U takvom svijetu mnogi se pitaju: Je li Isus još uvijek bitan? Što god mislili o kršćanima, ipak ne biste voljeli svijet bez Isusa, a evo i razloga zbog kojih je Isus još uvijek važan: njegov život i učenje posijali su sjeme koje je urodilo preokretom u načinu razmišljanja. Koja je zamisao u pitanju?

Zlatno pravilo
Započnimo sa zlatnim pravilom: „Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima.“ (Matej 7,12). Istina je da su mnoge kulture još prije Isusa izrazile varijacije ovog načela u niječnom obliku, a što mnogi nazivaju srebrnim pravilom: „Ne činite drugima ono što ne želite da oni čine vama.“ Ponovno izreći ovo načelo u potvrdnom obliku nama izgleda jednostavno, no tisućama godina to nitko nije učinio.

Ova jednostavna promjena naglaska čini veliku razliku. Niječan oblik jednostavno zabranjuje uzrokovanje boli ili neugode drugoj osobi. No, zlatno pravilo izriče potvrdnu obvezu djelotvornog nastojanja na radosti i dobrobiti drugih ljudi. Kao što je to slučaj kod mnogih snažnih zamisli, tako i značenje i posljedice zlatnog pravila sežu mnogo dalje od onoga što se na prvi pogled čini.

Isus je ovo načelo primijenio u izvještaju o milostivom Samarijancu. U to vrijeme Židovi su Samarijance gledali vrlo nepovjerljivo, a išli su čak tako daleko da su ih smatrali „nečistima“ i duhovno zagađenima. Srebrno pravilo bi samo spriječilo Samarijanca u dometanju nesreće na žrtvinu patnju. No, Isus prikazuje Samarijanca koji pokazuje zlatno pravilo.

On spašava Židova koji je bio žrtva nasilnika, čineći za nesretnog čovjeka ono što bi sam želio da mu bude učinjeno u sličnim okolnostima. Samarijanac se nije mogao nadati da bi mu, bolesnom ili ranjenom, Židov u zbilji ukazao pomoć. No, to nije bilo važno. Zlatno pravilo svima propisuje dužnost djelatnog nastojanja na dobru drugih, pa tako i onih koji nas mrze. U svojoj propovijedi na gori Isus ovo još proširuje: „Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone“ (Matej 5,44).

Rasne predrasude
Činjenica da je u ovoj pripovijesti govorio o Samarijancu pokazuje kako je Isus u svojem životu i učenju korjenito mijenjao način na koji mi gledamo na stvari. Isus je u ovoj pripovijesti, prikazujući zlatno pravilo, naveo Židove da u omrznutim Samarijancima vide svoje bližnje, one koji zaslužuju njihovo poštovanje. Stoga zlatno pravilo udara u korijen rasnih predrasuda, navodeći nas da one prema kojima imamo predrasude promatramo kao sebi slične. No, tu nije kraj.

Evanđelje po Ivanu bilježi Isusov susret sa ženom Samarijankom skandalozne reputacije, na zdencu u blizini grada Sihara (Ivan 4,4-38). Umjesto pokazivanja prijezira Isus joj je dao jedinstvenu čast: postala je prva osoba kojoj se otkrio kao Mesija. Čast i suprotnost časti naglašuju se stoga što se u prethodnom poglavlju Isus susreo s Nikodemom, članom Sanhedrina i istaknutim židovskim vođom. Isus Nikodemu nije rekao da je Mesija, a ženi Samarijanki je otkrio ovu značajnu objavu!

U još jednom dramatičnom susretu pri kojemu je žena Kananejka zatražila ozdravljenje svoje kćeri, Isus je najprije namjerno izrekao predrasudu koju su njegovi učenici zasigurno osjećali. No onda je, kako bi pokazao sveopću primjenu zlatnog pravila, ispunio ženin zahtjev i pohvalio njezinu vjeru. Ako su Židovi u Isusovo vrijeme
ikoga prezirali više no Samarijance, onda je to bila osvajačka rimska vojska. No ipak, kada je rimski stotnik zamolio za izlječenje svoga sluge, Isus nije samo izliječio njegova slugu, već je pohvalio vojnikovu uzornu vjeru, objavljujući kako tolike vjere nije našao ni u koga u Izraelu (Matej 8,10).

Položaj žena u društvu
Isusovo postupanje prema ženama također je položilo nove temelje. Već smo spomenuli dvije žene, k tome još i strankinje, prema kojima je Isus pokazao nešto što je tada bilo vrlo neuobičajen izraz poštovanja. No istražit ćemo još tri Isusova susreta sa ženama. Prvi je bio susret sa ženom uhvaćenom u preljubu (Ivan 8,1-11). Kada se skupina muškaraca udružila u javno sramoćenje nesretne žene, umjesto da osudi ženu, Isus je upravo muškarce držao odgovornima za njihovo ponašanje, što ih je nagnalo na povlačenje. Drugi susret uključuje ženu, vjerojatno istu, koja je mirisom oprala Isusova stopala. I tada je bila izložena sramoćenju, ali ovaj put zbog rasipanja novca koji se mogao potrošiti na siromahe. No, Isus je stao u njezinu obranu. Isusovo ponašanje se u oba slučaja smatralo skandaloznim.

Sva četiri evanđelja potvrđuju kako je u posljednjem događaju Isus udijelio Mariji Magdaleni prednost da ostalim učenicima obznani njegovo uskrsnuće. Zbog toga nju ponekad nazivaju „apostolom apostolima“. Ponavljamo, što god mislili o Isusovim tvrdnjama, ove slike pokazuju uzvisivanje položaja žene, što je za ljude onog vremena
bilo vrlo čudno.

Robovanje
Često čujemo kritičare kršćanstva koji naglašuju kako Biblija nigdje jasno ne osuđuje ropstvo, već se, naprotiv, čini kako ga odobrava. I dok je ova optužba tehnički ispravna, takvi kritičari propuštaju razumjeti kako bi se osuđivanje robovlasništva smatralo apsurdom i izdajom, budući da je Rimsko Carstvo ovisilo o robovskom radu. Što se tiče mišljenja ljudi ondašnjeg vremena, robovanje je za njih oduvijek postojalo. Tako Enuma Elish, babilonski mit o stvaranju, kaže kako je Marduk stvorio ljudska bića kao robove bogova. Stari narodi su, prema tome, ropstvo smatrali ugrađenim u samo tkivo stvarnosti, poput gravitacije.

Međutim, Isusov život i učenje ipak su posijali sjeme koje je potkopalo ropstvo i dovelo do njegova konačnog ukidanja. Kada se Isus izjednačio s „najmanjima“ to je zasigurno uključivalo i robove. Sve ono što je Isus pokazivao životom i što je naučavao, to je Pavao ovako pojasnio: „Nema tu više ni Židova ni Grka; nema više ni roba ni slobodnjaka; nema više ni muškog ni ženskog; jer ste svi samo jedan u Kristu Isusu“ (Galaćanima 3,28). A Pavao je poticao Filemona na prihvaćanje povratka svog odbjeglog roba Onezima, no neka mu bude „ne više kao rob, nego više od roba, kao dragi brat“ (Filemon 1,16). Ljudska se bića mijenjaju vrlo polako, osobito kada je u pitanju nešto što smatraju bitnim za svoj napredak, a ljudska srca mogu biti vrlo tvrda. No, na duge staze, nakon Isusova i Pavlova učenja ropstvo jednostavno nije moglo preživjeti.

Skrb za bolesne i potrebite
U današnje vrijeme smatramo normalnom svoju dužnost pomaganja onima koji su manje sretni od nas. No, u stara vremena su siromašni i bolesni smatrani žrtvama božanskog gnjeva, pa nitko nije želio posredovati u njihovu korist kako na sebe ne bi navukao Božju srdžbu. Čak su i učenici, iako su živjeli u židovskoj kulturi koja je propovijedala skrb prema nesretnima, bili žrtve ovakvog načina razmišljanja. Pri susretu s čovjekom koji je bio slijep od rođenja pitali su Isusa tko je sagriješio, slijepac ili njegovi roditelji (Ivan 9,1-2). Isus nije samo ispravio njihovo mišljenje, već je išao i dalje objavljujući kako onaj tko nahrani gladnoga, napoji žednoga, obuče gologa ili posjeti nekoga u zatvoru, kao da je te iste stvari učinio za njega – za samoga Isusa! (Matej 25,40).

Odvojenost crkve od države
U starim su kulturama vjera i politika bile jedno. Faraon je tvrdio da je sin egipatskog boga Sunca, boga Ra. Rimski imperatori su tvrdili da su bogovi. Oslanjajući se na ovu zamisao, farizeji su Isusu postavili zamku (Matej 22,15-22). Upitali su ga trebaju li plaćati porez ili ne. Ako kaže da trebaju, optužit će ga za obožavanje Cezara i sramoćenje hebrejskog Boga. Ako kaže ne, optužit će ga za izdaju Rima. Tu istu optužbu na kraju su i uporabili kako bi nagovorili Pilata da im dopusti da pogube Isusa. „Dobili“ su ga u svakom slučaju.

No, Isus je odgovorio načelom koje je zauvijek odvojilo različita područja vjere i politike, crkve i države. Zamjećujući da kovanice namijenjene plaćanju poreza nose Cezarov lik, rekao je: „Podajte caru carevo, a Bogu Božje“ (redak 21). Iako su farizeji pokazali divljenje, nikome nije palo na um kako zahtjevi, potrebe te vlast crkve i države mogu biti odvojeni, kako se mogu jedni od drugih razlikovati, te kako domoljublje i svetost nisu jedno te isto.

Protivljenje rasnim predrasudama, uzdizanje položaja žene, potkopavanje ropstva, skrb za potrebite, odvojenost crkve od države smatramo tek nedavnim postignućima. No, ona su utemeljena u Isusovu životu i učenjima. Ne morate ga smatrati božanskim bićem kako biste prepoznali ove učinke njegova učenja. No, što ako je doista bio, i jest, ono što je tvrdio da jest?

Bog ljubavi
Čujemo kako današnji ljudi kažu: „Ja ne mogu vjerovati u Boga koji…“, i onda spominju nešto okrutno ili nepravedno što se dogodilo. Bilo bi potpuno smisleno ovakvu kritiku uputiti svojedobnoj poganskoj kulturi, budući da su bogovi starih naroda bili zahtjevni, nepredvidljivi i okrutni. No, Isus je stalno naučavao kako je Bog pun ljubavi i dobar. Biblija tvrdi kako je Isus bio (i jest) vidljiv, od krvi i mesa, prikaz samoga Boga (Ivan 1,14), te kako vidjeti Isusa znači vidjeti tko je Bog i što On čini (Ivan 14,9). Isusov život i učenje otkrivaju Boga koji je ljubav (1. Ivanova 4,8), Boga koji zbog nas pati (Izaija 53,4-6) i s nama tuguje.

Ako su Isusove tvrdnje istinite, onda je On prihvatio i iskusio smrt kako bi je pobijedio, i svima nudi mogućnost vječnog života.

Da, u svijetu koji nas okružuje još uvijek vidimo patnju, okrutnost i pokvarenost. Ponekad religiozni ljudi učine strašne zločine u ime religije. Vidimo kako još uvijek postoje mjesta gdje su rasne predrasude uobičajene i prihvaćene, gdje su žene svedene na razinu vlasništva, gdje ropstvo i dalje otvoreno postoji, gdje se crkva i država udružuju u pritiscima na savjest, gdje su potrebiti meta izrugivanja namjesto samilosti. No, povijest nam govori kako Isusov život i učenje ljude čini svjesnima koliko su ove stvari zle i kako nisu neizbježne, te da je moguće promijeniti vlastite stavove i djela. Sama po sebi ova svjesnost predstavlja veliki napredak u ljudskoj misli. Znamo koliko je teško iskorijeniti mnoge zle stavove i djela, no Isus nam je obećao pomoći u bitci protiv ovih zala. Obećao je da će ona jednoga dana doći svome kraju.

Nadalje, Isus je pobijedio smrt, koja je najgore zlo, i obećava nam vječni život u zemlji gdje zla više neće biti. Ovo su razlozi zbog kojih je Isus danas Isus jako važan, važniji no ikad prije.

Ed Dickerson

Аmbivаlеntnа prikаzivаnjа Isusа čеstо unоsе nеsklаd i dоvоdе dо sukоbа u rеligiјi kоја nоsi Njеgоvо imе. Rеzultаt tоgа је dа dаnаs svе višе krćаnа trаži istinsku duhоvnоst, аutеntičnu vjеru i „prаvоg“ Isusа. Nе gоvоrimо о tоmе dа Isus dаnаšnjеg kršćanstvа niје stvаrаn, аli Njеgоvа slikа је sigurnо mаlо zаmućеnа. Zbоg tоgа sе prirоdnо pоstаvljајu dvа pitаnjа u vеzi s Isusоm. Prvо, gdjе mоžеmо nаći оvаkаv nеiskvаrеn prikаz Isusа? Drugо, tkо је biо Isus i zаštо bi Оn biо vаžаn ljudimа kојi živе u dvаdеsеt prvоm stoljeću?

Zаpisi о Isusu

Brzа prеtrаgа nа Googleu dаti ćе tisuće knjigа о Isusu i Njеgоvоm živоtu. Mеđutim, svе sе оnе zаsnivајu nа šаčici drеvnih dоkumеnаtа. Nајvаžniјi dоkumеnti о Isusоvоm živоtu su čеtiri kаnоnskа Evаnđеljа: pо Mаtејu, pо Mаrku, pо Luki i pо Ivanu. Оstаtаk Nоvоg zаvjеtа prеdstаvljа tumаčеnjе Njеgоvоg živоtа i Njеgоvоg učеnjа, а tаkоđеr
pоtvrđuје оdаnоst kršćanа Isusu i dаljе nаglаšаvа znаčај Njеgоvе misiје.

Pоdаci о Isusu vаn Evаnđеljа krајnjе su оskudni. Rimski pisci Tаcit¹ i Pliniје mlаđi² imајu tеk nеkоlikо rеdоvа о Isusu Nаzаrеćаninu i Njеgоvim sljеdbеnicimа. Hebrејski povjesničar Јоsif Flаviје spоminjе Isusа sаmо uzgrеd.³ Оsim njih mоžеmо dоdаti јоš dvа pаsusа iz hebrејskоg babilоnskоg Tаlmudа.⁴ I tо је оtprilikе svе. Оtudа, аkо žеlimо shvatiti tkо је Isus stvаrnо biо i tkо Оn јеstе, trеbаmo pаžljivо prоučiti čеtiri Evаnđеljа. Оnа dајu višеstruki lik Оnоg tkо је prikаzаn i kао čоvjеk i kао Sin Bоžјi.

Isus, čоvjеk

Evаnđеljа nе lišаvајu Isusа Njеgоvе ljudskе prirоdе. Nаprоtiv, оnа Gа prikаzuјu kао ljudskо bićе, prvо i prijе svеgа. Оn је biо bеbа kао štо smо svi mi јеdnоm bili (Lukа 2,16); Оn је pоrаstао kао i mi (stihоvi 51-52); Оn је imао оbičаn pоsао kао stоlаr (Mаrkо 6,3); Оn је imао tеškоćа u živоtu bаš kао i mi (Lukа 4,1–13). Isus је plаkао (Ivan 11,35); Оn sе smiјао; Оn је uživао u оbrоcimа sа svојim priјаtеljimа (Mаtеј 9,10) i sа оnimа kојi Gа nisu vоljеli (Lukа 7,36). Оn је živiо kао оbičаn čоvjеk, аli niје biо zаdоvоljаn оbičnim življеnjеm. Zbоg tоgа је vоliо svаkоg dо smrtnоg trеnа (Ivan 13,1), bоriо sе zа оnе kојimа је bilа pоtrеbnа zаštitа (Lukа 13,10.12), grоziо sе lаžnоg vjеrskоg zаnоsа kојi је išао nа štеtu drugih (stih 15) i prоpоvijеdао nеnаsilni оtpоr (Mаtеј 5,39). Оn је dоslоvnо prоmijеniо svijjеt оkо sеbе.

Dаnаs nаšа kulturа hvаli оnе kојi sе zаlаžu zа bеzuvjetnо služеnjе čоvjеčаnstvu i bоrе sе prоtiv nеtоlеrаnciје i nејеdnаkоsti. Аli čini sе dа zаbоrаvljаmо dа su uprаvо tо vrijеdnоsti zа kоје sе Isus zаlаgао i pо kојimа је živiо. Zbоg tоgа prаvi Isusоvi sljеdbеnici – оni kојi sеbе nаzivајu kršćanimа – mоrајu oponašati živоt i misiјu
Isusа čоvjеkа i bоrcа zа svоје idеаlе.

Isus, Sin Bоžјi

Isus niје biо sаmо sаvršеni primjеr zа tо kаkо mоžеmо živjеti puni ljubаvi i rаdikаlnоg prihvаćаnjа. Evаnđеljа Gа tаkоđеr prikаzuјu i kао Bоžјеg Mеsiјu, pоslаnоg dа iskupi i spаsi svijеt, uspоstаvljајući svоје vjеčnо kraljevstvo. Isusоvа čudа su bili znаci dоlаzеćеg nеbеskоg kraljevstva оvdjе nа Zеmlji (Ivan 20,31). Јеdnоg pо јеdnоg, Isus је iscjеljivао bоlеsnе (Ivan 5,8.9), dizао iz mrtvih (Ivan 11,43.44) i mijеnjао živоt ljudi. Isus Sin Bоžјi zаpоčео је misiјu vrаćаnjа ljudi u prvоbitnо stаnjе hаrmоniје i rаdоsnоg življеnjа kоје је Bоg prеdvidiо zа Еdеmski vrt. Mi tu misiјu nаzivаmо оbnоvоm Zеmljе.

Evаnđеljе pо Ivanu gоvоri dа је Isus, Sin Bоžјi, uskrsnuo u vrtu (Ivan 20,15), štо pоdsjеćа nа Еdеmski vrt i služi kао dоkаz dа је Bоžја misiја оbnоvе zаistа pоčеlа. Zеmlji је јоš pоtrеbnо оzdrаvljеnjе, аli је pоtpunо iskupljеnjе nа putu. Isus, Sin Bоžјi, оbеćао је dа ćе sе pоnоvnо vrаtiti rаdi kоnаčnоg оslоbоđеnjа i оbnоvе svеgа.

Isus i dvаdеsеt prvo stoljeće

Isusоv živоt i Njеgоvа ličnоst i dаljе utječu nа svijеt i mijеnjајu gа. Dаnаs Njеgоvi sljеdbеnici pоkušаvајu skinuti slојеvе prеdаjа u svоm nаstојаnju razumijevanja prаvоg Isusа. Ја vjеruјеm dа sе tо mоžе urаditi u tri јеdnоstаvnа kоrаkа.

Prvо, vrаtiti sе оsnоvnim izvоrimа о Isusu, Evаnđеljimа, kоја sе nаlаzе u Nоvоm zаvjеtu.

Kао drugо јеstе, čitајući Evаnđеljа, uhvаtiti prаvi, nеiskvаrеn lik Isusоv. Sigurnо ćе vаs оčаrаti Njеgоv idеntitеt kао čоvjеkа i kао Sinа Bоžјеg.

Trеćе, tеžiti kа osobnom susrеtu s Njim, kао čоvjеkоm kојi је iskusiо svijеt оnаkо kаkо gа vi i ја dоživljаvаmо, i kао Sinоm Bоžјim, čiја snаgа i аutоritеt mоgu i uspjet ćе obnoviti i iscijeliti nаš pоsrnuli ljudski rоd.

Оlеg Kоstyuk
_______________________

Djela apostolska usredotočena su na Pavla. U Djelima 21,39 čitamo da je bio “građanin znamenitog grada”. Njegovo rodno mjesto bilo je Tarz, utvrđeni glavni grad u plodnim ravnicama istočne Cilicije. Grad se spominje u hetitskim zapisima iz drugog tisućljeća prije Krista. Na putu da bude okrunjen perzijskom krunom, Kir Mlađi s deset tisuća ljudi smjestio se u Tarzu. Kad je 47. godine došao Julije Cezar, grad je preimenovan u Juliapolis u njegovu čast. Do danas su ostala gradska vrata u čast Antonija i Kleopatre i njihovog poznatog sastanka. Gradski oci obnovili su dobar dio ovih vrata kako bi sačuvali ovu uspomenu u mislima ljudi.

Pavao se ovdje rodio u imućnoj obitelji. Njegov otac, premda Židov, bio je rimski građanin. Tako je to građanstvo pripalo i Pavlu. Kao rimski građanin Pavao je mogao putovati iz zemlje u zemlju, u gradove i sela; imao je sva prava rimskog građanina i mogao se pozvati na cara. Premda je do kraja života ostao rimski građanin, na putu za Damask postao je građaninom nebeskog kraljevstva.

Ponovimo ukratko kako je došlo do ove promjene. U Djelima 7,58 Savao (Pavao) čuva plašteve ljudi koji su kamenovali prvog kršćanskog mučenika Stjepana. Time je bio sudionik Stjepanove smrti. Ubrzo nakon toga u Crkvi izaziva pustoš odvlačeći muškarce i žene u tamnice (Djela 8,1.3). Zatim ga vidimo kako prijeti ubijanjem učenika (Djela 9,1). Zašto je bio tako agresivan prema novoj kršćanskoj Crkvi? Držao se predaje i imao je biblijske razloge za svoje ponašanje. Njegov mesija bio je drukčiji od ovog Isusa iz Nazareta koji je privukao tisuće njegovih sunarodnjaka. Savao je smatrao da nijedan Židov pri zdravoj pameti ne bi pristao uz Mesiju koji je razapet kao Isus. Svoje shvaćanje temeljio je na Mojsijevim riječima: ako je netko razapet, izložen je Božjem prokletstvu. Zapazimo ovaj tekst: “Ako tko učini grijeh koji zaslužuje smrt te bude pogubljen vješanjem o stablo, njegovo mrtvo tijelo neka ne ostane na stablu preko noći nego ga pokopaj istoga dana, jer je obješeni prokletstvo Božje.” (Ponovljeni zakon 21,22.23)

Kako su se onda ljudi dali zaluditi da misle kako je Krist Mesija iz proročanstva? Nasuprot tomu, Izaija je pisao: “Na njemu će duh Jahvin počivat.” (Izaija 11,2) Ali Isusovo raspeće značilo je Božje prokletstvo. To je za Savla bilo proturječno. Zato je želio postupiti na najbolji način koji je poznavao. Kad se suočio s ljudima koji su javno tvrdili da je razapeti Isus Mesija, njemu je bilo jasno što treba učiniti. Sve što su Židovi zastupali bilo je ugroženo učenjem i djelovanjem tih učenika.

Savao je došao k svijesti na putu za Damask. On će o tom iskustvu poslije pisati: “Dakle, ako je tko u Kristu, on je novi stvor; staro je nestalo, novo je, evo, nastalo.” (2. Korinćanima 5,17) Isus se obratio čovjeku koji se potpuno posvetio uništenju Crkve, premda iz pogrešnih razloga. Pavao je često govorio drugima: “Krist Isus me je uhvatio.” Uz zasljepljujući bljesak svjetla na putu za Damask jedan glas je Savlu rekao: “Ja sam Isus koga ti progoniš.” (Djela 9,5) Poslije su Galaćani mogli reći: “Naš negdašnji progonitelj sada propovijeda vjeru koju je nekoć htio uništiti.” (Galaćanima 1,23) Pavao će kasnije priznati da je propovijedanje razapetog Mesije “sablazan za Židove” (1. Korinćanima 1,23).

Obraćeni Pavao ostao je do kraja života revni misionar. Osnivao je crkve i vidio obraćenje tisuća ljudi Kristu. Bio je svjedok čuda učinjenih u Kristovo ime i progonjen zbog svoje vjere i “propovijedanja Kraljevstva”. S obzirom na to da je svakodnevno živio sa svojim Bogom, Sveti Duh mu je dao snagu i odvažnost da objavljuje istinu o Isusu. S Bogom je sve moguće!

David i Gaya Currie

Babilonsko ropstvo

Druga priča počinje poznatom molitvom proroka Daniela u ime judejskog naroda u babilonskom zatočeništvu. Molitva je prožeta priznanjem svojih propusta i veličanjem Boga: “Jahve, stid na obraz nama, našim kraljevima, našim knezovima, našim očevima, jer sagriješismo protiv tebe! U Gospoda je Boga našega smilovanje i oproštenje jer smo se odmetnuli od njega i nismo slušali glas Jahve, Boga našega, da slijedimo njegove zakone što nam ih dade po svojim slugama, prorocima.” (Daniel 9,8-10)

Daniel se poistovjećuje sa svojim narodom i željno očekuje obnovu i povratak u domovinu, u svoj grad i u svoj hram u kojem će slobodno slaviti svojega Boga. Istina Hram je bio srušen prilikom trećeg odvođenja zarobljenika u Babilon oko 587. g. pr. Kr., dok je on doveden u prvom odvođenju 605. g. pr. Kr., ali Danielove su nade bile zasnovane na proročanstvu proroka Jeremije o povratku Judejaca iz ropstva i obnovi: “Jer ovako govori Jahve: ‘Istom kad se Babilonu ispuni onih sedamdeset godina, ja ću vas pohoditi te vam ispuniti dobro obećanje da ću vas vratiti na ovo mjesto.’” (Jeremija 29,10) Osim povratka u njihov zavičaj, Bog Judejcima najavljuje i duhovnu obnovu: Tada ćete me zazivati, dolaziti k meni, moliti mi se i ja ću vas uslišati. Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim.” (Jeremija 29,12.13)

Međutim, na ovo ispunjenje je trebalo čekati, posebno na duhovnu obnovu. Jacques Doukhan u svojemu komentaru ističe poimanje čekanja: “Danielova je knjiga prožeta napetošću čekanja. Dok je pisao svoju knjigu, Daniel je razmišljao o ropstvu. Njegova knjiga počinje izgnanstvom i svi njegovi izvještaji i viđenja događaju se tijekom izgnanstva. Daniel i njegov narod čekaju obnovu. Značajno je što je u Danielovoj knjizi sposobnost čekanja opisana kao vrlina mudrosti, s obzirom da je mudrost povezana s vremenom čekanja.”¹ Dok je sa žudnjom očekivao povratak u svoj zavičaj, Daniel se hrabrio psalmom: “U Jahvu ja se uzdam, duša moja u njegovu se uzda riječ. Duša moja čeka Gospodina više no zoru straža noćna; više no zoru straža noćna nek Izrael čeka Jahvu.” (Psalam 130,5-7)

Drugi hram

Hram koji je sagrađen na mjestu Salomonova hrama naziva se Drugi hram, ili po imenu judejskoga kneza – Zerubabelov hram. Zapravo, cijela druga priča je satkana oko Drugoga hrama i svodi se na dugo čekanje da se Jahve vrati u Jeruzalem. Kad su Babilonci rušili Salomonov hram, prorok Ezekiel svjedoči kako “Slava se Jahvina vinu iz grada…” (Ezekiel 11,23) Na povratak Jahve na Sion trebalo je čekati, ali ne uzalud, jer Bog uvijek ispunjava svoja obećanja. N. T. Wright piše: “Veliko pitanje za Židove Drugoga hrama nije bilo: ‘Možemo li više saznati o Bogu?’ – jer su dobro poznavali Boga Abrahama, Izaka i Jakova – već: ‘Kad će se Bog vratiti u Hram?’”² U nekoliko navrata, baš kao što su odvođeni u Babilon, Judejci su se vraćali u svoju domovinu.

U vrijeme perzijskog kralja Kira 538. g. pr. Kr. počinje povratak Judejaca u njihovu zemlju pod vodstvom knezova Šešbasara i Zerubabela. Kralj Kir je vratio povratnicima sve zlatno i srebrno posuđe³ Salomonovog hrama i objasnio zašto je tako postupio: “Ovako veli perzijski kralj Kir: ‘Sva zemaljska kraljevstva dade mi Jahve, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim Dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim! Neka ide u Jeruzalem u Judeji i neka gradi dom Jahvi, Bogu Izraelovu, Bogu koji stoluje u Jeruzalemu.’” (Ezra 1,2.3) U Ezrinoj knjizi slijedi detaljan popis povratnika u Jeruzalem. Iste godine sagrađen je žrtvenik na mjestu gdje je bio u Salomonovom hramu, a iduće su postavljeni temelji Drugoga hrama. (Ezra 3)

Ali, pojavili su se i problemi. Susjedi Samarijanci ometali su gradnju i tužakali ih na perzijskom dvoru, jer im Judejci nisu dopustili da im se pridruže u gradnji. Trinaest godina od početka gradnje nastupila su previranja i u Perzijskom Imperiju. Kad je Darije Veliki ponovno uspostavio red, ohrabrio je nastavak izgradnje hrama u Jeruzalemu.⁴ Hram je dovršen i Pasha je slavljena 515. godine. (Ezra 6,1.19-22) Međutim, posao još nije bio dovršen. Trebalo je prije svega reformirati duhovno stanje povratnika i podići obrambene zidove u Jeruzalemu. Tu priskaču u pomoć svećenik Ezra, koji je zajedno s pomagačima, a po nalogu perzijskog kralja Artakserksa I., 458. g. pr. Kr.⁵ putovao u Palestinu. Kasnije se angažirao i ugledni peharnik na perzijskom dvoru, Nehemija. Nehemija je odmah po dolasku u Jeruzalem po noći obilazio zidine i uz molitvu planirao obnovu. (Vidi Nehemija 1 i dalje) Bog je i preko proroka hrabrio svoj narod da ustraju.

Bog opominje i hrabri preko proroka

Bog je opominjao i hrabrio svoj narod i prije nego što su odvedeni u ropstvo. Prorok Izaija piše oko 150 godina prije prvog odvođenja Judejaca u Babilon. Čudno je takvo djelovanje u vremenu, ali tako može postupati samo Onaj koji poznaje kraj od samoga početka. Židovski povjesničar Josip Flavije smatra da je Kir Veliki dopustio povratak Judejaca iz babilonskog progonstva nakon što je pročitao što je Izaija napisao o njemu. (Izaija 45) U sredini Izaijine knjige (28-35 poglavlje) opisano je šesterostruko jadikovanje nad Jeruzalemom zbog loših odluka izraelskih kraljeva koji su se u vremenima krize i neizvjesnosti priklanjali ljudskim saveznicima, a ne Jahvi, Bogu Abrahama, Jakova i Izaka. Posljedica takvog opredjeljenja je ropstvo. Ali Bog je želio da zatočeništvo bude Njegovom narodu životna škola, a ne trajno stanje, te stoga najavljuje i obećava izbavljenje iz Babilona. Završni dio Izaijine knjige počinje riječima utjehe iz 40. poglavlja, koje su tako dojmljivo uglazbljene u Händelovom oratoriju “Mesija”:

“Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, vičite mu da mu se ropstvo okonča, da mu je krivnja okajana, jer iz Jahvine ruke primi dvostruko za sve grijehe svoje. Glas viče: ‘Pripravite Jahvi put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu. Nek se povisi svaka dolina, nek se spusti svaka gora i brežuljak. Što je neravno, nek se poravna, strmine nek postanu ravni. Otkrit će se tada slava Jahvina i svako će je tijelo vidjeti, jer Jahvina su usta govorila.’” (Izaija 40,1-5)

Do kraja knjige slijede opisi Mesije i blagoslova Njegove vladavine, jer uzvišeni Bog prebiva među svojim narodom. Šteta što Judejci Drugoga hrama nisu u ropstvu stekli potrebnu životnu mudrost i duhovnu orijentaciju da bi prepoznali Mesiju u Isusovom djelu. Nisu shvatili da Bog spašava žrtvom, a da Njegova dobrota vodi na pokajanje (Rimljanima 2,4) pa zato nisu shvatili ulogu Jahvinog Sluge koji “Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.” (Izaija 53,3-5)

Ono što povijesnom Izraelu okupljenom oko pobožnosti Drugoga hrama nije bilo jasno i ostvarivo, postaje temeljem Božje spasonosne objave u djelu Isusa Mesije, djelu koje obuhvaća sve narode na cijelom svijetu. I drugi su Božji vjesnici -proroci – opominjali, tješili, hrabrili i najavljivali slavu Drugoga hrama, ali čini se da Judejci nisu prepoznavali izvornu narav Božjih obećanja te su stoga prolazili kroz nevolje koje su mogli izbjeći.

Prorok Ezekiel je suvremenik proroka Daniela i odveden je u Babilon u drugom odvođenju zarobljenika, zajedno s kraljem Jojakinom 597. g. pr. Kr. (Ezra 1,2). On u ropstvu hrabri Judejce usporedbom u kojoj uspoređuje oporavak odlomljene cedrove grančice s obnovom Judejaca (17,22-24), najavljuje Mesiju kao Izraelovog Pastira (34.35) i detaljno opisuje budući hram (40-48).

Bog preko proroka hrabri i nakon ropstva, naročito tijekom izgradnje hrama. Hagaj najavljuje: “‘Slava ovoga drugog Doma bit će veća nego prvoga’ – riječ je Jahve nad vojskama. ‘I na ovom ću mjestu dati mir’ – riječ je Jahve nad vojskama.” (Hagaj 2,9) Zapazimo kako prorok izravno ističe da će Drugi hram, taj koji se upravo gradi, biti slavniji od Salomonovog, koji je važio za najljepšu građevinu onoga doba. Sigurno je takvo obećanje ohrabrilo graditelje. Prorok Zaharija dirljivo poručuje: “Hej, Sione, koji živiš kod kćeri babilonske, spasi se! Tko vas dira, dira mi zjenicu oka. … Kliči i raduj se, Kćeri sionska, jer evo, dolazim usred tebe prebivat – riječ je Jahvina.” (Zaharija 2,11- 14) Prikazom slavlja kod ustoličenja kralja, prorok opisuje dolazak Mesije u Jeruzalem: “Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.” (Zaharija 9,9) Dok se Drugi hram gradio i slavila se prva Pasha, Judejci su vjerojatno priželjkivali neko nadnaravno Božje očitovanje kao potvrdu njihovog religijskog središta. Ali ništa se od toga nije dogodilo.

Problem praznoga Hrama

Čini se da je sve bilo na svojemu mjestu i da povratak u Judeju teče prema planu, ali u Drugom hramu nije bilo simboličkog i stvarnog prikaza Božje prisutnosti. N. T. Wright nabraja što je sve izostalo: “Nikad nismo čuli da je stup od oblaka i ognja, koji je pratio Izraelce kroz pustinju, sada vodio narod iz njihova ropstva. Ni u kom trenutku nismo čuli da se YHWH sada slavno vratio na Sion. Nikada nije Dom bio opet ispunjen oblakom koji zastire Njegovu slavu. Ni u kom trenutku nije ponovno sagrađeni hram bio sveopće slavljen kao istinsko obnovljeno Svetište o kojemu govori Ezekiel. Značajno je i to da nikada nije izvojevana odlučujuća pobjeda nad izraelskim neprijateljima, niti je ustanovljena općeprihvaćena kraljevska dinastija.”⁶ Ovaj raskorak između onoga što su opisivali i obećavali proroci i stvarnoga stanja u hramu i državi bio je više nego zbunjujuć. Bilo je onih koji su prema savjetu proroka Daniela i dalje strpljivo čekali i nadali se. Ali najveća iznenađenja tek slijede.

Antioh Epifan žrtvuje svinje u Hramu

Dok su Palestinom vladali Perzijanci i Egipćani, vjerska je tolerancija bila na visokoj razini. Kad su zavladali Sirijci, nastojali su učvrstiti svoju vladavinu nametanjem helenističkog svjetonazora svim osvojenim krajevima. Tako je Antioh IV. Epifan 168. g. pr. Kr. orobio Hram i natjerao velikog svećenika da na oltaru žrtvuje svinje. Mnogi su Židovi radije umrli nego da bi obeščastili svoje svetinje. Ovi su događaji znatno utjecali na povjerenje i nadu Judejaca u duhovnu obnovu hramske pobožnosti i obnovu svoje države. Neki su se od njih, kao Juda Makabejac, latili oružja i potjerali Sirijce iz Jeruzalema, da bi 164. g. pr. Kr. slavili hanuke – ponovno posvećenje hrama. Ali ni tada nije bilo vidljivih znakova Božje prisutnosti u Drugom hramu.

Ellen G. White jasno opisuje njihov osnovni problem: “Premda su željeli dolazak Mesije, Hebreji nisu pravilno razumjeli Njegovo poslanje. Oni nisu tražili oslobođenje od grijeha, već oslobođenje od Rimljana. Očekivali su Mesiju da dođe kao osvajač, da slomi silu tlačitelja i uzdigne Izrael do svjetskog kraljevstva. Tako je bio pripremljen put da odbace Spasitelja.”⁷ Teško im je bilo ispravno shvatiti dojmljiva i određena proročanstva koja su obećavala cjelovit napredak i dolazak Mesije. Činilo se da izlaza iz poteškoća ima sve manje, a da je duhovna tama sve gušća.

Međutim, bez obzira na dugo čekanje, silno i slavno izbavljenje je bilo na pomolu. Sva proročanstva o slavi Drugoga hrama bit će nadmašena stvarnim dolaskom Isusa Mesije, koji sada doslovno stanuje na Zemlji. On rješava sve dvojbe i tegobe uspostavljanjem Božjeg/nebeskog kraljevstva na Zemlji, baš kao što se molimo: “Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji.” (Matej 6,10)

Osvježeni židovski monoteizam u Isusu Kristu, Emanuelu

Događaj Isusa Mesije se mogao jasno prepoznati u izvornim očekivanjima Judejaca Drugoga hrama i točno locirati prema određenim proročanstvima. Toga koji je nedostajao Drugome hramu, Mesiju, rodit će djevica, a On će se zvati Emanuel – “S nama Bog” (Izaija 7,14; usp. Matej 1, 22.23); mjesto rođenja bit će Betlehem (Mihej 5,1; usp. Matej 2,1); u ranom djetinjstvu će biti u životnoj opasnosti (Jeremija 31,15; usp. Matej 2,16-18); zbog toga će na neko vrijeme izbjeći u Egipat (Hošea 11,1; usp. Matej 2,14.15); Mesija dolazi iz Judina Plemena i sjeda na Davidovo prijestolje (Postanak 49,10; usp. Luka 3,33; Hebrejima 7,14) 10⁸ Međutim, to Dijete – Isus – koje sjeda na Davidovo prijestolje ima još imena. On je “Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni” (Izaija 9,5; usp. Matej 25,31; Filipljanima 2,9-11; Ivan 1,1; 14,9.11; Kološanima 1,15.16; Ivan 14,27; Otkrivenje 11,15), što određuje duhovnu narav Njegove vladavine. Njegova je misija u uspostavljanju Božjeg ili nebeskog kraljevstva na Zemlji. Ali ovaj Vladar ne osvaja silom, niti prolijeva krv svojih podanika da bi došao na vlast; On privlači bezuvjetnom ljubavlju svoje, ne podanike, već sunasljednike i lije umjesto njih svoju krv na stupu srama – križu. Ovo je najuzvišeniji prikaz posebnosti Mesije Isusa koji je naširoko opisan u Bibliji.

Stari su proroci najavljivali i opisivali Mesiju, Izbavitelja Izraelskog naroda i cijeloga svijeta. Umjesto da Ga hvale za dobro koje donosi, Mesiju će: mrziti bez razloga (Psalam 35,19; usp. Ivan 15,24.25); izdati (Psalam 41,10; usp. Luka 22,47.48); krivo optužiti (Psalam 35,11; usp. Marko 14,57.58); pljuvati i udarati (Izaija 50,6; usp. Matej 26,67); razapeti s kriminalcima (Izaija 53,12; usp. Matej 27,38); a On će se moliti za svoje zločinitelje (Psalam 109,4; usp. Luka 23,34). Iako su Ga ubili, Mesija uskršava (Psalam 16,10; usp. Matej 28,2-7; Djela 2,22-32), uzlazi na Nebo (Psalam 24,7-10; usp. Luka 24,51; Djela 1,9-11) i sjeda s desne strane Bogu kao Bog i Sin Čovječji (Psalam 110,1,2; Daniel 7,13.14; usp. Marko 16,19; Matej 22,44).

O značenju izraza “Sin Čovječji” Ellen G. White piše: “Time što je uzeo našu prirodu, Spasitelj se povezao s čovječanstvom vezom koja se neće nikad raskinuti. On je povezan s nama kroz svu vječnost.”⁹

Osim ovih pojedinačnih opisa najavljenog i posvjedočenog Mesije Isusa, moramo spomenuti četiri pjesme o Sluzi Jahvinom iz Knjige proroka Izaije od 42. do 55. poglavlja, koje izravno opisuju čežnju i potrebu svih vjekova, Boga Isusa Mesiju koji osvježava židovski monoteizam novom objavom jednoga Boga.

Najavom i prepoznavanjem Božje samoobjave, u ovom povijesnom i spasonosnom okružju stvarana je istina o Trojednom Bogu. U tom kontekstu valja i razumijevati biblijske tekstove koji govore o odnosu Boga Oca i Boga Sina. U ovoj objavi dominira Božja spasonosna aktivnost, dok “anatomske” analize božanske naravi, kao i navodna hijerarhija unutar Trojednog Boga ostaju neprimjerene.

N. Thomas Wright izvrsno zaključuje: “Davno prije nego što je itko spominjao ‘narav’ i ‘supstanciju’, ‘personu’ i ‘Trojstvo’, prvi su kršćani tiho ali jasno otkrivali da ono što su osjećali da moraju posvjedočiti o Isusu (i Svetome Duhu), mogu jasno izreći kroz židovski narativ o Bogu, Izraelu i svijetu, i to židovskim govorom o Duhu, Riječi, Tori, Prisutnosti/ Slavi, Mudrosti i sada Mesiji/Sinu. Izgledalo je da su otkrili Isusa unutar već postojećih židovskih monoteističkih kategorija. Činilo se kao da su te kategorije načinjene za Njega. One su Mu pristajale kao rukavica ruci … i odgovarale su ljudskom i zemaljskom Isusu. Novozavjetni pisci nisu pisali o nekom nejasnom ‘Kristu vjere’. Bio je to Jedan i jedini Isus osobno.”¹⁰

Prepoznata slava Drugoga hrama

Sâm po sebi Hram nije mogao zaštititi od bezbožnih i pogubnih utjecaja, ali je upućivao na izvornu duhovnost kojoj je središte jedan Bog. I to se upravo dogodilo u djelu Isusa Krista. On je pružio predokus novog stvorenja i zorno pokazao što se događa na Zemlji kad Bog vlada i boravi s čovjekom. Isus je svojim djelovanjem približio Nebo Zemlji. Neprijateljstva između Rimljana i Židova nestaju. Žalosni su ohrabreni, a o zanemarenima se vodi briga. Slijepi vide, a hromi skakuću. Nigdje nema gubavaca. Da ne bi tko pripisivao ove promjene slučaju ili prirodnim procesima oporavka i napretka, tu i tamo – uvijek u svrhu osvjedočenja – Isus bi ponekog uskrsnuo iz mrtvih, i tako se u Evanđeljima nižu nevjerojatni primjeri i prizori stanja u koja je Bog izravno uključen. Nebo je blizu Zemlji u Isusu Mesiji.

Središnji događaj u povijesti ljudskoga roda je doslovni dolazak Boga u liku Isusa iz Nazareta među judejski narod, a time i među cijelo čovječanstvo. Simboli Božje prisutnosti u izraelskim svetištima, kao šekina iznad zavjetnog kovčega u Svetinji nad svetinjama šatora ili Hrama, sada više nisu potrebni, jer sada Bog djeluje kao Emanuel – “s nama Bog”. (Matej 1,23)

Jedina i najuzvišenija Božja prisutnost Drugoga hrama je Isus, Mesija čija je misija u znaku hramskog djelovanja. Uistinu, u Njemu slava Drugoga hrama nadmašuje slavu Salomonovog i svakog drugog svetišta. Tu slavu Drugoga hrama prepoznali su mnogi Židovi – kao što su Isusovi apostoli, osobito apostol Pavao koji je najopširnije pisao o tome, tisuće drugih Židova, a kasnije i ostalih naroda koji postaju Njegovim sljedbenicima jer Ga smatraju Bogom. Oni niti ne pomišljaju kompromitirati ili gubiti vjeru u Boga Abrahama, Izaka i Jakova, već je upotpunjuju. Sjećaju se Isusovih riječi: “Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’?” (Ivan 14,9)

Nakon Isusovog “uosobljenja” – posebnog rođenja, iznimnog života, pobjedničke smrti, uskrsnuća i uzašašća, nitko i ne pomišlja raspravljati o navodnoj hijerarhiji unutar Trojednog Boga i Njegovoj naravi, ili “utvrđivati Božji DNK”. Jedini primjereni odaziv jesu pjesme hvale. Cijelo Nebo pjeva. Njegovi sljedbenici pjevaju – i u tamnicama, i na lomačama, i pred zvijerima, te sa žudnjom očekuju potpuno uspostavljanje Božjeg kraljevstva na Zemlji. Sve je u znaku divljenja dragom Bogu objavljenom u drugoj velikoj priči. Tako se poštuje Božje sveto tlo kod gorućeg grma.

U sljedećem članku čitajte o još jednom osvježenju židovskoga monoteizma u objavi Boga Svetoga Duha u posljednjoj velikoj priči – od osnutka Crkve do obnovljene Zemlje. Bit će to završni motiv u objavi Trojednoga Boga u povijesti spasenja.

Dragutin Matak

Svaki se tekst ispravno razumije u svojem izvornom kontekstu, ili u okružju vremena u kojem je napisan. Autor, jezik, razlog pisanja, vjerske i političke te društvene prilike odlučujući su u shvaćanju poruke koju tekst prenosi. Važno je utvrditi na koja je pitanja tekst odgovarao prvim čitateljima i koje su bile njihove svjetonazorske vrijednosti, uvjerenja i nade. Nikakve kombinacije i improvizacije s tekstom i kontekstom ne jamče uspjeh u razumijevanju sadržaja. Primjerice: neko kinesko štivo ne čitamo u kontekstu ruske književnosti, iako su ti narodi susjedi. Poštivanje načela komunikacijskog konteksta sprečava učitavanje stranih misli u izvorni tekst.

Šteta što se biblijski tekst koji govori o Trojednom Bogu ne čita na ovako jednostavan način. Bez odgovarajućeg poštivanja judeokršćanskog konteksta u Sveto pismo se učitavaju sadržaji koji se tamo ne nalaze. Razmotrimo ukratko zanemarivanje izvornog judeokršćanskog biblijskog konteksta u nauku o Trojednom Bogu, kao posljedicu neodoljivog utjecaja grčke filozofije — Platona, Aristotela i stoika. U kršćanstvu se tradicionalno držida je nauk o Svetom Trojstvu oblikovan u prvih pet stoljeća. Uistinu, tada je zabilježena iznimna aktivnost u raspravljanju o ovoj temi, a to je vrijeme kad naučavaju i pišu crkveni oci. Po njima se i cijelo razdoblje naziva patrističkim dobom, prema grčkoj riječi pater, otac.

Patrističko Doba

Ugledne kršćanske pisce i teologe do petog stoljeća nazivamo crkvenim ocima. Obično ih razlikujemo prema jeziku kojim su pisali¹. Svi su se oni izjašnjavali o heretičkim učenjima ² svojega vremena te su tako oblikovali svoja učenja, od kojih su neka na crkvenim saborima proglašavana dogmama. Na prvom saboru u Niceji 325. godine, kojeg je sazvao rimski car Konstantin I. Veliki, u oblikovanju nauka o Svetom Trojstvu istaknuo se Atanazije Aleksandrijski u raspravi s libijskim svećenikom Arijem. Arijanizam je proglašen krivovjerjem i ostao je povodom za sukobe među kršćanima u 4. i 5. stoljeću. I sami branitelji nauka o Trojednom Bogu teško su se usuglašavali, ili uopće nisu, o značenju izraza kojima su opisivali Boga Oca, Sina i Svetoga Duha – poznati je primjer izraz Filioque. Smatralo se da bi “neprecizan novozavjetni govor valjalo zamijeniti preciznijim govorom grčke filozofije” i stoga su uvođeni termini kao usia (bît, narav, suština), homousia (ista narav), hipostasis (supstancijalna stvarnost) i desetine drugih. Tko ne bi promišljao na takav način, smatrao se neinteligentnim. Pored ovakvih intelektualnih rezervi prema biblijskim izvorima, bila je rasprostranjena i netrpeljivost prema Židovima.

Iako otvorena neprijateljstva prema Židovima nisu postojala u vrijeme pisanja Novoga zavjeta, na samom početku drugog stoljeća rani crkveni oci Ignacije i Barnaba počinju javno osuđivati judaizam. Samuele Bacchiocchi temeljito dokumentira stanje u to doba: “Dok Ignacije osuđuje ‘judaizam’ nekih kršćana, Barnaba potpuno odbacuje ‘judaizam’ kao teološki i društveni sustav.”³

“Barnaba napada Židove na dva načina: kleveće ih kao narod i lišava njihova religijska vjerovanja i običaje povijesne vrijednosti na taj način što alegorizira njihovo značenje.”⁴ U tom je raspoloženju otpočeo i proces zamjene svetkovanja subote za nedjelju. Hoće li ovakvo ozračje utjecati i na oblikovanje patrističkog učenja o čovjeku i Bogu?

Postojao je i određeni otpor kršćanskih mislilaca na unošenje grčke filozofije u kršćansku religiju. Jedan od najglasnijih je bio Tertulijan iz Kartage (160.—220.) On se nije slagao s apologetima koji su “nastojali odgovoriti na pitanje ‘kakav je Bog’ pribjegavajući izrazima onodobnog srednjeg platonizma. … Nasuprot tome, Tertulijanov Bog nije Bog kojega se može imenovati i spoznati: u tome je njegova teologija rastavljena od svakog platonizma i ukorijenjena duboko u biblijsku tradiciju, obnavljajući židovsko i kršćansko shvaćanje o osobnom i živom Bogu.”⁵ Međutim, grčki je utjecaj bio toliko snažan da se ni Tertulijan nije uspio dovoljno udaljiti od filozofije koju je kritizirao i graditi svoju teološku misao na židovskom monoteizmu. U tome su ga sprečavali sukobi sa Židovima i moda gomilanja novih, nebiblijskih teoloških izraza kao posljedica prevladavajućeg utjecaja grčkog svjetonazora. Njegova formula “jedna supstancija u tri Osobe” pribavila mu je titulu oca latinske trinitarne terminologije.

I danas neki suvremeni znanstvenici ističu ulogu grčke znanstvene spoznaje u kršćanstvu: “Ideja da bi bilo koji ozbiljan kršćanski mislilac makar i pokušao formulirati svoj svjetonazor samo na temelju Biblije je smiješna.”

Fernando L. Canale izravno opisuje utjecaj svjetonazora grčke filozofije na kršćansku misao: “Intelektualnu podlogu za kršćanski nauk o Bogu dala je grčka filozofija, posebno Platonov i Aristotelov sustav, zajedno s određenim utjecajem stoika.

Platonizam je neoplatonističkom reinterpretacijom svoje misli izvršio glavni utjecaj na patrističku misao. Aristotelizam je odigrao ključnu ulogu u srednjovjekovnoj teologiji. Činjenica je da je do kraja dvadesetog stoljeća gotovo svuda bilo prihvaćeno metodološko uvjerenje da se razumijevanje kršćanske teologije treba temeljiti na izvanbiblijskim filozofijama.”⁶ Isti autor navodi još nekoliko primjera: “U Augustinovim je djelima patristička sinteza neoplatonizma i Svetoga pisma dosegla najjasniju i najpoznatiju formulaciju. … Na toj osnovi Augustin je doktrinu o Trojstvu formulirao u svojoj knjizi De Trinitate (O Trojstvu).” “Teološka razmatranja tijekom srednjeg vijeka na sustavan su način izrazila logične posljedice Augustinove sinteze.

Međutim, za razliku od Augustina, Toma Akvinski (1225.—1274.), najpoznatiji predstavnik skolastičke teologije, razvio je svoju teologiju na Aristotelovom filozofskom temelju.” U nekim kršćanskim sredinama utjecaj grčke filozofije i danas ostaje odlučujući u oblikovanju ključnih doktrina.

Kritike atrističkih nebiblijskih stavova

“Nova filozofska kretanja bila su sve kritičnija prema platonističko-aristotelovskoj tradiciji na kojoj se temeljilo klasično razumijevanje Boga i teologije. Na osnovi Kantove, Hegelove i Whiteheadove misli, liberalni avangardni teolozi stvorili su nova teološka tumačenja.”⁷ Dakle, u naše vrijeme suvremeni filozofi kritiziraju stare filozofe te nude svoja rješenja, pa se stoga pitamo je li se išta značajno promijenilo. Čini se da smo opet na istom – filozofija uvjetuje teološku misao o Bogu, a izvorni biblijski kontekst se zanemaruje.

Zapaženu kritiku patrističkog nauka o Trojednom Bogu autoritativno daje jedan od najpoznatijih bibličara današnjice, škotski teolog Nicholas Thomas Wright. Nasuprot grčke filozofije u kršćanskoj misli, on uspješno dokazuje da je judaistički svjetonazor jedina prirodna misaona sredina za razumijevanje kršćanskog biblijskog učenja.

“Rani su kršćani … odbijajući promišljati o bilo kojem drugom bogu osim Bogu Abrahama, Izaka i Jakova bili potaknuti Duhom služiti se Isusovim jezikom koji je uzet iz židovskih naslijeđa i tradicionalnih načina čitanja Pisma. …Pisci Novoga zavjeta ponudili su izvornu teologiju Trojstva bez potrebe da se služe bilo kojim od tehničkih termina koji će biti prihvaćeni u kasnijim stoljećima. Štoviše, kada razumijemo kako njihov jezik funkcionira, otkrivamo da postiže daleko bolje rezultate nego kasnije formulacije.”⁸ (Naglasci D. M.)

“Ironija je što je židovsko misaono okružje i značenje bilo pogrešno shvaćeno i tako brzo zaboravljeno unutar Crkve, dok su se crkveni oci hrabro trudili izraziti istinu, ali s jednom rukom, jer im je druga, ona biblijska, bila zavezana na leđima. A sada, krunska ironija: Nakon duge tradicije ortodoksne teologije koja je ‘daleko od svoga doma’ izražavala kršćansku istinu na nebiblijski način patrističkim i kasnijim formulacijama, sada se nama kaže, ako želimo ići u prošlost i utvrditi značenje Novoga zavjeta u njegovom kontekstu – drugim riječima, u svijetu judaizma Drugog hrama – da ćemo otići ‘daleko od svoga doma’. Kažu nam da ne budemo smiješni, jer da su ova značenja bila u skladu s Božjim namjerama, ne bi bila zaboravljena već dvije tisuće godina.” Ovo je klasičan primjer transformacije zablude u “svetu” istinu. Isti autor opominje i kaže “da se sistematski teolozi bolje snalaze u patrističkim konceptima i da bolje razumiju tehničke termine nego biblijske za koje su pretpostavili da manje vrijede pri ozbiljnom konstruktivnom sistematiziranju. Možda su im, dok su studirali, to rekli njihovi postprosvjetiteljski biblijski učitelji.”⁹

Zapravo, sama upotreba teoloških izraza nije toliki problem, jer sistematska teologija mora imati svoju terminologiju. Problem nastaje u srazu između dvaju svjetonazora, židovskog i grčkog, u kojem grčki prevladava i izravno utječe na kršćanski nauk. Isto tako, bilo bi grubo reći da su crkveni oci “poganizirali” nauk o Svetom Trojstvu, ali su ga lišili bitnih sadržaja zanemarivanjem stvarnog, povijesnog, judeokršćanskog biblijskog konteksta. Ponovimo: Zdušno su se trudili “izraziti istinu, ali s jednom rukom, jer im je druga, ona biblijska, bila zavezana na leđima.”⁹

Sukob dvaju svjetonazora

Židovski je svjetonazor potiskivan na sve načine, da bi se u taj prostor useljavala suvremena, popularna i “znanstvena” misao grčkih filozofa. Grčko gledanje na svijet postajalo je norma za razumijevanje biblijskog teksta kojega su pisali pobožni i Bogom odabrani Židovi, kao što su apostoli Petar, Pavao i drugi. Međutim, kad razmotrimo razlike između biblijskog i grčkog svjetonazora, zanemarivanje izvornog konteksta Svetoga pisma postaje jasnije.

Grci su mnogobošci, a Židovi strogi monoteisti; za Grke je Bog čisti duh koji nema veze s materijalnim, a kod Židova Bog je Duh, ali i Stvoritelj svega što postoji, i povrh toga se utjelovljuje; prema Platonu tijelo je tamnica duše, a Židovi i autori Novoga zavjeta opisuju čovjeka holistički, kao biće duha, duše i tijela. Još od vremena Staroga zavjeta Božja zapovijed o izboru hrane i pića jasno govori o važnosti čovjekovog tijela. U srazu tih svjetonazora otvarali su se trajni problemi. Štetni su kompromisi bili neizbježni.

Drugim riječima: kad su prvi kršćani svojim grčkim suvremenicima objašnjavali biblijsko, holističko razumijevanje čovjeka, učeni su ih filozofi uvjeravali da to nema smisla i da će ih obrazovani ljudi ismijati, jer “sadašnji svijet prostora, vremena i materije je svijet iluzija, treperavih sjena u pećini, a čovjekova najprimjerenija zadaća je približiti se istinskoj stvarnosti koja je s onu stranu prostora, vremena i materije. Prema Platonu, to je stvarnost vječnih formi.”¹¹ Na tim su temeljima u kršćanstvu nastale dogme o zagrobnom životu duše, čistilištu, posredovanju za mrtve i slično. Biblijsko učenje o smrti i uskrsnuću stavljeno je u drugi plan ili je zanemareno. N. T. Wright upućuje na neprihvatljivost ovakvog učenja: “Mnogi su ohrabreni smatrati kako je pobjeda nad smrću bijeg duše iz mrtvoga tijela. To je opasna laž. Uskrsnuće pobjeđuje smrt.”¹² Ovako je prošao čovjek pod utjecajem grčke filozofije na biblijski nauk. Ništa bolje se neće dogoditi ni s Bogom. Kad se promišljalo o Bogu, onda su sljedbenici tog popularnog svjetonazora nametali kršćanima čitav niz pitanja na koja Sveto pismo ne daje odgovore.

Pogrešna i neumjesna pitanja

Bog se u Bibliji objavljuje osobno u povijesti i stvarnome životu, dok su grčki filozofi boga stavljali u sferu uzvišene duhovnosti daleko od svakodnevice i materijalne stvarnosti. Analitički nastrojene zagovornike grčke filozofske misli najviše je zanimala “anatomija” božanskoga bića, a kombinatorika o Trojednome Bogu postala je spekulativna poslastica. U skladu sa svojim svjetonazorom postavljali su pitanja: Kako Bog može biti jedan i trojstven? Na koji su način trojica jedan ili jedan trojica?

Jesu li svi iste naravi i tvari? Ako su si slični, kako su si slični? Ako su različiti, po čemu se razlikuju? Tko je prvi u božanskome triju? Tko je, kada i od koga postao i tko iz koga vječno proizlazi? Tko je od njih osoba, a tko neka vrsta sile? …

Na ova i njima slična pitanja Biblija jednostavno ne nudi odgovore , ali kad se, uz pomoć Crkve¹³ čita u kontekstu filozofske misli, onda se još i da nategnuti koji argument. Međutim, biblijski govor o Bogu je uvijek u okružju stvarnih povijesnih prilika, te ulazi u živote stvarnih ljudi na konkretnim zemljopisnim mjestima. Brojiti Bogu crvena krvna zrnca i određivati Njegov genetski kôd krajnje je neprimjereno. Dok je Bog zauzet obnovom našeg planeta i uspostavljanjem izgubljenog ljudskog dostojanstva, čovjek Mu ne zahvaljuje niti Ga proslavlja, već Ga rastavlja na sastavne dijelove i propituje se o onome što mu je ionako nedostupno. Umjesto da se s poštovanjem ugleda na Boga, prispodobljuje Ga sebi. Takvim se pristupom Bogu ne poštuje sveto tlo kod gorućeg grma. (Postanak 3) Kad danas raspravljamo o Svetom Trojstvu na patristički način, plešemo u kolu koje vodi Platonova i Aristotelova filozofija, a mi možda čak i mislimo da ispravno čitamo Bibliju. Bez judeokršćanskog biblijskog izvora lutamo “daleko od svojega doma”.

Biblijski kontekst nauka o Trojednom Bogu

Kako onda promišljati o Bogu? Zapazimo sljedeći okvir za biblijsko promišljanje o Bogu: “Objavu koju je Bog o sebi dao u svojoj Riječi dobili smo da o Njemu razmišljamo. Mi se možemo truditi razumjeti Boga. Ali, ne zavirujmo iza toga! I najviši um bi se mogao napregnuti do krajnjih granica, stvarajući razne pretpostavke i nagađajući o Božjoj naravi, međutim, njegov će napor ostati besplodan. Ovaj nam problem nije povjeren da ga rješavamo. Nema tog ljudskog uma koji bi bio sposoban shvatiti Božju narav. Neka se nitko ne upušta u takva nagađanja. Šutnja će u ovom slučaju značiti rječitost. Svemogući Bog ne može biti predmetom raspravljanja.”¹⁴

Prirodan i jedino prihvatljiv kontekst za razumijevanje Svetoga pisma je judaistički, Isusov i apostolski. Iako se sâm izraz “Trojstvo” ne spominje u Bibliji, nauk o Trojednom Bogu je duboko i skladno objavljen u biblijskim izvještajima. U nastavcima koji slijede razmatrat ćemo tri velika i jedan opći biblijski izvještaj – od Raja do Raja. Tri su velika biblijska izvještaja – priče: (1) od Abrahama preko Egipta do Kanaana; (2) od Babilona do Mesije; i (3) od osnivanja Crkve do obnovljene Zemlje. U svakom od ovih velikih biblijskih izvještaja Bog se objavljuje na jedinstven način: Kao Jahve, Bog Abrahama, Izaka i Jakova; kao Mesija Isus; i kao Sveti Duh. Takvom shvaćanju o Bogu strana je spekulativna filozofska misao, a biblijski se prikazi o Trojednom Bogu razumiju u okviru Božjeg trajnog djelovanja na spasenju svega što je ugroženo grijehom.

Duboko uvažavanje Boga osnovna je sastavnica ovoga pristupa.

Dragutin Matak

_____________