“Sine, bolje bi bilo da se odeš još malo poigrati svojim igračkama, a ja ću te pozvati kada završim. Tada ću ti objasniti što radim.”

Tako sam otišao čudeći se zašto je radila tako zbrkan posao. Nisam vjerovao ni da s njene strane to izgleda mnogo bolje. Nakon nekog vremena moju je igru prekinuo majčin glas:

“Sine, dođi vidjeti!”

Došao sam u dnevni boravak, a ona je pokazala da joj sjednem u krilo. Sjećam se da sam bio gotovo zapanjen kada sam vidio savršeno složene niti vune u boji, koje su oblikovale sliku cvijeta pri zalasku sunca. Nisam mogao vjerovati, jer odozdo je sve izgledalo tako neuredno. Tada mi je mama rekla:

“Sine moj, kada si gledao odozdo sve je ovo izgledalo zbrkano i čupavo. Ali ti tada nisi znao da je na gornjoj strani platna bio crtež prema kome sam radila ovu sliku. Bila je to neka vrsta plana. Ja sam ga samo slijedila. Sada kada sve to gledaš s prave strane, kada si iznad tapiserije, vidiš prekrasne i smisleno složene oblike.”

Od toga dana sam mnogo puta u životu dolazio u tako teške okolnosti da sam često podigao svoj pogled prema nebu i postavljao pitanje Bogu: “Oče, što to radiš?” U tihim trenucima molitve imao sam dubok dojam da mi on poput moje majke odgovara: “Pravim tapiseriju. Tkam sliku tvoga života.” Tada bih mu u svojoj boli rekao: “Ali s moje strane to izgleda kao jedna velika zbrka i nevolja. Ništa mi ne ide kako treba. Sve je tako neuredno i bez smisla.” A on bi mi s uvjeravanjem odgovorio: “Dijete moje, baviš se mojim poslom umjesto svojim obvezama. Vjeruj mi, ja odozgo na platnu tvoga života imam plan prema kome radim. Jednoga dana ću te dovesti k sebi i ti ćeš imati priliku odavde vidjeti tapiseriju svojega života, smislenu i divnu sliku kojoj ćeš se diviti.”

Kako vi vidite svoj život? Vjerujete li u sudbinu? Ako tako vjerujete, blizu ste da povjerujete kako netko inteligentan ima utjecaja na vaš život. I ima. Ali to nije sudbina, niti je vaš život strogo zacrtan. Bog samo ima plan prema kome, ako mu dopustimo, može unijeti smisao u naše tkanje. Odozdo, odavde na zemlji, sve nam se može činiti bez reda. Ali ako se sprijateljimo sa Stvoriteljem imat ćemo mir da sve, ipak, ide po nekakvome redu. Utješne nam Božje riječi dolaze preko proroka Jeremije: “Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – riječ je Jahvina – naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu.”

Željko Bošnjak

Od svih stvorenja ovca je jedna od najplašljivijih i najbespomoćnijih pa je na Istoku pastirovo staranje za stado neprekidno i neumorno. U stara vremena izvan utvrđenih gradova bilo je malo sigurnosti. Pljačkaši skitnice ili grabežljive zvijeri iz svojih su skrovišta u zasjedi čekali da oplijene stada. Pastir je budno motrio na ono što mu je povjereno, znajući da tako izlaže svoj život opasnosti. Jedan od utemeljitelja izraelskog naroda, Jakov, koji je dvadeset godina čuvao stada rekao je opisujući svoj mukotrpan rad: “Često sam danju skapavao od žeđi, a noću od studeni. San je bježao od mojih očiju.”

Dok pastir vodi svoje stado preko stjenovitih brežuljaka, kroz šume i divlje uvale, na pašnjake pokraj rijeke, dok ga čuva u planinama tijekom noći, štiteći ga od zvijeri, i dok se nježno stara za bolesne i slabe ovce u stadu, njegov život postaje jedno s njihovim. Čvrsta i nježna privrženost sjedinjuju ga sa stvorenjima za koje skrbi. Ma koliko veliko bilo stado, pastir poznaje svaku ovcu.

Kao što zemaljski pastir poznaje svoje stado, tako i božanski Pastir poznaje svoje stado koje je rasijano po cijelome svijetu. Prorok je zapisao Božje riječi: “Vi, ovce moje, vi ste stado paše moje, vi ljudi, a ja sam Bog vaš – riječ je Jahve Gospoda.” Isus nas pojedinačno poznaje i dirnut je osjećajem naše nemoći. On nas sve zna po imenu. On zna i samu kuću u kojoj stanujemo, ime svakog njezinog ukućana. Svaku dušu Isus tako savršeno poznaje kao da je ona jedina za koju je dao svoj život.

Pastir na Istoku ne tjera svoje ovce. On se ne oslanja na silu ili zastrašivanje, već ide ispred njih i zove ih. Tako čini i božanski Pastir sa svojim ovcama. On nikoga ne primorava da ide za njim. On kaže u Svetom Pismu: “Užima za ljude privlačio sam ih, konopcima ljubavi.” Strah od kazne nije ono što navodi kršćane da slijede Krista. Ne; oni promatraju Spasiteljevu neusporedivu ljubav, otkrivenu od jasala u Betlehemu do križa na Golgoti. I dok su privučeni dobrotom Božjeg Sina, u njihovom se srcu budi ljubav prema njemu. Oni u srcu čuju njegov glas i slijede ga.

Kao što pastir ide ispred svoga stada, tako i Isus čini sa svojim vjernim narodom. Put u Božje kraljevstvo otvoren je Kristovim stopama. Naša staza može biti strma i neravna, ali Isus je već prošao njom. Njegova stopala ugazila su oštro trnje, da bi učinio naš put lakšim. Svaki životni teret koji smo pozvani da nosimo, on je već nosio.

Iako se uznio na nebo, Isus nije izgubio ništa od svoje suosjećajne naravi. Čovjek ili žena koji su se predali Kristu, u njegovim su očima dragocjeniji od cijeloga svijeta. On bi prošao kroz samrtne muke na Golgoti čak i da je postojalo samo jedno biće koje će biti spašeno od grijeha. Isus nikada neće napustiti čovjeka za koga je umro. Ako kršćani sami ne odluče da ga napuste, on će ih čvrsto držati uz sebe.

Iako je sakriven od očiju smrtnika, svatko vjerom može čuti njegov glas kako govori iz Svetoga Pisma: “Ne boj se, ja sam s tobom”. Ja sam podnio vaše žalosti, iskusio vaše borbe, sretao se s vašim iskušenjima. Ja poznajem vaše suze, jer sam i sam plakao. Poznajem boli koje su tako duboke da ih ne možete povjeriti nijednom ljudskom uhu. Ne mislite da ste napušteni i ostavljeni. Premda vaša bol nije taknula ničije srce na Zemlji, pogledajte u mene i živite. Prorok je zapisao: “Nek se pokrenu planine i potresu brijezi, ali se ljubav moja neće odmaći od tebe, nit će se pokolebati moj Savez mira, kaže Jahve koji ti se smilovao.”

Daleko više nego što to opisuje slika pastira, više nego što pastir skrbi za svoje ovce, Krist voli svoje sinove i kćeri. Upravo tako – on nas voli kao svoju djecu. Postoji li još nešto više, nešto bolje, što nam je Bog mogao darovati? Ni samo nebo ne može podariti ništa veće, ništa bolje od Kristove suosjećajne i bezuvjetne ljubavi. Zato je, upamtimo, nepokolebljivo povjerenje u njega ono što nikada ne smijemo izgubiti.

Ellen G. White