Dvadeset i nešto godina kasnije još uvijek sudjelujem na mjesnom košarkaškom natjecanju. To je „liga za starije“ (igrače starije od 30 godina), ali je dobar način da ostanete aktivni i održite motivaciju za vježbanje između utakmica. Međutim, to što sam stariji i sporiji nije jedini razlog što je standard igre drugačiji. Život je drugačiji – više je posla i različiti su prioriteti. Rijetko vježbam i imam još manje prilika vježbati s timom.

Prošlog ljeta, uz ljetni praznični prekid u natjecanjima, povremeno otkazane utakmice, vrućinu i ostale obveze koje sam imao, prošla su puna tri mjeseca između utakmica prije no što sam se vratio igrati nekoliko utakmica na kraju iste sezone. A košarkašku loptu nisam ni dotaknuo od zadnji put kada sam igrao. Kao što bi se i očekivalo, moja prva igra nije bila nešto osobito zanimljivo za gledanje (ako su naše igre ikada bile!), pa mi je bilo vrlo neugodno. Lopta jednostavno nije htjela ići tamo kamo sam htio, kao nekoć, niti je činila ono što sam htio da učini.

Vježbanje vjere

Mislim da bi me se moglo nazvati nevježbajućim igračem košarke. Još uvijek se ponekad pojavim kao igrač na utakmicama, još uvijek uživam gledati košarkaške utakmice, no vrlo malo činim po pitanju održavanja vještine i tjelesne spremnosti.

Sličnim riječima opisujemo i osobe koje možda održavaju neke kulturne ili sentimentalne veze s vjerom, no to nije redovito. Ovisno o njihovoj vjerskoj tradiciji, mogli bismo ih opisati pojmovima neprakticirajući, nominalni, promatrači ili, možda, otpali. No, riječ je o istoj pojavi, i nažalost, vrlo uobičajenoj.

Primjerice, prema organizaciji Gallup, 71 posto Amerikanaca smatra se kršćanima. Međutim, samo 42 posto od tog broja odlazi redovito u crkvu. Odlazak u crkvu nije jedino mjerilo praktične vjere, no očito je značajan pokazatelj. Imamo dovoljno prostora za potvrdu da je u praksi previše neprakticiranja.

A za naše razumijevanje prakticiranja vjere ovo je kritična točka. Nismo usmjereni samo na vjerovanje nego isto tako i na prakticiranje vjere. To je isto ono nagovaranje koje dolazi u djetinjstvu od roditelja i učitelja sa svakom glazbenom podukom, zahtjevi svakog trenera kojega ste imali u svakom sportskom nastojanju, te ključ uspjeha u svim aktivnostima koje zahtijevaju razvoj vještine, stručnosti ili snage. Na taj smo način u početku naučili hodati i govoriti. Uz redovito vježbanje postajemo sve bolji.

I to je, smatram, vjerojatno najvažniji način razumijevanja prakticiranja vjere: dok to činimo, postajemo sve bolji. U početku će biti čudno i neprirodno. Kada počnemo prakticirati vjeru možda nećemo biti sigurni činimo li to „pravilno“, možda će nam nedostajati elokventnosti ili sigurnosti koju posjeduju iskusniji vjernici.

S druge strane, mi početnici možemo u vjeru unijeti oduševljenje i snagu koje iskusniji vjernici mogu izgubiti, a što je onda jedan od ključnih razloga zašto je vjeru najbolje prakticirati zajedno. Možemo jedni od drugih učiti i možemo jedni druge nadahnjivati na različitim područjima praktične vjere.

Najvrjednije stvari u životu zahtijevaju rad, pozornost, prvenstvo i napor. Lako se zaljubiti, no potrebna je praksa kako bi ta ljubav prerasla u zreo i trajan odnos. Slično tomu, potrebna je vježba kako bi se vjera, nada i ljubav ugradile u život i kako bismo postali bolji u ugrađivanju ovih duhovnih aspekata u svoj život.

Vjera je prakticiranje življenja kao pokazatelj da je naše kršćansko iskustvo istinito, a dok vježbamo ovaj način življenja, on nam postaje sve prirodniji.

Neprakticiranje vjere

No, značajna je i „praksa“ neprakticiranja vjere. Ako ne prakticiramo svoju vjeru, i u tome ćemo postajati sve bolji. Imam prijatelja čiji otac je bio njegov dugogodišnji košarkaški trener. Otac ga je upozorio na to da ne promašuje koš. „Ne vježbaj promašaje, jer bi u tome mogao postati jako dobar.“

Postoji samopotvrđivanje u svemu čemu posvećujemo svoje vrijeme, na što se usredotočujemo, u što ulažemo – i u što ne ulažemo svoje vrijeme. Stoga trebamo pažljivo razmisliti o vjeri, ili nevjeri, što odlučimo prakticirati.

Kao ljudi, prirodno ulažemo u ono u što vjerujemo, no isto tako sve više vjerujemo u ono u što ulažemo svoje vrijeme, i što prakticiramo.

Unatoč slabijim refleksima i nesigurnim koljenima, još uvijek, što više vježbam košarku – ako odlučim da mi je to prioritet – ubacit ću sve više koševa, povećavat će se mogućnost da igram u pobjedničkom timu, vjerojatno ću sve više uživati u igranju i nastaviti igrati. Ukratko, moja vjera ima više smisla kada je prakticiram.

Što više prakticiramo vjeru i odlučimo da nam je to na prvom mjestu, to je vjerojatnije da će ona biti istinski, vrijedan, važan i održiv dio našeg života. Bit će nam sve značajnija i sve će više mijenjati naš život i naš svijet.

Nathan Brown

To nije posvema loše, ponekad je čak i nužno, za napredak evanđelja, no kulturalni ustupci mogu postati idolizirani pa kršćanstvo gubi svoju jedinstvenost. Međutim, u srži naše vjere nalaze se jedinstvene odlike. Evo pet kršćanskih odlika koje su trajno i radikalno protivne kulturi:

STRPLJIVOST
„Ako li se nadamo onome što ne vidimo, čekamo sa strpljivošću“ (Rimljanima 8,25 – Biblija, Šarić). U svijetu koji je opsjednut trenutnim podacima, brzim dopunama vijesti, viralnim širenjem informacija i stalnim kretanjem, postalo je sve teže čekati ili jednostavno mirovati. Strpljenje je protukulturni čin povjerenja u Boga i prihvaćanja činjenice kako su neke stvari izvan naše kontrole.

U društvu koje vrednuje neprestani rad, učinkovitost, akciju i interakciju, a podcjenjuje odmor, tišinu i mir, može biti vrlo teško odvojiti se od svega. Isključivanje, odmaranje, čekanje i slušanje onoga što Bog govori vrlo je neočekivano i radikalno postignuće.

KROTKOST
„Blago krotkima, jer će baštiniti zemlju” (Matej 5,5).

Živimo u bučnoj kulturi koja nagrađuje najglasnije, najnakićenije i najupadljivije. Dreka, svađanje, vikanje i bučno ometanje postali su novo pravilo.

Čak se i kršćanska poruka opredijelila za svađajuće frakcije koje se bore kako bi postale najmoćnije, najutjecajnije i najvidljivije, no ovakvim procesom zapravo dokazuju kako su samo obična ili prosječna varijacija svijeta koji ih okružuje.

Senzacionalizam je način na koji naše društvo prodaje, oglašava i komunicira u okruženju koje uvažava samo slavu, priznanje i pozornost.

No, poniznost nije slabost, već zapravo jedinstven izvor snage koji omogućuje ljudima da ne postanu skloni populističkoj mržnji, općem bijesu, bezočnom pretjerivanju, neracionalnom strahu, suludom nasilju, bezobzirnoj propagandi, rasističkoj retorici i sustavnoj nepravdi.

Kada smo blagi i tihi u pobješnjeloj civilizaciji, koja je brza da osudi, optuži, ustraši i razori, tada se možemo usredotočiti na Boga. Krotkost se dokazuje djelovanjem i služenjem bez traženja osobnog priznanja, uz istodobno proslavljanje Boga, te na taj način postaje dubok i izvanredan čin obožavanja.

PONIZNOST
„Jer svaki koji se uzvisi bit će ponižen, a koji se ponizi, bit će uzvišen” (Luka 14,11).

Tehnologija i društveni mediji omogućili su nam prikazivanje uljepšane slike o sebi koja se sastoji od uređenih fotografi ja, savršenih navoda, zanimljivih doživljaja i samouvjerenih postova.

Stalno nam se govori kako trebamo biti potpuno otvoreni i ne sramiti se svojeg ponašanja i svojih uvjerenja. No, lako je biti sebičan i drzak u političkim pogledima, teološkim stavovima, vjerskim predajama i društvenim svjetonazorima.

Vrlo rijetko nas uče pozornom slušanju, sustavnom učenju, ljubaznom razgovoru, iskrenom ispričavanju ili priznavanju da smo u krivu. Priznati vlastite pogreške, prihvatiti vlastita ograničenja i ponizno živjeti zahtijeva iznimnu samokontrolu i hrabrost. Poniznost ostaje izvanredna odlika u kulturi koja poštuje slavu i neprestano naglašava vrijednost uzdizanja vlastitog ega.

NADA
„A Bog, izvor nade, neka vam dadne potpunu radost i mir u vjeri da napredujete u nadi snagom Duha Svetoga” (Rimljanima 15,13).

Nakon što su uništeni naši odnosi, zajednica nas povrijedila, ustanove nas izdale, organizacije izmanipulirale, vlade razočarale, a religije oštetile, teško je ne biti ciničan i pesimističan prema doslovno svemu.

No, za one koji imaju nadu nadahnutu Isusom postoji osjećaj smisla, namjere i optimizma u odnosu na život. Ova nada, unatoč kaosu nestalnog svijeta koji nas okružuje, usidrit će nas u Kristu, omogućujući nam sigurnu plovidbu kroz život ispunjen nesigurnošću.

VJERA
„Vjera je jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo” (Hebrejima 11,1).

U beskrajno složenom svijetu punom različitih pogleda teško je vjerovati u bilo što, stoga se ljudi sve rjeđe odlučuju na snažno povjerenje u neku osobu, stvar, zamisao ili filozofiju.

Vjera ne znači odsutnost dvojbe, tajnovitosti ili složenosti, već dopuštanje povjerenja u nešto, povjerenje u odnos s nekim. Već je dovoljno značajno svoje povjerenje i nadu polagati u nešto, no imati vjeru u nevidljivog, nemjerljivog, nadnaravnog Boga jest čin koji je u najvećoj mjeri protivan kulturi.

Stephen Mattson

(1) Vjerovanjem u čuda priznajemo nadnaravnu prirodu Božjeg djelovanja među ljudima. Time priznajemo da Bog može i hoće učiniti više nego što čovjek zna i može i da nam je Bog potreban.

(2) Osim što je donosio oslobođenje od patnje i grijeha Isus je čudima oslikavao budućnost bez grijeha – kraljevstvo Božje, koje će uspostaviti prilikom svog drugog dolaska.

(3) Čuda su dokaz da Bog može ispuniti obećanja zapisana u Svetom Pismu.

(4) Čuda su Božja konkretna poruka čovjeku da samo nadnaravna Božja intervencija može otkloniti posljedice grijeha. Čuda su uvijek Isusov odgovor na posljedice grijeha.

(5) Čuda su Božja konkretna objava koja su uvijek u skladu s Božjom pisanom objavom. Isus je često dokazivao židovskim vjerskim vođama da su njegova čuda u skladu s Očevim karakterom i Pismom. Dobar primjer je Isusovo izlječenje zgrčene žene u sinagogi u subotu (Luka 13, 10-17).

Vjera u Boga je ključna za razumijevanje čuda. Kad je Isus jednom prigodom iz nijemog čovjeka istjerao zlog duha izazvao je dvostruku reakciju: divljenje naroda i osudu farizeja (Matej 9, 32-34). Ako ne vjerujemo u izvor čuda, Isusa, ne možemo vjerovati ni u njegova djela. Vjerojatno je to razlog zašto oni koji ne vjeruju u Boga čovjekovo postojanje, uspjeh u životu, zdravlje, ne doživljavaju kao čuda već prirodni tijek događaja.

Zanimljivo je i to da je Isus odbijao činiti čuda kako bi farizejima dokazao tko je on. Prvenstvena svrha čuda nije dokazivanje Isusovog božanskog porijekla već objava Božjeg karaktera. Sva čuda koja ne svjedoče o Božjem karakteru lažna su i svrha im je zavođenje, ako je moguće, i odabranih. Da bismo prepoznali istinska čuda potrebno je poznavati njihov izvor, Boga.

Darko Pirija

Sve su njene zamolbe bile odbijene i njoj se to činilo u redu. Bila je spremna nastaviti živjeti da donese promjenu ili umrijeti i tako, kako je vjerovala, vidi svoga Spasitelja. Dok je oluja debate oko njenoga pogubljenja bješnjela, ona je izgleda bila jedina osoba koja je imala pravi mir. Čak i do samoga trenutka svoje smrti. Svojim se posljednjim riječima obratila obitelji njenih žrtava: “Žao mi je. Nadam se da će vam ovime Bog dati mir.” I na kraju je rekla: “Ja ću biti licem u lice s Kristom. Sve vas stvarno volim. Vidjet ćemo se kada se jednoga dana sretnemo tamo.” Novinar koji je bio svjedok njenoga pogubljenja opisao ju je kao smirenu i sabranu do samoga kraja.

Karla Tucker je zaslužila umrijeti zbog onoga što je učinila. Ali zbog vjere da je Isus umro i za njene grijehe živjela je i umrla s dubokim osjećajem osobnoga mira. To je bio mir kakav bi mnogi ljudi željeli imati. Mir bez obzira na greške prošlosti. Mir u svezi s onime što nas čeka kada se nađemo pred Bogom. A taj je mir, zapravo, dostupan svakome.

Isus je rekao: “Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.” On je ovdje govorio o osuđenim ljudima, ljudima određenim za smrt. On je tu govorio o tebi i meni. Uznemirujuća je činjenica u Bibliji da svi mi živimo na odjelu za osuđenike na smrt. Kazna za grijeh je vječna smrt, zauvijek razdvajanje od Boga i njegove ljubavi. U Bibliji piše: “Jer su svi sagriješili i lišeni su Božje slave.” To znači da svatko od nas, zbog prisutnosti grijeha, živi pod smrtnom osudom. A grijeh podrazumijeva mnogo više od brutalnoga ubojstva ili drugog zločina. Grijeh je naša odluka, izbor da bez Boga vodimo svoje živote, da činimo što želimo bez Božjega zakona. I to svijet dovelo u stanje kakvo je danas i koje može biti samo još gore.

Zbog osude za koju smo sami krivi, Božja nam riječ zvuči fantastično: “Tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život.” Bog poručuje osuđenim ljudima da mogu biti slobodni. Ljudi osuđeni da umru u samo jednome trenutku mogu imati svoju osudu poništenu i primiti dar vječnoga života. Kako? Oslanjajući se u punome povjerenju na Isusa. On je bio razapet na križ kao vaša zamjena, primajući na sebe smrtnu kaznu. Apostol Pavao je stajao pred čovjekom koji je doživio duboko osvjedočenje da mu treba mir i nada u vječni život. Zavapio je: “Što mi je činiti da se spasim?’ Oni će mu: ‘Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se – ti i dom tvoj!'”

Ako to nikada niste učinili, a želite mir bilo u životu ili zbog smrti, recite Isusu da mu vjerujete i da želite njega kao svoga Spasitelja od grijeha. On će vam tada sve oprostiti i vaše će se ime na nebu zapisati u Knjigu života. Tada više niste stanovnik ovoga zemaljskoga zatvora, odjela za osuđenike na smrt. Pomilovao vas je Isus Krist osobno, gospodar nad gospodarima. Vrijeme koje još provodite ovdje, provodit ćete ga kao slobodni stanovnik Božje države u misiji pomaganja drugim osuđenicima da se promijene.

Željko Bošnjak

Elektronička pošta, tekstualne poruke, mobilni telefoni i pageri znače da je posao postao sve složenija cjelodnevna operacija za one koji su tehnički osposobljeni. To također znači da su radna mjesta iznimno ranjiva i osjetljiva na konkurenciju iz bilo kojeg mjesta na Zemlji. Povećanje opsega poslova i neuskladivi rasporedi obveza oduzeli su obiteljima stabilnost i trajnost. Mjesto na kojemu ćete živjeti više ovisi o slučaju nego o izboru. I uža i proširena obitelj se raspadaju.

Kako da zadržimo i sačuvamo vjeru u ovom sekularnom, postmodernističkom okruženju? Zauzimanje obrambenog stava, život u strahu i sumnja u svakoga tko se razlikuje od nas nisu rješenje. Umjesto toga, trebali bismo agresivno iskoristiti stvarnost Božje istinske prisutnosti u ovakvom novom svijetu. To znači da trebamo razviti živu vezu s Njim na istim mjestima na kojima je Njegova prisutnost ili odbačena ili zloupotrijebljena. Ali, kako da uspostavimo živu vezu s nekim koga ne možemo vidjeti, čuti ili dodirnuti? Kako da Bog danas postane stvaran u našem životu?

Mjesto na kojemu trebamo početi je naš molitveni život. Kao što sam već ranije ustvrdio, pojava slabosti u osobnom molitvenom životu sadrži prva dva koraka na putu prema sekularnoj promjeni. Zato trebamo usporiti, razmisliti i potražiti Njegovu prisutnost. Najjasnija poruka o Bogu koju će većina sekularnih ljudi ikada vidjeti i čuti je upravo ona koju će “pročitati” u životu nekog kršćanina kojega poznaju.

Uspješni odnosi se grade na dvostranoj komunikaciji — na slušanju i pričanju. Mi učimo o drugim osobama slušajući, i otkrivamo svoju skrivenu osobu govoreći o onome što nam se čini važno. Zamisao o razgovoru s Bogom nije čudna. Svi smo upoznati s pojmom molitve. Međutim, jednostrana komunikacija i jednostrani odnos brzo zastarijevaju i gube privlačnost. Kad je riječ o nekome koga ne možemo vidjeti, čuti i dodirnuti, slušanje može postati prilično izazovno.

Proučavajte kao dio života

Jedan od ključeva žive veze s Bogom u sekularnom postmodernističkom svijetu jest da naučimo kako slušati glas koji većina ljudi nikada nije čula. Najuobičajeniji način kojim se vjernici služe da postignu taj cilj je čitanje Biblije i drugih knjiga i članaka koji govore o Bogu.

Dakle, mjesto na kojemu najbolje možemo čuti Božji glas danas nalazi se u Njegovoj pisanoj Riječi i u drugim spisima visoke duhovne vrijednosti.

Život molitve

Kad je riječ o odnosu prema Bogu, razgovarati s Njim u molitvi izgleda da ima više smisla nego slušati nekoga koga ne možete čuti. Osobni molitveni život vjerojatno predstavlja najveći izazov s kojim se većina kršćana suočava. Ja sam se puno puta osjećao kao gubitnik u molitvi. Međutim, tijekom godina sam naučio nekoliko činjenica koje su mi vrlo korisne. Mislim da bi neke od tih činjenica bile korisne i vama:

1. Pri molitvi zauzmite onaj stav koji vam najviše odgovara. Nema nijednog propisanog stava pri molitvi. Neki ljudi će vam reći da je jedini ispravan stav da u molitvi budete na koljenima, sa zatvorenim očima i sklopljenim rukama. I, da budem pošten, to je upravo stav koji najčešće zauzimam pri molitvi. Ali, molitve opisane u Bibliji govore o mnoštvu raznovrsnih položaja tijekom moljenja. Biblija opisuje ljude kako stoje, kleče ili leže ničice. Neki su se molili otvorenih očiju, a neki zatvorenih. Molili su se sklopljenih ruku ili ruku ispruženih prema nebu. Povezati se s Bogom tijekom molitve je mnogo važnije od položaja koji zauzimate. Zauzmite položaj koji vam najviše odgovara. Ključno je da usredotočite svoje misli na Boga i smanjite vanjske utjecaje.

2. Usredotočite misli na Boga tako što ćete Mu napisati pismo. Drugi način da usredotočite svoje misli jest proces pisanja. Ali, kad je riječ o molitvi, pisanje je upućeno samom Bogu. Pisati molitvu je kao da Bogu pišete pismo. To se može pretvoriti u prekrasno iskustvo. Ja to uvidim svaki put kad si uzmem vremena da pažljivo sročim riječi i stavim ih na papir. Molitva tako postaje još značajnija. Cijeli proces pisanja mi pomaže da kažem Bogu upravo ono što želim, ono što Mu inače ne bih rekao na neki drugi način.

Ukoliko vam zamisao o “zbirci molitava” izgleda pomalo čudno, sjetite se da je najveći dio Psalama zapravo niz pisanih molitava. Ukoliko ste vješti na računalu, možete razmišljati o pisanju molitava kao o elektroničkim pismima koje upućujete Bogu umjesto da mu pišete pismo. E-mail nas je naučio da je moguće izgrađivati odnose s drugima čak i kad nismo osobno prisutni. Iz nekih razloga ljudi su skloniji da budu pošteniji dok pišu e-mail nego kad komuniciraju na bilo koji drugi način. Spremni su u e-mailu izraziti ono što nikad ne bi napisali u formalno pismo ili rekli čovjeku u lice. Prema tome, poslati e-mail Bogu može biti uspješan način da unaprijedite svoj molitveni život.

3. Neka molitva izražava bît. Čovjek se može lako moliti kad u molitvi nakratko posjećuje misionare i literarne evanđeliste i moli se za njihov duhovni odnos s Bogom. Jedan od razloga zašto molitva može biti potpuno nepovezana sa svakodnevnim životom krije se i u tome što mi često zanemarujemo iznijeti Bogu upravo ono što nam je važno. Molitva postaje stvarno značajna jedino kad se potpuno otvorimo pred Bogom, kad Mu iznosimo svoje najdublje misli i tjeskobe. Molitva je prilika kad možete govoriti i o onome o čemu ne razgovarate ni sa svojim bračnim drugom. Zapravo ništa od onoga što bismo mogli reći Bogu neće Ga iznenaditi. On već unaprijed sve zna, mnogo prije nego što smo smogli snage doći pred Njega, i On nas voli upravo takve kakvi jesmo.

4. Dopustimo Bogu da odgovori na naše molitve. Druga uspješna molitvena metoda jest da pružimo Bogu priliku da odgovori na naše molitve. Lako je protrčati kroz popis naših molitvenih zahtjeva i onda nastaviti sa svojim svakodnevnim poslovima, nikad ne očekujući da nam Bog stvarno odgovori na neki način. Umjesto toga, uzmite olovku i papir, stavite ih pred sebe i čekajte. Kad završite molitvu, uzmite olovku i pišite sve što vam padne na um. Nešto od toga može biti nevažno i bez mnogo veze. Međutim, u tišini Bog ponekad može odlučiti utjecati na srce na neki poseban način koji će se pokazati kao božanski.

Jednoga dana objavio sam na predavanju tu misao. Jedan student iz Kanade bio je potaknut da to iskuša te večeri. Nakon molitve imao je ponovljeni osjećaj da jedna žena u Kanadi želi razgovarati. Budući da je u to vrijeme njegova supruga bila u Kanadi, ne tako daleko od mjesta u kojemu je ta žena živjela, odlučio je pozvati svoju suprugu telefonom i zamoliti je da razgovara s njom.

Sljedećeg dana supruga ga je nazvala i rekla da nije mogla stupiti u vezu s tom ženom. On ju je molio da ne odustane. Bio je snažno osvjedočen da Gospodin ima neki razlog da upravo u to vrijeme netko treba stupiti u vezu s njom.

Supruga je nazvala još jednom. Ovaj put je žena odgovorila. Njezin odgovor je bio zaprepašćujući. “Prije osam dana umro mi je suprug, i upravo sam se vratila kući od liječnika koji me je obavijestio da imam rak. Sjedila sam kraj telefona i pitala se je li ikome stalo do mene.” Student iz Kanade nije više imao razloga sumnjati da Bog i danas razgovara sa svojim narodom.

5. Naglasak na zahvalnost. Jedan od mojih najomiljenijih propovjednika, Glenn Coon, obično je naglašavao tekst iz Nehemije 8,10: “Radost Jahvina vaša je jakost.” On je čvrsto vjerovao da se tajna duhovne sile krije u radosti koja dolazi od duha zahvalnosti i slavljenja. Nitko ne može ostati žalostan dugo vremena ako se neprestano podsjeća na načine na koje je Gospodin obogatio i blagoslovio njegov život.

Coon je predlagao da svakog jutra provedemo malo vremena zapisujući deset razloga za zahvalnost Bogu.  Tijekom dana svaki od tih razloga treba postati osnova za kratku molitvu. “Hvala Ti, Gospodine, na čistom zraku!” “Hvala Ti, Gospodine, na crvenim ružama koje sam dobio!” “Hvala Ti, Gospode, što sam živ!” Vrlo “prizemne” i praktične molitve! Iako ovo može izgledati mnogo pojednostavljeno, znam na temelju iskustva da djeluje. Kad se zahvaljujemo Gospodinu na posebnim djelima kojima je utjecao na naš život, naše srce je puno neizrecive radosti, povjerenja i zahvalnosti. Ništa nam ne može tako uljepšati život kao duh zahvalnosti i slavljenja!

Pronaći vrijeme

Kako pronaći vremena za proučavanje i molitvu usred strašnog tereta odgovornosti koji većina od nas nosi i pod kojim se lomi? Zapravo, vrlo malo ljudi ima na raspolaganju dovoljno vremena da završi sve što želi završiti tog dana. To znači da je na nama da odlučimo što je doista vrijedno našeg vremena, a što nije. Vi ništa ne možete dodati svojemu životu — ukoliko nešto ne oduzmete iz njega!

Problem je u tome što većina od nas ne želi učiniti takav izbor. Mi se trudimo obaviti sve što se postavi pred nas, i to nam doista ne uspijeva. Neizbježno, mi žrtvujemo ili obitelj, ili molitveni život — ili i jedno i drugo — na oltaru naše neodlučnosti. Kad netko zatraži od mene da prihvatim neko zaduženje ili posao, ja si postavljam pitanje: “Koju ću aktivnost morati izostaviti? Je li to novo važnije i zanimljivije od onoga što moram izostaviti?” Ako mi ne budemo birali, sam život će birati umjesto nas! I možda ćemo biti nesretni zbog njegovog izbora.

Sve to ostavlja velike posljedice na naš duhovni i molitveni život. Naše vrijeme s Bogom često istisnu manje važni poslovi. Prema tome, prvi korak u čvršćoj zajednici s Bogom je pravljenje popisa prioriteta u našem životu.

Činjenica je da se snaga volje jača uporabom. Odluči da ćeš Boga staviti na prvo mjesto. Kaži to glasno! Piši o tome svojim prijateljima. Odluči što mora otići iz tvojega života ukoliko tvoje duhovno iskustvo treba rasti. Budi pažljiv u dodavanju novih zaduženja i odgovornosti. U svom duhovnom životu, iznad svega ostalog, moramo imati na umu riječi apostola Pavla: “Ali kažem samo jedno …” (Filipljanima 3,13)

Vjera na djelu

Živa veza s Bogom započinje, naravno, s vremenom koje provodimo slušajući Njegov glas iz Njegove Riječi i razgovarajući s Njim u molitvi. Ali ako je naša veza s Bogom ograničena samo na vrijeme provedeno u proučavanju i u molitvi, neće imati na nas onaj trajni utjecaj koji nam je nužan. Bez konkretne, praktične vjere koja djeluje u našem životu, duhovno iskustvo će lako biti ograničeno na sáme misli. To bi moglo dovesti do shizofrenog stanja u kojemu vjera utječe na naš život samo kratko vrijeme tijekom dana, nakon kojega dolazi bitno posvjetovljeno postojanje u ostatku vremena. Ako trebamo postići promjenu u sekularnom svijetu, naš odnos s Bogom mora dolaziti do izražaja upravo tamo gdje se to može vidjeti.

Jon Paulien

Zato postavite sebi ovo pitanje – da li pokušavate učiniti bilo što, da biste zaradili, ili stekli, ili dokazali Bogu da zaslužujete spasenje? Zapitajte se to upravo sada. Razmislite malo o svom životu – svom životnom stilu. Jer ako pokušavate na bilo koji način zaraditi ili zaslužiti spasenje, poslanica Rimljanima će vam se smjelo suprotstaviti. Da li činite bilo što iz želje da zadobijete Božju ljubav, Njegovu milost, Njegovo odobravanje, ili da na Njega ostavite utisak koliko ste uzrasli, kako vam dobro ide, ili kako ste dostojni spasenja? Bilo što?

Ako to činite, spotaknuli ste se o stoljećima staru filozofiju, koja je pretežno vladala umovima žitelja ove planete kroz gotovo cijelu ljudsku povijest. Pa, ako vam se već to i dogodilo, apostol Pavao želi vam u Rimljanima 5,1 postaviti izazov. Iako će vam svijet reći da se unutarnji mir pronalazi na nekom od seminara na kojima vas uče kako da pogledate u sebe, ili možda da kontaktirate neke od svojih pokojnih predaka, ili da možda promijenite nešto u svojim međuljudskim odnosima – ipak mir s Bogom dolazi samo kroz našeg Gospodina Isusa Krista.

Dakle, ako vam upravo sada u životu nedostaje mir, to je stoga što Isus nije centar vašeg života. Želim da vam ove riječi odzvanjaju u ušima: „Opravdani dakle vjerom imamo mir s Bogom po Gospodinu našemu Isusu Kristu.“ (Rimljanima 5,1)

Neki od vas znaju da se termin „opravdanje“ (na engleskom „justification“) koristi pri radu u tiskari. Kada su i lijeva i desna strana stupca savršeno poravnate, kaže se da su „opravdane“ – dovedene su pod savršenu vertikalu. A osnovno teološko značenje ove riječi na grčkom – originalnom jeziku Novog Zavjeta, je „opravdati“ ili „proglasiti“. Znači ne „učiniti pravednim“, nego „proglasiti pravednim“. I ako se sjetimo prethodnog primjera sa papirom u tiskari, možemo reći i „pravilno postaviti“.

Nevjerojatno radosna vijest je – zapazite vrijeme „opravdani dakle“ – da je opravdanje ostvarena činjenica. Da, pošto smo opravdani „…dakle vjerom imamo mir s Bogom po Gospodinu našemu Isusu Kristu.“ Dakle, vjera je povezana s Isusom! Ona je kroz Isusa! Bog je učinio nešto u Isusu, što Mu je omogućilo da vas pravilno postavi. Vi ste stupci složenih slova u tiskari. Kada se tako složene riječi prislone uz ravnu ivicu – koja predstavlja standard Božje pravednosti – one dolaze u savršeno poravnanje. One su „opravdane“! A tako ste i vi! I želim vam reći da nikada, ali nikada, nećete moći nešto dodati ili poboljšati taj standard. U Božjim očima ste sveti kao što je i sam Isus svet. U Isusu Kristu vi ste potpuno usklađeni s cijelim Božjim zakonom. Tako vas Bog vidi. I to je naš izvor mira po apostolu Pavlu.

Imati dovoljno novca u banci? To nije izvor pravog mira. Znam ljude koji imaju puno novca u banci, ali nemaju mir. Imati sve stvari koje ovaj svijet može ponuditi? Ni to uopće nije izvor mira. Mir znači znati i vjerovati, da je ono što je Bog učinio kroz Isusa, Njemu omogućilo da uzme vaš stupac riječi i prisloni ga uz svoje savršeno ravnalo – svoj standard pravednosti – i proglasi vas savršenim kao što je i On savršen.

Kada vidite taj standard, vi počnete očajavati kako niste u mogućnosti poravnati se tj. opravdati se. Ali Bog vam kaže: „U Isusu vi ste već opravdani!“ A kad saznate i povjerujete da ste u Isusu već opravdani, doživjet ćete Njegov duboki osjećaj mira, u kakvim god okolnostima da se nalazite. Božja ljubav prema nama je nevjerojatna! Zaista nevjerojatna!

Bill Liversidge

Druga je vrsta vjerovanja, nastavlja reformator, ne samo da vjerujemo u stvari o Bogu, već i da polažemo svoje povjerenje u njega. To je stanje kada smo spremni promijeniti svoj život zbog činjenice da postoji Bog i zbog toga što mu vjerujemo. Mi se tada njemu predajemo, slijedimo ga i vjerujemo da nas voli neograničenom ljubavlju, tako da nas ništa ne može razdvojiti od te ljubavi.

Ostvarivanje prijateljske veze između dvije osobe neiscrpna je tema. Kad biste anketirali ljude na ulici dobili biste različite formule za uspostavljanje odnosa – od ozbiljnog pogleda neposredno u oči, preko grimase lica i verbalnog upoznavanja, do dodira rukovanjem dvije osobe.

Ali kako uistinu uspostaviti odnos s osobom Isusom Kristom? Zašto je to važno? Zato što je Krist tvrdio da je blisko zajedništvo s Bogom ključ kršćanstva. Da, to je tako, bez obzira što vi mislili o svojemu vjerničkom statusu. Vjerovanje u Isusa nije samo vaše slaganje s katekizmom crkve ili poznavanje obreda. Bit kršćanstva, složit ćete se, nije ni samo redovito odlaženje u crkvu, slušanje propovjedi i obavljanje ostalih vjerskih formi. Kršćanstvo je odnos s osobom. A odnosi se ne ostvaruju kada nam netko samo priča o drugoj osobi. Prijatelj vam može govoriti kako je, recimo, vaša moguća buduća supruga divna osoba, netko tko zna susojećati, mudra djevojka i zabavna prijateljica. On vam može reći da je toliko dobra da biste je svakako trebali poželjeti pored sebe. I on vam je toliko može približiti svojim pričanjem da poželite otići i upoznati se, ali on ne može stvoriti odnos između vas dvoje samo pričanjem. Sve dok se vi zapravo ne sretnete, upoznate i dok ne provedete neko vrijeme zajedno, neće biti poznanstva. Najbolje što taj prijatelj može učiniti jeste da vam ukaže na osobu i dovede vas k njoj.

To je ono što je apostol Filip učinio za svoga prijatelja Natanaela. On mu je rekao kako je Isus divna osoba. Izrazio je svoje oduševljenje njime. Čitamo u evanđelju po Ivanu: “Filip nađe Natanaela i javi mu: ‘Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.'” Ali Natanael, kao i mnogi suvremeni skeptični ljudi, nije odmah povjerovao oduševljenim riječima svoga prijatelja. “Reče mu Natanael: ‘Iz Nazareta da može biti što dobro?'” Filip je ovdje mogao ući u dugu raspravu s Natanaelom. Mogao mu je izinijeti sve argumente da je Isus onaj za koga se predstavlja. Ali je samo rekao ono što je i ključ za uspješnu pobožnost: “Kaže mu Filip: ‘Dođi i vidi.'” Jednostavan poziv da dođe i upozna Boga osobno. Filip je imao dobar osjećaj da neće moći potaknuti Natanaela da vjeruje. To je moglo samo osobno poznanstvo s Kristom. Dalje piše: “Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: ‘Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!’ Kaže mu Natanael: ‘Odakle me poznaješ?’ Odgovori mu Isus: ‘Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.’ Nato će mu Natanael: ‘Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!'”

Ne brinite, nisu sve ove godine vašega vjerovanja i ispunjavanja vjerskih formi pale u vodu teorijom o poznanstvu. Vaše je vjersko iskustvo samo obogaćeno time. Ali ako još niste doživjeli onaj blizak odnos s Kristom, ako još niste vidjeli kako vas njegova ruka vodi, kako sudjeluje u vašemu životu, uslišava vaše iskrene molitve i blagoslivlja vas, tada poslušajte Filipov poziv: “Dođi i vidi!”

Željko Bošnjak

Pavao je dobro znao što govori, budući da je bio farizej koji je vjerovao da se može “uzdati u tijelo”, neko tko je bio “besprijekoran” “po pravdi zakonskoj” (Filipljanima 3,4.6). U svom pretkršćanskom iskustvu, Pavao se ponosio svojim moralnim postignućima za Boga. U najboljem farizejskom smislu te riječi, on je bio moralni “vrhunski sportaš”, koji se svojski trudio ugoditi Bogu držanjem Njegovih zapovijesti.

Drugim riječima, Pavao je zastupao farizejski stav po kojem “čovjek, striktnim držanjem svega onoga što zakon propisuje, može dostići pravi odnos s Bogom. Ako izvrši sva djela zakona, on će biti prav pred Bogom” ¹. Način da se čovjek smatra pravim pred Bogom bio je držanje Božjeg zakona. Poslušnost je vodila opravdanju. Zakon je za njega bio sredstvo postizanja pravednosti.

Upravo je taj obrazac obraćeni Pavao shvatio kao “nezakonitu” primjenu Božjeg zakona. U jednom drugom kontekstu, Pavao je pisao da je moralni zakon (uključujući Deset zapovijesti) “svet, pravedan i dobar” (Rimljanima 7,12).

“Za što — dobar?”, pitanje je koje moramo postaviti. Čak se i nešto što je dobro, sveto i pravedno može upotrijebiti na loš, nesvet i nepravedan način, ako se koristi za svrhu za koju nije bilo načinjeno. Božji zakon se mora koristiti na zakonit način, “kako treba” (za svoju predviđenu svrhu) jer treba vršiti blagotvorno djelovanje u kršćanskom životu. On postaje sredstvo smrti, kada se koristi na nezakonit način.

Ni Krist ni novozavjetni pisci nisu omalovažavali značaj zakona. Štoviše, trudili su se da ga postave na mjesto koje mu pripada. To nigdje nije jasnije rečeno nego u Pavlovom teološkom remek-djelu — Poslanici Rimljanima.

Pavao je, prije nego što bi se mogao uspješno pozabaviti spasenjem (počev od Rimljanima 3,24), prvo morao prikazati dubinu i sveopću zastupljenost ljudskog grijeha. Ta tema bila je njegovo glavno težište u 1. i 2. glavi Poslanice Rimljanima i u 3,1-23. Apostol u tekstu 3,23 rezimira svoje izlaganje i s velikom snagom zaključuje da Hebreji nisu ništa bolji od nehebreja, pošto “svi sagriješiše i nemaju slave Božje”. Stoga svi moraju biti “milošću Njegovom”, što je omogućeno Kristovom žrtvom, i što se prima “vjerom” (Rimljanima 3,24.25).

Ono što u ovom trenutku želimo istaknuti nije da je Pavao prve tri glave Poslanice Rimljanima upotrijebio samo zato da dokaže tezu o sveopćoj raširenosti grijeha, nego je on tu počeo govoriti i o slabosti i bespomoćnosti zakona da riješi problem grijeha. Tako on, u Rimljanima 3,20, vrši frontalni napad na farizejsko shvaćanje pravde, tvrdeći “djelima zakona neće opravdati ni jedan čovjek pred Njim [Bogom]; jer po zakonu dolazi poznanje grijeha”. To je morao naglasiti i dodati svojim  zaključcima u vezi s grijehom, da bi se tek potom mogao na odgovarajući način pozabaviti Božjim rešenjem za problem grijeha.

Slabost zakona u odnosu na spasenje postala je jedna od tema u Pavlovim poslanicama. “Zakon dovodi samo gnjev”, pisao je apostol (Rimljanima 4,15; upor.: 6,23). “Čovjek se ne opravdava djelima zakona” (Galaćanima 2,16). “Jer svi, koji se oslanjaju na djela zakona, pod kletvom su; jer je pisano: Proklet svaki, koji ne ostaje u svemu, što je napisano u knjizi zakona, da to čini. A da se zakonom nitko ne opravdava kod Boga, očito je” (Galaćanima 3,10.11).

Ukratko, zakon otkriva prisustvo jednog ozbiljnog problema u našem životu, ali on ne nudi rješenja. On ljude, jednostavno, ostavlja tako da im smrtna presuda stalno visi nad glavom. Zato se i Pavao uzrujao, vidjevši kako ljudi pokušavaju zakon upotrijebiti za dostizanje spasenja (Galaćanima 3,1-3). Martin Luther, koji je nekada tvrdio: “Ako je ikada netko mogao biti spašen redovništvom, bio sam to ja”, došao je do istog zaključka kao i njegov farizejski preteča, Pavao. I Pavlovo i Lutherovo “protivljenje svakom metodu postizanja spasenja po nekom zakonskom obrascu”, kaže G. C. Berkouwer, “do tvrdoglavosti su snažna”, zato što su takvi metodi postali “konkurencija Kristu”.²

Pavlovo odbijanje, nastavlja Berkouwer, “nije upereno protiv zakona, nego protiv grešnog čovjeka koji uobražava da je dovoljno dobar za postizanje pravednosti pred Bogom i koji koristi zakon kao ljestve”. ³

Značaj zakona u Pavlovim očima vidljiv je u činjenici da je odmah, pošto je izgovorio da se zakon ne može upotrijebiti u svrhu opravdanja pred Bogom (Rimljanima 3,20), da su zbog sveopće prisutnosti grijeha svi ljudi pod osudom (3,23; upor.: 4,15; 6,23) i da je spasenje došlo Božjom milošću, prihvaćenom vjerom (3,24.25.28), požurio dodati da metoda vjere ne “kvari zakon”. Naprotiv, put vjere “utvrđuje zakon” (3,31).

George R. Knight

_______________________________

Slično je i sa mnom. Ponekad se borim da održim vjeru, a ponekad nalazim da je lakše sumnjati nego vjerovati. Osjećam kako svijet oko mene pokušava ugurati me u neki svoj kalup, a taj kalup kaže da je stvarno samo ono što mogu vidjeti, čuti i osjetiti. Biblija mi, međutim, govori drugačije: “da se vrijednost vaše vjere… pokaže… u času kad se pojavi Isus Krist, koga ljubite iako ga niste vidjeli; u koga vjerujete iako ga još ne gledate.” “Isus mu reče: ‘Jer me vidiš vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli.'” Od nas se traži da vjerujemo u ono što ne vidimo, a to je ponekad jako teško. Ipak, nije nemoguće. Štoviše, to može postati lako.

Boreći se da steknem vjeru u Boga, izgradim vjeru i ostanem trajno u vjeri, naučio sam nekoliko praktičnih koraka koji mogu pomoći svakome kršćaninu da se održi i ostane vjeran do kraja. Želim ih podijeliti s vama:

Najprije odlučite da vjerujete. Stavite svoju volju na stranu vjerovanja, a ne nevjerovanja. Bog nas nikada neće prisiljavati da vjerujemo. On stavlja dovoljno dokaza pred nas, ali samo mi možemo izabrati da mu vjerujemo.

Otvorimo oči za Boga. On je na djelu svud oko nas. On je i u našem životu. Čak i onda kada mislimo da je daleko i da ne čuje naše jadikovanje. Kao i Marija pokraj praznog Isusovog groba, koja od suza nije mogla prepoznati Krista koji joj je prišao, i mi smo zamagljenog vida. Od suza ga ne možemo prepoznati. Otvorimo oči, Isus je vrlo blizu. Otvorimo uši i čut ćemo kako nas zove kao što je pozvao i Mariju.

Hranimo svoju vjeru pravom hranom. Vrlo malo onoga što ljudi danas čitaju, gledaju ili slušaju, podupire vjeru. Velika pisana djela današnjice potječu iz izvora ispraznosti i nijekanja pravih vrijednosti. Ispunjavajući naš um, ona teže da i nas uvuku u taj bunar. Zaprepašćuje broj spisatelja i umjetnika čiji su životi završili samoubojstvom.

Ako se stalno budemo hranili nevjerovanjem, naše će se kršćanstvo razboljeti i naša vjera umrijeti. Mi se ne možemo izolirati od svijeta koji nas okružuje, ali možemo izbalansirati svoju intelektualnu prehranu. Najbolja duhovna hrana se nalazi u Bibliji, a potom u djelima pobožnih autora.

Sljedeći korak u održanju naše vjere je da govorimo onako kako vjerujemo, a ne da stalno izražavamo sumnju. Naše vlastite riječi djeluju na nas. Govoreći o vjeri, mi hranimo vjeru; govoreći o sumnji, mi ojačavamo sumnju. Ja ne govorim protiv znanja i intelektualnog napretka. Ja sam za smiren, snažan razum i jasnu logiku. Zato i savjetujem da govorimo o činjenicama našeg osobnog odnosa s Isusom Kristom.

Bilo bi dobro da slušamo glazbu koja je nadahnuta kršćanstvom. Pokušajmo pjevati pjesme nadahnute vjerom. Glazba često osnažuje čovjeka. Ona podiže duh, oslobađa kreativnu energiju u nama i uklanja neraspoloženje. Duhovna glazba može povesti naše misli kod samoga Boga.

Sklopimo prijateljstva s ljudima koji vjeruju. Nevjerovanje ne morate tražiti. Imamo ga dosta i kod naših ukućana, a da i ne govorimo o susjedima, kolegama i ostalima. Međutim, ako u svoj krug prijatelja uvrstimo i one koji su vjerni kršćani, imamo mnogo više izgleda da održimo svoju vjeru. Jedan zapaljeni komadić drveta, ma koliko snažno gorio, ubrzo će se ugasiti ako ga izvučemo iz ognja. Ali čim ga vratimo u vatru, na druga drva, on će gorjeti.

Moj posljednji savjet je i najvažniji. Koncentrirajmo se na Isusa. On je uvijek najbolji. Biblija savjetuje: “Uprimo pogled u začetnika i završitelja vjere, u Isusa, koji namjesto određene mu radosti podnese križ ne mareći za sramotu.” Čitajmo o njemu. Razgovarajmo s njim. On će najbolje oblikovati i održati našu vjeru.

Isus je pitao “Kada dođem, hoću li naći vjeru?” U posljednje dane, kada se s neba treba pojaviti Krist, Bog će ipak imati ljude koji vjeruju. Proročanstvo kaže da su to oni koji vrše sve zapovjedi Božje i imaju vjeru Isusa Krista. Dakle, moguće je. Čak i kada smo okruženi nevjerovanjem. Nije teško vjerovati.

William Johnson

Možda mislimo da je jednostavno riječ o razdoblju razvitka koje će dijete prerasti, ali činjenica je da će njihova pitanja zašto trajati cijelog života. To će pitanje, zapravo, postavljati i kad budu odrasli. Kad netko od bliže rodbine pogine u prometnoj nesreći, kad se roditelj razboli od Alzheimerove bolesti, kad njihovu djecu snađu problemi, oni će postavljati to isto pitanje.

Očito je zašto bilo i Jobovo omiljeno pitanje. Njemački filozof Friedrich Nietzsche jednom je rekao: “Onaj tko zna odgovor na pitanje zašto, može se nositi sa svakim kako.” Čini se da je i Job tako mislio, a tako i mi često pogrešno mislimo.

Ali u svih četrdeset dva poglavlja knjige o Jobu Bog nikad ne odgovara na pitanje zašto.

Umjesto toga pokazuje Jobu da je mnogo važnije znati tko. Ako saznate tko, svako će zašto biti jasno. Kao roditelj koji više ne zna što da odgovori na djetetova zašto pa kaže: “Zato što sam ja tako rekao”, i Bog nama često mora reći: “Uzdaj se u mene čak i ako ne dobiješ odgovore. ” Moramo živjeti vjerom ne samo na prvom, već na svakom koraku svojeg puta.

Randy i William J. Petersen