Prije šezdeset pet godina Elie Wiesel bio je zatočenik nacističkog logora u Buni. U logoru je otkriveno tajno skrovište oružja koje je pripadalo jednom Nizozemcu. Čovjeka su odmah prebacili u Auschwitz. On je imao slugu, dječaka profinjena i lijepa lica da mu sličnog nije bilo u cijelom logoru. Dječak je imao lice tužnog anđela. Malog su slugu zajedno s gospodarom okrutno mučili, ali on nije odao tajnu. Tako su SS-ovci osudili na smrt dječaka i još dvojicu zatvorenika koji su imali oružje. Wiesel priča:

“Jednoga dana, kad smo se vratili s rada, vidjeli smo kako na zbornom mjestu podižu troja vješala, tri crne vrane. Prozivka. SS-jedinice svuda oko nas. Strojnice zapete: uobičajen postupak. Tri žrtve u lancima, a jedna od njih bila je mali sluga, anđeo tužnih očiju. SS-ovci su bili užurbaniji i uznemireniji nego obično. Objesiti dječaka pred tisućama promatrača nije bila mala stvar. Zapovjednik logora pročitao je presudu. Sve oči bile su uprte u dječaka koji je bio pepeljasto blijed, gotovo miran, osim što je grizao usnicu. Vješala su na njega bacila svoju sjenu. Ovaj put je zapovjednik logora odbio biti izvršitelj smaknuća. Zamijenili su ga SS-ovci. Tri su se žrtve istodobno uspele na stolce. Na tri vrata istodobno su namaknute omče. ‘Živjela sloboda!’ povikala su dvojica odraslih. Dijete je šutjelo. ‘Gdje je Bog? Gdje je?’ – zapitao se netko iza mene. U cijelom logoru mrtva tišina. Na obzoru je zalazilo sunce. ‘Skini kapu!’ viknuo je zapovjednik logora. Glas mu je bio hrapav. Plakali smo. ‘Pokrijte glave!’ Onda je počeo mimohod. Dvojica odraslih muškaraca više nisu bila živa. Jezici su im visjeli, modri i otečeni. Ali treće uže se micalo; dijete je bilo prelagano, bilo je još živo… Više od pola sata ostalo je tamo, između života i smrti, umirući u polaganoj agoniji pred našim očima. A mi smo ga morali gledati u lice. Bilo je živo dok sam prolazio pokraj njega. Jezik mu je bio crven, a oči još nisu postale staklaste. Iza mene je isti glas pitao: ‘Gdje je sada Bog?’ Začuo sam glas u sebi koji mu odgovara: ‘Gdje je Bog? Ovdje – visi na ovim vješalima.’ Te večeri juha je imala okus smrti.”¹

Što je zlo? Odakle potječe? Odakle potječe sukob između dobra i zla? Zašto dobri Bog dopušta postojanje zla?

Gene Roddenberry, tvorac znanstvenofantastične serije Zvjezdane staze, čvrsto je izrazio svoj stav: “Moramo preispitati logičnost priče da postoji sveznajući i svemogući Bog koji stvara ljude s greškom, a onda za vlastite pogreške okrivljuje njih.” Kao scenarij za cijeli svemir, postojanje zla svjedoči protiv Božje dobrote, kao što su mnogi opazili. Postojanje zla najveći je prigovor Bogu. Primjerice:

• “Ako je Bog savršeno dobar, onda nije svemoćan. Ako je svemoćan, onda nije savršeno dobar.” (Norman Mailer)
• “Svijet u kojem živimo možemo shvatiti kao posljedicu nereda i slučajnosti, no ako je posljedica hotimične namjere, onda je ta namjera morala poteći od zle sile. Što se mene tiče, smatram da je slučajnost manje bolna, a uvjerljivija hipoteza.” (Bertrand Russell)
• “Nije da ja ne prihvaćam Boga, nego ne prihvaćam i ne mogu prihvatiti svijet koji je On stvorio.” (Dostojevski)
• “Postojanje patnje nedvojbeno je najveći izazov kršćanskoj vjeri.” (John Stott)
• “Jedino opravdanje za Boga jest da On uopće ne postoji.” (Friedrich Nietzsche)
• “Problem zla… Zašto ga Bog dopušta? Ili, ako je Bog svemoćan, a u tom je slučaju dopuštenje i stvaranje ista stvar, zašto ga je Bog stvorio, zašto ga je onda Bog stvorio?” (Sir William Temple)
• ”Bogovi ili mogu ukloniti zlo sa svijeta a ne žele; ili žele a ne mogu; ili ni ne mogu ni ne žele; ili, na koncu, i mogu i žele. Ako imaju volju ukloniti zlo a ne mogu, onda nisu svemogući. Ako mogu a neće, onda nisu dobrostivi. Ako ne mogu ni ne žele, onda nisu ni svemogući ni dobrostivi. I konačno, ako mogu i žele uništiti zlo, kako to da ono postoji?” (Epikur)

Dakle, Bog ili nije svemoćan – jer ne uklanja zlo iako bi mogao, ili nije sveznajuć – jer ne zna ili ne priznaje da zlo postoji. Ili Bog nije savršeno dobar stoga što je stvorio zlo ili mu dopušta da postoji. “Ako Boga ima, odakle dolazi zlo? Ako Ga nema, odakle dolazi dobro?” (Boecije, VI. st.) Bog ili može ukloniti zlo a ne uklanja ga, ili nije moćan i ne može ga ukloniti, zar ne?

Ali što ako je Bog doista dobar, a zlo ipak postoji? Mora postojati neki drugi odgovor koji uključuje dublje razloge osim samo ili-ili. Zamislite ovakvu situaciju: Sukobili ste se s nekim tko vas naziva svim mogućim pogrdnim imenima pod suncem. Naziva vas lažljivcem, varalicom, otimačem, ucjenjivačem, napadačem, kradljivcem, silovateljem, pa čak i ubojicom. Kako ćete uzvratiti?

Branit ćete se. Odbacit ćete sve optužbe. Žalit ćete se da su sve optužbe potpuno i sasvim neutemeljene. No vaš tužitelj ostaje pri svojim optužbama za “zločine”. Nastavljate braniti svoju nevinost. I tako sve počinje nalikovati na dječju igru: “Jesi!” “Nisam!”

Početak ove situacije opisan je u posljednjoj biblijskoj knjizi – Otkrivenju. Ona nam otkriva da je nastao “rat na nebu” (Otkrivenje 12,7) Zanimljivo! Većina ljudi Nebo zamišlja kao mjesto savršenog mira i tišine. Pa kako može biti rata tamo gdje je savršenstvo? Što je pošlo po zlu? Oko čega se vodi rat i kako će završiti?

Što je uzrok sukoba? Lucifer i njegove odluke. Kao najuzvišenije stvoreno biće u Božjem svemiru (Lucifer znači “Svjetlonoša”), on je mogao birati što god je želio. Lucifer je želio moć, vlast i položaj. Konačno je doveo u pitanje i Božji karakter i pravednost božanske vladavine. Događaj nam je ukratko ispričan u Ezekielu i slikovito prikazan opisom tirskog kralja: “Tvoje se srce uzoholi, ti reče: ‘Ja sam Bog!’ … Ti bješe uzor savršenstva, pun mudrosti i čudesno lijep! U Edenu, vrtu Božjem, ti življaše. … Bio si na svetoj gori Božjoj, hodio si posred ognjena kamenja. Savršen bješe na putima svojim od dana svojega rođenja dok ti se u srcu ne zače opačina… Srce ti se uzoholi zbog ljepote tvoje, mudrost svoju odnemari zbog svojega blaga!” (Ezekiel 28,2.13-15.17)

Drugim riječima, Lucifer je odlučio biti veći i uspješniji od Boga! Izaija dodaje još neke pojedinosti koje pojašnjavaju sebične pobude ove pobune protiv Boga: “Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru naroda? U svom si srcu govorio: Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnom sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu.” (Izaija 14,12–14)

Bog lažno optužen

Sotonina je najveća želja bila da bude kao Bog, ali sredstvima koja Bog nikada ne bi upotrijebio! Kleveta je njegovo najveće oružje u pobuni protiv Boga. Čak se osmjelio zahtijevati da ga sam Bog obožava, kada je Bog kao Krist došao na ovaj svijet: “Ponovo ga [Isusa] odvede đavao na goru vrlo visoku te mu pokaza sva kraljevstva ovoga svijeta i njihovu raskoš, pa mu reče: ‘Sve ću ti ovo dati ako padneš ničice te mi se pokloniš.'” (Matej 4,8.9)

Đavao optužuje Boga za narav kakvu zapravo ima on sam – zlu, sebičnu, osvetoljubivu, okrutnu i grubu. On tvrdi kako se u Boga ne može imati povjerenja i vodi stalan duhovni rat lažima i prijevarama, ocrnjujući i pogrešno prikazujući istinu o Bogu. Đavao tvrdi kako sve najbolje zna, a Boga naziva lašcem.

Lucifer je skončao ne samo varajući druge, već zavaravajući i samoga sebe. Od samog početka Sotona (drugo ime za đavla) iznosi laži o Bogu.

A kako je Bog odgovorio na taj izazov? Zahtijevanjem poslušnosti? Osiguravanjem svojih prava uporabom božanske sile? Uklanjanjem izvora ove izopačenosti? Ubijanjem Lucifera? Ne.

Nakon što je dobio priliku da pokaže svoj karakter i djela, Lucifer je konačno bio zbačen s Neba. Isus se sjeća te slike: “Gledao sam sotonu gdje pade kao munja s neba!” (Luka 10,18) Pa ipak Sotona, nazvan još i Tužitelj, nastavlja svoj napad na Boga i Njegovu istinu, a u to smo i mi uključeni. Zbog toga smo postali “prizorom svijetu, anđelima i ljudima” (1. Korinćanima 4,9), i dokaz Božjeg odgovora na ovu optužbu.

Zašto postoji zlo i patnja? Zato što se đavao odlučio suprotstaviti Bogu i lukavo vlada svojim područjem. A ljudi su mu povjerovali. Svatko od nas iskusio je gorke posljedice, ali ne zbog Božjeg osvetničkog neprijateljstva, već zato što donosimo pogrešne odluke.

Obnavljanje povjerenja zahtijeva vrijeme. Stalna bitka s lažima, prijevarom, pretvaranjem, ogovaranjem i pogrešnim tumačenjem zahtijeva puno vremena za opovrgavanje. Optužbe protiv svojeg karaktera Bog ne može odbaciti samo riječima: “Hej, ljudi, to nije istina!” Kako bi dokazao neistinitost optužbi, Bog mora svoju pravu narav pokazati s vremenom te tako svima otkriti da su Sotonine optužbe neistinite.

Dok Bog želi imati prijatelje koji Mu vjeruju, đavao zarobljava one koji se pokoravaju njegovim zahtjevima. “Bog traži prijatelje i očekuje ljubav, đavao traži robove i očekuje poslušnost”, napisao je Rabindranath Tagore.

Zamislite da ste kupili neki novi uređaj. Sve dijelove za sastavljanje stavili ste na pod. Onda uzimate upute koje kažu: “Stavite nazubljeni kotač (5) preko zupčanika (b) dok ne zahvati uski klin s provučenom niti (f2) i vodilica (vidi sl. 31) ne dostigne vitičastu spiralu.” Zbunjeno odmahujete glavom dok čitate ovu besmislenu uputu.

Preostaje vam samo da pozovete prijatelja stručnjaka. “O, da, to je jednostavno!” kaže on. Onda uzme dijelove i pred vašim očima brojne djeliće spaja dok sve ne dovrši. “Pogledaj kako ovo radi”, kaže on. To je prava pomoć, jer kad ste jedanput vidjeli, možete reći: “Pa, naravno!” Upravo to je razlog što smo još na ovom zlom svijetu – ne zbog toga što ga Bog ne može ili ne želi okončati, već zbog višeg cilja dokazivanja. Optužbe protiv Boga nikada ne bi dobile odgovor kad ne bi bilo ovakvog dokaza. Riječi nisu dovoljne; svi mi moramo vidjeti neizbježne posljedice.

Postavlja se pitanje: Kome možemo vjerovati? Tko govori istinu? Tko je u pravu? Između Krista i Sotone vodi se velika borba, a okolnosti u kojima se nalazimo nude nam dokaze na osnovi kojih moramo donijeti svoju odluku. Je li Bog hladnokrvni mučitelj i diktator kakvim Ga đavao prikazuje? Ili je istina na Božjoj strani, a ova sadašnja borba otkriva đavolje laži?

Ja vjerujem da Božje srce želi izliječiti ovaj svijet od zla i obrisati suze sa svakog oka, biti sa svojim narodom licem u lice kao njegov Bog (Otkrivenje 21 i 22). A stoga što je Bog i što želi da Ga svatko razumije i voli bez prisile, On čeka. On “vas strpljivo podnosi jer neće da se itko izgubi, nego da svi pristupe obraćenju” (2. Petrova 3,9). To je nešto zbog čega trebamo biti sretni! Zašto postoje patnja i zlo? Zato što se đavao odlučio suprotstaviti Bogu. Kako možemo reći da je Bog ravnodušan i da hotimično dopušta grijeh i patnje? Zlo često uzrokujemo mi sami, ili đavao, a onda za to okrivljujemo Boga!

Razmislite na trenutak. Koja je druga mogućnost? Može li se Bog miješati u svaku situaciju: zaustaviti prometnu nesreću, spriječiti potres ili deaktivirati terorističku bombu? U tom slučaju svijet nikada ne bi vidio zlo onakvim kakvo jest jer se đavolje posljedice nikada ne bi pokazale.

Tek kada u sukobu spadne maska sa stvarnog lica zla, tek kada se pokaže da je Bog – kao što sam kaže – suosjećajno Biće, tek kada shvatimo da je Bog sve vrijeme bio u pravu, tada će On ovu pobunu privesti kraju.

Zašto je došao Isus? Da bismo mi mogli spoznati i razumjeti istinu. Laži su nas učinile slijepima za Božji plan koji ne možemo jasno vidjeti. A mi, čini se, više volimo laži. Nije li istinita izreka da “laž već putuje svijetom dok istina još obuva cipele”? Bog nije mogao ostaviti svijet u ovom stanju zbunjenosti. On želi biti siguran da shvaćamo razliku i ne miješamo istinu i zabludu, kako bismo mogli donijeti izbor na temelju dobre obaviještenosti. Biblija nas poziva da hodimo u istini, da ostanemo u istini i kaže da će nas istina osloboditi (Ivan 8,32) U tom smislu vidjeti znači vjerovati – u otkrivenu istinu. Upravo stoga Bog kaže: “Kušajte i vidite kako dobar je Jahve.” (Psalam 34,8) Provjerite i otkrijte sami kako ova istina djeluje u stvarnosti. Isprobajte i ispitajte što Bog govori i što čini.

Jonathan Gallagher

__________________

Seljak je toliko bio zapanjen svime što je čuo da je odmah probudio svoju ženu. Ona je na to insistirala da iskušaju obećanje. Tako su molili: “O, Bože, kad bismo samo mogli imati jedno stado od tisuću ovaca to bi nam bilo dosta da više ne budemo siromašni. Hvala.” Tek što su izgovorili molitvu kad su izvana začuli blejanje velikoga stada. I gle čuda, svuda oko kuće se nalazilo tisuću grla najzdravije stoke.

Iduća dva dana seljak je bio izvan sebe od ushićenja. Cijelo je vrijeme bio između slavljenja Boga i skrbi za svoje novo blago. Trećega se dana popeo na brežuljak iza kuće da pronađe mjesto za novi tor kada je pogledao prema susjedovu posjedu. Začudio se kada je na susjednome brdu ugledao stado od dvije tisuće prekrasnih ovaca. Istoga je trenutka nestalo njegove radosti i pojavila se zavist. Te se večeri vratio kući loše raspoložen, odbijajući čak i večeru. Nije mogao zaspati, jer kad god bi sklopio oči vidio bi susjedovo veće stado.

Međutim, negdje iza ponoći seljak se sjetio kako je anđeo obećao ispunjenje tri želje. Tako se ponovno obradovao i usredotočio na svoju situaciju. Ispitao je svoje srce i pronašao da je pored želje za dobrim životom imao i duboku čežnju da ima potomstvo. Tako se po drugi put pomolio: “Milostivi Bože, ako je to tvoja volja podari nam dijete.” I nije prošlo mnogo, njegova mu je žena došla s viješću da nosi bebu.

Sljedeći su mjeseci prošli u nepomućenoj radosti toga doma. Na dan rođenja svoga sina priredili su veliko slavlje. Nakon toga su ga odnijeli u sinagogu, prema običaju, i tako je svima obznanjena njihova velika radost.

Tek što su se malo primirili nakon tolikog uzbuđenja, kada je njihov susjed zakucao na vrata: “Bog je stvarno bio milostiv ovdje u našemu kraju. Jučer su mi se rodila dva sina! Slava neka je bogu!” Na te riječi seljaka je obuzela teška ljubomora. Ali ovoga puta mračni osjećaji nisu odlazili. Kasno te večeri on je usmjerio svoje misli Bogu i izgovorio svoju treću želju: “Gospodine, molim te izvadi mi jedno oko!”

Tek što je izgovorio te riječi, ponovno se pojavio onaj anđeo. “Zašto, o sine Abrahamov, zašto si pun tako mračnih želja?” S gnjevom još uvijek na licu seljak je bez imalo straha odgovorio: “Ne mogu podnijeti napredak svojega susjeda! Rado žrtvujem jedno svoje oko u nadi da će on izgubiti oba i neće moći uživati u onome što ima!” Zatim je uslijedila duga tišina. U očima anđela pojavile su se suze. “Zašto si priliku za blagoslov okrenuo u vrijeme boli? Tvome se trećemu zahtjevu neće udovoljiti. I to nije zato što Bog nije dosljedan, već zato što je pun milosti. Ipak, znaj ovo, jadni čovječe: ti nisi donio žalost samo sebi i bližnjima, već samome Božjemu srcu!”

Koja je pouka ove priče? Najčešća optužba za sve zlo koje muči naš svijet obično pada na Stvoritelja. Ali ovdje jednostavno razumijemo temeljni problem čovječanstva – ljudsko srce koje zavidi, koje je pohlepno i vječito nezadovoljno svojim stanjem. Tu je korijen svih nevolja. Od zavisti između braće u kući, preko odnosa sa susjedima, sukoba među političkim strankama, sportskim navijačima, bogaćenja moćnika na račun nižih slojeva, do trvenja među narodima i državama. A samo je malo potrebno za dobar život svih.

Samo je jedno zlatno pravilo. Isus je rekao: “Sve što želite da ljudi čine vama činite i vi njima!” (Matej 7:12) To je lijek, zakon, pravilo, rješenje, ali tko sluša? Pokušajmo. Učinimo tako. Tada će se i Božje srce radovati te će nas osobito blagosloviti jer je rekao: “Meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće!” (Matej 25:40).

Željko Bošnjak

Jedan događaj od prije nekoliko godina usmjerit će naše misli prema izvoru svakoga zla. Neki je čovjek preživio nesreću u kojoj je bio pogođen udaren strujom visokog napona. Nakon što se malo oporavio, uputio je zahtjev za odštetu svojoj osiguravajućoj tvrtki. Tvrtka je odbila platiti štetu, izgovarajući se da je do nesreće došlo pod utjecajem ‘više sile’, da je za nju odgovoran samo Bog. Sud se složio s tom izjavom. Čovjek je onda postupio kreativno. Podnio je tužbu protiv Boga i tvrtke, pozivajući na odgovornost sve kršćanske zajednice u gradu. Došlo je do pometnje, ali je tijekom sudske procedure jedan svećenik izjavio: “Mislim da je izraz ‘viša sila’ pogrešno protumačen. Nije Bog odgovoran za tu nesreću. Izraz ‘viša sila’ u ovom slučaju se odnosi na sotonu!”

Prema Bibliji, taj je svećenik apsolutno bio u pravu, a osiguravajuća tvrtka nije. U svijetu i svemiru postoje dvije međusobno suprotstavljene sile – jedna dobra i jedna zla. Kao začetnik ljubavi i reda, Bog ni na koji način nije odgovoran za bilo koje zlo na planetu Zemlji. On voli svoja stvorenja i njegov zakon ljubavi omogućuje sklad i sreću na svim stvorenim svjetovima. Ali zašto je dozvolio da čitav jedan planet bude u rukama zla? Biblija daje odgovor, objašnjavajući da je prvi ljudski par, kome je naš planet Bog dao na upravljanje, bio prevaren i odlučio je stati na stranu grijeha, a tako i na stranu začetnika svakog zla. Sotona je preuzeo naš novostvoreni svijet. Opijen svojim uspjehom, nakon što je prevario ljude, proglasio je sebe vladarom Zemlje. Tako je savršeno stvoreni svijet bio zatamnjen prokletstvom grijeha. Prekrasni biser sunčevog sustava, planet Zemlja, postao je uzavreli kotao pun bolesti, okrutnosti i smrti!

Možda nigdje drugdje nije sotonina strategija tako jasno otkrivena kao u Bibliji, u knjizi o Jobu. Priča počinje dramom na nebu. Božja su stvorenja došla pred Boga, a među njima se, nepozvan, pojavio i sotona. Došao je spreman da se ruga Bogu, hvaleći se svojom vlašću nad ljudima i ženama sa Zemlje. Čitamo: “Nato će Jahve: ‘Nisi li zapazio slugu moga Joba? Njemu na zemlji nema ravna. Čovjek je to neporočan i pravedan, boji se Boga i kloni zla!'” Ali sotona je na to tvrdio kako Job služi Bogu iz interesa. Rekao je nešto kao: “Dao si mu bogatstvo i čast. postao je najveći čovjek na istoku. Oduzmi mu to što ima i javno će te proklinjati!” Na to je Gospodin dozvolio sotoni da osiromaši Joba.

Udarci su počeli padati nemilice. Prvo su pljačkaši otjerali svu njegovu stoku i pobili pastire. Potom su neprijateljski ratnici odveli deve. Ali najbolnija vijest je glasila da je tornado opustošio dom najstarijeg Jobovog sina, pobivši odjedanput svu njegovu djecu. Premda obuzet bolom, Job je i dalje ostao nepokolebljivo vjeran Bogu. Poznate su njegove riječi: “Jahve dao, Jahve uzeo! Blagoslovljeno ime Jahvino!”

Ali sotonina okrutnost još nije izgubila zamah. Obrušio se na Joba bolešću, prekrivši ga od tabana do tjemena bolnim čirevima. Potom je željno čekao da čuje bujicu kletvi protiv Boga, iz usta čovjeka čiji se cijeli svijet tako neočekivano srušio. Ali Biblija je zabilježila: “Uza sve to, nije sagriješio Job, niti je kakvu ludost protiv Boga izustio.”

Tko je to, prema Bibliji, toliko namučio Joba? Sotona. Tko mu je oduzeo stoku i pobio sluge? Sotona. Tko je doveo tornado i pobio desetoro Jobove djece? Sotona. Tijekom  svih stoljeća sotona je stalno radio na ljudskoj bijedi. Nije prezao ni od samoga Boga kada je došao k nama kao čovjek Isus Krist. Od djetinjstva ga je proganjao i bio mu za petama. Međutim, svoje opako lice je pokazao tek na Golgoti. Uložio je svaki napor da Božjeg Sina zbriše s lica zemlje. Učinio je da bude predan u ruke krvožednim vjerskim vođama, koji su ga zatim ubili. Bog je, naravno, na svoj mudar način, tu smrt pretvorio u pobjedu, jer sada Isus ima puno pravo pred zakonom da oprosti svakome grešniku koji se kaje.

Iako je okrutno lice grijeha razotkriveno, sotona i dalje radi obavijen tajanstvenošću. Mnogi ljudi i dalje ne žele otvoriti Biblijske stranice da bi našli odgovore na svoja pitanja, već odgovornost za sve što im se događa odmah pripisuju Bogu. Zašto se zlo događa dobrim ljudima? Žeđ za vlašću, sebičnost i okrutnost nagone sotonu da muči ljude i navodi ih na pobunu protiv Boga. Vjerovali ili ne, upravo zato mi patimo.

Jednoga će dana Gospodin ipak kazati: “Svršeno je!” Naš uzurpirani planet uskoro će biti oslobođen. Zauvijek će nestati grijeha i patnji. Sam će se Isus pojaviti pred nama, ali ne kao prezreni Galilejac, ne kao netko kome su se rugali, koga su pljuvali i koga su odbacili, već kao kralj nad kraljevima. I tada će doći konačno rješenje, naizgled beskrajne, ljudske patnje.

Mark Finley

‘Dok si bio u majčinu trbuhu,’ – reče dječaku – ‘često bih tvoju majku pozvao da sjedne upravo tu pored mene, pa bih onda zasvirao ovu pjesmu samo za tebe.’ Na očevo potpuno iznenađenje, dječak je kao usput odgovorio: ‘O, pa to si bio ti!’

Je li se dječak doista sjetio kako je čuo očevu glazbu ili nije, ne znamo, ali znamo da dijete u majčinoj utrobi čuje mnoge zvukove koji dolaze s druge strane tanke stjenke majčina trbuha.

A ti? Čuješ li ti Očevu glazbu? Prema proroku Sefaniji Bog u stvari doista pjeva, zbog tebe, i zbog mene. ‘Gospodin Bog tvoj koji je usred tebe, spasit će te; radovat će ti se veoma, umirit će se u ljubavi svojoj, veselit će se tebe radi pjevajući.’ (Sofonija 3,17. DK)

Ovo je biblijski pjesnički način izražavanja istine kako nas je Bog doista svjestan, kako je prema nama osjećajan, i kako pokušava usaditi u nas razmišljanje o njegovoj ljubavi prema nama. Stoga Bog pjeva. S druge strane tanke stjenke što dijeli vidljivo od nevidljivog, Bog pjeva našem srcu, šapće neprestance našoj svijesti istinu o svojoj ljubavi. Postoji neki stvaran, ali ne i čujan osjet kojim se Božje misli i osjećaji, poput pjesme, milozvučno slijevaju u naša srca. A On pjeva, nama, u nadi da ćemo Njegov pjev čuti i Njegovo srce upoznati.

Sama zamisao o tome da Bog ustvari pjeva, doista je začudno otkriće o naravi Bića kakvo svemoćni Stvoritelj mora biti. A kakva je to osoba koja pjeva? Pa, prije svega, vrlo posebna osoba, netko tko ima misli koje želi izraziti i osjećaje koje želi prenijeti na druge. O takvom Bogu ovdje govorimo.

Ne govorimo o Bogu kao ‘nepokrenutom pokretaču’ kakvim bi Aristotel želio da ga zamišljamo. Ne govorimo o ‘bezosjećajnom’ ili ‘determinističkom’ Bogu klasičnog teizma, što je samo kristijanizirana verzija Aristotelova Boga. Ne govorimo ni o ‘neosobnoj sili’ ili ‘kolektivnoj duši’ panteizma i Ratova zvijezda (‘Neka sila bude s tobom’). Ni jedno od ovih viđenja ne poklapa se s vrstom karaktera koji ima Bog otkriven u Pismu.

Bog koji pjeva mora biti Bog koji osjeća, Bog dubokih, pokretačkih težnji. Ako Bog pjeva, a Biblija tako kaže, onda smo shvatili kako živimo u blizini uzvišenog Bića čije srce kuca uzvišenim osjećajima. A to ima veliko značenje.

Neki su grčki ‘hipiji’, zvani pitagorejci, zamijetili kako je sve što je stvoreno matematika. Primijetili su da je glazba matematika. Shvatili su kako je glazba matematički skladana na takav način da u ljudskoj duši stvara nove zamisli i osjećaje. Tako su došli do hipoteze kako Stvoritelj mora biti pjevač, i kako je pjevanjem svemir dozvao u postojanje. Tako sav svemir mora djelovati na nekoj vrsti glazbene partiture!

Tko zna, možda su pitagorejci bili u pravu. Glazba je u konačnici osjećajna matematika, a tekstovi koji prate glazbu samo su osjećajno prikazane misli. Veliki su skladatelji vjerovali kako su svojom umjetnošću oni zapravo samo dali glazbeni ton ljepotama stvaranja. Neki su od njih tvrdili da se glazba u njihovim mislima pojavila dok su promatrali čuda svijeta oko sebe, kao da su samo čuli nešto što je tamo već postojalo. Smatrali su kako su više bili uključeni u otkrivanje glazbe nego u njezino stvaranje.

Biblijski je Bog svemoćni Stvoritelj svih stvari. Sama zamisao kako postoji božansko Biće može biti vrlo silna i prijeteća. Čak zastrašujuća. Ali, ako Bog pjeva… dakle, to mijenja sve. Otvara naš um shvaćanju kako unutar te premoćne sile kuca jedno nježno srce.

Ako Bog pjeva, tada smo mi zadivljeni jedinstvom apsolutne moći i beskonačne osjećajnosti. Čak i više od toga. Ako je Bog skladatelj i pjevač ljubavnih pjesama, kao što to Pismo kaže, tada to znači da je u nas duboko zaljubljen, jer samo zaljubljeni pjevaju ljubavne pjesme. A to mora značiti kako On želi da Ga mi čujemo, jer pjevači ljubavnih pjesama pjevaju kako bi ih njihovi voljeni čuli. A mi? Čujemo li mi božansku glazbu?

Nikada neću zaboraviti svoje iskustvo obraćenja: ‘O,- pa – to – si – bio – ti!’ Imao sam 18 godina. Do tada nisam poznavao zamisao o Bogu i nisam pročitao ni jednu vjersku knjigu. O Bogu nisam znao doslovno ništa, a o vjeri vrlo malo. Ipak su postojale stvari koje sam znao, koje sam spoznao s jakim osvjedočenjem i snažnim osjećajima. Bio sam ispunjen bijesom zbog nepravde i tlačenja u svijetu. Znao sam kako ljudi ne smiju otimati djecu i iživljavati se nad njima. Znao sam kako muškarci ne smiju tući svoje žene. Znao sam kako narodi ne smiju bacati bombe jedni na druge, kako je nelogično da jedna skupina ljudi umire od gladi dok druga jede više no što je potrebno, da preprodavači droge ne smiju vrebati djecu i da ljudi ne smiju mrziti jedni druge samo zato jer su različite boje kože.

A znao sam još nešto, nešto još važnije. Znao sam da ako znam kako su neke stvari loše, tada mora postojati neko stvarno i konačno dobro što određuje to loše kao svoju suprotnost. Ponekad bih letimice opazio dobro, kao kad bih vidio čovjeka koji voli svoje dijete, ili dvoje djece kako se od sveg srca smiju uživajući u međusobnom prijateljstvu, ili pak nekoga tko je hrabro zaustavio nepravdu, ili pri susretu s ljepotom prirode, ili pak u želji za ljubavlju izrečenoj u pjesmi.

Sve sam ovo znao bez poznavanja Boga. Tek kasnije sam shvatio kako sam sve to znao jer je On znao mene. Stalno je pjevao mojoj duši, ali ja nisam znao da je to On. A onda je došao dan kada je moj bijes protiv zla i moja žudnja za dobrom koje prevladava našla svoj odjek u susretu s Onim koji je izvor dobra i neprijatelj zla. Bilo je to kao da ste sliku povezali s imenom, ili ime sa slikom. U srcu sam imao jak osjećaj o tome kakav bi svijet bio kad se ne bi činila nikakva nepravda, kad nitko drugome ne bi činio zlo, kad bi svatko više skrbio za drugoga no za sebe. Kada sam shvatio kako je Stvoritelj našeg svijeta bio matrica dobra za kojim sam čeznuo, kako je On mrzio svako zlo i nepravdu, bio sam poput dječaka za glasovirom koji je ocu rekao: ‘O, pa to si bio Ti!’

I tada mi je svanulo. Kada bih bio evolutivna životinja ne bih imao više ciljeve od golog preživljavanja. U bljesku uvida odjednom sam shvatio da sam mrzio zlo jer je postojalo, a za dobrotom sam žudio zato što postoji nešto što nazivamo konačnim dobrom. Tako sam konačno smjestio apsolutnu antitezu zla i apsolutni epicentar dobrote u osobnog Boga koji je ljudski rod stvorio na svoju sliku. Upravo je taj Bog cijelog moga života stalno ulijevao moralne podražaje u moju savjest, vodeći me i potičući. Sada sam znao ime Onome koji je cijelog života pjevao mojoj duši.

Bilo je to kao tada kad sam vozio duž puta i na radiju čuo jednu čudesnu pjesmu. Osjećao sam kako ju moram ponovno čuti. Zgrabio sam olovku i komadić papira i pripremio se zapisati podatke. Na moje veliko razočaranje, DJ je nastavio voditi u veselom tonu, odsvirao sljedeću pjesmu ne spominjući izvor remekdjela koje je zaokupilo moju pozornost.

Prošlo je nekoliko godina. Jednoga dana prijatelj me upitao jesam li ikada slušao Adagio za gudače Samuela Barbera. Rekao sam mu da nisam. ‘Moraš to čuti,’ – rekao je. Nekoliko dana kasnije darovao mi je CD i nagovorio me da odmah sjednemo i poslušamo glazbu. Čim su se prekrasni zvuci počeli pojavljivati poput jutarnjih sunčevih zraka kroz hladnu zimsku maglu, prepoznao sam pjesmu. ‘O, da, ja znam ovu pjesmu.’ – rekao sam prijatelju. ‘Čuo sam je jedanput prije nekoliko godina i otada ona svira u mojoj glavi.’ Konačno sam našao izvor pjesme koja je postojala u mojoj glavi. Jeste li vi povezali ljubavnu pjesmu koja vam je u srcu s njezinim božanskim Skladateljem?

Ty Gibson

Nedugo nakon te kolovoške večeri su me stvarnost i Sveto pismo „control-alt-deleted“ iz tih pogrešnih zaključaka. Volim Isusa, On mi je dao bolji život nego što zaslužujem, i držim se svih Njegovih obećanja. Ali kako sam sám vidio i kod drugih koji također vole Isusa i žele biti poslušni Gospodinu, teško da je život slobodan od problema, uvijek sretan i ispunjen mirom. Ponekad samo činjenica što ste živi daje dojam kao da vam škripac istiskuje dušu, bilo da je pokrivena ili nepokrivena Kristovom pravednošću.

Zato je ovaj tekst tako snažan, tako dalekovidan. U Propovijedi na Gori Isus je koristio prirodu – ptice, travu, ljiljane – kao zorne pouke o Božjoj ljubavi i brizi. Čak i ako postanemo optimistični u onome što ovaj svijet sadrži, čak i s uvjeravanjem u Božju ljubav i brigu koju otkriva, Isus kaže: „Ne budite dakle zabrinuti za sutra. Sutra će se samo brinuti za se. Dosta je svakom danu zla njegova.“ (Mt 6,34.)

Svaki dan ima dosta svojega zla. Isus nije rekao koji dan. I nije trebao – svaki je to dan mogao biti. Bilo prije ili poslije Krista, ponedjeljak ili nedjelja – uključujući i prijestupnu godinu – prema Isusu svaki dan ima dovoljno „zla“ za sebe. Zašto brinuti za sutra kad je danas dan pun zla? Sutra će ga opet biti dovoljno.

Grčka riječ prevedena sa „zlo“ (kakia) ima izrazito negativno značenje: malignost, zlovoljnost, zloba, pokvarenost, zlo. Ima ih mnoštvo u drugim grčkim spisima osim Novog zavjeta. Prema tome, nije čudo da se ne trebamo iznenaditi kad se pojavi malignost, zlovolja, zloba, pokvarenost i nevolja. Pošto svaki dan ima „dovoljno“ kakia, pitanje nije zašto nam se danas dogodilo zlo, već zašto se nije dogodilo. Kako smo izbjegli zlo, čak i za jedan dan, kad ga, prema našem Gospodinu, svaki dan ima dovoljno? Odgovor može biti samo zahvaljujući Božjoj dobroti i ničemu više.

Da, Bog hrani ptice; da, ljiljani „ne muče se niti predu“ (Mt 6,28); da, Bog zna da su nam potrebni hrana i odjeća. Ali Božje postojanje, i čak Njegova ljubav – kako su otkriveni u svemu od hranjenja ptica do umiranja na križu – ne jamči da će život biti udoban i lijep. Život nije takav. On može biti težak, gorak i nezasluženo mučan. A Biblija, s jednog kraja do drugoga, svjedoči kako je težak, gorak i mučan. Zato nam Isusov savjet pomaže da se sjetimo (to ne znači da smo zaboravljivi) da živimo u svijetu palom u grijeh, malignom, zlobnom, pokvarenom i izopačenom, čiji su dani, od zalaska do zalaska sunca, bez izuzetka ispunjeni s kakia.

I upravo zbog tog zla trebamo se uhvatiti biblijskih obećanja kao što su ova: „U življenju ne budite srebroljupci, zadovoljni onim što imate! Ta on je rekao: Ne, neću te zapustiti i neću te ostaviti.“ (Heb 13,5.) I ovo: „Što ćemo dakle na to reći? Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?“ (Rim 8,31.32.) A i ova: Rimljanima 8,38.39; Izaija 65,17; Rimljanima 8,1.2; Izaija 41,10; 2. Korinćanima 1,2-4; Ivan 14,27; Efežanima 3,16-19; 2. Korinćanima 4,16-18; Filipljanima 4,19; 1. Solunjanima 4,16.

Da, svaki dan ima dosta svoga zla. Ali Isus na križu – gdje je na sebe uzeo sve kakia od svakog dana – dokazuje da su Njegova ljubav i Njegova milost dovoljna da nas osposobe, usred zla, da pretrpimo, sve do kraja.

Cliff Goldstein