Na neki način smo mi ljudi sličniji štakorima i mravima, nego pticama. Ima nešto više u današnjoj nestašici zadovoljstva i radosti, osim što su to samo elementi ljudske naravi. Kulture postindustrijskih društava ohrabruju i nagrađuju strku i marširanje više no radovanje. One posežu u ono što se čini najintimnijim područjem naših srca, i utječući na naše želje i naš osjećaj odgovornosti, kvare naše mirno zadovoljstvo i potiskuju uzgon radosti.

Radost ka kojoj težimo je kruna dobrog življenja. Ona sažima ono što nazivam afektivnom komponentom dobrog života, ili to čini barem u kršćanskoj tradiciji (druge religije i religijske tradicije imaju nešto slično). Dvije druge formalne komponente toga dobroga života su cirkumstancijske (život ide dobro) i agencijske (dobro vodim život).

Ove tri komponente nisu neovisne jedna o drugoj, ne stoji svaka sama, poput triju nogu neke udobne „stolice dobrog života“. Radost, stoga, nije nešto što iskusimo ili ne iskusimo kao dodatak dobrom vođenju života ili životu koji ide dobro. Naprotiv, poput krune na kraljičinoj glavi, radost počiva na životu i izraz je života koji se dobro živi i ide dobro, nikada, dakako, savršeno dobro, no dobro do određene mjere, i u određenom smislu, i unatoč svem pratećem bolu i žalosti, krivnji i nedostatnosti.

Kada bi radost značila samo dobar osjećaj, mogli bismo uzeti tabletu za radost, ili pušiti ‘travu’, i radovati se. No ne možemo, stoga što radost znači osjećati se dobro zbog nečeg dobrog. Dobro kojemu se radujemo mogu biti dobre okolnosti u našem životu: dobro zdravlje, divna obitelj, ili dobitak na lotu, na primjer. (Najvažnija od svih okolnosti za monoteiste jest postojanje Boga i Njegov karakter, zbog čega se oni mogu „radovati u Gospodinu“ unatoč inače neprijateljskim okolnostima.)

Dobro kojemu se možemo radovati može isto tako biti i izvrsno ponašanje, poput života s integritetom, ponizne službe ili hrabrosti. (Najvažniji izvor radosti u nekim smjerovima judaizma jest Zakon sam po sebi.)

Kada bi radost značila osjećati se dobro zbog nečega dobroga, onda bi sve što umanjuje dobro, ili naš osjećaj da je to dobro, sputavalo tu radost, što me vraća na želju, i odgovornost, i način na koji ih danas doživljavamo u kulturama postindustrijske suvremenosti.

„Da se oči nisu do sita nagledale i uši dovoljno naslušale,“ piše pisac knjige Propovjednika (1,7-8), opisujući staro iskustvo nezasitnosti. Mi smo konačni, no naša je želja beskonačna, a ograničena je, čini se, uglavnom našom potrebom za odmorom. Nezasitnost je ljudsko stanje što ga suvremeno tržišno gospodarstvo veliča. Prema Kennethu Galbraithu, suvremeno tržište ne daje odgovor na postojeće potrebe tako što će pribaviti robu, već „stvara želje koje bi roba trebala zadovoljiti.“

Želja, glad i nezadovoljstvo su tržišno gospodarstveno gorivo. Što je više goriva, brže će moći trčati, te na taj način stvoriti prazninu koju nastoji popuniti.

Posljedica je toga jureća bujica čudesnih, i ne tako čudesnih, roba i usluga zajedno s trajnim nedostatkom zadovoljstva, te smanjenom sposobnošću za radost. Odnos između radosti i zadovoljstva u bilo kojem trenutku je jasan: što ste manje zadovoljni, to ćete imati manje radosti (iako nezadovoljstvo često prethodi radosti). Radost slavi dobrotu onoga što jest, što je bilo i što će doći; tržišno gospodarstvo hrani nezasitnost i nezadovoljstvo, sustavno urušava dobrotu onoga što jest, te osakaćuje radost.

Nezasitnost, vrsta loše beskrajnosti nezasitne želje, uspoređuje se danas s lošom beskrajnošću neprestane odgovornosti. U visoko natjecateljskom svijetu koji se, kako se čini, nikada ne zaustavlja, jedna zadaća sustiže drugu, i nikada nismo gotovi. Sizif se napreže i gunđa, uvijek pretrpan, uvijek neprilagođen; on ne pleše, niti se raduje. No nije riječ samo o tome da se osjećamo pretrpanima i neprilagođenima. S pravom ili ne, mi proživljavamo ovu nemoguću zadaću kao vlastitu moralnu odgovornost, a ne samo kao vlastitu ambiciju.

Wilfred M. McClay je napisao: U svijetu u kojemu sve bolje razumijemo isprepletenost odnosa između uzroka i posljedica, u kojemu sredstva komunikacije i transporta postaju sve djelotvornija i učinkovitija, te u kojemu pojedinci postaju sve moćniji i učinkovitiji posrednici, raspon naše potencijalne moralne odgovornosti… širi se do doslovno beskonačnih razmjera.

Zamijećena beskrajna moralna odgovornost znači stalnu krivnju, slabo oblikovanu krivnju koja izbljeđuje boje iz našeg doživljaja svijeta. Neprilagođenost i krivnja zajedno blokiraju radost i čine da joj se mišići grče. Obavijeni maglom bezvrijednosti i potištenosti, tješimo se uzbuđenjem i zabavom, no rijetko dostižemo bogatije
zadovoljstvo radosti.

Onima čije su želje bezmjerne nikada nije dosta, a ono što imaju nikada nije dovoljno dobro. Oni koji osjećaju beskrajnu odgovornost nikada ne čine dovoljno, a ono što su učinili nikada nije dovoljno dobro. Dvije loše bezmjernosti, jedna koja osakaćuje radost, i druga koja grči njezine mišiće, zapravo su jedna: osjećaj da ništa nije dovoljno dobro. Stoga nastavljamo juriti i koračati kroz život.

Ovaj naš problem je, na čudan način, i frustrirajuće složeno i iznenađujuće jednostavno nadvladati. Moramo iznova otkriti i prigrliti dobrotu malih, velikih i neusporedivo velikih stvari u životu. Kada to učinimo, ptice će se vratiti – i zapjevati.

Miroslav Volf

No, kako svatko zna, uredna probava ne čini čovjeka sretnim kao ni pun novčanik .

Sreća je očito ne uhvatljiva. Ljudi za njom čeznu, često je prezru, a najčešće ne prepoznaju. Tražimo je negdje u daljini, premda nam je na dohvat ruke kao što su nam naočale na nosu. Sreću i dugu ne vidimo nad svojom već samo nad susjedovom kućom .

Ima onih koji nikad nisu zadovoljni. Kronično nezadovoljan čovjek teško može biti sretan, jer s negativnim pristupom životu u svakoj će juhi naći vlas. Nije svakome dana spremnost da svakog dana iz Božje ruke prima i daje se iznenaditi onim što dan donosi.

Najčešće prepreke sreći su naše vlastite predstave. Sve izgleda nepravedno podijeljeno: onome tko ima beskrajno mnogo vremena obično nedostaje novca da bi ga smisleno upotrijebio, a zaokupljeni poslovni čovjek ima dovoljno novca, ali mu nedostaje vrijeme za obitelj i prijatelje.

Često prošlost i budućnost izgledaju mnogo privlačniji od sive svagdašnjice. No tko uspije živjeti u sadašnjosti, dobiva snagu da stvari prihvati takve kakve jesu ili ih mijenja. Svakako da je za sreću potrebno i nešto samoinicijative. Tko stalno sanja o sreći ne treba se čuditi kad je propusti. No sreću nije moguće dobiti silom.

Poljski pijanist Arthur Rubinstein je jednom rekao: “Večina ljudi čini sreću uvjetovanom, ali mi je nalazimo samo kad ne postavljamo uvjete.” No kad je riječ o tome kako si predstavljamo sreću, mi postavljamo mnoštvo uvjeta. Brzo se bude nove potrebe, nove želje koje nedostaju sreći kako je mi zamišljamo.

Kad budem zdrav, kad budem imao dobar posao, novi stan ili željenog partnera – TADA! Na ovaj način naš život svakog dana gubi vrijeme i kvalitetu, jer sreću doživljavamo sada, u ovom trenutku. Za nju je samo potrebna naša svjesna odluka.

Kršćani imaju u životu perspektivu koja im pomaže da budu mirniji i opušteniji. Isus je točno znao što su istinske čovjekove potrebe. Budući da nam nudi pomoć i sigurnost, mi kršćani možemo biti mnogo radosniji čak i kad osjećaji osciliraju. Unatoč svemu Bog nam nije obećao bezbrižan život. I onda kad nam u životu ne ide sve glatko, možemo se osloniti na to da nam Bog želi dobro – a to je naša sreća.

J. Lippert