John je svojoj teti odgovorio otprilike ovako: “Kad su mi umrli roditelji obećala si da ćeš mi biti ljubazna majka. Tvoj je sluga došao po mene i uslijedio je dug put prema tvojoj kući. Bila je kasna noć. Uplašen, pitao sam slugu: ‘Mislite li da će teta otići na spavanje prije no što stignemo?’ Sluga se nasmiješio i rekao: ‘Ne Stvoreni za vječnost Patty Froese Ntihemuka brini, ona će te čekati. Na prozoru će biti svijeća. Vidjet ćeš!’

I doista, kad smo kasno te noći stigli, svijeća je svijetlila u prozoru. Uvela si me unutra i poslužila večerom. Odvela si me gore u moju vlastitu sobu i sjedila pokraj mene sve dok nisam zaspao. Jednako tako možeš vjerovati da će Bog za tebe učiniti ono što si ti učinila za mene. Neka Bog bude s tobom sada kad odlaziš na počinak, i znaj da te čeka topla dobrodošlica.”

Strah od smrti
Smrt zastrašuje i najhrabrije među nama. Sama pomisao na umiranje može biti užasavajuća, no pomisao da nam smrt može oduzeti one koje najviše volimo, još je strašnija. Podložnost smrti je činjenica s kojom moramo živjeti, ali znamo da nismo sami pri susretu s usamljenošću i prazninom koju smrt ostavlja.

“Jahve dao, Jahve oduzeo ” (Job 1, 21). Ne izgovaraju li to ljudi često? Oduvijek sam mrzio taj redak jer Boga prikazuje kao udaljenog i nemarnog, kao da smrt u Njegovim očima ne predstavlja ništa. Ali, to nije istina. Smrt slama naša srca, a često ne shvaćamo kako smrt slama i Božje srce.

Kad je Gospodin stvorio Adama i Evu zahtijevao je da ne jedu samo s jednog drveta u Vrtu. Ako s njega budu jeli umrijet će. Bog nije želio njihovu smrt. Ta, On ih je stvorio za vječni život, za vječno uživanje u svem stvorenom. I mi smo stvoreni da bismo zauvijek živjeli. Biblija kaže kako je Bog u naša srca stavio vječnost (Propovjednik 3, 11). Zato nam je smrt strašan šok, bez obzira kada se dogodila. Osjećamo da smrt nije u redu jer nije dijelom prvotnog plana.

Dok je Isus živio na zemlji imao je jako dobrog prijatelja, Lazara, koji se razbolio i umro. Lazarove su sestre poslale po Isusa za pomoć, ali kada je On stigao, Lazar je već bio mrtav. Biblija nam kaže da “Isus proplaka” (Ivan 11, 35). Isus je plakao. Žalovao je s obitelji svog dragog prijatelja i oplakivao gubitak drage osobe. Smrt je bolna za one koji ostaju. Nekako se moramo pribrati i kroz sve to proći. I Isus je iskusio bol iako je znao da će Lazara podići iz mrtvih. Smrt boli, ali ne samo nas već i Boga.

Božje žalovanje
Bog s nama žaluje nad gubitkom naših najdražih. Nije On anđeo smrti što nam odnosi naše voljene. On je Otac pun ljubavi kojemu će umrli nedostajati više no nama. Kad plačemo i On plače. Kad se osjećamo užasno osamljenima i On se tako osjeća. U žalosti nismo sami. Kada umrete, nedostajat ćete Bogu. Nedostajat će mu razgovori s vama. Nedostajat će mu prigode da vam tijekom dana daruje male darove, poput zelenog vala kako bi na vrijeme stigli na posao ili blagog povjetarca kad vam je zbog žurbe bilo vruće. Nedostajat će mu prigode kada je na vašem životnom putu tako postavljao stvari kako bi pomogao da s Njim produbite odnose ili naučite više o svijetu oko sebe. Nedostajat će mu prigoda da vas čuva dok spavate. Dragocjeniji ste Bogu no što je dijete dragocjeno majci, a zamislite samo koliko ona bdije nad svojim djetešcem! Kad umrete, jako ćete nedostajati Bogu, toliko da vas u Njegovu srcu nitko nikada neće moći zamijeniti.

Umirati nije lako, ali Bog neće dopustiti da kroz sve to prolazimo sami. Neće nas napustiti. Držat će nas čvrsto do našeg posljednjeg daha. Ovit će nas svojom ljubavlju i dati nam najveći zagrljaj koji postoji, za rastanak, do trenutka ponovnog susreta. A kad naposljetku umremo, On će spomen na nas čuvati u svom srcu, jer, tu nije kraj!

Dolazi dan uskrsnuća!
Bog ima plan koji se ostvario kad je Isus došao i umro za nas. Dok smo na ovoj zemlji i mi možemo umrijeti, ali Isus će se vratiti i ponovno nas podići u život tako da zauvijek možemo biti s Njim. Biblija kaže: ” …jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom” (Prva Solunjanima 4, 16. 17).

Ovaj je biblijski prizor zapravo vrlo bučan. Naravno, pa to je slavlje! Kada dođe pravo vrijeme, Bog ni trenutka više neće čekati na sastanak. Prvo će uskrsnuti mrtve. Ja mislim da je to stoga što je nestrpljiv da ih ponovno vidi. Čekao je dugo, vrlo dugo, da ponovno ugleda svoje drage prijatelje, pa više ni trena neće oklijevati!

Zamislite samo kako ćete biti presretni kad ugledate ljude koji su prerano umrli, one za kojima ste tako dugo i duboko tugovali, ponovno žive i nasmiješene. Pomnožite tu radost s milijun i onda ćete tek nejasno razumjeti koliko će Bog toga dana biti sretan.

Smrt može biti dijelom života samo zbog grijeha na svijetu, ali Bog vas nije stvorio za smrt. Slušajte samo taj tihi glas u svojoj nutrini koji vam govori kako tu nešto nije u redu, kako je bolno i nestvarno kada morate reći Zbogom. To je Božji glas koji vas podsjeća da ste stvoreni za vječnost.

Puno smo toga prošli. Previše smo bola podnijeli. Rekli smo Zbogom voljenima prije no što smo za to bili pripremni. Prolili smo previše suza. Ali to nije kraj. Bog još nije ispunio svoj plan. On nas je stvorio za vječnost, pa ako se budemo čvrsto držali prijateljstva s Njim, onda ćemo je imati. Imat ćemo pred sobom cijelu vječnost kada ćemo jedni drugima iskazivati ljubav, biti blizu i nadoknaditi propuštene trenutke.

A tome se danu Bog raduje više od nas!

Patty Froese Ntihemuka

Kad umremo ništa ne možemo uzeti sa sobom. A što je još gore: što god ostavili iz sebe (knjige, zgrade, poznato ime, dobrotvorne organizacije i drugo) – sve će to progutati posljednja velika vatra. A što ostaje? Koliko mogu procijeniti, ostaje samo karakter koji smo ovdje oblikovali i duše koje smo zadobili za nebesko kraljevstvo. Čini se da je sve ostalo osuđeno na trajni zaborav i time na beznačajnost. Tko bi se nakon nekoliko tisuća godina sjetio filmova kao što su Shaun the Sheep (Ovan Šon).

Možda je to razlog što nas Bog koristi da pridobijemo duše za Njega – da steknemo udjela u vječnosti. Kad radimo na spašavanju drugih, sadimo u izvjesnom smislu nešto na novoj Zemlji. Zadobivati duše za Krista svakako je najbolja mogućnost sabiranja blaga na Nebu. Konačno, zar neće sve drugo što radimo – ukoliko to ranije ne unište moljci i hrđa – propasti u posljednjoj vatri?

U Propovjedniku 3,11 čitamo da je Bog stavio vječnost (olam) u naše srce. Kod nas smrtnika težnja za vječnošću nadilazi sve naše druge težnje. Jedini način da zadovoljimo ovu težnju jest da sebe i druge pripremimo za vječnost. U Novom zavjetu pozvani smo da hranimo gladne, a onima koji su goli damo odjeću. Plodovi ovih djela će opstati (Mt 25,38-46) – nasuprot mnogima koje smo obukli i nahranili. To je u određenom smislu razlog zašto sva ovozemaljska djela mogu nestati u beznačajnosti. Kad bi se veliki prasak, gledano iz svjetovne perspektive, odvijao obrnuto, pa bi se svemir urušio i mi nestali s pozornice zajedno sa svakom uspomenom i tragom, onda bi sve što činimo – čak i ono dobro – bilo bespredmetno.

Kad se nakon 60 godina na ovoj Zemlji zamislim gdje je ostalo 70 do 80 posto mojega života, nije teško upitati se: Koliko će toga što sam učinio preživjeti posljednju vatru? (Hoću li je ja preživjeti?) Koliko će toga što sam učinio biti pretvoreno u pepeo – ili čak nešto sitnije od pepela?

Stalno govorim svojoj supruzi da se život sastoji od prioriteta. Mi činimo ono što nam je najvažnije; sve je drugo sporedno. Kao kršćani, koji vjeruju da će svijetu uskoro doći kraj, naši bi prioriteti trebali ipak odražavati ovaj bitan element naše vjere. Ako to bude slučaj, onda će sve što činimo potpasti pod dvije kategorije: (1) Djela koja će ostati dugo nakon vatre i (2) ono što je tako prolazno kao ljudska slina u ptičjem kljunu.

Clifford Goldstein

“Što je u kutiji? Trebam li i nju uzeti?” pitala sam.

“Pa, vidjet ćemo”, rekao je glasom koji se za trenutak izgubio.

“Jesi li ikad čula za parfem Este Lauder Youth Dew?”

Nisam razumjela o čemu govori. Njegove su mi se riječi činile iskrivljene i prisiljene.

Ponovio je što je kazao i onda rekao da otvorim kutiju.

Sve je to izgledalo čudno. Pitala sam se zašto mi čovjek koji je donio moje uniformne košulje pokušava pokazati neki parfem.

Nakon što sam otvorila poklopac kutije, izvukla sam bočicu i prinijela je licu. Očito se radilo o skupome daru. Još uvijek nisam znala što sve to znači, ili mi je želio nešto prodati. Pokušala sam pokazati ne baš pretjerano oduševljenje mirisom.

“Čemu to?” pitala sam.

Šutio je trenutak, osvrnuo se. Usnice su mu zadrhtale. Napeo je vrat prije nego što je progovorio. “U srijedu sam izgubio Pat”, rekao je šapatom.

“Oh, tako mi je žao!” rekla sam. Ali prije nego što sam mogla nastaviti, progovorio je: “To je trebao biti njezin poklon za Valentinovo.” Odjednom sam postala svjesna težine ovog čina i ukazane časti. Zagrlila sam ga. “Tako mi je žao! Tako mi to teško pada!” rekla sam. U takvim trenucima nema riječi pa sam jednostavno čekala da čujem što se dogodilo.

Da, oboljela je od raka, rekao je. Pat je bila samo pet dana u hospiciju i onda je umrla. Pat, koja je nekoliko godina radila za našu školu, ranije mi je priznala da boluje od raka. Ali posljednje što sam čula o njoj bilo je da se osjeća dobro i da joj je liječenje puno pomoglo.

Sada mi je njezin suprug govorio da će on nastaviti posao, bar zasad, tako da ga škola još uvijek može pozvati ako treba. Rekao je kako je njegova supruga umrla u srijedu, da je on završio košulje u petak, a da su danas, kad svijet slavi ljubav (Valentinovo), on i njegov psić jednostavno morali izići iz kuće.

I tako je on sada bio kad mene, donio je košulje, kao i dragocjeni dar za Valentinovo koji više nije mogao dati svojoj supruzi. Ponovno sam mu zahvalila za poklon. On se okrenuo i otišao.

Dok sam pričala svome suprugu što se dogodilo, na oči su mi navrle suze.

“Čime sam zaslužila čast da dobijem ovaj skupi poklon namijenjen njegovoj dragoj?” pitala sam. “Zašto baš ja?”

Odgovor je da u stvari nisam učinila ništa – osim što sam njegovala prijateljski odnos s njegovom suprugom. Da, ja sam se zanimala za njezin život, njezino zdravlje i njezinu obitelj. Sprijateljila sam se s njima. Znala sam je hrabriti i zahvaljivati za njihov naporan posao za našu školu. Ali sve to nije bilo vrijedno da zaslužim takvu čast.

Dok sam razmišljala o ovom neočekivanom i neobičnom daru, mislima sam otišla u budućnost, u ne tako dalek dan, kad ću umjesto zvona na vratima začuti zvuk trube. Premda ne znam kada će to biti, znam da će On skoro doći, a ja ću požuriti – jer dolazi moj Gospodin. On će me čekati i mi ćemo se zajedno biti tamo gdje nema rastanaka, bolesti ni smrti.

Tog slavnog dana Isus će mi uručiti skupocjeni poklon – dar vječnog života, dom u raju i prednost da budemo zauvijek s Njim. “Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar!” (Ef 2,8.) Izvan sebe zbog ove velike časti, uskliknut ću: “Ja to ne zaslužujem! Što sam učinila da dobijem ovaj skupocjeni dar – tako poseban, slavan, iznenađujuće lijep? Ne može biti da je namijenjen meni!”

Slično mojem razgovoru s čovjekom iz radionice za vezenje, ponovno ću shvatiti da nisam učinila ništa – ništa osim što sam nastojala uspostaviti zajednicu s Božjim dragim Sinom.

Koliko god neki odnos može izgledati jednostavan, otkrit ćemo da je ova zajednica s Isusom jedino što vrijedi. Kakav je danas tvoj odnos s Njim?

Elizabeth Fresse

U poznatom poglavlju o uskrsnuću (1. Korinćanima 15), apostol Pavao naglašava da je nada u uskrsnuće bitan sastojak naše vjere (redci 12-19). Ako nema uskrsnuća, naša je vjera zaludna.

Naravno, ima mnogo elemenata tjelesnog uskrsnuća koje ne razumijemo. Ali jedno je sigurno: naše „uskrsnuće“ ne ovisi o očuvanju sadašnjih kemijskih elemenata našeg tijela. Ono ovisi o moći našeg Stvoritelja da sačuva našu osobnost i da nas u danom trenutku ponovno stvori s novim (savršenim) tijelom kojemu nikad neće biti potrebna estetska kirurgija ili sredstva protiv starenja.

Nemamo pojma kako će Bog učiniti ovo čudo, ali ako je ovdje mogao stvoriti život, On zasigurno ima moć ponovno stvoriti Zemlju i napuniti je ljudima čiju je osobnost sačuvao u božanskom sjećanju. Naša nada nije utemeljena ni na čemu što možemo potvrditi svojim razumom ili osjetilima. Uskrsnuće podrazumijeva područje postojanja koje nadilazi sve što nam znanost može prikazati. Ali ono je zasnovano na činjenici da je Krist pobijedio smrt. Zbog toga je smrt vjernika samo privremeni „san“ iz kojeg će se probuditi u vječni život.

Rainder Bruinsma

Moj je otac jedan od onih zaposlenih ljudi koji svoj posao ne mogu nositi kući kako bi ga uradili. Međutim, ja sam ipak vidio mnogo mrtvih tijela dok sam bio mlađi. Bio sam radoznao pa sam često išao tati u poduzeće. Uvijek ću pamtiti dan u mrtvačnici mojega oca kada sam ga zamolio da na kolicima odguram jedan ružičasti lijes u kapelu. Uskoro sam bio na betonskoj stazi, gurajući ispred sebe hladan kovčeg s beživotnim tijelom šesnaestogodišnje djevojke. Kada sam postao duboko svjestan situacije, misli su mi navalile u um. Samo nekoliko dana ranije ta je djevojka živjela, pričala s prijateljicama, šetala pokraj rijeke i smijala se TV komedijama. Ona je bila nečija sestra, nečija djevojka i  školska kolegica koja je pokraj nekoga sjedila na satu zemljopisa ili povijesti. Dok sam gurao lijes ispred sebe shvatio sam da je njezin život sada bio upravo to – samo povijest.

Od tada sam, kad god je bila prigoda za to, obično pitao svoje prijatelje: “Jesi li razmišljao što će pisati na tvome nadgrobnom spomeniku? Što misliš da će ljudi govoriti o tvom životu kada umreš? Što vidiš kada pogledaš unatrag u svoj dosadašnji život?” Mislim da takvim načinom razmišljanja naši životni planovi i odnosi dobivaju na kakvoći.

Biblija kaže da će slučaj svakoga čovjeka, u vidu temeljitog izvješća, biti iznesen pred Boga. Tamo također piše da je smrt neminovna stvarnost za svakoga tko živi na ovom planetu. Najbolja priprema koju netko može poduzeti kako bi se pripremio za smrt je, u stvari, priprema za vječni život. To ne znači da nakon smrti opet živimo. Ne. Vječni život će Bog darovati na kraju, kada dođe Isus Krist. A priprema za vječni život s Bogom počinje već danas – upravo življenjem s Bogom. Najvažnije je prihvatiti Isusovu žrtvu na križu zbog naših grijeha i potom živjeti prema njegovoj volji.

Tu bih dodao još nešto iz svoga iskustva kao sin pogrebnog poduzetnika: planirajte svoj život tako što ćete ga promatrati unatrag. Možda bih trebao pojasniti. Mislite na vrijeme kada budete imali sedamdeset godina. Kako vidite svoj život pred Bogom? Hoćete li biti vjerni ili ćete zaboraviti na svoga Stvoritelja? Što ćete činiti: djela na koja vas je Isus pozvao ili ćete posljednje dane provoditi samo za sebe? Kako će izgledati vaš odnos s vašom obitelji i prijateljima? Razmislite hoće li biti netko među njima koga ćete dobrim utjecajem oduševiti za Božje kraljevstvo, odnosno, hoćete li učiniti sve da još netko uživa divote budućeg svijeta?

Hoće li vas dvojbe, iskušenja i životne borbe približiti Bogu ili ćete ga odgurnuti od sebe? Zamislite se u kasnoj dobi i pogledajte unatrag. Hoćete li moći reći kao apostol Pavao pred kraj svoga života: “Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao!”? Isus je obećao da će pokrenuti našu vjeru, ali nam je obećao i pomoć kako bismo tu vjeru usavršili. Obećao je da će dovršiti ono što je počeo. Njegova smrt na križu  bila je početak, vaša vjera u njega nastavak, a za svršetak spasenja on će se uskoro pobrinuti. Obećao je i darovao Svetoga Duha koji će vas čuvati i njegovati u vašoj vjeri. Isus je obećao da vas nikada neće napustiti ili zaboraviti. U svim iskušenjima on je još bliže kako bi vam pomogao da izađete iz krize. On je vjeran, a vi?

Kada budete zašli u starost i pogledate unatrag, da li biste željeli odahnuti s olakšanjem ili uzdahnuti s kajanjem? Planirati svoj sutrašnji život uz pomoć gledanja unatrag dobar je korak da već danas počnete živjeti s Isusom.

Joey O’Connor

“Pozitivne” emocije mogu izazvati osjećaj zadovoljstva i blagostanja, a „negativne” uzrokuju bol i tjeskobu. Dok pozitivne emocije potiču dobro duševno zdravlje, duže izlaganje negativnim emocijama može uzrokovati probleme u ponašanju i odnosima. Dakle, emocije mogu igrati važnu ulogu u našem sveukupnom blagostanju.

Bog želi da budemo izloženi utjecaju pozitivnih emocija. Međutim, zbog grijeha mi se često suočavamo s učinkom negativnog emocionalnog iskustva. I biblijske osobe nisu bile imune na emocionalne uspone i padove. Neke od njih uspijevale su njima ovladati, druge su pak gubile kontrolu i dopuštale negativnim emocijama da ih vode u krive postupke.

U trenucima kad emocije izazivaju u nama bol, one nas mogu voditi da na koljenima u molitvi tražimo Boga kao jedini izvor pomoći i potpore.

Odlomak iz Ivana 16,20-24 nudi veliku nadu svakome tko proživljava tjelesnu i duševnu bol. “Zaista, zaista, kažem vam: Vi ćete plakati i tugovati, a svijet će se radovati; vi ćete se žalostiti, ali će se vaša žalost okrenuti na radost. Žena kad rađa, ima žalost, jer dođe čas njezin. Ali kad rodi dijete, više se ne sjeća muke zbog radosti, jer se rodi čovjek na svijet. Tako i vi sad imate žalost, ali ću vas opet vidjeti, i radovat će se srce vaše, i vaše radosti nitko neće uzeti od vas. I u onaj dan nećete me pitati ni za što. Zaista, zaista, kažem vam: Ako što zamolite Oca, dat će vam u ime moje. Do sada ne moliste ništa u ime moje. Molite i primit ćete, da radost vaša bude potpuna.”

Evo nekoliko točaka koje možemo naučiti iz ovog teksta:

• Čini se kako je svijet pun radosti. Dok vjernik promatra život oko sebe, često se podsjeća koliko je život nepravedan. Čini se kao da zli ljudi uživaju, dok oni koji su predani Bogu pate. Ali Isus nas uvjerava da tako neće biti zauvijek. Osim toga, ono što se vidi, često je varljivo. U našoj je prirodi da često mislimo kako su drugi sretniji i uspješniji od nas.

• Žalost, bol i tjeskoba pretvorit će se u radost. Ovo je srž Isusovog obećanja. Vjernici trebaju visoko cijeniti misao da će tuga ne samo proći, već će ustupiti mjesto radosti.

• Bol iz prošlosti bit će zaboravljena. Sjećanja na neugodne doživljaje iz prošlosti često uzrokuju mnogo nevolja. Mnogi psihoterapeuti rade mukotrpno kako bi ukloniti učinke prošlosti iz sadašnjeg života svojih pacijenata. Isus nas uvjerava da kao što žena zaboravi na sve porođajne bolove kad vidi svoje novorođenče, tako će i Njegovi sljedbenici jednoga dana zaboraviti sve boli iz prošlosti.

• Nitko nam neće moći oduzeti našu radost. Radost koju Isus daje nije ona radost kakvu danas poznajemo. Isus nam nudi potpunu sreću, vječni život koji neprijatelj ne može oduzeti spašenima.

• Neće biti potreba. Isus tvrdi da pravednima neće ništa nedostajati. Oni više neće imati potrebu upućivati zahtjeve i prošnje Isusu, jer će sve njihove potrebe biti zadovoljene.

Julian Melgosa

Biblija, koja je istinskom kršćaninu temelj vjere i života, upoznaje nas sa Stvoriteljem, otkriva nam kako je nastao čovjek i govori nam o njegovoj vječnoj sudbini. Prvi biblijski izvještaj upoznaje nas s činjenicom da su nebo i Zemlja sa svojim stanovnicima akt Božje stvaralačke moći: »U početku stvori Bog nebo i zemlju.« (Postanak 1,1) »Rečju Gospodnjom nebesa se stvoriše, i duhom usta njegovih sva vojska njihova. . . Jer on reče, i postade; on zapovedi, i pokaza se.« (Psalam 33,6.9)

U prvom poglavlju Postanka pošto je opisano oblikovanje Zemlje i stvaranje biljnog i životinjskog svijeta, opisuje se i stvaranje prvog čovjeka: »Potom reče Bog: da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cele zemlje i od svih životinja što se miču po zemlji. I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga; muško i žensko stvori ih.« (Postanak 1,26.27)
U drugom poglavlju iste knjige zapisana je ponovljena povijest o stvaranju, obogaćena poniranjem u određene i veoma značajne pojedinosti. Tu je opisano postanje čovjeka, ali i njegova struktura: »A stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos duh životni; i posta čovjek duša živa.« Isti tekst u prevodu koji je izdala »Stvarnost« glasi ovako: »Jahve, Bog, načini čovjeka od praha zemaljskoga i u nosnice mu udahnu dah života. Tako postane čovjek živa duša.« (Postanak 2,7)

Ovaj kratki izvještaj ističe ne samo vezu koja postoji između Boga i čovjeka već ističe sve što je moguće utvrditi o postanku čovjeka i njegove strukture:
1. Čovjek je sastavljen od dva elementa — prah zemaljski i dah života.
2. On je spoj ovih dvaju elemenata.
3. Čovjekovo osnovno obiležje označeno je činjenicom da je on »duša živa«, tj. živo biće.

U izvještaju o stvaranju čovjeka ističu se tri grupe riječi na kojima je potrebno da se zadržimo, a to su: »dah života«, »duša živa« i »po obličju Božjemu«. Ni u jednoj od ove tri grupe riječi ne spominje se izraz besmrtnost ili besmrtna duša. Međutim, ipak postoji veoma rasprostranjeno mišljenje da je Bog stvorio čovjeka s besmrtnom dušom. Pristalice tog mišljenja smatraju da je Bog stvorio čovjeka besmrtnim, jer ga je stvorio »po obličju svojemu«, a Bog je besmrtan.

Nadahnuti izvještaj četiri puta spominje da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku ili po svom obličju (Postanak 1,26.27; 5,1; 9,6). U knjizi Postanka nemamo određenu izjavu koja bi nam bliže objasnila u čemu je Bog stvorio čovjeka prema svojoj slici – obličju. Apostol Pavao daje u tom pogledu objašnjenje kad kaže: »I obučete u novog čovjeka, koji je sazdan po Bogu u pravdi i u svetinji istine.« (Efescima 4,24) Čovjek je stvoren kao čisto, pravedno i sveto biće. U moralnom pogledu čovjek je bio Božja slika.

Učiti i vjerovati da je čovjek stvoren kao besmrtno biće zato što je stvoren prema slici besmrtnog Boga, nema nikakve logične osnove. Ako bismo vjerovali da je čovjek besmrtan zato što je ovako stvoren, onda bismo takođe morali vjerovati da je čovjek svemoguć, sveznajuć i svuda prisutan, jer je Bog svemoguć, sveznajuć i svuda prisutan. Svakome je jasno da je to apsurd. U Svetom pismu se čovjeku nigdje ne pridaje atribut besmrtan. Taj atribut daje se jedino Bogu koji je »car nad carevima i gospodar nad gospodarima, koji sam ima besmrtnost«. (1. Timotiju 6,15.16)

Nema zdrave logične osnove, a još manje biblijskog temelja, tvrditi da je Bog, stvarajući čovjeka »prema svom obličju«, obdario ga jednom svojom osobinom – besmrtnošću, a da ga u isto vrijeme nije obdario drugim božanskim osobinama, osim ako bi to negdje izričito izjavio. Takve izjave nema u Svetom pismu. Nema, dakle, razloga vjerovati da je besmrtnost jedina božanska osobina dana čovjeku, kad je svima jasno da čovjek ne posjeduje druge nerazdvojne osobine vezane uz Božanstvo.

Razmotrimo sada drugu grupu riječi – »dah života«. Bog je načinio čovjeku telo od »praha zemaljskoga«, udahnuo mu je u nos »dah života«, i tako je čovjek postao »živa duša«. Izvještaj ne kaže da je Bog udahnuo čovjeku besmrtnu dušu. Udahnuo mu je »dah života«. Izrazi »dah života«, »dah Božji«, »duh Božji« ili »duh« označavaju, kad je riječ o sastavu ili postanku čovjeka, jedno isto načelo, isti princip života – besvjesnu oživljujuću silu, koja je Božji dar:
»Kad bi On dah svoj u se povukao, kad bi čitav svoj duh k sebi vratio, sva bića bi odjednom izdahnula, i u prah bi se pretvorio čovjek.« (Knjiga o Jobu 34,14.15 – Stvarnost)
»Duh Božji stvorio me je, i dah svemogućega dao mi je život.« (Knjiga o Jobu 33,4)
»Dah« i »duh« znače životni princip, i ovdje se upotrebljavaju kao riječi slične po značenju. Karakteristika hebrejske poezije, kojoj pripada i Knjiga o Jobu, jesu takozvani paralelizmi: u drugom stihu, samo drugim izrazima, ponavljaju se misli iskazane u prvom stihu. To se vidi iz dvaju navedenih citata. Izrazi »dah Božji« i »duh« imaju isto značenje.

U času smrti, koja je obrnuti proces od procesa stvaranja, Bog uzima čovjeku »dah«, ili »duh«, i čovjek se opet vraća u prah od koga je načinjen:
»I vrati se prah u zemlju kao što je bio, a duh se vrati Bogu koji ga je dao.« (Propovjednik 12,7)
Živi čovjek u kome je »dah života« ili »duh«, ne poseduje time besmrtnost, jer je taj »dah života« u njemu samo za izvjesno vrijeme, a ne za vječnost. U času smrti dah mu se oduzima, i čovjek odlazi u grob, vraća se u prah: »Iziđe iz njega duh, i vrati se u zemlju svoju: taj dan propadnu sve pomisli njegove.« (Psalam 146,4)

»Duša živa«. – Što znači izraz »duša živa«? Znači li ovaj izraz isto što i »besmrtna duša«? Nipošto! »Živa duša« nije neko odvojeno biće koje bi se uselilo u beživotno tijelo. Kako je čovjek stvoren? Bog je u beživotno telo udahnuo dah života, životnu silu, i tako je čovjek postao živa duša, individualno biće. »Dah« ili »duh« u Bibliji se nikada ne izjednačuje s »dušom«. »Duša« je sam čovjek, a »dah« je sastavni deo čovjeka.

Da izraz »živa duša« ne znači i »besmrtna duša« proizlazi i iz činjenice da se tim izrazom označavaju i stvorenja niža od čovjeka. Četiri puta hebrejski izraz (duša) odnosi se na niža stvorenja – životinje prije nego što je primjenjen i na čovjeka: »Potom reče Bog: neka vrve po vodi žive duše . . . I stvori Bog kitove velike i sve žive duše što se miču . . . Potom reče Bog: neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovim. A svemu zverinju zemaljskom .. . i svemu što se miče na zemlji i u čemu ima duša živa, dao sam svu travu da jedu.« (Postanak 1,20.21.24.30)

Udahnjivanjem životnog daha čovjek je postao živa duša ili biće. Srce je počelo kucati, krv teči, mozak misliti, a životni procesi se odvijati. Prilikom smrti događa se obrnut proces – Bog uzima od čovjeka životni dah, srce prestaje kucati, protok krvi se zaustavlja, um prestaje djelovati i životni procesi se gase. Čovjek se vraća u prah, u isto beživotno stanje odakle je došao.

Napominjemo da čovjek nije stvoren za to da umre, već da vječno živi. Međutim, on nije stvoren besmrtan. Stvoren je s mogućnosti da to postane, a da bi to mogao postati, prema svom Stvoritelju trebalo je pokazati potpuno povjerenje i poslušnost. Na žalost, prvi čovjek nije izdržao probu vjernosti i poslušnosti. Prestupio je izričitu Božju zapovijest, odvojio se od Boga, izvora života, i postao rob grijeha koji donosi tragične posljedice: »Jer je plata za greh smrt . . .« (Rimljanima 6,23)

Za palog čovjeka ipak postoji nada. Bog se u svojoj neizmjernoj ljubavi pobrinio za čovjekovo spasenje. »Jer Bogu tako omilje svet da je i sina svojega jedinorodnoga dao, da nijedan koji ga veruje ne pogine, nego da ima život večni.« (Ivan 3,16)

Čovjek umire prvom prirodnom smrću zbog Adamovog grijeha: » . .. kao što kroz jednog čovjeka dođe na svet greh, i kroz greh smrt, i tako smrt uđe u sve ljude, jer svi sagrešiše.« (Rimljanima 5,12) Iako po Adamu svi umiremo prvom ili prirodnom smrću, ne moramo umrijeti drugom ili vječnom smrću. Po Kristu možemo biti nasljednici besmrtnosti ili vječnog života. To ćemo postati ako u ovom životu izaberemo Božji put, život u skladu s Božjom voljom; ako dopustimo da Krist svojom riječju i svojim Duhom obnovi u nama Božju sliku, Božji moralni karakter, i ako u stalnoj zajednici s Kristom istrajemo u dobrim djelima i u svetom življenju do kraja (Rimljanima 2,6-8).

Mirko Golubić

“Ali kad dođe punina vremena, posla Bog svoga Sina, rođena od žene, rođena pod Zakonom, da otkupi podložnike Zakona, da primimo posinjenje. A da ste zbilja sinovi, dokaz je što Bog u vaša srca posla Duha svoga Sina koji viče: Abba — Oče! Stoga nisi više rob, nego sin. A ako si sin, i baštinik si po Bogu.” (Galaćanima 4,4-7)

Moja je obitelj bila vrlo siromašna. Kao djeca znali smo da su princeze Elizabeth i Margaret odrasle u Buckinghamskoj palači. Sjećam se da sam “sanjao” kako bi bilo lijepo imati njihov dom, odjeću i hranu. Njima, činilo mi se, nikad ništa nije nedostajalo. Zato bi svakom djetetu bilo dobro kad bi bilo posvojeno u kraljevsku obitelj. Kad sam bio stariji, shvatio sam veliku istinu: “A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime: koji nisu rođeni ni od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževljeve, nego — od Boga.” (Ivan 1,12.13) Da, ovo je prekrasna istina. Primanjem Isusa za osobnog Spasitelja posvojeni smo u obitelj Kralja svemira. To je Božji plan i On želi da svi doživimo njegovo ostvarenje u svojem životu.

Ivan je pod nadahnućem napisao: “A ovo je to svjedočanstvo: Bog nam je dao život vječni, i taj je život u njegovu Sinu. Tko ima Sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života. Ovo pišem vama koji vjerujete u ime Sina Božjega, da znate da imate vječni život.” (1. Ivanova 5,11-13) Spasiti se možemo ovog trenutka, jer ako vjerujemo u Sina, po Njemu imamo vječni život. Taj život počinje ovdje i nastavlja se u vječnosti.

Dio ove temeljne istine glasi: “Kroz Krista smo opravdani, posvojeni kao Božji sinovi i kćeri i oslobođeni vlasti grijeha.” Kad priznamo svoje grijehe i prihvatimo Krista za svojega Gospodina i Spasitelja, mi stojimo pred Ocem kao da nikad nismo sagriješili. To se zove opravdanje. Isus je na sebe uzeo naše grijehe koji su nas odvojili od Boga i zauzvrat nam daje svoj život.

Osuđenici na smrt često upućuju predsjednicima, kraljevima i guvernerima molbe za pomilovanje. Događa se da vladar osuđeniku na smrt ukine presudu. Sudac koji je donio presudu postupio je prema zakonu zemlje, ali onaj tko predstavlja zakon ima pravo ukinuti smrtnu presudu. Ali osuđenik može i dalje ostati u zatvoru, možda doživotno.
Svakome tko prihvati Isusa kao Gospodina i Spasitelja smrtna kazna se ukida i on dobiva novi život u Isusu Kristu našemu Gospodinu. Zahvaljujući Isusu Kristu, taj čovjek više nije zatočen u grijehu, već slobodan. Zar to nije radosna vijest?

David i Gaya Currie