Druga je vrsta vjerovanja, nastavlja reformator, ne samo da vjerujemo u stvari o Bogu, već i da polažemo svoje povjerenje u njega. To je stanje kada smo spremni promijeniti svoj život zbog činjenice da postoji Bog i zbog toga što mu vjerujemo. Mi se tada njemu predajemo, slijedimo ga i vjerujemo da nas voli neograničenom ljubavlju, tako da nas ništa ne može razdvojiti od te ljubavi.

Ostvarivanje prijateljske veze između dvije osobe neiscrpna je tema. Kad biste anketirali ljude na ulici dobili biste različite formule za uspostavljanje odnosa – od ozbiljnog pogleda neposredno u oči, preko grimase lica i verbalnog upoznavanja, do dodira rukovanjem dvije osobe.

Ali kako uistinu uspostaviti odnos s osobom Isusom Kristom? Zašto je to važno? Zato što je Krist tvrdio da je blisko zajedništvo s Bogom ključ kršćanstva. Da, to je tako, bez obzira što vi mislili o svojemu vjerničkom statusu. Vjerovanje u Isusa nije samo vaše slaganje s katekizmom crkve ili poznavanje obreda. Bit kršćanstva, složit ćete se, nije ni samo redovito odlaženje u crkvu, slušanje propovjedi i obavljanje ostalih vjerskih formi. Kršćanstvo je odnos s osobom. A odnosi se ne ostvaruju kada nam netko samo priča o drugoj osobi. Prijatelj vam može govoriti kako je, recimo, vaša moguća buduća supruga divna osoba, netko tko zna susojećati, mudra djevojka i zabavna prijateljica. On vam može reći da je toliko dobra da biste je svakako trebali poželjeti pored sebe. I on vam je toliko može približiti svojim pričanjem da poželite otići i upoznati se, ali on ne može stvoriti odnos između vas dvoje samo pričanjem. Sve dok se vi zapravo ne sretnete, upoznate i dok ne provedete neko vrijeme zajedno, neće biti poznanstva. Najbolje što taj prijatelj može učiniti jeste da vam ukaže na osobu i dovede vas k njoj.

To je ono što je apostol Filip učinio za svoga prijatelja Natanaela. On mu je rekao kako je Isus divna osoba. Izrazio je svoje oduševljenje njime. Čitamo u evanđelju po Ivanu: “Filip nađe Natanaela i javi mu: ‘Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.'” Ali Natanael, kao i mnogi suvremeni skeptični ljudi, nije odmah povjerovao oduševljenim riječima svoga prijatelja. “Reče mu Natanael: ‘Iz Nazareta da može biti što dobro?'” Filip je ovdje mogao ući u dugu raspravu s Natanaelom. Mogao mu je izinijeti sve argumente da je Isus onaj za koga se predstavlja. Ali je samo rekao ono što je i ključ za uspješnu pobožnost: “Kaže mu Filip: ‘Dođi i vidi.'” Jednostavan poziv da dođe i upozna Boga osobno. Filip je imao dobar osjećaj da neće moći potaknuti Natanaela da vjeruje. To je moglo samo osobno poznanstvo s Kristom. Dalje piše: “Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: ‘Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!’ Kaže mu Natanael: ‘Odakle me poznaješ?’ Odgovori mu Isus: ‘Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.’ Nato će mu Natanael: ‘Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!'”

Ne brinite, nisu sve ove godine vašega vjerovanja i ispunjavanja vjerskih formi pale u vodu teorijom o poznanstvu. Vaše je vjersko iskustvo samo obogaćeno time. Ali ako još niste doživjeli onaj blizak odnos s Kristom, ako još niste vidjeli kako vas njegova ruka vodi, kako sudjeluje u vašemu životu, uslišava vaše iskrene molitve i blagoslivlja vas, tada poslušajte Filipov poziv: “Dođi i vidi!”

Željko Bošnjak

Slično je i sa mnom. Ponekad se borim da održim vjeru, a ponekad nalazim da je lakše sumnjati nego vjerovati. Osjećam kako svijet oko mene pokušava ugurati me u neki svoj kalup, a taj kalup kaže da je stvarno samo ono što mogu vidjeti, čuti i osjetiti. Biblija mi, međutim, govori drugačije: “da se vrijednost vaše vjere… pokaže… u času kad se pojavi Isus Krist, koga ljubite iako ga niste vidjeli; u koga vjerujete iako ga još ne gledate.” “Isus mu reče: ‘Jer me vidiš vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli.'” Od nas se traži da vjerujemo u ono što ne vidimo, a to je ponekad jako teško. Ipak, nije nemoguće. Štoviše, to može postati lako.

Boreći se da steknem vjeru u Boga, izgradim vjeru i ostanem trajno u vjeri, naučio sam nekoliko praktičnih koraka koji mogu pomoći svakome kršćaninu da se održi i ostane vjeran do kraja. Želim ih podijeliti s vama:

Najprije odlučite da vjerujete. Stavite svoju volju na stranu vjerovanja, a ne nevjerovanja. Bog nas nikada neće prisiljavati da vjerujemo. On stavlja dovoljno dokaza pred nas, ali samo mi možemo izabrati da mu vjerujemo.

Otvorimo oči za Boga. On je na djelu svud oko nas. On je i u našem životu. Čak i onda kada mislimo da je daleko i da ne čuje naše jadikovanje. Kao i Marija pokraj praznog Isusovog groba, koja od suza nije mogla prepoznati Krista koji joj je prišao, i mi smo zamagljenog vida. Od suza ga ne možemo prepoznati. Otvorimo oči, Isus je vrlo blizu. Otvorimo uši i čut ćemo kako nas zove kao što je pozvao i Mariju.

Hranimo svoju vjeru pravom hranom. Vrlo malo onoga što ljudi danas čitaju, gledaju ili slušaju, podupire vjeru. Velika pisana djela današnjice potječu iz izvora ispraznosti i nijekanja pravih vrijednosti. Ispunjavajući naš um, ona teže da i nas uvuku u taj bunar. Zaprepašćuje broj spisatelja i umjetnika čiji su životi završili samoubojstvom.

Ako se stalno budemo hranili nevjerovanjem, naše će se kršćanstvo razboljeti i naša vjera umrijeti. Mi se ne možemo izolirati od svijeta koji nas okružuje, ali možemo izbalansirati svoju intelektualnu prehranu. Najbolja duhovna hrana se nalazi u Bibliji, a potom u djelima pobožnih autora.

Sljedeći korak u održanju naše vjere je da govorimo onako kako vjerujemo, a ne da stalno izražavamo sumnju. Naše vlastite riječi djeluju na nas. Govoreći o vjeri, mi hranimo vjeru; govoreći o sumnji, mi ojačavamo sumnju. Ja ne govorim protiv znanja i intelektualnog napretka. Ja sam za smiren, snažan razum i jasnu logiku. Zato i savjetujem da govorimo o činjenicama našeg osobnog odnosa s Isusom Kristom.

Bilo bi dobro da slušamo glazbu koja je nadahnuta kršćanstvom. Pokušajmo pjevati pjesme nadahnute vjerom. Glazba često osnažuje čovjeka. Ona podiže duh, oslobađa kreativnu energiju u nama i uklanja neraspoloženje. Duhovna glazba može povesti naše misli kod samoga Boga.

Sklopimo prijateljstva s ljudima koji vjeruju. Nevjerovanje ne morate tražiti. Imamo ga dosta i kod naših ukućana, a da i ne govorimo o susjedima, kolegama i ostalima. Međutim, ako u svoj krug prijatelja uvrstimo i one koji su vjerni kršćani, imamo mnogo više izgleda da održimo svoju vjeru. Jedan zapaljeni komadić drveta, ma koliko snažno gorio, ubrzo će se ugasiti ako ga izvučemo iz ognja. Ali čim ga vratimo u vatru, na druga drva, on će gorjeti.

Moj posljednji savjet je i najvažniji. Koncentrirajmo se na Isusa. On je uvijek najbolji. Biblija savjetuje: “Uprimo pogled u začetnika i završitelja vjere, u Isusa, koji namjesto određene mu radosti podnese križ ne mareći za sramotu.” Čitajmo o njemu. Razgovarajmo s njim. On će najbolje oblikovati i održati našu vjeru.

Isus je pitao “Kada dođem, hoću li naći vjeru?” U posljednje dane, kada se s neba treba pojaviti Krist, Bog će ipak imati ljude koji vjeruju. Proročanstvo kaže da su to oni koji vrše sve zapovjedi Božje i imaju vjeru Isusa Krista. Dakle, moguće je. Čak i kada smo okruženi nevjerovanjem. Nije teško vjerovati.

William Johnson

Slično je i sa mnom. Ponekad se borim da održim vjeru, a ponekad nalazim da je lakše sumnjati nego vjerovati. Osjećam kako svijet oko mene pokušava ugurati me u neki svoj kalup, a taj kalup kaže da je stvarno samo ono što mogu vidjeti, čuti i osjetiti. Biblija mi, međutim, govori drugačije: “da se vrijednost vaše vjere… pokaže… u času kad se pojavi Isus Krist, koga ljubite iako ga niste vidjeli; u koga vjerujete iako ga još ne gledate.” “Isus mu reče: ‘Jer me vidiš vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli.'” Od nas se traži da vjerujemo u ono što ne vidimo, a to je ponekad jako teško. Ipak, nije nemoguće. Štoviše, to može postati lako.

Boreći se da steknem vjeru u Boga, izgradim vjeru i ostanem trajno u vjeri, naučio sam nekoliko praktičnih koraka koji mogu pomoći svakome kršćaninu da se održi i ostane vjeran do kraja. Želim ih podijeliti s vama:

Najprije odlučite da vjerujete. Stavite svoju volju na stranu vjerovanja, a ne nevjerovanja. Bog nas nikada neće prisiljavati da vjerujemo. On stavlja dovoljno dokaza pred nas, ali samo mi možemo izabrati da mu vjerujemo.

Otvorimo oči za Boga. On je na djelu svud oko nas. On je i u našem životu. Čak i onda kada mislimo da je daleko i da ne čuje naše jadikovanje. Kao i Marija pokraj praznog Isusovog groba, koja od suza nije mogla prepoznati Krista koji joj je prišao, i mi smo zamagljenog vida. Od suza ga ne možemo prepoznati. Otvorimo oči, Isus je vrlo blizu. Otvorimo uši i čut ćemo kako nas zove kao što je pozvao i Mariju.

Hranimo svoju vjeru pravom hranom. Vrlo malo onoga što ljudi danas čitaju, gledaju ili slušaju, podupire vjeru. Velika pisana djela današnjice potječu iz izvora ispraznosti i nijekanja pravih vrijednosti. Ispunjavajući naš um, ona teže da i nas uvuku u taj bunar. Zaprepašćuje broj spisatelja i umjetnika čiji su životi završili samoubojstvom.

Ako se stalno budemo hranili nevjerovanjem, naše će se kršćanstvo razboljeti i naša vjera umrijeti. Mi se ne možemo izolirati od svijeta koji nas okružuje, ali možemo izbalansirati svoju intelektualnu prehranu. Najbolja duhovna hrana se nalazi u Bibliji, a potom u djelima pobožnih autora.

Sljedeći korak u održanju naše vjere je da govorimo onako kako vjerujemo, a ne da stalno izražavamo sumnju. Naše vlastite riječi djeluju na nas. Govoreći o vjeri, mi hranimo vjeru; govoreći o sumnji, mi ojačavamo sumnju. Ja ne govorim protiv znanja i intelektualnog napretka. Ja sam za smiren, snažan razum i jasnu logiku. Zato i savjetujem da govorimo o činjenicama našeg osobnog odnosa s Isusom Kristom.

Bilo bi dobro da slušamo glazbu koja je nadahnuta kršćanstvom. Pokušajmo pjevati pjesme nadahnute vjerom. Glazba često osnažuje čovjeka. Ona podiže duh, oslobađa kreativnu energiju u nama i uklanja neraspoloženje. Duhovna glazba može povesti naše misli kod samoga Boga.

Sklopimo prijateljstva s ljudima koji vjeruju. Nevjerovanje ne morate tražiti. Imamo ga dosta i kod naših ukućana, a da i ne govorimo o susjedima, kolegama i ostalima. Međutim, ako u svoj krug prijatelja uvrstimo i one koji su vjerni kršćani, imamo mnogo više izgleda da održimo svoju vjeru. Jedan zapaljeni komadić drveta, ma koliko snažno gorio, ubrzo će se ugasiti ako ga izvučemo iz ognja. Ali čim ga vratimo u vatru, na druga drva, on će gorjeti.

Moj posljednji savjet je i najvažniji. Koncentrirajmo se na Isusa. On je uvijek najbolji. Biblija savjetuje: “Uprimo pogled u začetnika i završitelja vjere, u Isusa, koji namjesto određene mu radosti podnese križ ne mareći za sramotu.” Čitajmo o njemu. Razgovarajmo s njim. On će najbolje oblikovati i održati našu vjeru.

Isus je pitao “Kada dođem, hoću li naći vjeru?” U posljednje dane, kada se s neba treba pojaviti Krist, Bog će ipak imati ljude koji vjeruju. Proročanstvo kaže da su to oni koji vrše sve zapovjedi Božje i imaju vjeru Isusa Krista. Dakle, moguće je. Čak i kada smo okruženi nevjerovanjem. Nije teško vjerovati.

William Johnson

Jabuka u dvorištu iza kuće je po prvi put donijela rod, i to samo jednu jabuku. Mama je rekla malom Željku da se pažljivo lopta s prijateljima, i ne u blizini jabukovog stabla. Međutim, djecu je ponijela igra i dogodilo se upravo ono što nitko nije želio. Lopta je pogodila zelenu jabuku i ona je pala na zemlju. Kada to nitko nije vidio, Željko je otišao u kuću, našao majčin pribor za šivanje te uzeo malo konca kojim je, zatim, privezao peteljku jabuke za granu na kojoj je rasla. Tako je jabuka ponovno visjela na drvetu.

Željkova mama danima je motrila mladi plod na jabukovom stablu čekajući trenutak kada će sazrjeti za branje. Ali je uskoro primijetila da jabuka ne izgleda tako svježe i zdravo kao ranije. Kada je prišla stablu, otkrila je da je jabuka samo privezana za grančicu običnim koncem. Shvatila je zašto se plod sušio. Nije imao životodavnu vezu sa stablom.

Postoje mnogi kršćani koji kažu da vjeruju u biblijsku istinu, ali ne održavaju životodavnu zajednicu s Isusom. Gospodin je rekao: “Ja sam trs, vi ste loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, rodi mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti. Ako tko u meni ne ostane, bacit će se kao loza napolje i osušit će se.” A ono što nas drži u zajedništvu s Kristom je VJERA.

Budući da često na različit način upotrebljavamo riječi “vjera” i “vjerovanje”, možda među njima ipak postoje razlike. Vjerovanje se zasniva na informaciji, na saznanju, recimo, iz Biblije. Vjerovanje je cestovni zemljovid koji pokazuje put ili pravac putovanja. Vjera se, pak, ne zadovoljava pukim poznavanjem puta. Osoba koja posjeduje vjeru koristi saznanje iz Biblije da putuje putem Božje volje. Vjera je povjerenje.

Jedne sam zime s prijateljem stajao na rubu malog jezera, nadomak grada. Nekoliko su prethodnih noći bile prilično hladne i led na jezeru je bio deblji od pet centimetara. Dok smo promatrali led, ja sam primijetio: “Led je dovoljno jak da izdrži tvoju težinu.”

“VJERUJEM TI”, odgovorio je moj prijatelj, ali se nije niti pomakao prema jezeru. On je posjedovao vjerovanje u informaciju koju sam mu dao o ledu, ali nije posjedovao vjeru. Da je imao vjeru, ili povjerenje u ono što sam rekao, on bi prošetao po ledu.

Na isti je način spasonosna vjera stav potpunog povjerenja i odanosti Isusu. Ona vodi k predanju Bogu, njegovim planovima, putovima i vršenju njegove volje. Tu se nalazi razlog zašto Kristova žrtva za grijehe SVIH ljudi ne jamči spasenje svakome – bez povjerenja u Boga i poslušnosti njegovoj volji on ne može dati vječni život. Divlja patka, guska i ostale plivajuće ptice, predaju se vodi znajući da će ih ona održavati u potrazi za hranom. Međutim, ptice močvarice, lukave i mudre, stoje jednom nogom na dnu jezera. One ne poznaju i nikada neće ni znati za slobodu plivanja i što to znači biti nošen strujom. Da bi to iskusile, ptice močvarice moraju podignuti nogu kojom stoje na muljevitom dnu i vjerom se predati vodi. Bez toga se ne može zaplivati.

Onome koji ne vjeruje, vjera se čini kao veliki rizik. Nevjerni kršćanin je kao osoba koja jednom nogom stoji na dnu rijeke. Ali plivaču ta ista rijeka pričinjava radost. Što je voda dublja, on se ljepše osjeća kada se održava na sili vodenog toka.  Osoba sa pravom vjerom predaje sebe Isusu i svoje odluke usklađuje s Božjom voljom otkrivenom u Svetome Pismu.

Isus kaže: “Evo, stojim na vratima i kucam. ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu.” On kuca na vrata svake osobe. Ali njegovo kucanje ne znači i da on može automatski ući u nečiji život. Dio jedne kršćanske pjesme glasi: “Isus još kuca na vrata tvog srca… Ustani sada i vrata otvori”. Biblija nudi vijest o spasenju od grijeha svakome zato što Bog voli svakoga, ali ne voli svatko Boga. Samo ljubav i povjerenje prema Isusu Kristu uistinu će vas motivirati da ustanete i otvorite vrata svojega života. Samo će vas prava vjera u njega osposobiti da budete poput plodne loze na trsu, dok će vas puko vjerovanje u kršćanski nauk učiniti da budete poput jabuke privezane koncem za granu.

Svakodnevno prijateljstvo s Kristom kroz Bibliju, molitvu i služenje bližnjima, omogućava stalno dotjecanje njegovog svetog života našem umu. A plod toga zajedništva je vječni život s našim Stvoriteljem.

Arnold Valentin Wallenkampf

Vani ga je čekao Stjepan. Igrali su se kao i do tada, ali nakon nekog vremena Stjepan je predložio da odu u obližnji park gdje Marko nikada nije bio bez svojih roditelja. Dječaci su krenuli uz dogovor da se neće dugo igrati tako daleko od kuće.

Kada su došli, Stjepan, koji je bio stariji od Marka, počeo je opisivati park onako kako ga je vidio. Dok su sjedili na klupi, Marko je slušao, zamišljajući to mjesto. Najposlije se toliko oduševio da je skočio i potrčao kroz park.

“Marko čekaj!” viknuo je Stjepan. “Tamo se nešto radi na asfaltu! Moglo bi biti opasno!”

Ali prije no što ga je uspio upozoriti, Marko je pao u duboku jamu.

“Marko! Marko, čuješ li me?”

“Čujem te”, Marko je plakao. “Zapeo sam, Stjepane, pomozi mi.”

Stjepan je legao na asfalt i pružio ruku u jamu što je duže mogao.

“Uhvati moju ruku!”

Ali koliko god se trudio, Marko nije mogao dotaknuti ni vrhove njegovih prstiju.

“Ne brini”, dobacio je Stjepan. “Pomoći ću ti.”

“Ne ostavljaj me, bojim se.”

“Neću daleko. Mislim da su radnici ostavili za sobom neku opremu. Idem vidjeti mogu li što iskoristiti.”

Kad mi je pomogao da se popnem. Mislim da mi ljestve mogu pomoći.”

Stjepan se uskoro vratio.

“Marko, jesi li dobro? Pronašao sam nešto što bi moglo pomoći.”

“Jesu li to ljestve?” čuo se uplašeni glas.

“Ne, to je uže.”

“Uže? Što je to? Nikada nisam opipao uže.”

“To je nešto što mogu spustiti do tebe. Izdržljivo je, i ako učiniš kako ti ja kažem, moći ću te izvući.” Stjepanov je glas ulijevao pouzdanje.

“U redu, Stjepane. Tata mi je čitao priču u kojoj se govorilo o užetu. Neki su ga ljudi privezali oko srušenog drveta te su ga izvukli iz šume uz pomoć tog užeta.”

“Odlično. Vjeruješ li u tu priču?”

“Naravno”, odgovorio je Marko. “Zato što vjerujem tati, a on je rekao da je istinita.”

Stjepan je polako spuštao uže.

“Imam ga! Opipao sam ga. To je nešto debelo.”

“Dobro, a sada možeš li ga omotati oko sebe?”

“Mislim da mogu.” Marko je omotao uže nekoliko puta oko struka.

“A sada, misliš li da ga možeš dovoljno čvrsto uhvatiti?”

“Mogu!”

“Marko!” čuo se opet Stjepan. “Vjeruješ li tome što ti je tata pričao o užetu? Vjeruješ li da je ono dovoljno čvrsto i da ti ja mogu pomoći?”

“Da! Vjerujem.”

“Onda se drži i nemoj se uplašiti te odustati!”

Stjepan je svoj kraj užeta privezao za obližnje stablo i počeo vući. Za to se vrijeme Marko odupirao nogama o zemlju kako bi mu pomogao. Kada je došao do vrha i izišao van, dvojica dječaka su se snažno zagrlila.

“Uspjeli smo!”

Na neki način, zbog grijeha smo i mi postali slijepi. Duhovno slijepi. Posljedica toga je naš pad u duboku jamu. Premda većina nas vidi svijet oko sebe, duhovno sljepilo čini da ne vidimo prijevare koje nam nudi Božji neprijatelj. Jedna od tih prijevara je uvjeriti nas da ne vjerujemo u ono što se ne vidi. Vjerojatno vam je već poznat netko tko kaže: “A ne, ja ne vjerujem dok ne vidim. Budući da Boga još nisam vidio, ni ne bavim se njime.” Sličan je bio i apostol Toma. U Bibliji je zapisan događaj koji nam može pružiti lijepu pouku.

“Poslije osam dana učenici njegovi bijahu ponovo unutra i Toma s njima. Dok su vrata bila zatvorena, dođe Isus, stade pred njih te reče: “Mir vama!” Zatim reče Tomi: “Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik… ” “Gospodin moj i Bog moj!” izjavi Toma. Isus mu reče: “Jer me vidiš, vjeruješ. BLAGO ONIMA KOJI ĆE VJEROVATI, A DA NISU VIDJELI!”

Bog ima dobre vijesti za nas. U njegovoj posebnoj knjizi, Bibliji, možemo čitati o ljudima koji su ga vidjeli. O ljudima kojima možemo vjerovati kao što je slijepi Marko vjerovao riječima svoga oca. Mi možemo vjerovati Mojsiju, koji je s Bogom razgovarao i od njega osobno primio kamene ploče sa zakonom. Možemo vjerovati i Jošui koji se pred važnom bitkom našao u brigama, i od zapovjednika nebeskih vojski osobno dobio utjehu koju je zapisao radi nas koji se nalazimo pred svojim životnim bitkama: “Ja ću vojevati bitku, ti samo ostani na polju.”

Mi nikada nismo vidjeli Isusa, ali možemo vjerovati u ono što je đakon Stjepan rekao kada su mu sudili zbog njegove vjere: “A on, pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo… te reče: ‘Evo, gledam otvorena nebesa i Sina Čovječjega gdje stoji Bogu s desne strane.'” To je vrlo važno za našu budućnost. Vjerujući njegovim riječima mi vjerujemo u jedinoga posrednika između Boga i ljudi, Isusa Krista koji pred nebeskim prijestoljem stoji da nas zagovara.

I konačno, mi možemo vjerovati onome što je zapisao prorok i apostol Ivan, kada je na otoku Patmosu vidio budući prizor povratka Isusa Krista na Zemlju.

Da, Isus je ono snažno uže koje nam je tako potrebno da se izvučemo iz jame. Obuhvatimo ga svojim životom. Svojom vjerom, kao rukama, čvrsto se uhvatimo ne za ono što vidimo, već za ono što smo o njemu saznali iz Božje Riječi. Ako se čvrsto držimo, uskoro ćemo biti izvučeni, a onda ćemo ga vidjeti svojim očima. Bit će to nezaboravan zagrljaj prijatelja.

Nona Grant