Ovdje su pet razloga po kojima možeš znati da priču o bogatašu i Lazaru ne treba uzimati doslovno.

1. Ona se nalazi u popisu usporedbi. The Merriam-Webster’s Collegiate Dictionary definira “usporedbu” kao “obično kratku izmišljena priča koja ilustrira moralni stav ili religijski princip.” Priča o bogatašu i Lazaru se nalazi na kraju liste parabola ispunjenih simbolima i nedoslovnim ilustracijama (vidi Luka 15). Na primjer, u usporedbi o izgubljenoj ovci Isus sigurno ne uči da Njegovi sljedbenici imaju četiri noge i da jedu travu; to je sve metafora za veću duhovnu točku.

2. Ona sadrži nemogući razgovor. Parabola oslikava bogataša u “Podzemlju” kako direktno razgovara sa Lazarom koji se nalazi u “Abrahamovom krilu”. Mogu li ljudi na Nebu razgovarati sa ljudima u paklu? Mogu li ljudi sa Neba gledati ljude kako gore u paklu? Ne, prema Isusu koji opisuje veliki jaz između spašenih i izgubljenih (Luka 16,26)

3. Ona koristi jasne simbolične slike. Bogataš moli Abrahama da pošalje lazara da umoči svoj prst u vodu i da mu rashladi jezik (24. stih). ovo mora biti simbolično, jer je fizički nemoguće. Koliko mnogo vode treba proći kroz plamen kako bi pomoglo nekome tko pati u paklu?

4. Ona koristi slikovite izraze. Da li ljudi koji umiru vjerom u Krista nalaze svoj odmor u doslovnom Abrahamovom krilu? Koliko je veliko to Abrahamovo krilo? Ovo je simbolični izraz, jer znamo da će anđeli sakupiti svete prilikom Isusovog drugog dolaska (vidi Matej 24,30.31)

5. Ona bi se, inače suprotila ostatku Pisma. Ako je ova priča doslovna, onda bi bilo teško objasniti zašto Biblija kaže da među mrtvima nema sjećanja (Psalam 6,5). Umjesto toga, oni koji umiru spavaju u grobovima čekajući uskrsnuće (1. Solunjanima 4,15.16). Biblija više od 50 puta uspoređuje smrt sa spavanjem. Pogledaj što je Isus rekao u Ivanu 11,11-14.

Nažalost, prava poruka ove usporedbe se često gubi iz vida jer je ljudi koriste pokušavajući dokazati nešto o čemu Isus nije ni govorio.

(preuzeto sa Amazingfacts.org)

Moj je otac jedan od onih zaposlenih ljudi koji svoj posao ne mogu nositi kući kako bi ga uradili. Međutim, ja sam ipak vidio mnogo mrtvih tijela dok sam bio mlađi. Bio sam radoznao pa sam često išao tati u poduzeće. Uvijek ću pamtiti dan u mrtvačnici mojega oca kada sam ga zamolio da na kolicima odguram jedan ružičasti lijes u kapelu. Uskoro sam bio na betonskoj stazi, gurajući ispred sebe hladan kovčeg s beživotnim tijelom šesnaestogodišnje djevojke. Kada sam postao duboko svjestan situacije, misli su mi navalile u um. Samo nekoliko dana ranije ta je djevojka živjela, pričala s prijateljicama, šetala pokraj rijeke i smijala se TV komedijama. Ona je bila nečija sestra, nečija djevojka i  školska kolegica koja je pokraj nekoga sjedila na satu zemljopisa ili povijesti. Dok sam gurao lijes ispred sebe shvatio sam da je njezin život sada bio upravo to – samo povijest.

Od tada sam, kad god je bila prigoda za to, obično pitao svoje prijatelje: “Jesi li razmišljao što će pisati na tvome nadgrobnom spomeniku? Što misliš da će ljudi govoriti o tvom životu kada umreš? Što vidiš kada pogledaš unatrag u svoj dosadašnji život?” Mislim da takvim načinom razmišljanja naši životni planovi i odnosi dobivaju na kakvoći.

Biblija kaže da će slučaj svakoga čovjeka, u vidu temeljitog izvješća, biti iznesen pred Boga. Tamo također piše da je smrt neminovna stvarnost za svakoga tko živi na ovom planetu. Najbolja priprema koju netko može poduzeti kako bi se pripremio za smrt je, u stvari, priprema za vječni život. To ne znači da nakon smrti opet živimo. Ne. Vječni život će Bog darovati na kraju, kada dođe Isus Krist. A priprema za vječni život s Bogom počinje već danas – upravo življenjem s Bogom. Najvažnije je prihvatiti Isusovu žrtvu na križu zbog naših grijeha i potom živjeti prema njegovoj volji.

Tu bih dodao još nešto iz svoga iskustva kao sin pogrebnog poduzetnika: planirajte svoj život tako što ćete ga promatrati unatrag. Možda bih trebao pojasniti. Mislite na vrijeme kada budete imali sedamdeset godina. Kako vidite svoj život pred Bogom? Hoćete li biti vjerni ili ćete zaboraviti na svoga Stvoritelja? Što ćete činiti: djela na koja vas je Isus pozvao ili ćete posljednje dane provoditi samo za sebe? Kako će izgledati vaš odnos s vašom obitelji i prijateljima? Razmislite hoće li biti netko među njima koga ćete dobrim utjecajem oduševiti za Božje kraljevstvo, odnosno, hoćete li učiniti sve da još netko uživa divote budućeg svijeta?

Hoće li vas dvojbe, iskušenja i životne borbe približiti Bogu ili ćete ga odgurnuti od sebe? Zamislite se u kasnoj dobi i pogledajte unatrag. Hoćete li moći reći kao apostol Pavao pred kraj svoga života: “Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao!”? Isus je obećao da će pokrenuti našu vjeru, ali nam je obećao i pomoć kako bismo tu vjeru usavršili. Obećao je da će dovršiti ono što je počeo. Njegova smrt na križu  bila je početak, vaša vjera u njega nastavak, a za svršetak spasenja on će se uskoro pobrinuti. Obećao je i darovao Svetoga Duha koji će vas čuvati i njegovati u vašoj vjeri. Isus je obećao da vas nikada neće napustiti ili zaboraviti. U svim iskušenjima on je još bliže kako bi vam pomogao da izađete iz krize. On je vjeran, a vi?

Kada budete zašli u starost i pogledate unatrag, da li biste željeli odahnuti s olakšanjem ili uzdahnuti s kajanjem? Planirati svoj sutrašnji život uz pomoć gledanja unatrag dobar je korak da već danas počnete živjeti s Isusom.

Joey O’Connor

Na neki način smo mi ljudi sličniji štakorima i mravima, nego pticama. Ima nešto više u današnjoj nestašici zadovoljstva i radosti, osim što su to samo elementi ljudske naravi. Kulture postindustrijskih društava ohrabruju i nagrađuju strku i marširanje više no radovanje. One posežu u ono što se čini najintimnijim područjem naših srca, i utječući na naše želje i naš osjećaj odgovornosti, kvare naše mirno zadovoljstvo i potiskuju uzgon radosti.

Radost ka kojoj težimo je kruna dobrog življenja. Ona sažima ono što nazivam afektivnom komponentom dobrog života, ili to čini barem u kršćanskoj tradiciji (druge religije i religijske tradicije imaju nešto slično). Dvije druge formalne komponente toga dobroga života su cirkumstancijske (život ide dobro) i agencijske (dobro vodim život).

Ove tri komponente nisu neovisne jedna o drugoj, ne stoji svaka sama, poput triju nogu neke udobne „stolice dobrog života“. Radost, stoga, nije nešto što iskusimo ili ne iskusimo kao dodatak dobrom vođenju života ili životu koji ide dobro. Naprotiv, poput krune na kraljičinoj glavi, radost počiva na životu i izraz je života koji se dobro živi i ide dobro, nikada, dakako, savršeno dobro, no dobro do određene mjere, i u određenom smislu, i unatoč svem pratećem bolu i žalosti, krivnji i nedostatnosti.

Kada bi radost značila samo dobar osjećaj, mogli bismo uzeti tabletu za radost, ili pušiti ‘travu’, i radovati se. No ne možemo, stoga što radost znači osjećati se dobro zbog nečeg dobrog. Dobro kojemu se radujemo mogu biti dobre okolnosti u našem životu: dobro zdravlje, divna obitelj, ili dobitak na lotu, na primjer. (Najvažnija od svih okolnosti za monoteiste jest postojanje Boga i Njegov karakter, zbog čega se oni mogu „radovati u Gospodinu“ unatoč inače neprijateljskim okolnostima.)

Dobro kojemu se možemo radovati može isto tako biti i izvrsno ponašanje, poput života s integritetom, ponizne službe ili hrabrosti. (Najvažniji izvor radosti u nekim smjerovima judaizma jest Zakon sam po sebi.)

Kada bi radost značila osjećati se dobro zbog nečega dobroga, onda bi sve što umanjuje dobro, ili naš osjećaj da je to dobro, sputavalo tu radost, što me vraća na želju, i odgovornost, i način na koji ih danas doživljavamo u kulturama postindustrijske suvremenosti.

„Da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale,“ piše pisac knjige Propovjednika (1,7-8), opisujući staro iskustvo nezasitnosti. Mi smo konačni, no naša je želja beskonačna, a ograničena je, čini se, uglavnom našom potrebom za odmorom. Nezasitnost je ljudsko stanje što ga suvremeno tržišno gospodarstvo veliča. Prema Kennethu Galbraithu, suvremeno tržište ne daje odgovor na postojeće potrebe tako što će pribaviti robu, već „stvara želje koje bi roba trebala zadovoljiti.“

Želja, glad i nezadovoljstvo su tržišno gospodarstveno gorivo. Što je više goriva, brže će moći trčati, te na taj način stvoriti prazninu koju nastoji popuniti.

Posljedica je toga jureća bujica čudesnih, i ne tako čudesnih, roba i usluga zajedno s trajnim nedostatkom zadovoljstva, te smanjenom sposobnošću za radost. Odnos između radosti i zadovoljstva u bilo kojem trenutku je jasan: što ste manje zadovoljni, to ćete imati manje radosti (iako nezadovoljstvo često prethodi radosti). Radost slavi dobrotu onoga što jest, što je bilo i što će doći; tržišno gospodarstvo hrani nezasitnost i nezadovoljstvo, sustavno urušava dobrotu onoga što jest, te osakaćuje radost.

Nezasitnost, vrsta loše beskrajnosti nezasitne želje, uspoređuje se danas s lošom beskrajnošću neprestane odgovornosti. U visoko natjecateljskom svijetu koji se, kako se čini, nikada ne zaustavlja, jedna zadaća sustiže drugu, i nikada nismo gotovi. Sizif se napreže i gunđa, uvijek pretrpan, uvijek neprilagođen; on ne pleše, niti se raduje. No nije riječ samo o tome da se osjećamo pretrpanima i neprilagođenima. S pravom ili ne, mi proživljavamo ovu nemoguću zadaću kao vlastitu moralnu odgovornost, a ne samo kao vlastitu ambiciju.

Wilfred M. McClay je napisao: U svijetu u kojemu sve bolje razumijemo isprepletenost odnosa između uzroka i posljedica, u kojemu sredstva komunikacije i transporta postaju sve djelotvornija i učinkovitija, te u kojemu pojedinci postaju sve moćniji i učinkovitiji posrednici, raspon naše potencijalne moralne odgovornosti… širi se do doslovno beskonačnih razmjera.

Zamijećena beskrajna moralna odgovornost znači stalnu krivnju, slabo oblikovanu krivnju koja izbljeđuje boje iz našeg doživljaja svijeta. Neprilagođenost i krivnja zajedno blokiraju radost i čine da joj se mišići grče. Obavijeni maglom bezvrijednosti i potištenosti, tješimo se uzbuđenjem i zabavom, no rijetko dostižemo bogatije
zadovoljstvo radosti.

Onima čije su želje bezmjerne nikada nije dosta, a ono što imaju nikada nije dovoljno dobro. Oni koji osjećaju beskrajnu odgovornost nikada ne čine dovoljno, a ono što su učinili nikada nije dovoljno dobro. Dvije loše bezmjernosti, jedna koja osakaćuje radost, i druga koja grči njezine mišiće, zapravo su jedna: osjećaj da ništa nije dovoljno dobro. Stoga nastavljamo juriti i koračati kroz život.

Ovaj naš problem je, na čudan način, i frustrirajuće složeno i iznenađujuće jednostavno nadvladati. Moramo iznova otkriti i prigrliti dobrotu malih, velikih i neusporedivo velikih stvari u životu. Kada to učinimo, ptice će se vratiti – i zapjevati.

Miroslav Volf

KRISTOVO USKRSNUĆE MI KAŽE DA JE DOBRO JAČE OD ZLA. Sile koje su raspele Krista bile su sile zla. ‘On (Sotona) bijaše ubojica ljudi od početka i nije stajao čvrsto u istini, jer u njemu nema istine.’ (Ivan 8,44) Da Krist nije uskrsnuo, ne bi bilo nade da će dobro pobijediti zlo.

KRISTOVO USKRSNUĆE MI KAŽE DA JE LJUBAV JAČA OD MRŽNJE. Užasna mržnja izazvala je Kristovu smrt. Da nije bilo uskrsnuća, ljudska bi mržnja nadvladala Božju ljubav. Uskrsnuće je pobjeda Božje ljubavi nad svim onim što mržnja može učiniti.

KRISTOVO USKRSNUĆE MI KAŽE DA JE ŽIVOT JAČI OD SMRTI. Da Isus nije uskrsnuo, to bi značilo da smrt ima silu čak i nad najdivnijim životom. Uskrsnuće pokazuje da smrt ne može uništiti Božji dar života.

KRISTOVO USKRSNUĆE MI KAŽE DA KRIST DAJE SNAGU VJERNICIMA DA ŽIVE POBJEDONOSNO. Ono mi govori da Krist djelatno radi s desne strane Bogu, osiguravajući spasenje koje je on postigao na Zemlji. ‘Odatle slijedi da može zauvijek spasavati one koji po njemu dolaze k Bogu, jer uvijek živi da posreduje za njih.’ (Hebrejima 7,25)

KRISTOVO USKRSNUĆE ME UVJERAVA DA ĆE BOG SAČUVATI OSOBNOST ONIH KOJI UMRU PRIJE KRISTOVOG DOLASKA. Uskrslog Krista su prepoznali Njegovi sljedbenici jer je On isti Krist kojega su oni poznavali prije Njegove smrti. Tako ću i ja moći prepoznati moje drage prigodom njihova uskrsnuća.

KRISTOVO USKRSNUĆE ME UVJERAVA DA ĆE I KRŠĆANI KOJI UMRU PONOVNO ŽIVJETI. Budući da Sveto pismo Krista naziva ‘On je Prvenac umrlih’ (1 Korinćanima 15,20), Njegovo uskrsnuće obećava i oslikava uskrsnuće vjernika.

Dakako, ‘sila Njegova uskrsnuća’ (Filipljanima 3,10) pokreće me da volim, služim i živim za uskrslog Gospoda.”

Samuele Bacchiocchi

Upravo kada sam mislio da stvari ne mogu biti gore, shvatio sam da ipak mogu. Moj bivši profesor i mentor je počeo širiti užasne laži o meni. Mata i tata su potpuno prestali komunicirati jedan s drugim. Tata je zatim dobio otkaz na poslu, i izgledalo je da ćemo morati iseliti iz kuće. Svaki dan sam upućivao očajničke molitve Bogu, ali nisam dobio nikakav izravan odgovor. Osjećao sam se kao da uzalud ostavljam poruku za porukom na njegovom telefonskom automatu. Usamljenost me je obuzela više nego ikada ranije. Bio sam emotivno izmučen. Sve me je boljelo.

Izletio sam s autom iz garaže i pojurio prema magistralnoj cesti. Tamo sam, pritiskajući papučicu dok je kazaljka prelazila 150 km/h½, vrištao na Boga: “Zašto? Zašto se sve to dogodilo? Zašto baš meni? Zašto mi ne odgovoriš, Bože, umjesto što sjediš tamo gore pritajen i šutljiv?”

Prošao sam zavoj i predamnom se stvorio novi krajolik. Od ceste kojom sam išao, odvajao se jedan brdski put, posut šljunkom. S jedne strane bilo je brdo, a s druge strane toga puta zjapila je strmina prekrivena šumom. Obuzela me je želja da skrenem sa ceste na taj put, pojurim i sletim u ponor, i tako okončam svoje patnje. Pomislio sam kako je lako samo jednim trzajem upravljača zaustaviti svu bol što me je mučila.

Skrenuo sam na brdski put bez mnogo premišljanja. A onda mi se počelo događati nešto čudno. Sve o čemu sam mogao misliti i sve što je ispunjavalo moj um bila je moja djevojka i njeno lice. Prizor za prizorom je poput brzih video-spotova blicao kroz moj um. Očaj je ustupio mjesto razumu i popustio je grč koji me je spremao na smrt u ponoru. Iako je bila nekoliko tisuća kilometara daleko od mene, ja nisam želio povrijediti onu koja me je voljela. Usporio sam i zaustavio auto.

Iako nikada nisam čuo Božji odgovor na moje molitve za pomoć, to ne znači da me je on ignorirao. Vjerojatno sam pravio takvu buku svojim zavijanjem i cviljenjem da nisam mogao čuti tihi glas njegove utjehe u svom srcu. Ali u presudnom trenutku Bog je iskoristio jedini pristup koji sam mu ostavio slobodan. Iako razočaran u ljude, još uvijek sam imao jednu osjetljivu točku, moju djevojku, i Bog je upotrijebio njezin lik kao svoj glas koji me je spasio.

Što sam naučio iz tog teškog razdoblja mog života? Zavolio sam život. Istina, ponekad je teško živjeti. Znam da će mi se ružne i surove stvari i dalje događati, ali isto tako i mnoštvo lijepih. Bol, za koju sam mislio da će me usmrtiti, sada je samo prošlost, i ja sam čvršći nego ranije.

Danas, također, bolje uživam jednostavne, svakodnevne stvari: razgovarajući s prijateljima, držeći svoju djevojku za ruku, promatrajući vesele pse dok se igraju, miris svježeg kruha. To, svakako, nisu velike stvari, ali su divne, i moj je život ispunjen njima. Vjerojatno je oduvijek bilo tako, ali ih ja tek sada primjećujem. Ulazeći na vrata tvtke gdje sada radim, ja zastanem, okrenem se i nekoliko trenutaka uživam u toplim sunčevim zrakama na svom licu, prije no što krenem na posao. Sada sam mogao biti mrtav, ali sam izabrao život. Sada vidim da je sve što imam jedan veliki dar, i sretan sam zbog toga.

Svi mi imamo mračne trenutke u svom životu. Nitko ih ne može izbjeći, jer one su dio življenja na planetu nastanjenom grešnim ljudima. Napaćeni Job je davno rekao da se čovjek rađa za nevolju. Ne postoji nikakva mogućnost da kroz život prođemo neozlijeđeni, ali ako postanemo Božja djeca imamo obećanu utjehu i pomoć kad doživimo bol. U 91. psalmu stoji da možemo računati na Boga kada naiđu teški dani: “Svojim će te krilima zaštititi… Vjernost je njegova štit i obrana!” On je nazočan u našem životu i onda kada to ne osjećamo. Kada nahrupi užas, mi se možemo osjećati kao da je Bog samo dobro smišljena priča i možemo doći u iskušenje da ne vjerujemo u njegovo postojanje. Toliko može biti velik problem pred našim očima. Teško nam je nadati se boljim vremenima i vjerovati njegovim obećanjima. Ali on je tu.

Šest mojih prijatelja je pokušalo samoubojstvo. Petorica nisu uspjela i danas su sretni što je tako. Jedan je stavio točku na svoju priču. Nije dozvolio da Bog izvede sretan završetak.

Život je težak, ali je Bog dobar. Nemojte nikada odustati.

Kent Rathbun

“Nauči nas dane naše brojiti, da steknemo mudro srce.” (Psalam 90,12)

Razmišljaj o svojoj smrti da bi bio mudar! To nam još nikad nitko nije rekao. Tko želi biti mudar trebao bi sjesti i učiti. Razmišljanje o smrti prepuštamo mrzovoljnima i pesimistima. Ili je Mojsije sa svojom molitvom ipak bio u pravu?

Tko želi odgovor na životno pitanje broj jedan – kakav je smisao života? – treba poslušati Mojsija. Zašto? Zato što se prigodom umiranja pokazuje vrijednost proživljenog života.

Smisao postojanja za kršćanina nije samo u tome da izvrši svoju dužnost. Kako se brzo razmišljanje o dužnosti pretvara u borbu za nekim položajem ili čašću. Ne bismo smjeli zaboraviti: “Karijera je konj koji na vrata vječnosti dolazi bez jahača.”

Smisao života nije ni u ostvarenju želja. Tko živi samo za sebe ostaje usamljen, nesretan ili bolestan. Založiti se za druge je, istina, časno, ali ni time nije dan posljednji odgovor na smisao života.

Biblija kaže da je Bog stvorio čovjeka kao jedinstveni original, nezamjenjiv s obilježjima svoje osobnosti. Bog je uz to svakome postavio njegov cilj. Ne postoji slučajnosti. ON je isplanirao svaki dan našeg života. ON zna kako će ići dalje. U Otkrivenju 21. poglavlju prikazan je cilj puta: vječna slava u zajednici s Bogom na novoj Zemlji.

Čovjek je stvoren za zajednicu s Bogom u vječnosti. Zemaljski život je samo priprema za to. U tome kršćanin vidi svoj životni cilj. Budimo otvoreni za ovaj uzvišeni cilj.

Willi Schulz