Vrlo je lako pomiješati milost s labavošću. Međutim, milostiva osoba nije osoba koja se smješka grijehu ili prijestupu Zakona. Naš današnji tekst opisuje pažljivu uravnoteženost koja u Božjem karakteru vlada između nježne sućuti i čvrstoće koja odbija da trpi buntovničku sklonost k grijehu. Ovdje se suočavamo s Bogom koji je istodobno pun ljubavi i savršeno pravedan, Bogom koji se drži načela, a ipak je spreman biti milostiv prema onima koji su gladni i žedni boljeg života.

Isus je rekao: “Ja korim i karam sve koje ljubim. Prema tome, budi revan i obrati se!” (Otkrivenje 3,19) Bog nas previše voli da bi nam dopustio da živimo životom koji nas uništava, životom koji ne potkopava samo našu sreću već i blagostanje cijelog društva. On želi najbolje za nas. Njemu je dovoljno stalo do nas da nas ukori kad griješimo. Međutim, ti ukori su u službi Njegove milosti.

Samo ljudi kojima nije dovoljno stalo do svoje djece puštaju ih da odrastu kao mali divljaci. Samo ljudi koji ne vole dovoljno svoje prijatelje propuštaju ih upozoriti na posljedice njihovih postupaka. Takva ravnodušnost ne može se proglasiti milošću. Milosti je itekako stalo do bližnjih, do suputnika na stazi života. I stoga, pokrenuti milošću, mi se iz ljubavi zanimamo za svoje bližnje. U određenom smislu, milost je stanje uma – stanje koje je obilježeno zanimanjem za druge ljude, dovoljnim zanimanjem da voli ljude i da im oprašta u Kristovom duhu, čak i onda kada se suočava s problemima i zlonamjernim postupcima.

George R. Knight

U teologiji opravdanja vjerom susrećemo se s dvjema imenicama: pravda i vjera te glagolom pravdati koji nam treba objasniti suodnos između tih dviju imenica ili pojmova. Pojmovi pravde i vjere vremenom su krivotvoreni, a osobito glagol kojim se opisuje radnja pravdanja.

Usmjerit ćemo pozornost prema izvornom biblijskom značenju ovih toliko pogrešno upotrebljavanih pojmova. Opravdanje vjerom je potpuno božanska inicijativa ili djelo.

Pravda koja je potrebna za spasenje: Pravdu trebamo poistovjetiti s povijesnim Isusom Kristom i Njegovim bezgrešnim životom u ljudskom tijelu trideset tri i pol godine.

Vjera koja je potrebna za spasenje: Vjeru također trebamo poistovjetiti s povijesnim Isusom Kristom i Njegovim bezgrešnim životom u ljudskom tijelu trideset tri i pol godine.

Opravdanje je utjelovljenje ili inkarnacija osobina Svetog Duha u naše ljudsko tijelo (život), kroz Svetog Duha u Osobi Isusa Krista: “Naprotiv, plod su duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost.” (Galaćanima 5,22)

Nema govora o ljudskoj vjeri, ljudskoj volji, ljudskom izboru, ljudskim djelima ili slično. Pravda kojom se opravdavamo je sto posto Božja. Vjera kojom prihvaćamo tu pravdu također je sto posto Božja i plod je Svetog Duha. I opravdavanje, odnosno posvećenje, je sto posto Božje. Pitamo se: Koja je naša uloga? Prije nego ponudimo odgovor, treba usvojiti pravilno razumijevanje pojmova pravde, vjere i opravdanja odnosno posvećenja.

Odakle dolaze pravda i vjera? Podrijetlo pravde je nebesko, u njoj nema ništa zemaljskog; ona je satkana na nebeskom razboju ili tkalačkom stanu i u njoj nema ni trunke ljudskoga konca.

Ljudska pravda prije pada u grijeh. — Adam i Eva stvoreni su sa svojom osobnom pravdom (sveti, pravedni, dobri), a rezultat je bio da su bili poslušni. Bili su u potpunom skladu s Božjim zakonom koji je bio ugrađen u njihova srca, odnosno um, u afirmativnom, pozitivnom i aktivnom stanju. Ta pravda s kojom su bili stvoreni našla je svoj izraz u nesebičnoj ljubavi prema Bogu i svim stvorenjima.

Ljudska pravda nakon pada u grijeh. — Padom u grijeh Adam i Eva su nepovratno izgubili svoju osobnu pravdu i postali obespravljeni, robovi sebičnosti kojom upravlja Sotona. To novonastalo ropstvo izražavalo se, i do današnjih se dana izražava, u podčinjenosti njihove egocentrične, sebične naslijeđene naravi svome “ja”, odnosno samom Sotoni. Čovječanstvo je bez Boga postalo nesveto, nepravedno, loše i neposlušno. Jednom riječju, ljudi su postali bezakonici. Stanje odsutnosti duhovnih vrijednosti može se danas prepoznati na svakom koraku. Nakon potopa pojavila se potreba za pisanim Božjim zakonom, uz već postojeći plan spasenja dan na početku u Postanku 3,15: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” Taj Zakon je dan u obliku pisanih Deset zapovijedi ili Dekaloga s obzirom na to da su ljudi zaboravili ono što im se usmenom predajom prenosilo i da su pali u idolopoklonstvo. Ključna zapovijed o Božjem imenu, tituli i području vladanja izražena u Zakonu na Sinaju posebice se nalazi u zapovijedi o šabatu (suboti) koja u Izlasku 20,8 glasi: “Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.” Ljudi su se trebali sjećati zato što su zaboravili Boga.

U početku odvojeni od Boga, naši praroditelji izgubili su zajednicu s Bogom i poznavanje Boga te su bježali od svojega Oca i Stvoritelja. Bog kaže: “Vô poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve — Izrael ne poznaje [mene], narod moj ne razumije.” (Izaija 1,3) “A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.” (Ivan 17,3) Budući da je vječni život poznavanje Boga i Isusa Krista, izgubili su vječnost koja je ovisila o zajednici s Bogom.

Problem koji se tiče vječnog života je poznavanje ili nepoznavanje Boga. Danas se mnogi nalaze izvan vječnog života jer ne poznaju Boga i Isusa Krista. Prije pada u grijeh ljudi su bili duhovni, a nakon pada postali su tjelesni. Ova dva načela međusobno su suprotstavljena. Apostol Pavao nas izvješćuje o tome: “Jer tijelo žudi protiv duha, a duh protiv tijela. Da, to se dvoje međusobno protivi tako da ne činite što biste htjeli.” (Galaćanima 5,17)

Čovjek je postao tjelesan, samostalan i autonoman pa si pojedinac daje pravo određivati zakone. Drugim riječima, ljudski razum, osjećaji, djela i pobude, a time i volja, više se nisu mogli pokoriti i podložiti Bogu. U tom smislu Biblija uči da se ne trebamo oslanjati na svoj razum i osjećaje. “Uzdaj se u Jahvu svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razbor.” (Izreke 3,5)

Kako su naše pobude uvijek sebične i tjelesne, i ljudska volja — koja je prava nevolja — ne želi se pokoriti, odnosno podložiti Božjoj volji. U tom smislu potrebna je božanska pomoć. “Nema pravedna ni samo jednoga; nema razumna, nema nikoga koji traži Boga. Svi su zastranili, zajedno se pokvarili. Nema ni jednoga jedinoga koji čini dobro.” (Rimljanima 3,10.11)

Ovakvom jasnom biblijskom učenju o ljudskoj stopostotnoj grešnosti, uključujući razum, osjećaje, postupke, pobude i volju — cijelu narav — skolastičari poput Tome Akvinskog i drugih pogrešno su naučavali teologiju ljudske djelomične grešnosti, isključujući razum i volju, dakle dajući im autonomiju, i time utrli put modernom racionalizmu i opravdavanju djelima. Kad Isus izjavljuje da bez Njega ne možemo ništa činiti, time se poziva na duhovne komponente. Da bi čovjek mogao primiti duhovnost, mora odbaciti tjelesnost. Dakle, čovjek, odnosno ljudsko “ja”, mora odustati, posumnjati u sebe, jednostavno izgubiti sebe, umrijeti sebi. Isus veli: “Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga.” (Matej 16,25) “Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa. Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život.” (Ivan 6,63)

Apostol Pavao jasno se izražava o tome kad kaže: “Živim — ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao.” (Galaćanima 2,20) “Iz dana dan mrem, tako mi slave koja ste vi, braćo — što je imam u Kristu Isusu, Gospodinu našem.” (1. Korinćanima 15,31)

Ovo umiranje nipošto nije simbolično; naprotiv, bolan je to proces osnovan na samoodricanju i žrtvi, a često ih prate osjećaji neugode i velike borbe. To je suprotno od lagodnog, ugodnog, emotivno pozitivnog kršćanstva čiju privlačnost mnogi promiču (privlačno karizmatsko kršćanstvo). Učenje apostola Pavla u teologiji odustajanja od sebe jasno i govori o stvarnom svakodnevnom umiranju. Bog se utjelovio, inkarnirao, i donio svoju osobnu pravdu u naše ljudsko tijelo i u njemu je nosio i sačuvao za nas u životu čovjeka Isusa Krista u trajanju od trideset tri i pol godine. Zapazite da je ta pravda, koja je satkana na Nebu, donesena nama ljudima koji smo postali obespravljeni, nepovratno izgubivši svoju osobnu pravdu. Nošena je i sačuvana u ljudskom tijelu u nama i za nas. Važno je razumjeti da Isus nije zaslužio pravdu, postao dobar, nego ju je sačuvao od Sotone u nama i za nas: On je bio dobar i ostao dobar po Duhu koji se utjelovio u ljudskom tijelu. Ideja da Boga treba udobrovoljiti (što je smisao mariologije), umilostiviti i žrtvovati Mu nešto, poganskog je podrijetla i prisutna je u svim mnogobožačkim religijskim sustavima, a, nažalost, danas i u većini monoteističkih sustava.

Razlog sveopćeg moralnog propadanja je nepoznavanje Boga. To se događa zbog loših crkvenih interpretacija Božjeg karaktera. Na golgotskom križu ubijene su pravda i vjera u ljudskom tijelu. Kako su i jedna i druga božanske osobine apsolutne vrijednosti, to je jedini način da ih se uništi. Umjesto toga, s obzirom na obespravljen čin pokušaja uništavanja pravde i vjere, zato što je plaća za grijeh smrt, pravda i vjera ne poznaju grijeha i time je za nas otvoren polog duhovnih vrijednosti. Praktična vrijednost poznavanja Boga, odnosno primanja pravde i vjere, donosi nadmoćnu pobjedu nad svakim oblikom zla, i to odmah, sada i u svakoj prigodi kad se posve oslonimo na Boga Isusa Krista.

Zapazimo: Isus nije umilostivio Oca, kako vjeruju pogani, politeisti i zabludjeli kršćani. Otac pun milosrđa dao je sebe u Sinu. “Da Bog [Otac] je tako ljubio svijet [mene po imenu] da je dao svoga jedinorođenog Sina [za mene] da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima [prezent, sadašnje vrijeme] život vječni.” (Ivan 3,16)

Ta pravda je apsolutna i savršena. Ona je Božji karakter donesen s Neba i sačuvan u raspadljivom ljudskom tijelu. Isus je bio posve nesamostalna osoba u duhovnom smislu, jer nije učinio nijedno samostalno duhovno djelo bez Oca. “Otac koji boravi u meni On čini svoja djela”, naglašava On. (Ivan 14,10) Grijeh je činiti dobro i loše u odvojenosti od Boga, odnosno samostalno. Grijeh je svako djelo bez vjere, bez Krista, jer Krist ne čini ništa sam od sebe. “… Svaki dobar dar, svaki savršen poklon dolazi odozgo, od Stvoritelja zvijezda…” (Jakov 1,17); drugim riječima, duhovnost je dar i ona se ne može događati odvojeno od Isusa. “Jer bez mene ne možete ništa učiniti.” (Ivan 15,5) Svaka duhovna misao, riječ, osjećaj, pobuda, djelo i stanje je dar i dolazi odozgo. Nije od čovjeka, ali se događa po Kristu, Svetim Duhom u čovjeku.

“A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.” (Ivan 17,3) Kad ljudi prime Isusa Krista, Božju riječ, javlja se potreba da čovjek prepozna duhovni rod i duhovne darove u sebi te počne hvaliti Boga za svaku dobru misao, osjećaj, pobudu, želju, djelo i volju za dobrim. Zašto? “Jer je Bog što čini u vama da hoćete i učinite kao što mu je ugodno”.  (Filipljanima 2,13 — DK)

Pisano je: “Moj narod gine: nema znanja…” (Hošea 4,6) Kakvog znanja? Poznavanje Boga je vječni život, a nepoznavanje Oca u Kristu znači biti izvan vječnog života i živjeti u neznanju i ropstvu.

Ovo osobno poznavanje Boga u povijesnom Kristu i pravilna predodžba o Božjem karakteru, kojega Sotona neprekidno nastoji prikazivati iskrivljeno, nalazi se u tijesnoj zajednici s Bogom, u ljudskim tijelima na području volje, mišljenja, osjećanja, djela i pobuda. “Rekoh doduše: ‘Vi ste bogovi i svi ste sinovi Višnjega!” (Psalam 82,6) kaže David. “Tko je upoznao misao Gospodnji da ga može poučiti? A mi posjedujemo Kristovu misao.” (1. Korinćanima 2,16)

“Ljubljeni! Sada smo djeca Božja, što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo: kad se očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest.” (1. Ivanova 3,2)

Bog stavlja svoj karakter u nas kako bi nas mogao uskrisiti. Na ovoj Zemlji nemoguće je biti Božji predstavnik bez Božjeg karaktera. Također je nemoguće slaviti Boga i bogoslužiti bez Božje slave koja je u bîti Božji karakter. Poslani smo da služimo svijetu, ali ne kao sluge, već kao sinovi s Očevim autoritetom. “Dakako svi ste po vjeri sinovi Božji u Kristu Isusu.” (Galaćanima 3,26) “A da ste zbilja sinovi, dokaz je što je Bog u vaša srca posla Duha svoga Sina… Stoga nisi više rob, nego sin. A ako si sin, i baštinik si po Bogu.” (Galaćanima 4,6)

“Vi ste, naprotiv, izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasite slavna djela onoga koji vas pozva iz tame u svoje divno svjetlo.” (1. Petrova 2,9)

O tim dobrim djelima koja je Bog u tijelu Isusa Krista unaprijed pripravio za nas, piše u Efežanima 2,10: “Njegovo smo, naime, stvorenje, stvoreni u Kristu Isusu radi djela ljubavi koja Bog unaprijed pripremi da u njima živimo.”

Božja pravda, koja je u praksi Isusov bezgrešni život od trideset tri i pol godine i Njegova bespravna smrt, omogućila je pokrivanje i oprost svih naših grešnih djela. Božja pravda je samo jedna: postoji samo jedan pravedan, svet i dobar život, a to je život našega Gospodina i Spasitelja, povijesnog Isusa Krista.

Svi smo pozvani na vječni život u Isusu Kristu. Oni koji taj život imaju u sebi, a time i pravilno razumijevanje Božjeg karaktera i uloge Duha u našim životima, ne mogu šutjeti, već žele to podijeliti sa svojim bližnjima.

Dobra djela nisu uvijek dokaz duhovnosti, posebice ako ispred njih ne ide biblijska vjera i Isusovo učenje. Jedan od dokaza da netko ima vjeru Isusovu koja je jedina spasonosna, jest i poslušnost svim Zapovijedima i njihovo vršenje na doslovan način, onako kako je to zapisano u Bibliji, i kako je Isus potvrdio svojim primjerom. Potrebno je ostvariti dobar život, ispunjen dobrim djelima. Nije dovoljno činiti dobro, potrebno je biti dobar. Isus kaže: “Zašto me pitaš o onome što je dobro? … Samo je jedan Dobri.” (Matej 19,17)

Isus je u svome tijelu sačuvao vjeru i povjerenje u Oca, i omogućio da Otac sačuva dobar Duh koji je donio djela vjere, a to su sva dobra djela učinjena u Isusu od Oca, za nas u Sinu Isusu Kristu. “Ja sam trs, vi ste mladice. Tko ostaje u meni i ja u njemu, rodi mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti.” (Ivan 15,5) Bez Isusa ne možemo učiniti nijedno duhovno dobro djelo, jer smo tjelesni, ali sve možemo u Isusu Kristu. Zapazite da kaže “u”, a ne “sa”, i time je svaki suodnos zemaljskog i nebeskog, tjelesnog i duhovnog isključen kao inicijatora spasenja s ljudske strane. “A on mi reče: ‘Pazi! Ne! Ja sam sluga kao i ti i tvoja braća proroci i oni koji vrše riječi ove knjige. Bogu se pokloni!” (Otkrivenje 22,9)

Sva hvala, slava i čast za svaku dobru misao, riječ, želju, htijenje, volju, djelo i pobudu — pripada samo Bogu. Čovjek nije stvoren da nosi slavu obožavanja. Ta čast ne pripada ni nebeskim anđelima, već samo Stvoritelju.

Damir Gal

Pavao je dobro znao što govori, budući da je bio farizej koji je vjerovao da se može “uzdati u tijelo”, neko tko je bio “besprijekoran” “po pravdi zakonskoj” (Filipljanima 3,4.6). U svom pretkršćanskom iskustvu, Pavao se ponosio svojim moralnim postignućima za Boga. U najboljem farizejskom smislu te riječi, on je bio moralni “vrhunski sportaš”, koji se svojski trudio ugoditi Bogu držanjem Njegovih zapovijesti.

Drugim riječima, Pavao je zastupao farizejski stav po kojem “čovjek, striktnim držanjem svega onoga što zakon propisuje, može dostići pravi odnos s Bogom. Ako izvrši sva djela zakona, on će biti prav pred Bogom” ¹. Način da se čovjek smatra pravim pred Bogom bio je držanje Božjeg zakona. Poslušnost je vodila opravdanju. Zakon je za njega bio sredstvo postizanja pravednosti.

Upravo je taj obrazac obraćeni Pavao shvatio kao “nezakonitu” primjenu Božjeg zakona. U jednom drugom kontekstu, Pavao je pisao da je moralni zakon (uključujući Deset zapovijesti) “svet, pravedan i dobar” (Rimljanima 7,12).

“Za što — dobar?”, pitanje je koje moramo postaviti. Čak se i nešto što je dobro, sveto i pravedno može upotrijebiti na loš, nesvet i nepravedan način, ako se koristi za svrhu za koju nije bilo načinjeno. Božji zakon se mora koristiti na zakonit način, “kako treba” (za svoju predviđenu svrhu) jer treba vršiti blagotvorno djelovanje u kršćanskom životu. On postaje sredstvo smrti, kada se koristi na nezakonit način.

Ni Krist ni novozavjetni pisci nisu omalovažavali značaj zakona. Štoviše, trudili su se da ga postave na mjesto koje mu pripada. To nigdje nije jasnije rečeno nego u Pavlovom teološkom remek-djelu — Poslanici Rimljanima.

Pavao je, prije nego što bi se mogao uspješno pozabaviti spasenjem (počev od Rimljanima 3,24), prvo morao prikazati dubinu i sveopću zastupljenost ljudskog grijeha. Ta tema bila je njegovo glavno težište u 1. i 2. glavi Poslanice Rimljanima i u 3,1-23. Apostol u tekstu 3,23 rezimira svoje izlaganje i s velikom snagom zaključuje da Hebreji nisu ništa bolji od nehebreja, pošto “svi sagriješiše i nemaju slave Božje”. Stoga svi moraju biti “milošću Njegovom”, što je omogućeno Kristovom žrtvom, i što se prima “vjerom” (Rimljanima 3,24.25).

Ono što u ovom trenutku želimo istaknuti nije da je Pavao prve tri glave Poslanice Rimljanima upotrijebio samo zato da dokaže tezu o sveopćoj raširenosti grijeha, nego je on tu počeo govoriti i o slabosti i bespomoćnosti zakona da riješi problem grijeha. Tako on, u Rimljanima 3,20, vrši frontalni napad na farizejsko shvaćanje pravde, tvrdeći “djelima zakona neće opravdati ni jedan čovjek pred Njim [Bogom]; jer po zakonu dolazi poznanje grijeha”. To je morao naglasiti i dodati svojim  zaključcima u vezi s grijehom, da bi se tek potom mogao na odgovarajući način pozabaviti Božjim rešenjem za problem grijeha.

Slabost zakona u odnosu na spasenje postala je jedna od tema u Pavlovim poslanicama. “Zakon dovodi samo gnjev”, pisao je apostol (Rimljanima 4,15; upor.: 6,23). “Čovjek se ne opravdava djelima zakona” (Galaćanima 2,16). “Jer svi, koji se oslanjaju na djela zakona, pod kletvom su; jer je pisano: Proklet svaki, koji ne ostaje u svemu, što je napisano u knjizi zakona, da to čini. A da se zakonom nitko ne opravdava kod Boga, očito je” (Galaćanima 3,10.11).

Ukratko, zakon otkriva prisustvo jednog ozbiljnog problema u našem životu, ali on ne nudi rješenja. On ljude, jednostavno, ostavlja tako da im smrtna presuda stalno visi nad glavom. Zato se i Pavao uzrujao, vidjevši kako ljudi pokušavaju zakon upotrijebiti za dostizanje spasenja (Galaćanima 3,1-3). Martin Luther, koji je nekada tvrdio: “Ako je ikada netko mogao biti spašen redovništvom, bio sam to ja”, došao je do istog zaključka kao i njegov farizejski preteča, Pavao. I Pavlovo i Lutherovo “protivljenje svakom metodu postizanja spasenja po nekom zakonskom obrascu”, kaže G. C. Berkouwer, “do tvrdoglavosti su snažna”, zato što su takvi metodi postali “konkurencija Kristu”.²

Pavlovo odbijanje, nastavlja Berkouwer, “nije upereno protiv zakona, nego protiv grešnog čovjeka koji uobražava da je dovoljno dobar za postizanje pravednosti pred Bogom i koji koristi zakon kao ljestve”. ³

Značaj zakona u Pavlovim očima vidljiv je u činjenici da je odmah, pošto je izgovorio da se zakon ne može upotrijebiti u svrhu opravdanja pred Bogom (Rimljanima 3,20), da su zbog sveopće prisutnosti grijeha svi ljudi pod osudom (3,23; upor.: 4,15; 6,23) i da je spasenje došlo Božjom milošću, prihvaćenom vjerom (3,24.25.28), požurio dodati da metoda vjere ne “kvari zakon”. Naprotiv, put vjere “utvrđuje zakon” (3,31).

George R. Knight

_______________________________

Dio Evanđelja po Ivanu od 14-16 poglavlja, donosi najsnažnije nagovještaje o jednakosti triju Osoba Božanstva. Ovdje dolazi do stalnog uzajamnog djelovanja unutar Trojstva. Nauk o Trojstvu neizbježno se nameće prigodom sustavnog istraživanja Pisma i daleko je od apstraktnog nagađanja.

Kristovo božanstvo od posebnog je značenja u ovom kontekstu. Kada Krist ne bi u potpunosti bio Bog, onda bi Gospodin prebacivao kaznu za naše grijehe od jednog do drugog, umjesto da ih preuzme na sebe. Cjelokupni smisao Evanđelja jest da je Bog na križu ponio grijehe svijeta. Sve ostalo lišilo bi pomirenje njegove sile i učinkovitosti. Razmislimo na trenutak o sljedećoj mogućnosti: kada bi Isus bio samo stvoreno biće, a ne u potpunosti Bog, kako bi On kao stvorenje mogao nositi puninu Božjeg gnjeva protiv grijeha? Koje bi stvoreno biće, koliko god uzvišeno bilo, moglo spasiti čovječanstvo od kršenja Božjega svetog Zakona?

Kada Isus ne bi bio Bog, Božji zakon ne bi bio svet poput samog Boga, jer bi se za kršenje Zakona stvoreno biće moglo iskupiti. Zakon bi bio svet onoliko koliko i stvoreno biće, a ne kao Stvoritelj. Grijeh sam po sebi ne bi bio toliko strašan kada bi cijena za njegovo iskupljenje bila smrt stvorenja, a ne Stvoritelja. Činjenica što je sam Bog u Osobi Krista otklonio grijeh, snažan je dokaz o ozbiljnosti grijeha.

Jednako tako, naša sigurnost u spasenje zahvaljujući onome što je Krist učinio za nas — a ne zahvaljujući našim djelima, proistječe iz činjenice da je sam Bog platio kaznu za naše grijehe. Što bismo mi mogli učiniti više od toga? Da je Krist stvoren, možda bismo i mogli nešto učiniti. Ali bogohulno je vjerovati da bi išta što mi činimo moglo nadopuniti žrtvu kojom se Bog, Stvoritelj, žrtvovao za naše grijehe. Dakle, kada Krist ne bi bio Bog, otkupljenje bi bilo nezamislivo.

Jo Ann Davidson

Isti trik gospođa S. je izvela i u drugim bankama u gradu. Ali nešto nije bilo u redu s cijelim tim prevarantskim programom. Ono što gospođa S. nije znala, to je da su svi čekovi bili snimljeni na film prije no što je tinta nestala! Tako umjesto da se lako i brzo obogati, S. je završila u zatvoru.

Kada netko želi da njegov zapis nestane, onda koristi tintu koja nestaje. Ali ako netko želi svoj zapis sačuvati, onda ga piše  na osobit način i na materijalu koji traje. Primjerice, na KAMENU. Biblija nam govori da je upravo to ono što je Bog učinio kada nam je podario Deset Zapovijedi: “Kad Jahve svrši svoj razgovor s Mojsijem na Sinajskom brdu, dade mu dvije ploče Svjedočanstva, ploče KAMENE, ispisane prstom Božjim.” On nije želio svoj zakon ispisati tintom koja nestaje. Taj je tekst suviše važan da bi bio zaboravljen. Deset Zapovijedi pokrivaju suštinu svih obveza koje čovjek ima prema Bogu i prema svojim bližnjima. I sve su one utemeljene na načelu ljubavi.

Pitat ćete se: “Kako zakon može biti utemeljen na ljubavi?” Poslušajmo kako zapovijedi u suštini zvuče kada ih izgovorimo slobodnim jezikom:

Upamti da je Bog jedini Bog.

Nikoga i ništa ne čini svojim idolom.

Prema Božjem imenu se odnosi s najvećim poštovanjem.

Sedmi dan, Subotu, provedi s ciljem da se više približiš Bogu.

Poštuj svoje roditelje.

Ne ubijaj druge ljude.

Spolne odnose održavaj samo sa svojim supružnikom.

Drži svoje ruke dalje od onog što nije tvoje.

Budi pošten kada govoriš o onome što znaš ili ne znaš.

Budi zahvalan za ono što imaš i ne uznemiravaj se zbog onoga što nemaš.

Istina je, gdje nema zakona dolazi do anarhije u odnosima, gubi se ljubav. Kao što je to Pavao pisao: “A grijeh se ne uračunava kad nema zakona.” Kao grešnici, mi smo često u prilici da sebično povrijedimo i uklonimo svakoga tko nam stoji na putu do onoga što želimo. Zato su nam potrebne neke smjernice koje bi regulirale naše odnose. A Božji je zakon, Deset Zapovijedi kakve su zapisane u Bibliji, knjiga Izlaska, 20. poglavlje, zbirka najjednostavnijih i najjasnijih načela ikada uspostavljenih, koja nas uče kako uistinu treba voljeti. Božji je zakon, dakle, dobar, ali nažalost mi nismo.

To što Deset Zapovijedi nisu ispisane tintom koja nestaje, ne znači ih da ljudi uvijek poštuju. Netko može reći kako one služe samo da bi nas ograničile i držale pod kontrolom. Ali poznajete li nekoga koga zapovijedi prisiljavaju biti poslušan? Može li se nekoga prisiliti da voli?

Apostol Pavao u Božjem zakonu vidi dublju namjeru nego samo nekoga držati pod kontrolom. On kaže: “Ja sam grijeh upoznao samo po Zakonu, jer ne bih upoznao požudu da Zakon nije rekao: ‘Ne poželi!'” To znači da nas Deset Zapovijedi suočavaju s činjenicom da je grijeh nešto strašno. To je sebično stanje našeg uma koje je prekinulo naš odnos s Bogom i iskvarilo naše odnose s drugim ljudima. I upravo zato mi trebamo pomoć. Shvativši svoje stanje kroz zakon, Pavao je, ipak u zahvalnosti, izrekao ove riječi: “Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtonosnoga tijela? Hvala Bogu po ISUSU KRISTU, Gospodinu našemu!”

Zato što je ljubav temelj svih odnosa, zakon nema efekta na naš grešni um ako se primjenjuje samo izvana. Mi svoje ponašanje možemo dovesti pod kontrolu Božjih načela, ali samo nas Isus može promijeniti iznutra. Samo nas on može naučiti voljeti Boga i svoje bližnje te tako uistinu ispunjavati zakon. Božje nam zapovjedi pomažu da vidimo svoju potrebu za Spasiteljem, a poslušnost tim načelima otkriva da ga volimo i želimo biti lojalni. Isus je rekao: “Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi.” Zato je bitno najprije uspostaviti kontakt s njime putem Biblije i molitve. Potom treba živjeti prema njegovoj volji i svakodnevno održavati zajednicu s njime. On će dalje učiniti da se ljubav unutar nas očituje i u odnosima s drugim ljudima.

Ispisan, ne tintom koja nestaje, već Božjom rukom, Zakon je, kaže Biblija, ispunjavao obje strane svake kamene ploče. To znači da u Zakonu ljubavi nema mjesta da se nešto doda. Možemo li, mi ljudi, izmisliti nešto veće od Božje ljubavi otkrivene u životu Isusa Krista? A to što je trajno bio urezan u kamenu znači da mu se nema ni što oduzeti. Mislite li da bi to bila ljubav, ako bismo joj oduzeli nešto od onoga što je Isus pokazao kada je dao svoj život za nezaslužne ljude? Svakoga dana imajmo na umu uzvišeni Božji zakon ljubavi i neka tih jednostavnih deset načela zauvijek oplemene naš odnos s Bogom i bližnjima.

Randy Fishell

Neki od zakona poznati su i nose imena znanstvenika koji su ih otkrili. Tu su Newtonov zakon o sili teži, Keplerovi zakoni o gibanju planeta, Snellov zakon o lomu svjetlosti, Ohmov zakon o odnosu električnih sila, Boyleov zakon o plinovima, Mendelov zakon o nasljeđu, Fechnerov zakon psihologije, ili pak Einsteinov zakon relativnosti. Dakako, to nisu ljudski već božanski zakoni. Znanstvenici su samo otkrili ono što je Bog uspostavio tisućama godina ranije.

Vaša Biblija objavljuje temeljnu istinu: “Samo je jedan zakonodavac” (Jakov 4,12), i tvrdi da je to Bog“Bog nije Bog nereda, nego reda.” (1. Korinćanima 14,33) Prema tome, kad je planirao savršeno kretanje zvijezda i beskrajno skladno uredio djelovanje molekularnih i atomskih sila, bilo je prirodno da stvaranje našeg svijeta i njegovo naseljavanje novom rasom bude usklađeno s osnovnim zakonima što ih je sam postavio.

Kad je rekao: “Neka proklija zemlja zelenilom — travom sjemenitom, stablima plodonosnim koja, svako prema svojoj vrsti, na zemlji donose plod što u sebi nosi svoje sjeme” (Postanak 1,11), Bog je ne samo izrazio želju već i zakon što su ga stručnjaci za hortikulturu kasnije otkrili.

To jednako vrijedi i za Njegovu objavu: “Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti, stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste!” U ovome je obuhvaćen zakon o nasljeđivanju, koji izaziva divljenje suvremenih biologa. A kad je Bog govorio Adamu o plodu sa stabla spoznaje dobra i zla: “U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!” (Postanak 2,17), On mu je zapravo objavio još jedan osnovni zakon: neposlušnost donosi kaznu ili, kako je Pavao jezgrovito rekao: “Jer je plaća grijeha smrt.” (Rimljanima 6,23)

Sav život na ovom planetu određen je zakonima, doduše ne napisanima na papiru, pergamentu ili kamenu, ali zato ne manje stvarnima. Sasvim je umjesno pretpostaviti da je Bog prenio Adamu, kruni svog stvaranja, spoznaju o velikim osnovnim načelima ispravnog življenja, što su kasnije obuhvaćena u Deset zapovijedi.

Abraham ih je sigurno poznavao, jer je Bog četiri stoljeća prije Sinaja rekao: “Abraham (je) slušao moj glas i pokoravao se mojim zapovijedima, mojim zakonima i odredbama!” (Postanak 26,5)

Za teškog izraelskog robovanja u Egiptu postupno je iščezla spoznaja o Božjim pravilima ponašanja. Bilo je hitno potrebno njihovo obnavljanje. Stoga se i zbio onaj veličanstveni prizor na “Božjoj gori”, kad je Vrhovni Zakonodavac sišao, razgovarao s Mojsijem i dao mu “dvije ploče Svjedočanstva, ploče kamene, ispisane prstom Božjim”. (Izlazak 31,18)

Na tim kamenim pločama bilo je upisano Deset zapovijedi određenih za čovjekovu dobrobit, da ga vode putovima pravednosti i sačuvaju od zla.

Tih Deset zapovijedi naći ćete u knjizi Izlaska 20,2-17. Naučite ih napamet. Bog ih je dao za vaše dobro. Evo ih:

1. “Nemoj imati drugih bogova osim mene.”
Dajmo Bogu prvo mjesto u svom životu.

2. Ne pravi sebi urezana lika niti kakve slike od onoga što je gore na nebu, i1i dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran, koji kažnjavam grijehe otaca — onih koji me mrze — na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem ljubav tisućama koji me ljube i vrše moje zapovijedi.”
Bog nikome neće dopustiti da s Njim dijeli štovanje koje pripada samo Njemu. Stoga se moramo čuvati od idolopoklonstva u bilo kojem obliku. Ne smijemo se klanjati kipovima, slikama, ljudima, novcu ili bilo čemu svjetovnome. Naše štovanje pripada samo Bogu.

3. “Ne izgovaraj uzalud ime Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime Njegovo.”
Moramo poštovati sve što je u svezi s Bogom. Uzimati Njegovo ime kao ispraznu riječ za kletvu, u Njegovim je očima težak grijeh.

4. “Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga dana je subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni tvoj sin, ni tvoja kći, ni tvoj sluga, ni tvoja sluškinja, ni tvoja živina, niti stranac koji se nade unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.”
Ova najduža od Deset zapovijedi poziva nas da se sjetimo dana odmora i bogoslužja što ga je Bog u početku odvojio za najveće čovjekovo duhovno dobro. Sedmi dan svakoga tjedna treba držati svetim danom, Božjim danom, danom posebnog zajedništva i prijateljstva s Bogom.

5. Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti da Jahve, Bog tvoj.”
Moramo štovati svoje roditelje uz sve što to znači glede zakona i reda u domu.

6. “Ne ubij!”
Život drugih trebamo cijeniti kao svoj vlastiti. Nikoga ne smijemo mrziti. U našem srcu ne smije biti mjesta za pomisao na ubojstvo.

7. “Ne čini preljuba!”
Budimo čisti u svim svojim mislima i postupcima, izbjegavajući svaki nagovještaj zla.

8. “Ne ukradi!”
Budimo pošteni u svim svojim odnosima s bližnjima, u svojim poslovima, u novčanom poslovanju i u našem služenju Bogu i ljudima.

9. “Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!”
Govorimo istinu uvijek, u svakoj prigodi, ali govorimo “istinu u ljubavi” (Efežanima 4,15).

10. “Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što pripada bližnjemu tvome!”
Budimo zadovoljni onim što nam je Bog dao, ne zavideći drugima što im ide bolje nego nama. Budimo darežljivi, a ne pohlepni; obzirni, a ne sebični.

Takav je Božji zakon kako ga nalazite u svojoj Bibliji. Njegove su zapovijedi jednostavne i logične. S druge strane, toliko su duboke da mogu “suditi nakane i misli srca” (Hebrejima 4,12). Charles H. Spurgeon napisao je u svezi s tim Zakonom: “Nema nijedne suvišne zapovijedi, nijedne koja bi nedostajala. On je toliko neusporediv da je njegovo savršenstvo dokaz božanskog podrijetla.” (Sermons, sv. 2, str. 280)

David je rekao: “Savršen je Zakon Jahvin — dušu krijepi; pouzdan je propis Jahvin — neuka uči.” (Psalam 19,8) Kad je Bog odlučio stvoriti čovjeka, stvorio je i zakone koji trebaju upravljati njegovim aktivnostima. Ponovio ih je na Sinaju i predao ih Mojsiju. Deset zapovijedi određeno je za čovjekovu dobrobit, da ga vode putovima pravednosti i sačuvaju od zla. Naći ćete ih u Izlasku 20,2-17. Naučite ih napamet; Bog ih je dao za Vaše dobro!

“O, kako ljubim Zakon tvoj, po cio dan o njemu razmišljam.” (Psalam 119,97) David se stalno molio: “Otvori oči moje, da gledam divote tvoga Zakona!” (18. redak)

Pavao je taj Zakon nazvao svetim, pravednim i dobrim (Rimljanima 7,12), a Jakov ga proglasio “savršenim Zakonom slobode” (Jakov 1,25).

On je to sve — i više. Nije čudo što ga je Vrhovni Zakonodavac oblikovao kako bi zadovoljio potrebe bića koja je sam stvorio i koja je silno volio. Ne možemo dovoljno istaknuti vrijednost Deset zapovijedi. Mnogi su ih predugo zanemarivali.

“Nevolje našeg vremena”, rekao je John Drewett, “posljedica su kršenja Zapovijedi, i samo kad ljudi usklade svoj društveni i osobni život s Božjim zakonom, kako je objavljen u Starom zavjetu a ostvaren u životu Isusa Krista, samo će se tada na Zemlji uspostaviti mir, pravda i zdravo rasuđivanje.” (The Ten Commandments in the Twentieth Century, str. 13)

Na svojim evangelizacijama Billy Graham je dao slične izjave o važnosti Dekaloga. Ti ljudi i mnogi drugi ponovno otkrivaju koje je namjere Bog imao kad je dao svoj Zakon. Oni shvaćaju veliku istinu koju je Mojsije iznio u svoje vrijeme: “Naredio nam je Jahve da sve ove naredbe vršimo u strahopoštovanju prema Jahvi, Bogu svome, da bismo uvijek bili sretni i da živimo, kao što je to danas.” (Ponovljeni zakon 6,24)

Bog je želio da Njegov Zakon bude blagoslov. Kao što je David rekao: “Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca, već uživa u Zakonu Jahvinu, o Zakonu Njegovu misli dan i noć. On je kao stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme plod donosi; lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi.” (Psalam 1,1-3)

Značajno je što i posljednja knjiga Vaše Biblije spominje taj blagoslov: “Na tome se temelji postojanost svetih koji čuvaju Božje zapovijedi i vjeru u Isusa.” (Otkrivenje 14,12)

Arthur S. Maxwell

Drevna istočnjačka priča kaže da su dva prijatelja, trgovca, u pratnji svojih slugu putovali od grada do grada, sklapajući poslove. Njihova je karavana bez problema napredovala iz dana u dan. Na svome su napornome putu napravili stanku pokraj neke rijeke da se osvježe. U trenutku nepažnje, jedan je od dvojice prijatelja pao u rijeku, a nije znao plivati. Onaj drugi nije oklijevao. Skočio je u mutnu vodu i izvukao svoga prijatelja živog i uplašenog. Nakon što se oporavio i osušio, utopljenik je zapovijedio svojim slugama da na obližnji kamen uklešu riječi: “Putniče, koji prolaziš pokraj ove rijeke! Na ovome mjestu, Hagib je vlastiti život doveo u opasnost i spasio život svoga prijatelja Muse.”

Prijatelji su, potom, nastavili svoj put. Karavana je išla po cijelome kraju, da bi konačno ponovno došla na isto mjesto pokraj rijeke gdje je Hagib spasio Musu. Podigli su logor pokraj onoga kamena na kome su bile uklesane spomen-riječi. I dok su tako večerali i razgovarali pokraj vatre, došlo je do prepirke zbog suprotnoga mišljenja između njih dvojice. Prepirka je zbog teških riječi prerasla u vrlo glasnu svađu, da bi potom jedan od njih onome drugom udario šamar. Uvrijeđen, nekad iz rijeke spašeni Musa je ustao, uzeo štap i napisao na pijesku pokraj rijeke: “Putniče, koji prolaziš pokraj ove rijeke! Na ovome mjestu Hagib je zbog bezvrijednoga razloga slomio srce svoga prijatelja Muse.”

Ujutro, dok se karavana spremala na put, jedan je od slugu prišao Musi i upitao ga zašto je priču o junaštvu njegovoga prijatelja dao uklesati u kamen, a njegovu uvredu ispisao samo na pijesku. Musa je odgovorio: “Ja ću u srcu uvijek njegovati uspomenu na to kako me je Hagib spasio u vrijeme nevolje. A što se tiče one smrtne uvrede koju mi je zadao – nadam se da ću mu to oprostiti, čak i prije nego te riječi nestanu s pijeska.”

Biblija opisuje dva događaja koji nose sličnu duboku poruku kao i prethodna priča. Jedan je objava Božje volje za čovjeka u obliku deset zapovijedi, a drugi se zbio u Isusovo vrijeme. Piše: “Onda Jahve reče Mojsiju: ‘Popni se k meni na brdo i pričekaj ondje. Dat ću ti kamene ploče sa zakonom i zapovijedima koje sam za njihovu pouku napisao’… Kad Jahve svrši svoj razgovor s Mojsijem na Sinajskom brdu, dade mu dvije ploče Svjedočanstva, ploče kamene, ispisane prstom Božjim.”

Ovo podsjeća na želju spašenoga utopljenika iz naše priče, da plemenito požrtvovno djelo svojega prijatelja ovjekovječi u kamenu, i tako se zadivi svatko tko pročita. Božja je namjera bila da urezivanjem zapovijedi u kamen donekle dočara postojanost i nepromjenjivost Stvoriteljeve volje, te za vjekove ostavi svjedočanstvo što je to plemenito, uzvišeno, pravedno i dobro. Mi danas ne znamo gdje su kamene ploče s Božjim zapovijedima, ali je njihov vjerni prijepis ostao zabilježen u Biblijama diljem svijeta. Njihov je zapis, također, tisućljećima živio u vjernim ljudskim srcima, što još bolje opravdava njihovo prvotno simbolično urezivanje u kamen.

Drugi događaj kaže: “Isus se uputi na Maslinsku goru. U zoru eto ga opet u Hramu. Sav je narod hrlio k njemu. On sjede i stade poučavati. Uto mu pismoznanci i farizeji dovedu neku ženu zatečenu u preljubu. Postave je u sredinu i kažu mu: “Učitelju! Ova je žena zatečena u samom preljubu. U Zakonu nam je Mojsije naredio takve kamenovati. Što ti na to kažeš?” To govorahu samo da ga iskušaju pa da ga mogu optužiti. Isus se sagne pa stane prstom pisati po tlu.  A kako su oni dalje navaljivali, on se uspravi i reče im: “Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen.” I ponovno se sagnuvši, nastavi pisati po zemlji.  A kad oni to čuše, stadoše odlaziti jedan za drugim, počevši od starijih. Osta Isus sam – i žena koja stajaše u sredini. Isus se uspravi i reče joj: “Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?” Ona reče: “Nitko, Gospodine.” Reče joj Isus: “Ni ja te ne osuđujem. Idi i odsada više nemoj griješiti.”

Tradicionalno tumačenje kaže da je pod Isusovim nogama bio pijesak, a da je on, zapravo, šutke ispisivao grijehe ljudi koji su optužili grešnicu. I ovdje vidimo paralelu s događajem koji smo opisali na početku. Taj isti Bog koji je u kamen urezao ono što je pravedno, istim je prstom najmračnije ljudske grijehe ispisivao po pijesku. Kako je suosjećao s grešnicom koju su doveli osramoćenu, tako je suosjećao i s onima  koji su se pravili pravedni, a dobro je znao njihove mračne tajne. On im je oprostio i prije nego su te riječi nestale s pijeska.

Divne li, i nama nedokučive, ljubavi. Budite sigurni, ni vama najodvratniji grijesi vašega bića nisu tako nepromjenjivi kao da su urezani u kamenu. Ono čega se plašite u vašemu srcu, pred Bogom je kao da se nalazi ispisano na pijesku. A sve što se u kamenu nalazi, to je plan za vaš život i izraz Božje ljubavi prema vama.

Željko Bošnjak

Međutim, negdje u blizini razdraganog mnoštva, neki su ljudi bili jako zabrinuti. To su bili inženjeri koji su bili protiv lansiranja. Prema njihovim proračunima, sigurnosne spojke rezervnih raketa je trebalo promijeniti, jer ove postojeće nisu bile u stanju izdržati određenu temperaturu. Oni su mnogo prije lansiranja o tome izvjestili svoju tvrtku i inzistirali da se sve obustavi dok se ne zamijene neki dijelovi. Oni su znali da i visokorazvijena tehnologija mora poštovati određene zakone fizike. Ali su neki na odgovornim položajima odlučili zanemariti te zakone.

Prošlo je 70 sekundi otkako se Challenger odvojio od tla. Sve što se moglo vidjeti na nebu bio je bijeli trag od ispušnih plinova. Ali u 73. sekundi svi su mogli čuti potmulu eksploziju. Na nebu se pojavilo nekoliko bijelih tragova tvoreći neobičan buket. Tišina je potrajala oko 40 sekundi. Onda je komentator NASE objavio glasom punim emocija: “Upravo smo primili izvješće od Centra. Space shuttle je eksplodirao.”

Gotovo svi smo vidjeli te šokantne slike. Ali jeste li znali da se ta tragedija mogla izbjeći? Odgovorni u NASI su samo trebali poslušati inženjere i pokoriti se zakonima fizike. Bile one male ili najstrašnije, nesreće su se uglavnom događale zbog prekršaja nekog od zakona sigurnosti. U današnjem, visokotehnološkom svijetu, poštovanje zakona od goleme je važnosti.

Da bismo izbjegli mnoge nepotrebne tragedije i bolesti, Bog nam je dao svoje zapovijedi. Toliko nas voli da nije mogao dozvoliti ljudima da prolaze kroz život vođeni svojim nagonima. Mnogi, ipak, još uvijek vjeruju da je pametno i čak napredno odbaciti Božje zapovijedi ili im se ismijavati. Ali Bog nas uistinu voli; i to ljubavlju koja se ne ljuti zbog našeg odbacivanja; ljubavlju koja zna što je dobro za nas. Što bismo mislili o majci koja bi svoje malo dijete odvela u središte grada, a zatim mu rekla: “Ja sad idem svojim poslom, a ti sam pronađi put do kuće. Vidimo se večeras!” A zatim dodala: “Volim te!”? Bog nas ne voli na takav način. On nas ne ostavlja u zbrci životnih putova prepuštene samima sebi i tuđim hirovima, govoreći nam: “Snađi se. Vidimo se! Volim te!” On je roditelj koji nas svojim uputama usmjerava da izbjegnemo opasnosti života. Njegove su zapovijedi ograda unutar koje je naša sigurnost, a izvan nje opasnost.

U gradu Montpellier, u Francuskoj, nalazi se zoološki vrt koji je postao poznat po jednom nemilom događaju. Naime, između ostalih životinja jedan kavez nastanjuju i vukovi. Za vrijeme velikih vrućina, oni nemaju drugi hlad osima onoga uz same rešetke kaveza. Tu obično leže, izbjegavajući kretanje kada im je vruće. Da bi upozorili posjetitelje na moguću opasnost ako se približe kavezu, djelatnici zoološkog vrta su postavili nisku ogradu na kojoj su napisali: “Ne prelazi ogradu. Opasnost!”

Dogodilo se da roditelji jednog šestogodišnjaka ipak nisu pazili na opomenu te je dijete vješto prešlo ogradu i prišlo kavezu. Vukovi su se pretvarali da spavaju. ^inili su se poput plišanih igračaka. Dijete je pružilo ruke kroz rešetke u namjeri da zagrli vukove, ali prije no što ih je i dodirnulo oni su skočili i… mališan je ipak ostao živ, ali će njegovi roditelji uvijek kada pogledaju na njega vidjeti posljedice prijestupa jednog upozorenja.

Isto tako i odbacivanje Božjih zapovijedi najposlije će se pokazati kao preskupo i preopasno, kako za pojedinca tako i za cijelo društvo. Nevjera i neposlušnost Bogu koji nam želi dobro, štetno djeluje i na sve ljudske odnose. Laganje je, na primjer, ustaljena praksa u političkim i poslovnim krugovima. Posvuda se zahtijeva opreznost. Nasilje je postalo svakidašnjost, osobito u gradovima. Pojedinci puni straha pribjegavaju kupnji oružja kako bi se zaštitili. I sve to u raznim oblicima opterećuje čovječanstvo već tisućama godina. Za to vrijeme Bog je kroz Bibliju govorio ljudima: “O, da si PAZIO NA ZAPOVIJEDI moje, kao rijeka sreća bi tvoja bila.”

Možda ste već pokušali držati zapovijedi, ali se vremenom pokazalo da vam je to napor i opet ste pogriješili. Ali nemojte se bojati svojih pogrešaka niti se bavite njima. Usmjerite pozornost na Isusa. On je rekao: “Ako me ljubite, vršit ćete moje zapovijedi.” Bez ljubavi nije moguće živjeti kršćanski. I naša djeca su najposlušnija onda kada ne žele griješiti iz ljubavi prema nama. Volimo li dovoljno Isusa da bismo držali njegove zapovijedi? On nam je spreman pomoći, ali nas ne želi prisiljavati. Ljubav je temelj odnosa. Neka naša molitva bude: “Hvala ti, Bože, za tvoju ljubav. I ja tebe želim voljeti. Želim biti poslušan zakonu koji si dao za moje dobro. Pomozi mi, Gospodine. Znam da ćeš me uslišati i hvala ti za to. Amen.”

John Graz

Nakon sastanka savjetnik je pokazao mladom izviđaču Isusov komentar na ovaj odjeljak iz Izlaska u propovijedi na gori. Pojašnjavajući Isusovu izjavu, čini se da je savjetnik ostavio dojam kako je Mojsijeva opomena bila namijenjena ljudima koji nisu imali osnovu za poštivanje načela ljubavi koje je kasnije Isus naučavao.

Po mome mišljenju, ni izviđačevo pozivanje na Mojsija, niti savjetnikov osvrt na Isusovu izjavu nisu bili zadovoljavajuće rješenje jer navode na zaključak da je Stari zavjet poticao na standarde ponašanja koji nisu bili visoki poput onih u Novom zavjetu.

Tražio sam i našao rješenje koje je podupiralo moje uvjerenje da je Stari zavjet jednako tako uzvišeno otkrivenje Boga kao i Novi, te da se oba dijela međusobno nadopunjavaju. A u ovim vremenima, u kojima ljudi teže opravdavanju osvetničkog nasilja, ja vjerujem kako je bitno ovaj problem pozorno razmotriti.

Pazite na kontekst Kao što se često događa s poznatim biblijskim odlomcima, izraz «oko za oko, zub za zub» najčešće citiraju ljudi koji nikada nisu čitali ili proučavali izjavu onakvom kakva se pojavljuje u samom biblijskom tekstu. Stoga joj pripisuju značenje koje joj njezin autor nije imao namjeru dati. Obično se rabi kako bi se opravdalo osvećivanje zbog tjelesnih povreda i inih vrsta društvenog nasilja.

Pisac je Mojsije, a ovaj izričaj nalazimo u trima odjeljcima u svezi s pravnim procedurama u knjigama Izlaska, Levitskog zakonika i Ponovljenog zakona.

Evo izvadaka:
1. «Ako se ljudi pobiju i udare trudnu ženu, te ona pometne, ali druge štete ne bude, onda onaj koji ju je udario neka plati odštetu koju zatraži njezin muž. On neka plati kako suci odrede. Bude li drugog zla, neka je kazna: život za život, oko za oko, zub za zub, ruka za ruku, noga za nogu, opeklina za opeklinu, rana za ranu, modrica za modricu.» (Izlazak 21, 22-25)

2. «Tko ozlijedi svoga bližnjega, neka mu se učini kako je on učinio: lom za lom, oko za oko, zub za zub – rana koju je on zadao drugome neka se zada i njemu.» (Levitski zakonik 24,19 i 20)

3. «Neka suci provedu temeljitu istragu. Bude li se pokazalo da je svjedok lažan i da je lažno svjedočio protiv svoga brata, učinite mu onako kako je on kanio svome bratu. Iskorijeni zlo iz svoje sredine! Drugi će, kad o tome čuju, pobojati se, te više neće činiti takva zla u tvojoj sredini. Neka ti se oko ne sažaljuje! Život za život; oko za oko; zub za zub; ruka za ruku; noga za nogu.» (Ponovljeni zakon 19,18-21)

Matej u svome evanđelju bilježi način na koji je Isus tumačio izraz svojim suvremenicima tijekom propovijedi u Galileji, tijekom svoje rane službe: «Čuli ste da je rečeno:’ Oko za oko, zub za zub.’ A ja vam kažem: ‘Ne opirite se zlotvoru! Naprotiv, udari li te tko po desnom obrazu, okreni mu i drugi! Tko bi te htio tužiti da se domogne tvoje košulje, podaj mu i ogrtač! Ako te tko prisili da ideš s njim jednu milju, hajde dvije!» (Matej 5, 38-41)

Površno gledano, čini se da se ono što je Krist rekao, jasno suprotstavlja onome što je Mojsije napisao. Kristova se izjava suprotstavlja svakoj vrsti osvete, dok se čini da ju Mojsijeva izjava podupire. Prije no što je ponudio svoje tumačenje ovoga i drugih učenja iz Mojsijevih knjiga, Krist je pazio da potvrdi kako tumačenja koja bude davao ni na koji način neće promijeniti ono što je bila namjera pouke iz originalnih izjava.

«Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! Ne dođoh da ih ukinem, već da ih ostvarim. Jer, zaista, kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.» (Matej 5, 17 i 18)

Tako se sučeljavamo s izazovom pažljivog proučavanja Biblije kako bismo našli osnove Isusova učenja – učenja koje nalazimo korjenito različitim od onoga što su Njegovi slušatelji općenito prihvaćali, a što je općeprihvaćeno i danas. Gledajte na drugi način Dopustite da predložim i objasnim dva dokaza.

Prvi: Tri Mojsijeva odlomka predstavljaju samo jednu stranu brojnih poticaja na pokajničko ponašanje koje nalazimo posvuda u njegovim spisima i u ostatku Biblije. Drugi: Neobično fraziranje je govorna figura kojoj je Mojsije sklon, a nakana joj je naglasiti jednakost u primjeni pravde, a ne vrstu sudske odmazde.

Različitim su izjavama nadahnuti biblijski pisci ukazivali kako je cilj njihova pisanja voditi grješnike na pomirenje sa svojim Stvoriteljem. Ovo su karakteristični primjeri:

• njegovati znanje o Bogu i stvarati ljubav prema Njemu (Ponovljeni zakon 6,4-6)
• dati sredstva kojima Bog može ponovno stvoriti svetost u grješnicima (Ivan 17,17) • proizvesti rast vjere u Boga (Rimljanima 10, 13-17)
• održavati sveti način života uonih koji se odluče pokajati (Psalam 119, 9-11; Druga Timoteju 3,16 i 17)

Kako bi postigli gore navedene ciljeve i dosegli različite ljudske temperamente, biblijski su pisci bili nadahnuti na uporabu cijelog niza različitih načina poučavanja. Njihovi spisi uključuju prijetnje strašnim posljedicama stalnih neodgovarajućih namjera i djela, kao i pozive iz kojih proizlaze sadašnje i buduće nagrade za život po načelima ljubavi. Ovakav obrazac nalazimo posvuda u Bibliji, a rabio ga je i sam Krist. Zapazite sljedeće u evanđeljima:
• poticanje na ljubav i vjernost (Luka 10,25-28; Matej 5, 3-10)
• obećanja nagrade za prihvaćanje pokajanja i obraćenja (Ivan 3,16; Luka 2, 32-34)
• prijetnje protiv nepomirljivog i nepokajanog življenja (Matej 13,41-43; Marko 6,11; Luka 12,47)

Isus uključuje prijetnju posljedicama pozivajući čovjeka čiju je paraliziranost izliječio u Bethezdi da prestane griješiti (Ivan 5,14). No, kada je spasio ženu iz pandži vlastite grješnosti i samopravedničke okrutnosti njezinih tužitelja, prijetnje posljedicama nije bilo u poticaju da prestane sa svojim grješnim životom (Ivan 8,10 i 11).

Krist je očito bio osvjedočen da su ova dva slučaja različita pa tako trebaju i različite pristupe. U odlomcima u kojima se pojavljuje fraza «oko za oko», upotrijebljena je prijetnja društvene zajednice sudskim djelovanjem zbog odvraćanja od nasilja onih koji će pozitivno odgovoriti na takav poticaj. Oni koji žele biti nasilni, upozoreni su kako će ih društvo kazniti oštrinom odgovarajućom njihovim nedjelima. Treba također zapaziti da je odgovor sudski (uključuje cijelu zajednicu), a ne osobna osveta.

Ali, u pokušaju iskorjenjivanja nasilja iz društva Mojsijevi spisi isto tako sadrže i mnoge dijelove privlačne drugim tipovima osobnosti. U Izlasku 23, 1- 8, naprimjer, ljudi su upozoreni (između ostalog) da «se ne povode za mnoštvom da čine zlo», da spase zalutalu životinju svoga bližnjeg i da ne izvrću pravice siromašnima. U Brojevima 5,5-8 potaknuti su da traže pomirenje priznanjem pogrešaka i međusobnim praštanjem, a ne pozivanjem na sudsku presudu. U Izlasku 23,1-9 ohrabreni su da na neprijateljstvo odgovore ljubaznošću.

Pažljivo sagledavanje Isusovih riječi otkriva da je On rabio sveobuhvatno poznavanje Mojsijevih spisa kako bi ustvrdio da Mojsije nije naučavao da je Bogu prihvatljivo osvetoljubivo uzvraćanje.

Obilato milosrđe posvuda Posvuda u Bibliji pokajanima je obećano obilje milosrđa. Gospodnje milosrđe prema ljudima i njegove djece jednih prema drugima tema je brojnih biblijskih događaja. Bog se otkrio Mojsiju kao Onaj koji obiluje milošću i milosrđem prema pokajnicima (Izlazak 34,6-8).

Milost je u žarištu sustava priznanja i žrtava kojim su Izraelci bili poučeni da služe Bogu. Ploče s deset zapovijedi, što ih je sam Bog napisao na kamenu, bile su stavljene u kovčeg i pod Pomirilište u svetištu, predstavljajući tako ublažen sud nad pokajanima.

Ponekad se ove zapovijedi u suvremenom društvu predstavljaju i promiču na način koji sugerira da se ne poštuje činjenica da niti jedno ljudsko biće, osim Krista, ne može podnijeti njihov ispit – osim po Božjoj milosti. Mojsije je naučavao da se oni koji su zanemarivali pokajanje i pomirenje na osobnoj razini izlažu istome neublaženome zakonu na zemlji kao i na nebu. Umjesto sudske presude preporučuje se osobno pomirenje.

Isus je rekao: «Brzo se prijateljski nagodi s protivnikom, još dok si s njim na putu, da te ne bi predao sucu, a ovaj sudskome stražaru, i da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nikako nećeš izići odande dok ne platiš i posljednji novčić.» (Matej 5,25 i 26.)

Još jedan pogled na Mojsijeve tri izjave Kada se tri Mojsijeva odlomka pažljivo prouče, tada izjavu «oko za oko, zub za zub» (i tomu slične) možemo vidjeti kao snažne govorne figure koje je on rabio kako bi izrazio ideju jednakosti u primjeni pravde. Kazna mora biti primjerena zločinu. Mora postojati i jednaka zaštita i jednaka izloženost za sve pod zakonom, bez obzira na status.

Izvještaj u Izlasku opisuje situaciju u kojoj tučnjava uzrokuje povredu trudne žene koja za posljedicu ima prerano rođenje djeteta ili pobačaj. Jasno je da je naglasak na odgovarajućoj naknadi, a «zub za zub» i «opeklina za opeklinu» u ovim okolnostima nisu vjerojatni.

U Levitskom je zakoniku problem je li kazna za svetogrđe u zajednici primjenjiva na nekoga tko nije Izraelac. Stvar je iznesena pred najvišu razinu priziva i Gospodin je uputio Mojsija da u koncept odgovarajuće kazne uključi sve koji su boravili u zajednici. Svatko je trebao biti jednako zaštićen ili izložen zakonskoj nadležnosti. «Neka vam je jednak sud i strancu i domorocu. Jer ja sam Jahve, Bog vaš.» (Levitski zakonik 24,22).

Riječi u Ponovljenom zakonu dolaze u kontekstu pokušaja da se nekoga povrijedi lažnim zločinačkim optužbama. Tvrdi se da kazna treba biti isto ono što je bila namjera za krivo optuženog. Ponovno je naglasak na kazni primjerenoj zločinu. I još nešto. Iako ne treba očekivati da su u Bibliji zabilježena sva djela u zajednici tijekom dugog razdoblja povijesti koji ona obuhvaća, činjenica da ona ne sadrži primjere primjene pravde tako da se iskopaju oči, izbiju zubi ili odsijeku udovi, pruža nam jake dokaze da su se Mojsijeve riječi mogle razumjeti kao figurativne, a ne kao doslovne.

Krist je pojasnio kako izjavu «oko za oko i zub za zub» ne treba tumačiti u značenju da su uzvraćanje istom mjerom i osveta prihvatljive. A time je ostao u savršenom skladu s Mojsijevim i proročkim učenjem.

Maxwell Blakeney

Bilo je rano jutro i još uvijek mračno kad smo izišli iz kuće i krenuli pustim ulicama. Uskoro su iza nas ostala svjetla grada i mi smo se nastavili kretati duž svijetlog tunela koji su stvarala svjetla našeg automobila. Dugo vremena čulo se samo brujanje motora i škripa guma na kolniku.

Konačno se na obzorju pojavilo crvenilo koje je najavilo dolazak dana i ubrzo smo ga vidjeli: tanki srp jarkog svjetla. To je sunce počelo provirivati iza obližnjeg brežuljka. Nekako neprimjetno dizalo se sve više i više dok nekoliko minuta kasnije nije bio dan.

Naš je prvorodenac prvi prekinuo tišinu. Četverogodišnji David uvijek nas je iznenađivao svojim neobičnim primjedbama.

“Tata,” rekao je, “kad bismo sutra rano ujutro došli ovamo i popeli se na ono brdo, bismo li mogli pružiti ruku i dotaknuti sunce dok putuje?”

A ja sam pomislio: Kako funkcionira dječji um! Djeca ništa ne smatraju velikim – umjesto toga ona umanjuju svijet. Golemi beskraj svemira ne uklapa se u njihove male umove pa zato svemu umanjuju mjeru.

U šumi neki čovjek nešto radi. “Prvo ću nakopati zemlje”, kaže. “Zatim ću joj dati ovakav oblik. Vidite, tu su oči i nos. Sad ću ga staviti na sunce da se osuši, a onda ću ga obojiti svojim omiljenim bojama. Zanima vas što pravim? Boga, naravno. Niste znali? Ne, ne samoga Boga. To je Njegov portret. Tako On izgleda.”

Moj četverogodišnjak mislio je da bi mogao pružiti svoju ručicu i dotaknuti sunce. A onaj čovjek u šumi vjeruje da može prikazati Boga. Obojica čine istu pogrešku.

Kralj Salomon imao je bolju predodžbu. Sagradio je u Jeruzalemu prekrasan hram. Kad ga je dovršio, pripremio je svetkovinu koja je trajala danima. Ali usred tog zanosa nije iz vida izgubio pravo značenje tog događaja. Obratio se Bogu i u molitvi rekao: “Ta nebesa ni nebesa nad nebesima ne mogu ga obuhvatiti, a kamoli ovaj Dom što sam ga sagradio!” (2. Ljetopisa 6,18)

Zašto nam druga zapovijed zabranjuje pravljenje kipa koji bi prikazivao Boga? Zato što bez obzira na to koliko ga napravili velikim ili s koliko ga zlata, dijamanata i drugih skupocjenih ukrasa pokrili, Boga samo umanjujemo. Mi Ga neizbježno svodimo na strogo ljudsko shvaćanje stvari. A to je zapravo srž problema. Umanjena slika Boga temeljni je grijeh koji nam druga zapovijed pomaže da izbjegnemo.

Suvremeni racionalisti čine istu pogrešku. Bacaju malu mrežu svojih intelektualnih sposobnosti u golemi ocean svemira. Ono što mogu uloviti ograničeno je kratkim dosegom njihovih osjetila i sposobnosti da obrade dobivene podatke. Onda se proglašavaju vlasnicima tog komadića informacije i niječu postojanje svega ostalog. Kao što sam rekao, čine istu pogrešku i dokazuju da ovaj problem nije ograničen samo na neznalice.

“Ta sam vas Otac ljubi”
U stara vremena logična posljedica idolopoklonstva bila je politeizam, vjerovanje u mnogo bogova. Ljudi su izmišljali više bogova jer nisu mogli zamisliti da je jedan dovoljan, da se jedno božanstvo može o svemu brinuti.

Prvi kršćani čvrsto su se držali ideje da postoji samo jedan Bog, ali mnogi nisu imali jasnu sliku o tome tko je On. Bili su skloni mišljenju da nalikuje na božanstva koja su nekoć štovali – bića koja su zaboravljiva i ravnodušna, koja im nisu uvijek bila voljna pomoći. Obraćenici iz neznaboštva smatrali su da moraju stalno prositi i moljakati kako bi svladali Njegovu ravnodušnost i uvjerili Ga da se treba zainteresirati za njihove potrebe.

Teško je zamisliti veću zabludu. Biblija uspoređuje Božju ljubav s najsnažnijom vrstom ljudske ljubavi i objavljuje: “Može li žena zaboravit’ svoje dojenče, ne imat’ sućuti za čedo utrobe svoje? Pa kad bi koja i zaboravila, tebe ja zaboraviti neću. Gle, u dlanove sam te svoje urezao, zidovi tvoji svagda su mi pred očima.” (Izaija 49,15.16)

Ali unatoč ovom jamstvu, mnogi još uvijek zamišljaju Boga kao zaboravnog i nesklonog, a oko Njegovog se prijestolja nalazi vojska posrednika koji danju i noću bučno privlače Njegovu pozornost kako bi Ga uvjerili da nam je potrebna pomoć. Ali Isus je svojim sljedbenicima rekao: “Ne velim vam da ću ja moliti Oca za vas. Ta sam vas Otac ljubi.” (Ivan 16,26.27) A apostol je savjetovao: “Pristupajmo dakle smjelo Prijestolju milosti da primimo milosrđe i milost nađemo za pomoć u pravi čas!” (Hebrejima4,16)

Misao o posredovanju preko mrtvih svetaca jasno je kršenje druge zapovijedi jer je zasnovana na poganskom shvaćanju ograničenog Boga kojeg je teško izmoliti da nam pomogne.

 
“Zašto si posumnjao?”
Jednog dana stajao sam na pristaništu u Guanaji u Hondurasu dok mi je prijatelj pokazivao privezane brodice za ulov škampa. Goleme mreže za povlačenje bile su dizalicama podignute da se suše na suncu. Uvečer će ponovno isploviti. Prijatelj mi je pričao koliko tona škampa ove brodice donose svakog dana.

Pomislio sam uznemireno: Ako tako nastave, ubrzo će isprazniti oceane.

Sljedeće jutro letio sam uzduž obale od Guanaje prema Puerto Cabezasu. Ispod lijevog krila našeg zrakoplova mogli smo vidjeti plave obrise priobalnog gorja, a s desne strane beskrajno more. Pokušao sam pogoditi koliko je kilometara do točke gdje se obzorje stapa s nebom. Nastavili smo letjeti i nekoliko minuta poslije ugledao sam duboko ispod sebe tri brodice u ribolovu na škampe kako se dižu i spuštaju na valovima dok su za sobom povlačile mreže. To su jamačno bile neke od onih koje sam vidio dan ranije, ali su sada izgledale tako sićušne. A kakav je tek bio kontrast između njihove veličine i golemog oceana! Onda sam pomislio: Kako ove brodice mogu iscrpiti sve blago koje je Bog spremio u svoju smočnicu? Kako se stvari mijenjaju kad ih gledamo iz drukčije perspektive!

A onda sam se zapitao: A kakva je Božja perspektiva? U nekim trenucima čini nam se da naši problemi ispunjavaju zemlju i nebo. Što mislite, kako Bog na njih gleda?

To je bila pouka koju je Petar naučio jedne olujne noći na Galilejskom jezeru. Golemi valovi i vjetar izazvali su u njemu paniku pa je povikao: “Gospodine, spasi me!” (Matej 14,30)

“Isus odmah pruži ruku, dohvati ga i kaže mu: ‘Malovjerni, zašto si posumnjao?'” (redak 31)

Strah i zabrinutost dolaze od nedostatka vjere, a to je prekršaj druge zapovijedi jer pokazuje da je Bog u našim umovima jako malen.

 
Nikad ne smijemo podcijeniti moć idola
Pjesnik je o idolima pisao: “Takvi su i oni koji ih napraviše.” (Psalam 115,8) U svoje vrijeme to je zapazio i apostol Pavao. Rekao je da su idolopoklonici zamijenili “slavu neraspadljivog Boga likom, obličjem raspadljiva čovjeka, i ptica, i četveronožaca, i gmazova”.

“Stoga ih je Bog”, rekao je, “predao sramotnim strastima … nevaljanu umu te čine što ne dolikuje.” Apostol objašnjava što to “ne dolikuje” navodeći popis grijeha na kojem se nalazi lakomost, zloća, zavist, ubojstva, svađe, prijevare, zlonamjernost, došaptavanje, klevetanje, drskost, oholost, neposluh roditeljima, nerazumnost, nevjera, bešćutnost i nemilosrdnost (Rimljanima 1,23.28-31).

Nije baš lijepa slika, zar ne? Mislite li da je pretjerana? Nedavno sam posjetio dojmljive ruševine Monte Albana u Oaxaci. Tu se mogu vidjeti prikazi drevnih zapotečkih bogova u obliku krilatih zmija, zgrčenih zvijeri i desetaka ljudskih prilika. Izrazi gnjeva i mržnje iskrivljuju lica tih idola. Vodič nam je pokazao žrtvenik na kojem su svećenici tijekom obreda živim žrtvama vadili srce. Zatim nas je poveo do igrališta objašnjavajući da je strana koja bi izgubila uvijek bila prinesena kao žrtva tim bogovima.

“Takvi su i oni koji ih napraviše”, kaže pjesnik.

U podne sam se vratio u grad i otišao u mjesni restoran. Prostorija se tresla od popularnog ritma ka-bum, ka-bum, a suvremeni “idol” je vriskao:

“Čitav dan sanjam o seksu.
Čitavu noć razmišljam o seksu.
Sve vrijeme razmišljam o seksu
s tobom, s tobom.”

Pjesme koje su slijedile razlikovale su se samo po tome što su pri ponavljanju iste poruke još više rabile uobičajene uličarske izraze.

Tko može posumnjati da suvremeni idoli imaju jednako toliko moći nad ljudima kao i drevni? A još je uvijek istina da su oni koji ih prave isti kao oni. Rezultati suvremenog idolopoklonstva u mnogočemu nadmašuju ono što je apostol Pavao opisao u svoje vrijeme.

 
Tisuće naraštaja
Neki su iznenađeni što druga zapovijed sadrži ozbiljno upozorenje o kipovima: “Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca – onih koji me mrze – na djeci do trećeg i četvrtog koljena.” (Izlazak 20,5)

Ali posebno ih iznenađuje što Bog kaže da je “ljubomoran”. Osim toga, on tvrdi da će kazniti čak i treći i četvrti naraštaj zbog grijeha njihovih predaka.

Ovi ljudi donose krive zaključke zbog površnog čitanja teksta. Zapazite da ono što se događa “djeci do trećeg i četvrtog koljena” nije odmazda gnjevnoga Boga. Zapovijed jasno kaže da Bog kažnjava “grijeh otaca”. Upravo je to Pavao imao na umu u već navedenom ulomku. On kaže da štovanje idola, uzdizanje stvorenja iznad Stvoritelja, uklanja prepreke i podiže brane čovjekove izopačenosti. Kad ljudi postanu slični svojim idolima, zemlja se puni nasiljem i ljudi predaju srce “pakosti, lakomosti, zloći; puni (su) zavisti, ubojstva, svađe, prijevare, zlonamjernosti” (Rimljanima 1,29).

Oni postaju “klevetnici, mrzitelji Boga, drznici, oholice, preuzetnici, izmišljači zala, roditeljima neposlušni, nerazumni, nevjerni, bešćutni, nemilosrdni” (redci 30 i 31). Smatrate li da bi bilo ugodno živjeti u društvu kakvo je Pavao opisao? To je posljedica koja seže “do trećeg i četvrtog koljena”, kobni rezultat koji bi Bog želio da izbjegnemo kad nam u drugoj zapovijedi upućuje ovu opomenu. I zbog toga je On “ljubomoran”. Čovjekova ljubomora odraz je sebičnog interesa, ali zapovijed jasno pokazuje da je Bog ljubomoran na svoj narod.

Nasuprot tomu, Bog iskazuje “milosrđe tisućama” onih koji Ga ljube i vrše Njegove zapovijedi (Izlazak 20,6). Naravno, to se odnosi na obećanje vječnoga života. Isus je rekao: “Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.” (Ivan 17,24)

Vijest slobode
Druga je zapovijed savršena dopuna prvoj. Oni koji su odlučili Bogu dati prvo mjesto u svojem životu, neće dopustiti da stvorenje zauzima mjesto koje pripada samo Stvoritelju. Kod njih neće biti zabune oko pravog bogoštovlja, jer će odbaciti sve ono što umanjuje vrijednost Boga u njihovom životu.

Za one koji vrše prvu i drugu zapovijed, poslušnost ostalima bit će potpuno prirodna. Ako ljubimo Boga – ako je On na prijestolju našeg života – naše će srce biti prepuno ljubavi i prema drugim ljudima.

Apostol jakov nazvao je Deset zapovijedi savršenim zakonom slobode (Jakov 1,25). Dosad smo razmotrili samo dva njegova propisa, ali je iz njih jasno značenje takvog savršenstva i slobode. O tome kaže pjesnik: “Koji tvoj Zakon ljube, velik mir uživaju, ni o što se oni ne spotiču.” (Psalam 119,165)

Loron Wade