Činjenica je da je Biblija izložena stalnim napadima. Zanimljivo je da kritičari dolaze i odlaze, a Biblija ostaje. Kritičke ideje o Bibliji, koje su se nekad smatrale vrlo suvremenima i revolucionarnima, davno su zaboravljene, ali Biblija ostaje. Ljudi koji su se smatrali poznatim znanstvenicima, koji su u svojim djelima izražavali sumnju u autentičnostMojsijevih ili Izaijinih spisa, danas su gotovo nepoznati, dok se ovi spisi još uvijek čitaju diljem svijeta. Budući da prije više tisuća godina nije bilo aparata za kopiranje i digitalnih skenera, koliko su točni rukopisi koje danas imamo? Po čemu ćemo znati da su točni? Zašto im možemo vjerovati? Potražimo odgovore na ova pitanja.

PODACI

Od samog početka Sotona je mrzio Bibliju. Uostalom, ona je otkrivala cjelokupni plan spasenja, od početka do kraja. Zahvaljujući njoj, svatko može naći put u vječni život. Nije čudo što je Sotona mrzi. Tijekom stoljeća poduzeo je mnoge pokušaje da je uništi. Kad je, na kraju, zbog masovnog širenja Bibliju postalo nemoguće uništiti, Sotona je pribjegao novoj taktici: ako ne može uništiti samo Sveto pismo, uništit će njezinu vjerodostojnost. Tako se pojavila takozvana viša kritika koja je bila vrlo uspješna u razaranju vjere u Bibliju kao Božju riječ. Za mnoge stručnjake Biblija je samo jedan od mnogih starih tekstova, židovska verzija, na primjer, egipatske Knjige mrtvih. U svakom slučaju povijesno zanimljiva, ali ne božanski nadahnuta.

Međutim, ovdje nastaje problem. Da bismo potvrdili vjerodostojnost Biblije, mi se služimo onim što ona sama kaže za sebe. To je zatvoreno prosuđivanje. Kako se možemo služiti Biblijom da je potvrdimo kad je njezina vlastita vjerodostojnost upitna? To je kao da kanimo definirati neki pojam samim tim pojmom.

S druge strane, Bog nam je dao dovoljno razloga da Bibliju smatramo vjerodostojnom. Imamo dovoljno unutarnjih i vanjskih dokaza da se možemo pouzdati u ono što kaže.

Ne moramo vjerovati samo zato što nam se kaže da vjerujemo. Bog nam daje razloge da vjerujemo u Bibliju kao Njegovu Riječ, premda u konačnici moramo pokazati vjeru. Međutim, činjenica je da nam je Bog dao mnoge čvrste razloge da u nju vjerujemo.

STARI ZAVJET

U Bibliji postoje čudesna proročanstva koja snažno svjedoče o točnosti Starog i Novog zavjeta. Ispunjenje ovih proročanstava pokazuje da su oba zavjeta pouzdana, da svaki učvršćuje vjerodostojnost drugoga.

Međutim, to nije sve. Godinama su zagovornici više kritike tvrdili kako je Biblija nepouzdana. Nema, govorili su, cijelih rukopisa hebrejskog Starog zavjeta koji bi bili stariji od 900. godine naše ere. Bez aparata za kopiranje, svakako su se u prijepise uvukle mnoge greške. Može li se čovjek onda uzdati u Stari zavjet?

A onda je početkom 1947. svijet saznao za “najveće arheološko otkriće stoljeća”. U špiljama u blizini Mrtvog mora otkriveni su ćupovi u kojima su bili pohranjeni svitci s Mrtvog mora, od kojih su mnogi datirani između 150. pr. Kr. i 70. po Kr. To je značilo da su ovi biblijski rukopisi više od tisuću godina stariji od bilo kojeg drugog poznatog rukopisa. Pronađen je dosad najstariji poznati rukopis cijele knjige proroka Izaije i ulomci gotovo svih starozavjetnih knjiga. Nađena je i Knjiga Samuelova, iako dosta oštećena, zajedno s dva cijela poglavlja knjige proroka Habakuka.

Uspoređivanjem svitaka s Mrtvog mora s drugim rukopisima, stručnjake je iznenadila točnost naših suvremenih Biblija. U većini slučajeva radilo se o beznačajnim razlikama. Otkriće svitaka s Mrtvog mora postalo je veliki izvanbiblijski dokaz pouzdanosti Staroga zavjeta.

NOVI ZAVJET

“Bit ću iskren… Kad sam prvi put ustanovio da ne postoje izvorni rukopisi Novoga zavjeta, bio sam vrlo sumnjičav. Pomislio sam: Ako je jedino što imamo prijepis prijepisova prijepisa, kako mogu vjerovati da je današnji Novi zavjet uopće sličan izvorniku?” (Lee Strobel, The Case for Christ, str. 58,59)

Pitanje je logično. I mi se moramo pitati: Zar nam Bog ne bi ostavio pouzdani izvor Njegove volje? I zar nam ne bio dao razloge da se pouzdamo u izvore koje nam je ostavio?

Prethodni odsjek pokazao je da je otkriće svitaka kod Mrtvog mora važno za utvrđivanje točnosti i pouzdanosti Staroga zavjeta. Možemo li naći neke dokaze za Novi zavjet?

U vezi s Novim zavjetom posebno je začuđujuća činjenica, koja nam daje nevjerojatni dokaz njegove pouzdanosti, da još danas postoji mnogo primjeraka novozavjetnih rukopisa, mnogo više od ijednog drugog drevnog rukopisa. Gospodin nam je ostavio mnoštvo rukopisa koji potvrđuju točnost Novoga zavjeta kakav danas imamo. Prema znanstvenicima Normanu Geisleru i Williamu Nixu “Novi zavjet je ne samo preživio u više rukopisa nego ijedna druga antička knjiga, nego je ostao sačuvan u čišćem obliku od bilo koje druge velike knjige — s 99,5- postotnom točnošću.” (Strobel, str. 65)

Osim toga, tu je i mnogo vanjskih dokaza; postoji, naime, mnogo citata iz prvih primjeraka Novoga zavjeta, nađenih u komentarima, propovijedima i pismima ranih crkvenih otaca. Apostolski oci, koji su pisali uglavnom između 90. i 160. godine, pokazali su veliko poznavanje većine knjiga Novoga zavjeta. Ovi vanjski dokazi, nazvani lekcionari, sadržavali su tekstove koji su se čitali na javnim bogoslužjima. Do sredine dvadesetog stoljeća klasificirano je više od osam stotina tih djela.

Budući da tako točno odražavaju današnji Novi zavjet, i ovi rani crkveni rukopisi daju nam mnogo razloga za potvrdu vjerodostojnosti novozavjetnog teksta.

UNUTARNJI DOKAZI

Pavao u 1. Korinćanima 15,12-19 jasno pokazuje kako je Isusovo uskrsnuće središte naše vjere. Drugim riječima, čak i nakon što je Krist umro za naše grijehe, čak i nakon što je postao naša zamjena, sve to ne bi vrijedilo da nije uskrsnuo. Naravno, nema ničega iznenađujućeg u tome da su Rimljani razapeli Židova. To se stalno događalo. Sasvim je nešto drugo što je taj Židov uskrsnuo iz mrtvih. A novozavjetni pisci objavili su da se upravo to dogodilo s Isusom.

Bez obzira na razlike u evanđeoskim izvještajima (neki su pisci zapisali ono što drugi nisu), svima je zajedničko da su posvjedočili kako je Isus uskrsnuo od mrtvih.

Međutim, neki odbacuju misao da bi nakon tri dana itko mogao uskrsnuti. To je ludo, kažu — proizvod bolesnog uma, nečija halucinacija. To bi, svakako, bila logična tvrdnja da je samo jedna osoba ustvrdila da je Isus uskrsnuo od mrtvih. Ali u ovom slučaju to su učinile četiri osobe. Jedno je proglasiti ludima svu četvoricu pisaca evanđelja, a drugo je proglasiti ih ludima na isti način. Te1ko da teorija o haluciniranju ima ikakvog smisla.

Misao da je Isusovo uskrsnuće proizvod bolesne mašte učenika, nema osnove. Svjesni takve besmislice, drugi su tvrdili da su se učenici dogovorili i izmislili priču o Kristovom uskrsnuću.

S kojim bi razlogom izmislili ovu priču? Da dobiju vlast? Zbog ugleda? Novca? Izbjegavani od vlastitog naroda, odbačeni od vjerskih vođa i nemilosrdno progonjeni sa svih strana, učenici nisu nikad došli do vlasti, utjecaja ili novca zahvaljujući uskrsnuću. Naprotiv, zbog ustrajavanja na uskrsnuću izgubili su sve što im je svijet mogao pružiti.

Neki su tvrdili da su učenici izmislili priču u nadi da će imati osobne koristi, ali im se planovi nisu ostvarili. Pošto su već pronijeli priču o uskrsnuću, nije im preostalo drugo nego da je nastave širiti. Jedini je problem u tome što su evanđelja pisana mnogo godina nakon uskrsnuća. Ako su se učenici nadali da će se obogatiti ili steći vlast izmišljenom pričom o Isusovu uskrsnuću, shvatili su da je to uzaludna nada. Zašto su, desetljećima poslije, nakon što su imali dosta vremena da se distanciraju od svojeg neuspjelog nastojanja, ipak ostali uz tu nadu — čak i po veliku osobnu cijenu?

Pavao u 1. Korinćanima 15,6 kaže da se Isus nakon uskrsnuća pojavio pred više od pet stotina ljudi, a “većina ih još i sada živi”. Drugim riječima, Pavao je tako siguran u Isusovo uskrsnuće da čak poziva ljude da se obrate onima koji su još živi i od njih traže da im ispričaju što su vidjeli. A jedan od razloga što je Pavao bio uvjeren u njihovo svjedočanstvo bio je što je sam upoznao uskrslog Isusa (Djela 9,1-8).ž

Razmislimo o svojem životu i ispitajmo svoje razloge za vjeru u Isusa.

Jonathan i Kathleen Kiem Hoa Oey Kuntaraf

Ali zašto bi se itko od nas podvrgavao autoritetu neke knjige? Odgovor glasi: Biblija nije samo knjiga, ona je Božja riječ. S obzirom na to da je njezin autor Gospodin Bog, Stvoritelj neba i zemlje, u ovu je knjigu ugrađen božanski autoritet. Uostalom, tko ima vlast nad Bogom? Nitko. Zato Biblija mora biti temeljna i neprikosnovena Riječ…

Biblijski pisci izrekli su za knjige koje su pisali nevjerojatne tvrdnje. Pri iznošenju izvora svojih vijesti koristili su se izrazima: “Jahve govori”, “ovako govori Jahve”, “Riječ Jahvina, upućena…” ili “evo riječi koju mi Jahve objavi” (Izaija 1,2; Amos 1,3; Mihej 1,1; Jeremija 38,21).

Starozavjetni pisci svjedoče da su njihove poruke dolazile izravno od Boga. Tako je “riječ Jahvina” došla starozavjetnim piscima kao što su Jeremija, Ezekiel, Hošea, Amos i drugi (Jeremija 1,1.2.9; Ezekiel 1,3). Tijekom dugih stoljeća svi ovi ljudi, bez obzira na velike razlike u okolnostima u kojima su živjeli, svjedočili su isto: poruke koje su napisali nisu bile njihove vlastite, već potaknute silom Boga koji je zapovjedio da zapišu ono što im je govorio.

BOGOM NADAHNUTO

“Sve je Pismo Bogom nadahnuto i korisno za učenje, za karanje, za popravljanje, za odgajanje u pravdi,” (2. Timoteju 3,16). Grčka riječ za “nadahnuto” u 2. Timoteju 3,16 doslovce znači “Bogom udahnuto”. Ona jasno pokazuje da je Sveto pismo poteklo od Boga. Bog je osposobio glasnike, proroke i apostole da shvate i prenesu ono što im je otkrio na pouzdan i vjerodostojan način.

Ista sila koja je stvorila svijet potaknula je postanak Svetoga pisma. Nije li to čudesna istina? Bog je svoju Riječ objavio na razne načine. Osim što se otkrio u viđenjima i snovima, svoje je poruke objavljivao izravno ili preko anđela i očevidaca (Izlazak 3,2-7; Daniel 8,15.16; 1. Ivanova 1,1-3).

Bez obzira na način na koji se Bog objavljivao piscima Biblije, oni nisu bili samo pisaći strojevi. Bog nije svoju poruku tipkao po njima kao što bismo to mi učinili po tipkovnici. Svaki je pisac imao svoj stil pisanja; ove su razlike vidljive u cijeloj Bibliji. Bitno je što njihove poruke nisu potjecale od njih; oni su pisali ono što im je Bog dao. Vijest je bila Njegova, a ne njihova (2. Samuelova 23,2; Amos 3,8).

Zbog božanskog otkrivenja Biblija se naziva i “knjiga Jahvina”, “obećanja Božja”, “evanđelje Božje”, “lijepa riječ Božja” i “Riječ Kristova” (Izaija 34,16; Rimljanima 1,1; 3,2; Hebrejima 6,5, Kolo1anima 3,16).

KRISTOVO GLEDIŠTE O SVETIM PISMIMA

Danas postoje različita mišljenja o Svetom pismu, njegovom autoritetu, vjerodostojnosti, ulozi i drugome. Na nesreću mnogi kršćani Bibliji ne priznaju autoritet koji bi trebala imati. O kakvom se autoritetu radi? Pođimo samome autoru — Isusu. Kako je On gledao na Sveto pismo?

Koliko je za Isusa bilo autoritativno Sveto pismo?

“On mu odgovori: ‘Stoji pisano: Čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi, što dolazi iz usta Božjih.’ Tada ga uze đavao sobom u Sveti grad, postavi ga navrh hrama i reče mu: ‘Ako si Sin Božji, baci se dolje, jer stoji pisano: Anđelima svojim naložio je za tebe. Oni će te nositi na rukama svojim, da ne zapneš za kamen nogom svojom.’Isus mu reče: ‘Stoji i pisano: ‘Ne kušaj Gospodina, Boga svojega!’ Tada ga uze đavao sobom na goru vrlo visoku. Tamo mu pokaza sva kraljevstva svijeta s krasotom njihovom i reče mu: ‘Sve ovo dat ću tebi, ako padneš ničice i pokloniš mi se.’ Tada mu zapovjedi Isus: ‘Odstupi, sotono! Stoji pisano: ‘Gospodinu, Bogu svojemu, klanjaj se i njemu jedino služi!'” (Matej 4,4- 10)

“Tada im reče Isus: ‘Zar nijeste nikad čitali u Pismu: Kamen koji odbaciše graditelji, postade kamen ugaoni; to je djelo Gospodnje, kao čudo stoji to pred očima našim?'” Matej 21,42)

“Isus im odgovori: ‘Varate se, ne znate ni Pisma ni moći Božje.'” (Matej 22,29)

“Ali kako bi se onda ispunilo Pismo, po kojemu to mora doći tako? … Ali se sve ovo dogodi, da se ispune Pisma proroka. Tada ga ostaviše svi učenici njegovi i pobjegoše.” (Matej 26,54.56)

“On im reče: ‘Nijeste li nikad čitali, što učini David, kad je bio u nevolji, on i drugovi njegovi ogladnjeli?'” (Marko 2,25)
“Ipak sam David kaže u Duhu Svetom: ‘Reče Gospodin Gospodinu mojemu: Sjedi mi s desnu moju, dok položim neprijatelje tvoje za podnožje nogama tvojim!'” (Marko 12,36)

“On im počne govoriti: ‘Danas se ispuni ova riječ Pisma, koju ste upravo čuli.'” (Luka 4,21).

Ovo su samo neki od tekstova koji pokazuju kako je Isus gledao na autoritet Svetoga pisma. Isus je vjerovao u izvještaj o stvaranju, Noi i potopu te o Joni i velikoj ribi (Marko 10,6; Matej 24,37-39; 12,29-41).  Također je spomenuo stvaranje prvog bračnog para (Matej 19,4), a u Mateju 19,5 citirao je Postanak 2,24 gdje je riječ o prvotnom cilju braka. Sam Isus potvrdio je svoje poslanje pomoću Pisma. “Uistinu, kad biste vjerovali Mojsiju, i meni biste vjerovali: ta o meni je on pisao. Ali ako njegovim pismima ne vjerujete, kako da mojim riječima vjerujete?” (Ivan 5,46.47) Nakon uskrsnuća Isus je na putu za Emaus citirao Pismo da razjasni važnost svoje službe. “Počevši tada od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu.” (Luka 24,27)

Tijekom svojeg života na Zemlji Isus se služio Pismom, govorio iz Pisma, promicao Pismo, uzdizao ga i tumačio. “Isus je prvi tumač Svetoga pisma. Njegova vijest je ključ pomoću kojega možemo razumjeti ispravno značenje Staroga zavjeta. … Način na koji je Krist rabio izraelsko Pismo naš je uzor za tumačenje Biblije. Naše rukovodeće načelo zasnovano je na osvjedočenju da je Božje spasiteljsko djelovanje u povijesti Izraela ispunjeno u Kristu.” (Hans LaRondelle, How to Understand the End-Time Prophecies of the Bible, str. 13)

APOSTOLI I SVETA PISMA

I pisci Novoga zavjeta pokazali su puno povjerenje u Sveta pisma. U Poslanici Rimljanima Pavao više od četrdeset puta izravno citira Stari zavjet, a poglavlja u toj poslanici zapravo su građena na citatima ili aluzijama starozavjetnih Pisama. Proroka Izaiju citira najmanje dvadeset pet puta. Petar to isto čini u svojim poslanicama. Sve poslanice imaju snažan temelj u starozavjetnim Pismima (vidi i Matej 1,23; 3,3; Hebrejima 10,7; 1. Ivanova 3,12).

Pisci Novoga zavjeta uvjeravaju nas u svoje čvrsto osvjedočenje da iza Pisama stoji autoritet (Jakov 1,5). U savjetu upućenom bogatima — kako stoji u Jakovu 1,11 — pisac se služi tekstovima iz Izaije 40,6.7 i Psalma 103,15. Apostol Petar izrazio je svoje pouzdanje u starozavjetna proročanstva snažnim riječima u 2. Petrovoj 1,21.

Kad je u 1. Petrovoj 1,19 rekao da smo otkupljeni skupocjenom Kristovom krvlju, aludirao je na Stari zavjet (Izlazak 12,5).

Kad je u Rimljanima 1,17 govorio o evanđelju, Pavao je uporabio načelo iz Habakuka 2,4. U opisivanju grešne naravi ljudskog roda (Rimljanima 3,10-12), apostol se poziva na Psalam 14,1-3. Kad se obraćao Židovima u Rimu, Pavao je rekao: “Lijepo Duh Sveti po Izaiji proroku reče ocima vašim…” (Djela 28,25) Apostoli su bili čvrsto uvjereni da su Pisma Božja riječ. Na Pedesetnicu Petar je rekao: “Trebalo je da se ispuni Pismo što ga na usta Davidova proreče Duh Sveti.” (Djela 1,16) A Pavao je kazao: “Kad od nas primiste riječ poruke Božje, primili [ste] ne riječ ljudsku, nego kakva uistinu jest, riječ Božju.” (1. Solunjanima 2,13)

JEDINSTVO UNATOČ RAZNOLIKOSTI

To što Petar svrstava Pavlove poslanice u Pismo, unutarnji je dokaz za vjerodostojnost obaju zavjeta; oba su bila smatrana Božjom riječju (vidi i 1. Solunjanima 2,13). Unatoč velikom vremenskom razmaku i razlikama među piscima Biblije, u oba zavjeta nalazimo nevjerojatno jedinstvo.

Spisi Starog zavjeta pisani su tijekom tisuću godina. Zatim je došlo do prekida od oko pet stotina godina kad nije napisana nijedna biblijska knjiga, sve do rođenja novozavjetne Crkve. Knjige Novoga zavjeta pisane su i dovršene u posljednjoj polovini prvog stoljeća. Tako je za dovršenje Biblije bilo potrebno više od tisuću petsto godina.

Jedan od najsnažnijih dokaza da je Biblija napisana prema božanskim uputama jest njezino jedinstvo. Premda su pisci dolazili iz različitih sredina, njezin sadržaj ima zajednički cilj. Bibliju su pisali kraljevi, jedan premijer, pastiri, ribari, proroci, svećenici, jedan carinik, liječnik i mnogi drugi ljudi različitih zanimanja — ali svi su pisali o istom Bogu.

Neke su knjige povijesne, druge su proročke. Neki su pisci pisali poeziju, drugi prozu. Neke su po obliku misionarski izvještaji, druge su crkvena pisma ili privatna korespondencija. Međutim, sve one govore o istom Bogu punom ljubavi i brižnosti, obavještavaju nas o istom planu spasenja i uzvisuju isto načelo pravednosti. Svi očekuju istu vječnu nagradu. To nije slučajno. Sve to pokazuje da su biblijski pisci imali isti Izvor nadahnuća.

Jonathan  i Kathleen Kiem Oey Kuntaraf

Do kog je stupnja Bog osigurao predanje teksta i očuvao sigurnost, punovažnost i istinitost njegove poruke? Iako se stari rukopisi neznatno razlikuju, jasno je da su osnovne istine sačuvane. Sasvim je moguće da su prepisivači ili prevodioci Biblije činili manje greške, ali su zato dokazi biblijske arheologije otkrili da su mnoge navodne greške ustvari bila pogrešna shvaćanja znanstvenika. Neki od ovih problema nastali su isključivo zbog toga što su ljudi biblijsku povijest i običaje čitali promatrajući ih očima zapadnjaka. Moramo uvažiti i činjenicu da je ljudsko znanje samo djelomično – naša moć promatranja božanskog djelovanja ostaje nepotpuna.

U tom slučaju zapažena nedosljednost ne smije potkopati povjerenje u Sveto pismo. Ta nedosljednost je često proizvod naših netočnih zapažanja, a ne stvarnih grešaka. Treba li Boga osuđivati kada dođemo do neke rečenice ili teksta koje ne možemo u cijelosti shvatiti? Možda nikada nećemo biti kadri da objasnimo svaki tekst iz Svetoga pisma, ali to i ne trebamo činiti. Ispunjena proročanstva potvrđuju pouzdanost Svetoga pisma.

Usprkos pokušajima da je unište, Biblija je sačuvala zadivljujuću, čak i nepojmljivu točnost. Usporedba svitaka s obala Mrtvoga mora s kasnijim spisima Staroga zavjeta, otkriva brižljivost kojom su se prepisivali. Oni potvrđuju povjerenje i pouzdanost što ih možemo imati u Sveto pismo kao nepogrešivo otkrivenje Božje volje.

Vjerodostojnost Svetog pisma

Sveto pismo ima božanski autoritet zato što u njemu Bog govori preko Svetoga Duha. Na taj način Biblija je pisana Božja Riječ. Gdje se nalazi dokaz za ovu tvrdnju i kakav utjecaj sve to ima na naš život i našu želju za znanjem?

Tvrdnje Svetoga pisma
Pisci Biblije svjedoče da njihova priopćavanja potječu neposredno od Boga. “Riječ Gospodnja” došla je Jeremiji, Ezekiji, Hošei i drugima (Jr 1,1.2.9; Ez 1,3; Hoš 1,1; Joel 1,1; Jn 1,1). Kao Gospodnji vjesnici (Hag 1,13; 2 Ljet 36,16), Božji su proroci dobili nalog da govore u Njegovo ime, kazivajući: “Ovako govori Jahve Gospod.” (Ez 2,4. usporedi Iz 7,7). Njegove riječi znače njihovu punomoć i autoritet.

Ponekad se ljudsko oruđe koje Bog koristi udaljuje. Matej se poziva na autoritet starozavjetna proroka koga navodi sljedećim riječima: “A sve je to bilo da se izvrši što je Gospodin rekao po proroku.” (Mt 1,22) On shvaća Gospodina kao neposrednu, pokretnu silu, kao autoritet; prorok je samo posredno oruđe.

Apostol Petar uvršćuje Pavlove spise u Pisma (2 Pt 3,15.16). Apostol Pavao daje sljedeće svjedočanstvo u vezi s evanđeljem što ga propovijeda: “Niti ga ja primih niti naučih od nekog čovjeka, već objavom Isusa Krista.” (Gal 1,12) Novozavjetni pisci prihvatili su Kristove riječi kao Pismo, ističući da imaju istu vjerodostojnost kao i starozavjetni spisi (1 Tim 5,18; Lk 10,7).

Isus i autoritet Pisma

Tijekom svoje službe Isus je isticao vjerodostojnost Pisma. Kad ga je Sotona kušao ili kad se borio sa svojim protivnicima, “pisano je” – bilo je Njegova i obrana i napad (Mt 4,4.7.10; Lk 20,17). “Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu”, rekao je On, “nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih.” (Mt 4,4) Kad su Ga upitali kako čovjek može ući u vječni život, odgovorio je: “što stoji pisano u Zakonu? što tamo čitaš?” (Lk 10,26)

Isus je postavljao Bibliju iznad ljudskih tradicija i mišljenja. On je ukoravao Židove što su odbacili autoritet Pisma (Mk 7,7-9), i pozvao ih da ga mnogo brižljivije proučavaju: “Zar niste nigda čitali u Pismima?” (Mt 21,42; usporedi: Mk 12,10.26) On je čvrsto vjerovao u istinitost proročke riječi i otkrivao da ona predočuje na Njega. “Pisma”, rekao je On, “svjedoče za me”. “Jer, kad biste vjerovali Mojsiju, vjerovali biste i meni. On je, naime, o meni pisao.” (Iv 5,46.47) Isusova najuvjerljivija tvrdnja da ima božansku misiju proistječe iz Njegova ispunjenja starozavjetnog proročanstva (Lk 24,25-27).

Tako je Krist prihvatio Sveto pismo kao vjerodostojno otkrivenje Božje volje ljudskom rodu. On je prihvaćao Sveto pismo kao skup istina, nepristrano otkrivenje dano s ciljem da ljudski rod izvede iz mraka pogrešnih predaja i mitova u istinsku svjetlost spasonosne spoznaje.

Sveti Duh i vjerodostojnost Pisma

Vjerske vođe i nemarna svjetina u vrijeme Isusova života nisu otkrili Njegov pravi identitet. Neki su držali da je prorok kao Ivan Krstitelj, Ilija ili Jeremija – samo čovjek. Kad je Petar priznao da je Isus “Krist, Sin Boga živoga”, Isus je istaknuo da je takvo priznanje rezultat božanskog prosvjetljenja (Mt 16,13-17). Pavao naglašava ovu istinu: “Nitko… ne može priznati Isusa kao Gospodina nego pod djelovanjem Duha Svetoga. (1 Kor 12,3)

Isto je i s pisanom Božjom Riječi. Bez prosvijećenosti našeg uma Svetim Duhom, nikada nećemo moći pravilno razumjeti Bibliju ili je priznati kao Božju vjerodostojnu volju. Budući da, “nitko ne zna Božjih tajna, osim Božjega Duha” (1 Kor 2,11), onda proistječe da “zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duha prosuđivati.” (1 Kor 2,14) Prema tome, “govor o križu ludost je za one koji propadaju.” (1 Kor 1,18)

Jedino se s pomoći Svetoga Duha koji ispituje “dubine Božje” (1 Kor 2,10) čovjek može uvjeriti u vjerodostojnost Biblije kao otkrivenja Boga i Njegove volje. Tada križ postaje”sila Božja” (1 Kor 1,18), i čovjek se može usuglasiti s Pavlovim svjedočanstvom: “A mi nismo primili duha ovoga svijeta, nego Duha koji dolazi od Boga, da upoznamo darove koje nam Bog dobrostivo darova.” (1 Kor 2,12).

Sveto pismo i Sveti Duh nikada se ne mogu raspolučiti. Sveti Duh je i pisac i onaj koji otkriva biblijsku istinu.

Vjerodostojnost Pisma u našem životu jača ili slabi u skladu s našom predodžbom o nadahnuću. Ako Bibliju shvaćamo samo kao zbirku ljudskih svjedočanstava ili ako vjerodostojnost koju joj priznajemo na neki način ovisi o tome kako pokreće naše osjećaje, onda joj svojim životom podrivamo vjerodostojnost. Međutim, ako prepoznamo Božji glas koji govori preko pisaca, bez obzira koliko slabi i s koliko ljudskih osobina bili, Sveto pismo postaje apsolutnim autoritetom u doktrinarnim pitanjima, i u onome što je za pouku, za karanje, popravljanje i odgajanje u pravednosti (2 Tim 3,16).