecajnu mrežu u svim značajnim institucijama, od parlamenta do Crkve i raznih sveučilišta. Protivnici evolucionizma, kako prikazuje Janet Brown, ni izbliza nisu bili ovako organizirani i utjecajni. I barem dio razloga prihvaćenosti darvinizma nalazi se u ovoj jakoj promidžbi darvinističkih ideja.

Opća prihvaćenost teorije
Ova zakulisna povijest širenja teorije evolucije ne čudi nikoga tko shvaća koliko iracionalnosti često nalazimo iza paravana “prave znanosti”. Znanstvenike, dakako, ne treba gledati kao na naivne ovce, ali ni kao čiste umove, lišene svake ljudske ranjivosti i pogrešivosti. Ipak, oni imaju uvida u činjenice i njihovi se rezultati, do kojih dolaze razvijenim metodama, ne mogu tek tako odbaciti. Zato je zanimljivo vidjeti koliko uglednih znanstvenika i intelektualaca ima problema s teorijom evolucije. Ovdje govorimo o onim znanstvenicima koji se nisu deklarirali kao vjernici, nego pokušavaju o svemu raspraviti bez predrasuda. Otrežnjujuća je (već dvadeset godina stara) tvrdnja australskog biologa Michael Dentona: “Tijekom prošloga stoljeća uvijek je postojala značajna manjina prvorazrednih biologa koje se nikad nije moglo navesti da prihvate valjanost darvinističkih tvrdnji. Točnije, broj biologa koji su izrazili neki stupanj razočaranja praktički je beskonačan.”

Mnogi znanstvenici koji načelno prihvaćaju teoriju evolucije zapadaju u probleme kad je trebaju primijeniti u područjima svoje ekspertize. Tako je nedavno i uvaženi paleontolog Eldredge izrazio sumnju u dokazanost darvinističkih pretpostavki. On se i dalje izjašnjava kao evolucionist, premda priznaje da u svojem području nije našao dokaze za teoriju koju deklarativno priznaje. Mislioci koji zapažaju sve više slučajeva ovakvih “pravovjernih heretika” evolucije, objašnjavaju da mnogi znanstvenici nisu spremni javno dovesti u pitanje sam darvinizam. Njihov je strah, tvrdi teoretičar znanosti Phillip E. Johnson, više političke nego znanstvene naravi: “Oni strahuju da bi odbacivanje darvinizma moglo dovesti na vlast vjerske fanatike koji bi zatvorili pristup novčanim fondovima.”

Dokazanost teorije
Kada jedan svjetski ugledni intelektualac kao što je američki lingvist Noam Chomsky dovede u pitanje evolucijsko objašnjenje ljudskog jezika, jer je sposobnost govora praktički neobjašnjiva postupnim promjenama, onda bi se takav stav trebao uzeti kao ozbiljan prigovor darvinizmu.

No, najodaniji evolucionisti, poput Richarda Dawkinsa, uopće i ne priznaju mogućnost pogreške u njihovoj teoriji. Jer, tvrde oni, nema alternative. Zapravo, ima ih, ali su potpuno neprihvatljive. Prva je alternativa postojanje Boga, o čemu evolucionisti ne žele ni čuti, jer je izvan znanosti. Druga je mogućnost čisti slučaj, no to im je neprihvatljivo jer se ne nudi nikakvo objašnjenje. Darvinizam se jednostavno smatra neupitno istinitim, koliko god da je neka evolucionistička objašnjenja teško uopće i zamisliti, a nekmoli potvrditi.

Ovakvo ustrajavanje na istinitosti teorije unatoč svim problemima ju jednostavno čini metafizičkom konstrukcijom, koju onda nije moguće dokazati ili opovrgnuti, te se jedino može prihvatiti vjerom.

Zato je u pravu L. Harrison Matthews kada u svojem uvodu Darwinovog Podrijetla vrsta (izdanje 1972.; zanimljivo je kakvi se sve citati nalazi u predgovoru Darwinovog ključnog djela) kaže: “Vjerovanje u teoriju evolucije stoga se može usporediti s vjerovanjem u posebno stvaranje – za oba koncepta vjernici znaju da su istiniti, ali nitko od njih, dosad, nije to mogao dokazati.” Treba ipak dodati ovom mišljenju da oni koji vjeruju u stvaranje priznaju da su vjernici, dok oni koji vjeruju u evoluciju misle kako to uopće nije vjera.

Za potpuniju sliku o dokazanosti teorije evolucije bila bi potrebna barem jedna podeblja knjiga. Ipak, dodajmo još dva zanimljiva citata suvremenih znanstvenika:

“Postojeće filogenetske hipoteze o ljudskoj evoluciji, temeljene na lubanjama i kostima, ne mogu biti pouzdane.” (M. Collard i B. Wood u Proceedings of the National Academy of Sciences, 2000.)

“Fosilni dokazi evolutivne povijesti čovjeka nepotpuni su i otvoreni različitim tumačenjima.Fosilnih dokaza evolucije čimpanze uopće nema.” (Henry Gee u časopisu Nature, 2001.).

Umjesto zaključka – poziv na osobnu provjeru
Ne bih volio da ovaj članak završi mojim zaključcima, nego pozivam sve strpljive čitatelje da malo i sami provjere ovo o čemu smo pisali pomoću dva jednostavna testa, koji ne zahtijevaju preveliko akademsko znanje.

Prvi test: Pronađite negdašnje školske udžbenike iz biologije (stare kojih tridesetak godina), pa ih usporedite s današnjim. Zahtijeva to podosta strpljenja, ali se trud svakako isplati jer ćete vidjeti koliko je “dokazanih” tvrdnji, koje su negdašnji učenici (možda i vi među njima) nekad morali znati napamet, izbačeno iz današnjih udžbenika. Možda pronađete tzv. Haeckelov zakon (Haeckel je bio Darwinov suvremenik i poznanik, gorljivi propovjednik darvinizma u Njemačkoj) koji je glasio: Ontogeneza je rekapitulacija filogeneze. Drugim riječima, beba u utrobi majke prolazi sve faze koje je ljudski rod prošao u evoluciji (od jednostaničnog organizma, preko ribe i majmuna, između ostalog). Morala se ta komplicirana fraza učiti napamet još u osnovnoj školi, iako, kako je to nedavno ustvrdio dr. Jonathan Wells, biolozi već stotinu godina znaju da je Haeckel opravdavao svoju teoriju lažnim prikazima ploda u utrobi. Danas nitko ne prihvaća ovaj svojedobno javno naučavani “zakon”, a mi se samo ostajemo u čudu pitati kako to da se on uopće toliko dugo održao u školskim programima.

Ili, pogledajte muzej krapinskog čovjeka i rekonstrukciju izgleda neandertalca. Potom je usporedite sa suvremenim rekonstrukcijama (jedna je nedavno objavljena u novinama), pa ćete vidjeti kroz kolike je promjene prošla negdašnja znanstvena “istina”. Vidjet ćete kako je u ranijim prikazima krapinski pračovjek prikazivan kao polumajmun, dok ga današnji znanstvenici prikazuju kao potpuno ljudsko stvorenje (zapitajte se kako su negdašnji znanstvenici na osnovi kostiju zaključili da je neandertalac bio potpuno dlakav).

Onda si postavite ovakva pitanja: Kako je bilo moguće da se čak u školama naučava nešto za što su znanstvenici znali da nije istina? Zašto bezuvjetno prihvatiti teoriju koja je imala ovakve pogreške u svojoj povijesti? itd. Teško da ćete i na jedno od ovih i sličnih pitanja odgovoriti čisto znanstveno, jer se pravi razlozi za planetarnu prihvaćenost darvinizma nalaze negdje izvan granica egzaktnih i objektivnih znanosti.

Željko Porobija