Neki kršćani smatraju da je imati veliko znanje opasno. ”Nije li Pavao rekao da znanje nadima,” kažu, ”da vodi arogantnosti i gubitku vjere?”

Bili bismo nepravedni prema Pavlu kad bismo rekli da je svako razmišljanje negativno i nepotrebno. On se nije protivio temeljitom već površnom razmišljanju. On nas savjetuje da u našem razmišljanju budemo dosljedni: ”Što je … hvale vrijedno, to neka bude sadržaj vaših misli.” (Fil 4,8) Što god ”činili, sve na slavu Božju činite” (1 Kor 10,31). Prema tome, koristimo svoj um na slavu Bogu. …

Mnogi kršćani jačaju svoje tijelo, a zanemaruju svoj um. Mi naglašavamo zdrav način života, brinemo o svome tijelu, hranimo se zdravo. Slušamo i čitamo o tome. Ali kad smo posljednji put slušali propovijed ili čitali o osobinama zdravog uma? O dosljednom kršćanskom razmišljanju? A kršćanski um nije luksuz; dio je izobilnog života kojeg nam je Krist obećao.

Kako možemo služiti Bogu cijelim umom? Prije svega moramo naglasiti potrebu za poniznošću. Tijekom školovanja osjećali smo se nadmoćni. Znali smo više od drugih. No ubrzo smo shvatili da mnogo toga ne znamo. I što smo više znali shvatili smo da mnogo toga ne znamo. Dakle, postoji razlog da budemo ponizni i izbjegnemo arogantnost.

Ne smijemo prestati učiti. Ne samo iz knjiga već iz iskustava, iz života, od raznih ljudi – kolega, vršnjaka i ”običnog” naroda. Cijenimo njihovu mudrost i znanje. Uvijek možemo učiti od ljudi u crkvi koji nisu imali mogućnost da studiraju. Držimo na umu: Krist, najveći učitelj svih vremena, nikad nije pohađao fakultet.

Kršćanski um se stalno razvija, ali nikad neće biti savršen ili nepogrešiv. Prihvatimo da u nečemu možemo imati pogrešno mišljenje i budimo spremni mijenjati ga kad to zahtijevaju dokazi.

Služiti Bogu umom znači otvoriti se velikom Izvoru mudrosti. Pijemo li s njega, javit će se ideje, imat ćemo vizije, moći ćemo upućivati druge. Istovremeno budimo strpljivi i blagi prema drugima kojima treba vremena da promijene mišljenje. Ako vodimo ljude ne trčimo toliko daleko ispred njih da nas više i ne vide. …

Dok služite Bogu nikad ne žrtvujte intelektualno poštenje. Nemojte se ”prodati”. Nikad ne mijenjajte uvjerenje zato da biste se domogli nekog položaja ili bili popularni. Ne popustite kušnji da u crkvi vjerujete jedno, a na poslu drugo.

Na kraju, nikad ne razdvajajte intelekt od prave duhovnosti. Možete mnogo znati o kršćanstvu, ali nemati zajednicu s Kristom. Možete mnogo znati o ophođenju s ljudima, a nemati pravu ljubav prema njima. Uvijek mora postojati tijesna veza između znanja i djelovanja, između vjerovanja i poslušnosti. Rečeno nam je da ljubimo Gospodina svim umom, ali ne samo s umom. Služimo Bogu svime što imamo i jesmo.

Reinder Bruinsma

Kada je napisao: “K svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše” (Iv 1,11), apostol Ivan nije mislio samo na mnoštvo oko križa ili čak na Izrael, već isključivo na generaciju koja je u to vrijeme živjela. Osim šačice ljudi, cijelo čovječanstvo, kao i ta promukla svjetina na Golgoti, nije u Isusu prepoznala svoga Boga i Spasitelja. Ovaj propust, najveći i najtragičniji propust ljudskog roda, pokazuje da je znanje čovječanstva o Bogu vrlo oskudno.

Mnoge teorije u svom pokušaju da objasne Boga i mnogi dokazi za i protiv Njegova postojanja, pokazuju da ljudska mudrost ne može prodrijeti u ono što je božansko.

Oslanjanje samo na ljudsku mudrost u želji da se dokuči Bog, slično je porabi lupe u proučavanju sazviježđa. Otuda je za mnoge Božja mudrost”tajanstvena i sakrivena” (1 Kor 2,7). Za njih je Bog tajna. Apostol Pavao piše: “… onu (mudrost Božju) koju nije upoznao ni jedan od knezova ovoga svijeta – da su je upoznali, ne bi Gospodina slave razapeli.” (1 Kor 2,8)

Jedna je od temeljnih zapovijedi Svetoga pisma: “Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom.” (Mt 22,37; usporedi Pnz 6,5) Mi ne možemo voljeti nekoga o komu ništa ne znamo, a ipak istraživanjem ne možemo dokučiti tajne Božje (Job 11,7). Kako onda možemo ostvariti poznavanje Tvorca i ljubavi prema Njemu?

Razumijevajući ljudski položaj, Bog nas je – u svojoj ljubavi i milosti – dosegao preko Biblije. To otkriva da kršćanstvo nije svjedočanstvo o čovjekovu traganju za Bogom; ono je rezultat Božje objave samoga Sebe i svojih ciljeva čovjeku. Ova samoobjava premošćuje provaliju između buntovnog svijeta i Boga ljubavi.

Izricanje najveće Božje ljubavi došlo je kroz Njegovu najuzvišeniju objavu, kroz Isusa Krista, Njegovog Sina. Preko Isusa možemo upoznati Oca. Evo kako to apostol Ivan kazuje: “Znamo, također, da je Sin Božji došao i da nam je dao razum, da upoznamo Istinoga. Mi smo u Istinitome, u njegovu Sinu Isusu Kristu. On je Istinit, Bog i vječni život.” (1 Iv 5,20)

Isus je rekao: “A ovo je vječni život spoznati tebe, jedino pravoga Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.” (Iv 17,3)

To je dobra vijest. Premda je nemoguće potpuno spoznati Boga, Sveto pismo pruža praktično znanje o Njemu, dostatno da ostvarimo spasonosni odnos s Njim.

Kao i druge spoznaje, spoznaja o Bogu je potreba srca koliko i uma. Ona obuhvaća cjelovitu čovjekovu ličnost, a ne samo um. U tome se mora vidjeti postoji li otvaranje prema Svetome Duhu i spremnost da se izvrši Božja volja (Iv 7,17. usporedi: Mt 11,27). Isus je rekao: “Blago onima koji su čista srca, jer će Boga gledati.” (Mt 5,8)

Oni koji ne vjeruju, ne mogu pojmiti Boga. Pavao je uzviknuo: “Gdje je mudrac? Gdje je književnik? Gdje li je istraživač ovoga svijeta? Zar nije Bog učinio ludom mudrost svijeta? Budući da svijet svojom mudrošću nije upoznao Boga u Božjoj mudrosti, odluči Bog one koji vjeruju spasiti ludošću propovijedanja.” (1 Kor 1,20.21)

Način na koji učimo spoznavati Boga iz Biblije razlikuje se od svih ostalih metoda u stjecanju znanja. Ne možemo se postaviti iznad Boga i ponašati se prema Njemu kao prema nekom predmetu koji treba ispitati ili okarakterizirati. U našem traganju za spoznajom o Bogu moramo se potčiniti autoritetu Njegove samoobjave – Bibliji. Budući da Biblija sama sebe tumači, moramo se potčiniti njezinim načelima i metodama. Bez ovih biblijskih smjernica ne možemo upoznati Boga.

Zašto toliko mnogo ljudi iz Isusova vremena nije bilo kadro vidjeti Božju samoobjavu u Isusu? Zato što se nisu htjeli potčiniti vodstvu Svetoga Duha preko Svetoga pisma, pogrešno su tumačili Božju vijest i raspeli svog Spasitelja. Njihov problem nije bio problem uma. Bio je to problem zatvorena srca i potamnjela uma koji je vodio u vječnu propast.