Doista nije dobro kad je čovjek sam, kad nema nikoga s kim bi podijelio radost ili žalost svoje svakodnevice, kad nema nikoga s kim bi se mogao smijati ili plakati, nikoga tko bi bio uz njega i kome bi bio potreban. To ne mora obvezno biti bračni suputnik. I samci trebaju nekoga, prijatelja ili prijateljicu. Naravno, to ne dolazi samo po sebi. Prijateljstvo treba steći i njegovati, jer se ono sastoji od uzimanja i davanja, baš kao i u braku. Čak se i najjednostavniji kontakti s ljudima prekidaju ako ne uložimo trud da ih održimo.

Već sama pomisao na samoću djeluje prijeteći. Njome su osobito pogođene starije osobe koje su došle u situaciju kada više nema nikoga tko bi se za njih zanimao. Nije rijetkost da u tim okolnostima čovjek brže vene i umire ranije nego da je živio u društvu nekoga tko je skrbio za njega. Slično se događa i s mladima koji se u domu svojih roditelja osjećaju nepoželjno. Netaktičnim ponašanjem otac i majka mogu učiniti da samoća postane najbliži prijatelj njihove djece. Zbog toga što se osjećaju suvišnima, mnogi mladi završavaju pod odgojem ulice. No, to su ekstremni primjeri samoće. Iako ih ima sve više, mi, drugi, obično mislimo kako smo pošteđeni. Je li to istina?

Činjenica je, ipak, da se SVATKO od nas može osjećati potpuno usamljenim. Kako bi to spriječili mnogi se odlučuju započeti grozničavu utrku. Oni uvijek moraju biti tamo, kako kažu, gdje se nešto događa. Drugi oko sebe gomilaju brojne poznanike i prijatelje. Jedni traže dobro raspoloženje u alkoholu i opojnim sredstvima. Neki, obuzeti panikom zbog starosti koja je pred vratima, glavom bez obzira ulaze u brak, da bi na kraju bili još usamljeniji nego prije. Međutim, svi oni zaboravljaju da čovjek može biti sam uvijek i na svakome mjestu, bio u velikom mnoštvu ili samo s partnerom. I to je strašno. Biti sam loše je, ali biti usamljen u društvu, užasno je. Tako samoća ne zaobilazi nikoga. Samo, mi različito reagiramo na svoju usamljenost. Najgore je izlaz vidjeti u samoubojstvu. Samoubojice se ponašaju dosljedno svome raspoloženju. Oni čine kraj životu koji nema smisla. Oni misle kako nikome nisu potrebni te su zato uvjereni da više i ne trebaju postojati. To je opasno. I njima i drugim usamljenima treba, dakle, vratiti nadu u život, pronaći im prijatelja. Kako?

Srećom, Božje riječi “Nije dobro da čovjek bude sam” ne upućuju nas samo da oslonac potražimo kod ljudi, ma koliko nam oni bili značajni. Čak i onda kada više ne vidimo čovjeka koji bi se zanimao za nas, kada mislimo da su nas svi napustili, postoji netko tko je još uvijek tu. To je onaj koji nas je i stvorio za zajedništvo. Bog nikoga od nas nikada ne pušta same, bez obzira što nam se na prvi pogled čini da smo usamljeni. On je uvijek tu da nam podari svoju neograničenu ljubav i skrb. On nas visoko vrednuje i mi smo mu neizmjerno važni. U Bibliji su zapisane njegove poruke utjehe:

“Ne boj se, jer ja sam s tobom. Ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj.”

“Onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se.”

“Ne boj se, jer ja sam te otkupio. Imenom sam te zazvao: ti si moj!”

“Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.”

Malo je onih koji nikada nisu upoznali samoću. Ali za svakoga postoji lijek. Tko se obrati svome Stvoritelju, našao je pravoga prijatelja. Ali to prijateljstvo ide i dalje. Usput da spomenemo, kod Boga uvijek ima izlaz iz problema. I taj izlaz uvijek vodi naprijed! Ali nastavimo. Isus nam tada, kada upoznamo ljepotu prijateljstva s njime, može pomoći da dođemo i do ljudskih prijatelja. To bi mogao biti odgovarajući supružnik ili neki prijatelj. Ali Bog bi nas mogao uputiti da budemo pravo društvo i nekome kome je potrebna naša pomoć. Mnogi nalaze izlaz iz usamljenosti upravo kad odvrate pogled sa svoje na tuđu nevolju. Tako nećemo više misliti na sebe i svoj problem; osim toga, imat ćemo društvo i činiti dobro. Tako se opet očituje neograničena Božja mudrost i dobrota prema nama.

Biblija svjedoči o mnogim osobinama našeg nebeskog Oca. Ali jednu od njih usamljeni ljudi današnjice nikada ne bi smjeli zaboraviti – Bog je uvijek prisutni, najvjerniji prijatelj koga je čovječanstvo upoznalo.

Rita Gellner

Jabuka u dvorištu iza kuće je po prvi put donijela rod, i to samo jednu jabuku. Mama je rekla malom Željku da se pažljivo lopta s prijateljima, i ne u blizini jabukovog stabla. Međutim, djecu je ponijela igra i dogodilo se upravo ono što nitko nije želio. Lopta je pogodila zelenu jabuku i ona je pala na zemlju. Kada to nitko nije vidio, Željko je otišao u kuću, našao majčin pribor za šivanje te uzeo malo konca kojim je, zatim, privezao peteljku jabuke za granu na kojoj je rasla. Tako je jabuka ponovno visjela na drvetu.

Željkova mama danima je motrila mladi plod na jabukovom stablu čekajući trenutak kada će sazrjeti za branje. Ali je uskoro primijetila da jabuka ne izgleda tako svježe i zdravo kao ranije. Kada je prišla stablu, otkrila je da je jabuka samo privezana za grančicu običnim koncem. Shvatila je zašto se plod sušio. Nije imao životodavnu vezu sa stablom.

Postoje mnogi kršćani koji kažu da vjeruju u biblijsku istinu, ali ne održavaju životodavnu zajednicu s Isusom. Gospodin je rekao: “Ja sam trs, vi ste loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, rodi mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti. Ako tko u meni ne ostane, bacit će se kao loza napolje i osušit će se.” A ono što nas drži u zajedništvu s Kristom je VJERA.

Budući da često na različit način upotrebljavamo riječi “vjera” i “vjerovanje”, možda među njima ipak postoje razlike. Vjerovanje se zasniva na informaciji, na saznanju, recimo, iz Biblije. Vjerovanje je cestovni zemljovid koji pokazuje put ili pravac putovanja. Vjera se, pak, ne zadovoljava pukim poznavanjem puta. Osoba koja posjeduje vjeru koristi saznanje iz Biblije da putuje putem Božje volje. Vjera je povjerenje.

Jedne sam zime s prijateljem stajao na rubu malog jezera, nadomak grada. Nekoliko su prethodnih noći bile prilično hladne i led na jezeru je bio deblji od pet centimetara. Dok smo promatrali led, ja sam primijetio: “Led je dovoljno jak da izdrži tvoju težinu.”

“VJERUJEM TI”, odgovorio je moj prijatelj, ali se nije niti pomakao prema jezeru. On je posjedovao vjerovanje u informaciju koju sam mu dao o ledu, ali nije posjedovao vjeru. Da je imao vjeru, ili povjerenje u ono što sam rekao, on bi prošetao po ledu.

Na isti je način spasonosna vjera stav potpunog povjerenja i odanosti Isusu. Ona vodi k predanju Bogu, njegovim planovima, putovima i vršenju njegove volje. Tu se nalazi razlog zašto Kristova žrtva za grijehe SVIH ljudi ne jamči spasenje svakome – bez povjerenja u Boga i poslušnosti njegovoj volji on ne može dati vječni život. Divlja patka, guska i ostale plivajuće ptice, predaju se vodi znajući da će ih ona održavati u potrazi za hranom. Međutim, ptice močvarice, lukave i mudre, stoje jednom nogom na dnu jezera. One ne poznaju i nikada neće ni znati za slobodu plivanja i što to znači biti nošen strujom. Da bi to iskusile, ptice močvarice moraju podignuti nogu kojom stoje na muljevitom dnu i vjerom se predati vodi. Bez toga se ne može zaplivati.

Onome koji ne vjeruje, vjera se čini kao veliki rizik. Nevjerni kršćanin je kao osoba koja jednom nogom stoji na dnu rijeke. Ali plivaču ta ista rijeka pričinjava radost. Što je voda dublja, on se ljepše osjeća kada se održava na sili vodenog toka.  Osoba sa pravom vjerom predaje sebe Isusu i svoje odluke usklađuje s Božjom voljom otkrivenom u Svetome Pismu.

Isus kaže: “Evo, stojim na vratima i kucam. ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu.” On kuca na vrata svake osobe. Ali njegovo kucanje ne znači i da on može automatski ući u nečiji život. Dio jedne kršćanske pjesme glasi: “Isus još kuca na vrata tvog srca… Ustani sada i vrata otvori”. Biblija nudi vijest o spasenju od grijeha svakome zato što Bog voli svakoga, ali ne voli svatko Boga. Samo ljubav i povjerenje prema Isusu Kristu uistinu će vas motivirati da ustanete i otvorite vrata svojega života. Samo će vas prava vjera u njega osposobiti da budete poput plodne loze na trsu, dok će vas puko vjerovanje u kršćanski nauk učiniti da budete poput jabuke privezane koncem za granu.

Svakodnevno prijateljstvo s Kristom kroz Bibliju, molitvu i služenje bližnjima, omogućava stalno dotjecanje njegovog svetog života našem umu. A plod toga zajedništva je vječni život s našim Stvoriteljem.

Arnold Valentin Wallenkampf

Tako su izgledala reagiranja tijekom čitave povijesti doktrine o Trojstvu. To kršćansko vjerovanje, ipak, ostaje temeljno za naše shvaćanje spasenja. Ono glasi: “Postoji JEDAN Bog: Otac, Sin i Sveti Duh, jedinstvo TRI vječne osobe.” To je govorio Isus, a to govori i Biblija. Mnogo je tekstova u Svetom Pismu koji ističu čas jednoga Boga, čas zajedništvo tri božanske osobe. Mojsije je povikao: “Čuj Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je JEDAN!” a Isus je pred svoj odlazak poručio: “Učinite sve narode učenicima mojim. Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha svetoga.” Kako ova, naizgled proturječnost, može biti temeljem naše kršćanske vjere i iskustva?

Učenje o Trojstvu nam pomaže da više cijenimo svoje spasenje od grijeha. Biblija počinje s Božanstvom koje stvara svijet, a završava s Isusom i Duhom koji pozivaju ljude da dođu i piju vodu života. Između je čitava povijest spašavanja ljudi, priča o tri jedinstvene osobe Božanstva koje se cijelim srcem suprotstavljaju silama zla, što nam je poznato pod nazivom Velika Borba. Grijeh je toliko ozbiljna stvar da su sva tri člana Božanstva uložila sve svoje napore i poslala jednog između sebe da povrati čovječanstvo. Apostol Petar je ovako opisao njihovu zajedničku aktivnost pišući o kršćanima kao Božjim izabranicima: “Izabranima po predznanju Boga OCA, za posvećenje koje ostvaruje DUH, da se pokore ISUSU Kristu i budu poškropljeni njegovom krvlju.”

Iako je samo Isus prolio krv za nas, druge osobe Božanstva su jednako podnosile bol i agoniju umiranja na križu. U nastavku, Sveti Duh je taj koji je ostao nazočan na Zemlji nakon Kristovog uznesenja, i pomaže vjernima da nadvladaju zlo. Tako učenje o Trojstvu čini da više cijenimo svoje spasenje u koje je toliko uloženo.

Nauk o Trojstvu nam govori što je prava ljubav. Da bi ljubav postojala, potrebno je najmanje dvije osobe: muž i žena, majka i dijete, otac i sin. U bračnom odnosu, na primjer, ljubav stvara jedinstvenu zajednicu između dvoje ljudi, a ipak dozvoljava da svatko funkcionira na svoj način. Biblija kaže da je Bog ljubav. Budući da ljubav ne može postojati sama, to upućuje da u Božanstvu vlada odnos ljubavi. A u pravoj ljubavi nema podijeljenosti. Osobitosti – da, ali podijeljenosti – ne.

Unutar Božanstva vladaju odnosi potpunog povjerenja i originalne ljubavi. Svaki od njih Trojice živi u potpunosti predan boljitku druge dvojice. To objašnjava golemu bol, pa i smrt, koje su zadesile Isusa na križu. Jedan iz Trojstva je trebao na sebi ponijeti grijehe svih ljudi i tako biti razdvojen od ostalih iz Božanstva, zbog prokletstva grijeha. To je i slomilo Kristovo srce koji je kroz vječnost živio u zajedništvu s Ocem i Svetim Duhom. Trojstvo je, dakle, neusporedivi primjer prave ljubavi.

Trojstvo nam otkriva značenje zajedništva. Tri osobe Božanstva, iako razdvojene, jedno su u karakteru, jedno u naravi i jedno u namjeri. Njihovo zajedništvo karakterizira savršeni sklad. Vjerojatno zato Biblija ističe da je Bog jedan. Sličan bi sklad trebao postojati i u ljudskom zajedništvu. U prvom poglavlju Biblije piše da je Bog stvorio čovjeka prema svom obličju. Pisac toga poglavlja, dalje, pod imenicom ČOVJEK podrazumijeva dvije jedinke – muško i žensko. Tako nam Trojstvo otkriva da ma koliko različiti bili, ljudi su stvoreni da žive kao jedna obitelj, kao što i tri osobe Božanstva žive u skladu, ljubavi i jedinstvu.

Trojstvo nas uči zadaći koju imamo obaviti. Jedna od veličanstvenih istina vezanih uz Božanstvo je da je svatko od njih posvećen izvršenju istog posla. U stvaranju svijeta, u izvođenju Božjeg naroda iz ropstva, u poniženju i uzdizanju Isusa Krista, kod izlijevanja Duha na apostole, u vođenju kršćanske crkve, i u uspostavljanju budućeg Božjeg kraljevstva na Zemlji, čitavo je Trojstvo na djelu. Ono nas uči da Isusov poziv “Idite i učinite ljude mojim učenicima” ne znači samo propovijedanje evanđelja, već poziv da se aktivno, a ne pasivno, pridružimo Božanstvu u Velikoj Borbi i zauzmemo svoje mjesto na strani dobra. Kao što je Otac poslao Sina i kao što su Otac i Sin poslali Duha, tako Sin šalje nas da izvršimo zadaću ljubavi i pomirenja grešnika s Bogom koju je on započeo na križu.

Nauk o Trojstvu, je uistinu temelj našeg odnosa s Ocem, Sinom i Svetim Duhom. Svaki bi kršćanin trebao biti utemeljen na njihovom primjeru zajedništva, sklada, predanosti, jedinstva i ljubavi koja stalno radi za dobro drugih.

John Fowler