Seljak je toliko bio zapanjen svime što je čuo da je odmah probudio svoju ženu. Ona je na to insistirala da iskušaju obećanje. Tako su molili: “O, Bože, kad bismo samo mogli imati jedno stado od tisuću ovaca to bi nam bilo dosta da više ne budemo siromašni. Hvala.” Tek što su izgovorili molitvu kad su izvana začuli blejanje velikoga stada. I gle čuda, svuda oko kuće se nalazilo tisuću grla najzdravije stoke.

Iduća dva dana seljak je bio izvan sebe od ushićenja. Cijelo je vrijeme bio između slavljenja Boga i skrbi za svoje novo blago. Trećega se dana popeo na brežuljak iza kuće da pronađe mjesto za novi tor kada je pogledao prema susjedovu posjedu. Začudio se kada je na susjednome brdu ugledao stado od dvije tisuće prekrasnih ovaca. Istoga je trenutka nestalo njegove radosti i pojavila se zavist. Te se večeri vratio kući loše raspoložen, odbijajući čak i večeru. Nije mogao zaspati, jer kad god bi sklopio oči vidio bi susjedovo veće stado.

Međutim, negdje iza ponoći seljak se sjetio kako je anđeo obećao ispunjenje tri želje. Tako se ponovno obradovao i usredotočio na svoju situaciju. Ispitao je svoje srce i pronašao da je pored želje za dobrim životom imao i duboku čežnju da ima potomstvo. Tako se po drugi put pomolio: “Milostivi Bože, ako je to tvoja volja podari nam dijete.” I nije prošlo mnogo, njegova mu je žena došla s viješću da nosi bebu.

Sljedeći su mjeseci prošli u nepomućenoj radosti toga doma. Na dan rođenja svoga sina priredili su veliko slavlje. Nakon toga su ga odnijeli u sinagogu, prema običaju, i tako je svima obznanjena njihova velika radost.

Tek što su se malo primirili nakon tolikog uzbuđenja, kada je njihov susjed zakucao na vrata: “Bog je stvarno bio milostiv ovdje u našemu kraju. Jučer su mi se rodila dva sina! Slava neka je bogu!” Na te riječi seljaka je obuzela teška ljubomora. Ali ovoga puta mračni osjećaji nisu odlazili. Kasno te večeri on je usmjerio svoje misli Bogu i izgovorio svoju treću želju: “Gospodine, molim te izvadi mi jedno oko!”

Tek što je izgovorio te riječi, ponovno se pojavio onaj anđeo. “Zašto, o sine Abrahamov, zašto si pun tako mračnih želja?” S gnjevom još uvijek na licu seljak je bez imalo straha odgovorio: “Ne mogu podnijeti napredak svojega susjeda! Rado žrtvujem jedno svoje oko u nadi da će on izgubiti oba i neće moći uživati u onome što ima!” Zatim je uslijedila duga tišina. U očima anđela pojavile su se suze. “Zašto si priliku za blagoslov okrenuo u vrijeme boli? Tvome se trećemu zahtjevu neće udovoljiti. I to nije zato što Bog nije dosljedan, već zato što je pun milosti. Ipak, znaj ovo, jadni čovječe: ti nisi donio žalost samo sebi i bližnjima, već samome Božjemu srcu!”

Koja je pouka ove priče? Najčešća optužba za sve zlo koje muči naš svijet obično pada na Stvoritelja. Ali ovdje jednostavno razumijemo temeljni problem čovječanstva – ljudsko srce koje zavidi, koje je pohlepno i vječito nezadovoljno svojim stanjem. Tu je korijen svih nevolja. Od zavisti između braće u kući, preko odnosa sa susjedima, sukoba među političkim strankama, sportskim navijačima, bogaćenja moćnika na račun nižih slojeva, do trvenja među narodima i državama. A samo je malo potrebno za dobar život svih.

Samo je jedno zlatno pravilo. Isus je rekao: “Sve što želite da ljudi čine vama činite i vi njima!” (Matej 7:12) To je lijek, zakon, pravilo, rješenje, ali tko sluša? Pokušajmo. Učinimo tako. Tada će se i Božje srce radovati te će nas osobito blagosloviti jer je rekao: “Meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće!” (Matej 25:40).

Željko Bošnjak

Nije bilo sumnje da je to smeće, iako neraspadljivo, pružalo plodno utočište biljkama. Čim dođe toplije doba godine, korov iznikne na sve strane iz hrpe. Najnaprednija je bila kopriva, a za njom divlja kupina, puna neugodnog trnja. Ali bez obzira na biljnu vrstu, moj je vrt stalno bio pod agresijom nametnika. Opasnost je bila veća što se više povećavala veličina hrpe. A do toga je moralo doći. Bacanje smeća preko ograde je mnogo lakše nego odnijeti ga na depo smeća. Osim toga, ne gubi se vrijeme. Tako je do jeseni hrpa postala dvostruko veća nego kad sam je prvi put ugledao. A korov? On je još dublje utvrdio korijenje, zaštićen od zimske studeni i mojih vatrenih ekspedicija.

Slijedećeg proljeća kopriva i ostalo raslinje pustili su izdanke koji su na mene djelovali kao zeleni alarmni signal. Odmjerio sam hrpu i zaključio da bi ove godine sa svojim korovom mogla još jače zaprijetiti mom vrtu. Na kraju sam odlučno rekao: “Danas ćemo se, hrpo smeća, ti i ja obračunati!” Dogurao sam malu auto-prikolicu što sam bliže mogao, utovario otpad i odvezao sve to na gradski depo smeća. Zatim sam obradio taj komad zemlje i posadio kupus. Plodnost koja je pomagala korovu, učinila je isto i za kupus. Te sam godine imao najveće glavice koje sam ikada vidio. Korov je i dalje probijao, ali ovaj put nezaštićen limenkama i žicom. Nije mi bilo teško izaći na kraj s njim.

Otkrio sam da u našem duhu također postoje neke hrpe smeća. To mogu biti naslage njegovanih prijestupa, mržnje, osvetoljubivosti, zavisti i bezbožnih djela. Kad već postoje, na njih je lako nabacati još ogovaranja i kriticizma, i drugih negativnosti. Ako ih zanemarimo, hrpe našega duhovnog smeća ubrzo postaju sve veće i veće.

Kao otpad u mom vrtu, tako i smeće u našem životu može pružiti plodno utočište za sjeme korova grijeha. Jednom zanemaren, grijeh brzo izraste i pruži svoje izdanke na sve strane. Kad ne bismo pazili te kad bi zapustili svoj duh, vrt našega srca uskoro bi prekrile koprive i trnje. Zato se on mora stalno obrađivati i njegovati. Zemlja u vrtu srca svakoga kršćanina bi trebala redovito biti okopavana pokajanjem i odricanjem od grijeha. Najbolje je svaki dan raditi na tome po malo. Čupkati tu i tamo po koji nepoželjni izdanak. Ako dozvolimo da korov prekrije zemlju, vrt ćemo moći iznova povratiti samo napornim radom dok se sve ne iskrči.

Poput bacanja smeća preko ograde, najlakše je svoje prijestupe ostaviti na hrpi za neko drugo vrijeme kada ćemo ih pokušati očistiti. Međutim, to nije dobro rješenje. Kada nas Sveti Duh osvjedoči u srcu da nešto nije u redu s našim kršćanskim životom, najbolje je odmah reći: “Hrpo smeća, danas ćemo se ti i ja obračunati!” Zatim u molitvi predajmo sve svoje misli i odluke Bogu koji je naš veliki suradnik u našem vrtu. On je taj koji će nam pomoći odstraniti smeće, iščupati duboko ukorijenjene žile korova, koji će nam nakon toga pomoći obraditi zemlju i podariti dobro sjeme za naš vrt srca. Iskušenja mogu i dalje dolaziti kao što korov niče iz obrađene zemlje, ali uz redovito prijateljstvo s našim Gospodinom kroz Sveto Pismo, razmišljanje i molitvu, svaki će nametnik biti eliminiran i na njegovo će mjesto biti posijano sjeme koje će donijeti prave kršćanske plodove.

Najvažnija stvar za čist i plodonosan kršćanski život je na vrijeme se obračunati s hrpama smeća, tako da Sveti Duh može obraditi naše srce i posijati dobro sjeme. Te hrpe ne znače da smo loši ljudi. Ispod njih je svakako nova i dobra zemlja. Zato u Bibliji piše savjet: “Krčite zemlje nove!” A da bismo imali koristi od toga i da ne bi opet bili zatrpani hrpama prijestupa, Bog u istom tekstu poziva: “Sijte pravednost, požet ćete ljubav… vrijeme je da Jahvu tražite!”

Morten Juberg