Vrlo često je slučaj da za manjine, siromašne, potrebite, nedovoljno obrazovane i one s nedostacima, vlade imaju samo loše savjete: Izvucite se s pomoću vezica na svojim čizmama – ili sami si pomognite!

U rasno polariziranom društvu u kojem jedni imaju, a drugi nemaju, mnogi ljudi s dna gospodarske ljestvice nemaju ni čizme, a kamoli vezice. Ironično je da su mnogi tvrdokorni promicatelji pristupa “ono što imam je moje” upravo vjerski fundamentalisti, izraziti domoljubi.

Koji je onda ispravan pristup ljudima u velikim potrebama? Najbolji pristup ugroženim ljudima, najbolji pristup ljudima u nevolji, najbolji pristup ljudima u velikoj potrebi jest pristup koji je Bog upotrijebio u svom postupanju prema nama. Utjelovljenje Božjeg Sina nije samo najveća tajna svih vremena, već je ono i najveće dobročinstvo u cijeloj povijesti. Ako niste evolucionist morate se pitati zašto je toliko ljudi zapalo u tako strašne potrebe, zašto su bez osnovnih životnih sredstava, a očito i bez načina da dobiju to što im je potrebno?

Zar se nije dogodio napredak u evolucijskom procesu? Ako ste evolucionist, možete pomisliti kako su ti ljudi nastali od majmuna ili ameba ili nečeg sličnog, što nije dovršilo svoj rast. Ali, ako vjerujete Božjoj Riječi koja kaže da su svi ljudi, veliki i mali, punašni i mršavi, bijeli i crni i žuti, stvoreni na Božju sliku, dostojanstveni, ako vjerujete tomu, onda se trebate pitati što se dogodilo da je toliko njih tako nisko palo?

Kako je počela zbrka
Počela je u Edenu. Savršeno okruženje, savršeni svijet sa savršenim ljudima. Bila je potrebna samo jedna odluka. Samo jedan korak. Trebao je samo jedan čin neposlušnosti. Nije bitno koliko velik. Kada se odvojite od Božje Riječi, od Božjeg plana, od Božjih obećanja, onda morate pasti. Vidite, nema ničega što mi možemo učiniti da poboljšamo ono što je Bog učinio. Ako se to nalazi ovdje (pokazuje na Bibliju), onda je to ispravno! Ako se nalazi ovdje, onda je to upravo ono što nam je potrebno! Ako je to Božja Riječ, onda će nas ona uzdići i spriječiti da padnemo.

U trenutku kada se Bog utjelovio čovječanstvo je palo na najnižu razinu, prevladavali su politički nemiri i pobune u društvu. Pravo je izjednačeno s moći. Svjetovno i profano uzdignuto je iznad svetog i sakralnog. Ljudski je razum prevagnuo nad “tako kaže Gospod”. Moralno prosuđivanje izopačeno je pohotnim željama. Pravda se prodavala najbogatijem ponuđaču. Ljudski je život malo vrijedio. Lažni su bogovi, načinjeni na ljudsku sliku, štovani diljem svijeta dok je istinski i živi Bog prezren. Čak su i judaistički vođe bili pokvareni svjetovnom filozofijom i vlastitim vjerskim tradicijama.

Izaijino proročanstvo bilo je doista istinito (Izaija 60,2). Rekao je: “A zemlju, evo, tmina pokriva, i mrklina narode.” Tako je bilo u vrijeme utjelovljenja. I Adam i svaki naraštaj nakon njega se sve više udaljavao od Boga. A svijet bez Boga je svijet bez svjetla. Svijet bez Boga je svijet bez ljubavi. Svijet bez Boga je svijet bez milosti. Svijet bez Boga je svijet bez mira. Bez pravde, bez milosrđa, bez nade, bez života. Bez Boga smo beznadno izgubljeni u svojim prijestupima. Bez Boga smo beznadno zapetljani u svoju pokvarenost. Bez Boga smo beznadno privezani za svoje požude. Bez Boga smo beznadno uhvaćeni u vlastite slabosti. Drugim riječima, bez Boga nema nade.

Želim da zapazite da je Božji odgovor na patnju, oskudicu i na ljudske potrebe potpuno drugačiji od našeg. (Ovo je samo ilustracija, nije stvaran događaj.) Neki se čovjek našao u nadirućem vodenom vrtlogu riječne poplave. U ovim okolnostima našao se blizu grane nekog drveta, te se pokušao uhvatiti. No, ruke su mu mokre i sklizave, a tijelo mu promrzlo i slabo. Čovjek tada opazi neke ljude kako stoje sigurni na obali, pa očajnički pozove upomoć. Oni mu odgovore: “Izvuci se s pomoću remena na čizmama.” Ili: “Da sam ja na tvom mjestu, ja bih…” Ili: “Što ti se dogodilo? Kako si samo dopustio da upadneš u ovako strašnu nevolju?”

Možda bi malo bolje zvučalo kad biste čovjeku rekli: “Drži se, bacit ću ti baterijsku svjetiljku, suhu odjeću, kompas i čamac na napuhavanje. I ne zaboravi, moraš paziti!” Možda bi to bilo malo bolje nego diskutirati o tome kako je uopće došao u takvo stanje. Ali, ne bi bilo puno bolje! Kada smo mi, ti i ja, tonuli u grijeh, Bog nam nije davao dobre savjete. Kada smo tonuli u grijeh, Bog nije raspravljao o tome kako smo postali grješni. Kada smo tonuli u grijeh, Bog nas nije korio zbog naše ludosti i gluposti. Kada smo tonuli u grijeh, Bog nam nije dobacio prsluk za spašavanje. Nije nam dodao kompas. Nije u vodu bacio baterijsku svjetiljku. Nije nam dodao veslo ili splav. Kada smo mi tonuli u grijeh, Bog je skočio u vodu k nama. To je utjelovljenje! Bog je došao dolje gdje smo mi. Bog se uprljao, poput nas. Bog je došao gdje mi jesmo, kako bi nas mogao podići tamo gdje smo trebali biti.

“Evo, Djevica će začeti i roditi sina, i dat će mu ime Emanuel – što znači: Bog je s nama.” (Matej 1,23). Da bismo potpuno shvatili značenje ovog retka, moramo razumjeti tko je Bog i kako se Bog prirodno odnosi prema grijehu.

Nikada previše bijedan za Boga
U Prvoj Timoteju 1,17 piše: “Kralju vjekova” – On je kralj Bog. “Kralju vjekova, besmrtnomu, nevidljivomu, … (KS), jedinome premudrome Bogu… (DK)”

Znanje je jedno. Informiranost je drugo. Shvaćanje je sasvim nešto treće. Ali, ako nemate mudrost, ako ne znate kako primijeniti informaciju… Sve potrebne podatke možete imati na jednom mjestu. Koje je to mjesto? To je Kongresna knjižnica. Možete imati sve znanje, ali to neće promijeniti vaš način života. Potrebna vam je mudrost. A samo je Bog jedini premudar, jedini koji od početka zna kraj. Pavao kaže: “…jedinom Bogu, čast i slava u vijeke vjekova! Amen.” (KS) K tome dodajmo ono što čitamo u Hebrejima 7,26. Tamo piše: “Uistinu takav nam je veliki svećenik…” Dakle, On je kralj Bog, vječni Bog, besmrtni Bog, nevidljivi Bog, jedini premudri Bog, jedini dostojan časti i slave, štovanja i veličanja. Dodajmo i činjenicu da je postao jedno s nama. Onaj koji je bio “svet, nevin, neokaljan, sasvim različit od grješnika i uzvišeniji od nebesa” (Hebrejima 7,26). Imamo svetog, pravednog Boga koji postaje dijelom grješnog stvaranja. Pogledajmo što stoji u Hebrejima 12,29: “…naš je Bog oganj koji proždire.” Grijeh ne može postojati u Božjoj blizini osim ako On ne učini nešto kako bi spriječio da bude uništen. Drugim riječima, Bog ima nultu toleranciju na grijeh. Ali nekako, na neki način, iz nekog razloga Bog je slab na grješnike. Mrzi djelo, mrzi čin, mrzi misao, ali ljubi osobu.

“Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan [sviđa li vam se ovo? Bez obzira imate li ‘remen na čizmama’ ili nemate, imate li sreće u životu ili ne, jeste li rođeni privilegirani ili ne!] koji u nj vjeruje, već da ima život vječni.”

Stoga On nije Bog koji se sklonio od nas. On je Bog s nama. On nije Bog sit naše gluposti, već je Bog s nama. On nije Bog zgrožen nad našim ponašanjem da se okrenuo od nas, već je On Bog s nama. On nije Bog ravnodušan prema nama, On je Bog s nama. On nije Bog koji ratuje protiv nas, On je Bog s nama. On nije Bog koji je otišao na odmor, On je Bog s nama. On nije nenazočni upravitelj. On nas nije napustio. On je Bog s nama, Emanuel, Bog s nama.

Bog s nama u teškoćama. Bog s nama u razočaranjima. Bog s nama u patnjama. Bog s nama nevolji. Bog s nama u slabost. Bog s nama u žalosti. Bog s nama u bolu. Bog s nama u bolesti. Bog s nama u kušnjama. Bog s nama u nedaćama. Bog s nama u trpljenju. Bog s nama u smrti. Gdje god smo mi, On je Bog s nama. Ne možeš odlutati predaleko. Ne možeš pasti preduboko. Ne možeš ostati u grijehu predugo.

Za Isusa ni jedan serijski ubojica nije previše hladnokrvan; ni jedan ovisnik o heroinu ili kokainu nije preveliki ovisnik; ni jedan nastrani zlostavljač djece ili ovisnik o pornografiji nije previše izopačen; ni jedan zatvorenik osuđen na smrt nije otišao predaleko; ni jedan teško oboljeli od AIDS-a nije previše zarazan; ni jedan farmer koji zlostavlja ženu i dijete nije previše odvratan; ni jedan rasist koji podmeće bombe u crkve, piše nedolične epitafe ili nosi bijelu kapuljaču nije preveliki fanatik; ni jedan ženskar, bludnik ili svodnik nije preduboko pao. Bog je Bog s nama.

Bog nam je toliko blizu da u originalnom jeziku stoji “s nama Bog”, a ne “Bog s nama”. Bog nam je toliko blizu da nas međusobno ne može razdvajati niti prijedlog. Razmislite! Pravedni služi kaznu za nepravednog, bezgrješni plaća cijenu za grješnog, pošteni se uprljao zbog nepoštenog, sveti je sve činio za nesvetog. Zamislite to! Adam i Eva su pali u Edenu, donoseći kraljevstvo tame. Ali od Betlehema Isus je donio svjetlost, kraljevstvo milosti. A jednog dana, i to vrlo skoro, s Gore Siona On će donijeti kraljevstvo slave.

Snaga volje ne djeluje
Dopustite mi da još nešto istaknem prije no što završim. Nešto treba reći o snazi volje: Snagu volje ne možete rabiti kad se radi o grijehu. Ne možete se riješiti AIDS-a vježbanjem sklekova. Naravno da je potrebno istaknuti odlučnost. Ona nam je potrebna. Želim samo reći da odlučnost ne djeluje na grijeh. Pedofilija se ne liječi trčanjem što više krugova. (Halo, vi tamo!) Ne možete ispraviti ovisnosti ili zlostavljačke sklonosti vježbanjem trbušnih mišića.

Hrabrost, egoizam, upornost i ambicija odlično djeluju kad je u pitanju Wall Street. No, kada se radi o grijehu, tad su nedjelotvorni. Ne pomažu kod ponosa. Ne pomažu kod požude. Ne pomažu kod zavisti. Ne pomažu kod egoističnosti. Ne pomažu kod ljutnje. Ne pomažu kod osvetoljubivosti. Vidite, grješnom je umu potreban Kristov um. Neobnovljeno srce treba Kristovu krv. Volja zagađena grijehom mora se pokoriti Kristovoj volji. Jedni način za oslobađanje od grijeha jest moć Svetoga Duha. A ta se moć ne može primiti bez moći koju ima Kristova krv.

Emanuel je Bog s nama koji je sebe stavio na raspolaganje, uključujući se u situaciju, čineći nemoguće mogućim, otvarajući zatvorena vrata i nalazeći izlaz iz bezizlaznosti.

Bog je prešao na našu stranu da bi nas mogao uzeti na svoju stranu. Bog je ušao u borbu kako bi je mogao voditi za nas. Bog je preuzeo našeg neprijatelja da bi mogao poraziti onoga koji je porazio nas. Đavao želi da ljudi misle kako su im potrebni samo blagoslovi. (Sad me slušajte!) Isus nas je s neba mogao blagosloviti, da su nam trebali samo blagoslovi. Mogao ih je napisati. Mogao ih je samo izgovoriti. Mogao ih je samo zaželjeti. Ali ono što je nama potrebno dublje je od samih blagoslova. Važniji od samih blagoslova je Onaj koji daje blagoslove.

Vidite, mogli biste osvojiti jackpot, ali bez Boga koji je darivatelj blagoslova, on ne bi ništa vrijedio. Mogli biste dobiti muškarca svojih snova, ženu svojih snova, ali bez Boga, vaš se san može pretvoriti u noćnu moru.

Mogli biste napredovati do boljeg položaja na poslu ili dobiti posao u nekoj bogatoj kompaniji. Plaća bi vam mogla skočiti za par nula. Bez Boga možete sve to imati, možete dobiti sve što svijet pruža, ali to je otprilike to. Što ste zapravo dobili? Četrdeset, pedeset, šezdeset godina bijede, i onda kraj? Potreban vam je Onaj koji blagoslivlja, a ne samo blagoslovi!

A tko je On? Kako mu je ime? Pitajte Adama i Adam će vam reći da Mu je ime “ženin rod” koji će zmiji zdrobiti glavu. Tko je On? Kako mu je ime? Pitajte Abrahama i Abraham će vam reći da Mu je ime “Melkisedek, kralj Šalema”, knez mira. Pitajte Jakova i Jakov će vam reći da je On “Šilo, od plemena Judina”. Pitajte Izaiju i on će vam reći da Mu je ime “Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni”. Pitajte Jeremiju i reći će vam da je On Davidov izdanak, “Jahve, Pravda naša”. Recite Danielu da posvjedoči i Daniel će vam reći da je On “Mesija”, pomazanik koji treba doći. Tko je On? Pitajte Hošeu i reći će vam da je On “Jahve, Bog nad Vojskama, Jahve je ime Njegovo”. Pitajte Ivana Krstitelja i reći će vam da je On “Jaganjac Božji koji uzima grijeh svijeta”. Pitajte Jahvu tko je On? A Jahve će s neba povikati: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni moj koga sam odabrao! Njega slušajte!”

Upitajte Njegove učenike i reći će vam da je Njegovo ime Isus. On je naš ljiljan u dolu, svijetla zvijezda jutarnja, Onaj koji je sav ljubak. On je naš zaklon, naša stijena i sklonište u oluji.

Možete pitati čak i kneza sila tame, a on će morati reći istinu pred Isusovim licem. Reći će: “Znam tko si, Svetac Božji”. Jednoga će se dana svako koljeno saviti i svaki će jezik priznati Isusovo ime.

Pitajte osobno Isusa tko je On? Isus će vam reći: “Prije nego je Abraham bio, Ja Jesam”. “Ja sam kruh života. Jeste li gladni? Ja sam kruh gladnima!” Pitajte Isusa tko je On? Reći će vam: “Ja sam vrata. Ja sam ulaz u Očevu blizinu.” Tko si ti, Isuse? “Ja sam put, istina i život… Nitko ne dolazi k Ocu osim po meni.” Tko si ti, Isuse? “Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak”. Isus je početak i kraj. Isus je naše spasenje.

Jonathan A. Thompson

Dio Evanđelja po Ivanu od 14-16 poglavlja, donosi najsnažnije nagovještaje o jednakosti triju Osoba Božanstva. Ovdje dolazi do stalnog uzajamnog djelovanja unutar Trojstva. Nauk o Trojstvu neizbježno se nameće prigodom sustavnog istraživanja Pisma i daleko je od apstraktnog nagađanja.

Kristovo božanstvo od posebnog je značenja u ovom kontekstu. Kada Krist ne bi u potpunosti bio Bog, onda bi Gospodin prebacivao kaznu za naše grijehe od jednog do drugog, umjesto da ih preuzme na sebe. Cjelokupni smisao Evanđelja jest da je Bog na križu ponio grijehe svijeta. Sve ostalo lišilo bi pomirenje njegove sile i učinkovitosti. Razmislimo na trenutak o sljedećoj mogućnosti: kada bi Isus bio samo stvoreno biće, a ne u potpunosti Bog, kako bi On kao stvorenje mogao nositi puninu Božjeg gnjeva protiv grijeha? Koje bi stvoreno biće, koliko god uzvišeno bilo, moglo spasiti čovječanstvo od kršenja Božjega svetog Zakona?

Kada Isus ne bi bio Bog, Božji zakon ne bi bio svet poput samog Boga, jer bi se za kršenje Zakona stvoreno biće moglo iskupiti. Zakon bi bio svet onoliko koliko i stvoreno biće, a ne kao Stvoritelj. Grijeh sam po sebi ne bi bio toliko strašan kada bi cijena za njegovo iskupljenje bila smrt stvorenja, a ne Stvoritelja. Činjenica što je sam Bog u Osobi Krista otklonio grijeh, snažan je dokaz o ozbiljnosti grijeha.

Jednako tako, naša sigurnost u spasenje zahvaljujući onome što je Krist učinio za nas — a ne zahvaljujući našim djelima, proistječe iz činjenice da je sam Bog platio kaznu za naše grijehe. Što bismo mi mogli učiniti više od toga? Da je Krist stvoren, možda bismo i mogli nešto učiniti. Ali bogohulno je vjerovati da bi išta što mi činimo moglo nadopuniti žrtvu kojom se Bog, Stvoritelj, žrtvovao za naše grijehe. Dakle, kada Krist ne bi bio Bog, otkupljenje bi bilo nezamislivo.

Jo Ann Davidson

Kada ih je ugledala, tajnica se istoga trenutka upitala što ovi provincijalci, pomislivši čak i seljačine, imaju raditi na Harvardu. Namrštila se i upitno ih pogledala.

“Želimo vidjeti ravnatelja”, blago je rekao čovjek.

“Ravnatelj će biti zauzet cijeli dan”, odgovorila je tajnica.

“Nema veze. Sačekat ćemo”, uzvratila je žena.

I tako su sjeli, a tajnica je iz sata u sat nastojala da ih ignorira. Nadala se da će se njih dvoje konačno obeshrabriti te otići. Ali oni nisu otišli. Tajnica se konačno naljutila i odlučila obratiti se ravnatelju. “Oni su uporni, ali će možda otići ako vas vide samo na par minuta”, predložila mu je. Ravnatelj Harvarda nije bio osoba koja bi gubila vrijeme s bilo kime, ali on nije podnosio da u njegovome uglednome uredu sjede ljudi odjeveni u iznošenu odjeću. Ukočenoga izraza lica, držeći se dostojanstveno, prišao je bračnome paru i upitao ih što žele.

Žena je prva progovorila: “Imali smo sina koji je bio student na Harvardu jednu godinu. Jako je volio ovo sveučilište. Ovdje je bio sretan kao nigdje drugdje. Ali prije godinu dana on je poginuo. Mjesecima smo teško tugovali za njim. Konačno, moj suprug i ja smo odlučili da mu podignemo spomenik i to ovdje negdje, na vašem kampusu.”

Ravnatelj nije bio dirnut. Štoviše, bio je šokiran.

“Gospođo”, rekao je grubo, “mi ne možemo okolo slagati kipove za svakoga tko je pohađao Harvard i umro. Kada bismo to činili ovo bi mjesto sličilo groblju!”

“O, ne”, brzo je pokušala objasniti žena, “nismo se razumijeli. Mi ne želimo postaviti kip. Razmišljali smo da bi bilo dobro za uspomenu darovati Harvardu jednu novu zgradu.”

Ravnatelj je raširio oči. Još je jednom promotrio njihovu iznošenu odjeću, a potom rekao: “Zgradu? Imate li vi uopće predodžbu o tome koliko bi takva jedna sveučilišna zgrada mogla koštati? U našim nekretninama na Harvardu imamo oko 7 i pol milijuna dolara vrijednosti!”

Žena je za trenutak ušutjela. Ravnatelj je rekao svoje i sada je smatrao da ih može otpustiti. Ona se potom okrenula svome mužu i rekla: “Sedam i pol milijuna. Zar jedno sveučilište košta samo toliko? Zašto, onda, ne bismo otvorili vlastito sveučilište?” Čovjek je na to kimnuo s odobravanjem. Ravnatelju se lice izobličilo u zbunjenosti.

I tako su gospodin i gospođa Stanford izašli iz ureda. Na bostonskome su kolodvoru su ušli u vlak i vratili se u Palo Alto, u Kaliforniji, gdje su kao uspomenu na svoga sina, za koga Harvard više nije mario, utemeljili nadaleko poznato sveučilište Stanford.

Za Isusa Krista Biblija kaže: “U početku bijaše Riječ i Riječ bijaše u Boga i Riječ bijaše Bog… I Riječ tijelom postade i nastani se među nama… K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.” Poput jedsnostavno odjevenih bogataša Stanfordovih, Bog je zaodjenuo svoju slavu jednostavnim ljudskim tijelom i nastanio se među nama da bi nam objavio ono što je najvažnije – njegov karakter ljubavi i milosrđa, ali su mnogi među nama to prezreli. I poput Stanfordovih, pa čak i više, prorok za Božjega Sina kaže: “Ne bijaše na njem ljepote ni sjaja da bismo se u nj zagledali, ni ljupkosti da bi nam se svidio. Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut.”

Veličanstvene li namjere Božje! Da je Stvoritelj svojom blistavom slavom zabljesnuo ljudska osjetila, mnogi bi se pokajali samo iz straha ili licemjernog dodvoravanja Božjoj sili. Ali on je silu sakrio u obično tijelo, kao ispod iznošene odjeće, i sve svoje pravo bogatstvo čistoga karaktera objavio napornim životom među ljudima kojima je pomagao. Zato kao i tamo, na Harvardu, kada je ravnatelj gledao površno na odjeću, a ne iskrenog srca, tako i danas mnogi odbacuju Isusa iz Nazareta, a istovremeno bi se klanjali licemjerno nekome silnome Bogu. Međutim, pravi Božji prijatelj postaje onaj tko prihvati u svoj život krotkoga Galilejca i živi onako kako je on naučavao. I kada Bog jednoga dana, poput Stanfordovih koji su se vratili i osnovali vlastito sveučilište, bude okrenuo lice od onih koji su ga prezreli, neće više biti sam kao kada je bio među nama. S njime će vječno ostati oni koji su mu bili vjerni dok je bio samo čovjek. On će tada, zbog njih, utemeljiti Novu Zemlju i na njoj će osnovati novo čovječanstvo.

Toga radi, razmislimo u svome srcu – što vidimo u jednostavnome Isusu iz Nazareta? Jednoga od mnogih blijedih intelektualaca i narodnih učitelja ili ispruženu ruku Božju koja oprašta, savjetuje i zove k sebi?

Željko Bošnjak

Nije bilo razloga da se pastiri plaše, jer je anđeo saopštavao slavno Božje otkrivenje i plan za čovječanstvo. Dolazak Spasitelja na svijet je razlog za radost a ne za strah. Pogledajmo bolje šta je to anđeo rekao?

Prvo, primjetimo sam karakter poruke. Anđeo je objavio “dobru vijest za veliko radovanje”. To je radostan događaj, kada Spasitelj dolazi na svijet i kada ga mi primamo. Isus je rekao: “Tako, kažem vam, nastaje i radost pred Božijim anđelima zbog jednog grešnika koji se pokaje.” (Lk. 15,10)

Nijedna radost nije ravna ovoj. Nijedna radost se ne može mjeriti sa radošću spasenja od grijeha.Drugo, primjetimo kome je poruka bila namijenjena. Ono što je anđeo rekao nije se odnosilo samo na pastire, već na “sav narod”. Isus je Spasitelj svijeta. Spasenje je dostupno svakoj ljudskoj rasi, boji kože, klasi ili rodu.

Treće, primjetimo suštinu poruke. Anđeo je rekao da je Isus “Krist Gospod”. Isus je Spasitelj palog, grešnog čovjeka (Mt. 1:21). Isus je “Krist” (“Krist” znači, pomazanik), jer ga je Bog pomazao (izabrao i ovlastio), da bude taj koji će čovječanstvu donijeti iscjeljenje i spasenje (Djela 10,36).

Što su uradili pastiri, kada su primili ovu Božju poruku? Oni su pokazali veoma veliki interes za njega. Čim su anđeli nestali, pastiri su se uputili u Betlehem, da vide Spasitelja. Oni su pošli u žurbi, nisu oklijevali. Kada je netko iskren i ozbiljan u vezi sa svojim osobnim spasenjem, on će odmah, brzo krenuti tražiti Spasitelja i tražit će ga dok ga ne nađe. Isus je rekao: “Blago gladnima i žednima pravednosti, jer oni će se nasititi.” (Mt. 5,6).

Kada su pronašli Spasitelja oduševljenje pastira nije splasnulo. Kada su ugledali Isusa ispričali su sve što su saznali od anđela. Vijest je bila isuviše radosna, da bi je zadržali samo za sebe. Oni su je govorili svima na svom putu, svima koji su htjeli čuti. Kršćani prvog stoljeća su to isto radili: “Oni su se raspršili, propovijedali su Riječ kud god su išli.” (Djela 8,4)

Da li se ovo može reći i za tebe?

Chris Reeures

U prošlih nekoliko godina u velikom stilu vratili su se anđeli, a izdavači čestitaka danas ih prikazuju posebno upečatljivima, ali kao stidljiva, punašna stvorenja, daleko od vrste koja bi ikad trebala najaviti: “Ne boj se!” Izričito religiozne čestitke (u uočljivoj manjini) prikazuju Isusovu obitelj i već na prvi pogled možete reći da su te osobe drukčije. Izgledaju smireno i spokojno. Nad njihovim glavama lebde svijetle zlatne aureole, slične krunama s nekog drugog svijeta.

U samim čestitkama ističu se ljubazne riječi kao što su ljubav, dobrohotnost, srdačnost, sreća i toplina. Ali kad se okrenem evanđeoskom izvještaju o prvom Božiću, čujem sasvim drugi ton i osjećam da je na djelu uglavnom poremećaj.

Marija i Josip sigurno su se morali suočiti sa sramotom i ruganjem obitelji i susjeda. Nasuprot onome u što bi nas čestitke htjele uvjeriti, Božić nije sentimentalno pojednostavio život na planetu zemlji. Možda upravo to osjećam kad se izmjenjuju božične čestitke, pa se od vedrine koju šire okrećem čistom opisu u evanđeljima.

Umjetnost vezana uz Božić prikazuje Isusovu obitelj kao ikone utisnute na zlatnoj foliji, sa smirenom Marijom koja prima vijest naviještanja kao kakav blagoslov. Ali Luka ovaj događaj uopće tako ne opisuje. Marija “se prepade” od pojave anđela i kad je on izgovorio uzvišene riječi o Sinu Previšnjega čije kraljevstvo neće imati svršetka, Marija je na umu imala nešto mnogo svjetovnije: Ali ja sam djevica!

U suvremenim Sjedinjenim Američkim Državama, u kojima svake godine milijuni tinejdžerica izvanbračno zatrudne, Marijin neugodan položaj nesumnjivo je izgubio nešto od svoje snage, ali u čvrsto povezanom židovskom društvu, u prvom stoljeću, vijest koju je donio anđeo nije baš mogla biti dobrodošla. Zaručenu ženu koja je zanijela zakon je smatrao preljubnicom koju čeka smrt kamenovanjem.

Matej priča kako je Josip velikodušno odlučio u privatnosti napustiti Mariju, bez optužbe, dok se nije pojavio anđeo da ispravi njegovo shvaćanje o izdaji. Luka govori o uzdrhtaloj Mariji koja žuri jedinoj osobi koja je možda mogla razumjeti što je čeka: k svojoj rođakinji Elizabeti koja je čudom zanijela u starosti poslije jednog drugog anđeoskog naviještanja. Prizor dirljivo naglašava suprotnost između ove dvije žene: čitava okolina govori o Elizabetinoj iscijeljenoj utrobi dok Marija mora skrivati sramotu svog vlastitog čuda.

Poslije nekoliko mjeseci rodio se Ivan Krstitelj usred velikog slavlja, zajedno s babicama, uzbuđenom rodbinom i tradicionalnim seoskim pjevačkim zborom koji proslavlja rođenje muškog Židova. Šest mjeseci kasnije rodio se Isus, daleko od doma, bez babice, šire obitelji i prisutnosti seoskog zbora. Muška glava domaćinstva bila bi dovoljna za rimski popis stanovništva; je li Josip vukao svoju trudnu ženu u Betlehem da je poštedi od sramote porođaja u zavičajnom mjestu?

S. Lewis o Božjem je planu pisao: “Cijela se stvar sužava i sužava, dok se ne svede na malu točku, malu kao vrh koplja – židovske djevojke na molitvi.” Koliko puta je Marija ponavljala anđelove riječi? Koliko puta je Josip smatrao upitnim svoj vlastiti susret s anđelom – samo san? – dok je trpio vrelu sramotu živeći među seljanima koji su jasno mogli vidjeti kako se mijenja izgled njegove zaručnice?

Ništa ne znamo o Isusovim djedovima i bakama. Što su oni mogli osjećati? Jesu li reagirali kao što danas reagiraju mnogi roditelji nevjenčanih tinejdžera, s provalom moralne srdžbe, a zatim razdobljem smrknute tišine, dok konačno ne stigne slatko novorođenče da otopi led i stvori krhko obiteljsko primirje? Ili su, kao mnogi gradski djedovi i bake danas, ljubazno ponudili da prime dijete pod vlastiti krov?

Devet mjeseci mučnog objašnjavanja, prisutnosti mirisa skandala -čini se da je Bog pripremio najponižavajuće moguće okolnosti za njegov dolazak, kao da je želio izbjeći svaku optužbu za favoriziranje. Silno me se doima što se Sin Božji, kad je postao ljudsko biće, ponašao prema pravilima, strogim pravilima: mala mjesta nisu ljubazno postupala prema dječacima koji su odrastali sa sumnjivim očinstvom.

Malcolm Muggeridge primjećuje da je činjenica kako bi u naše vrijeme, s klinikama za planiranje koje nude prikladne načine za ispravljanje “pogreške” koja bi mogla nanijeti sramotu obiteljskom imenu, “u postojećim okolnostima bilo izuzetno nevjerojatno da bi Isusu uopće bilo dozvoljeno da se rodi. Marijina trudnoća, u siromašnim prilikama i s nepoznatim ocem, bila bi očito slučaj za pobačaj; a njezina priča, da je začeće posljedica intervencije Svetog Duha, ukazivala bi na potrebu za psihijatrijskim liječenjem i još pojačala uvjerenje da trudnoću treba prekinuti. Tako bi naš naraštaj, kojemu je Spasitelj potrebniji, možda, nego ijednome koji je postojao, bio suviše human da dopusti da se takav rodi.”

Međutim, djevica Marija, čije roditeljstvo nije planirano, reagirala je drukčije. Saslušala je anđela, razmislila o posljedicama i odgovorila: “Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!”

Često Božje djelo dolazi s dvije oštrice, velikom radošću i velikim bolom, i u tom jednostavnom odgovoru Marija je prihvatila oboje. Bila je prva koja je prihvatila Isusa pod njegovim uvjetima, bez obzira na osobnu cijenu.

Philip Yancey

Anđeli su se javili skromnim pastirima, koji su na betlehemskim ravnicama napasivali svoja stada. Prvo se pojavio jedan anđeo, odjeven u nebesku opremu; i pastiri su bili tako iznenađeni i uplašeni da su samo sa neizrecivim divljenjem mogli da gledaju čudesnu slavu nebeskog posjetioca. Gospodnji anđeo im je pristupio i rekao: “Ne bojte se, jer gle, javljam vam veliku radost… jer vam se danas rodi spas, koji je Krist Gospod, u gradu Davidovu!”

Njihove se oči još nisu ni privikle na slavnu prisutnost jednog anđela kada je, gle, cijela ravnica zablistala čudesnom slavom mnoštva anđela koji su ispunili betlehemske ravnice. Anđeo je utišao strah pastira prije nego što je otvorio njihove oči da vide mnoštvo nebeske vojske, kako složno slavi Boga i govori: “Slava na visini Bogu, i na zemlji mir, među ljudima dobra volja!”

I tada su uši smrtnika čule melodije Neba i nebeski hor se, završivši svoju nezaboravnu himnu, povukao na Nebo. Svjetlost je izblijedjela i sjenke noći ponovno su se spustile na brežuljke i ravnice Betlehema; ali je u srcima pastira ostala najsjajnija slika koju je ikada ugledalo oko smrtnika. Blagoslovljeno obećanje i uvjeravanje u dolazak Spasitelja svih ljudi na naš svijet, koje je njihova srca ispunilo radošću i veseljem, pomiješalo se sa vjerom i čudesnom Božjom ljubavlju.

Ellen G. White

Kada je Isus rođen, za njega nije bilo slobodne sobe. Zbog popisa stanovništva, grad je bio prepun ljudi. Ljudi su zauzeli mjesto gdje je trebao biti Isus. Njemu su ostavili samo beznačajne jasle. Naravno, jasle nisu bile spremljene za Isusa. One su bile pripremljene za životinje. Isus je uzeo njihovo zato što su ljudi uzeli nešto što je trebalo biti Njegovo.

Osoba koja je napravila ove jasle sigurno nije mogla ni zamisliti veličanstvenu budućnost koja će se odigrati u njima. Čovjek je samo uzeo ono što je Bog stvorio, kamen, i od toga napravio sasvim obične jasle. Nije ni bio svjestan da, zajedno sa Bogom, priprema mjesto za Božjeg Sina. Nije znao da ga Bog koristi za naročiti zadatak. Mjesto je bilo spremno za Božjeg Sina. On je rođen i Marija “povi ga i položi u jasle” (Luka 2,7), u kamen.

Dolazak Mesije na ovaj svijet unaprijed je predočio Njegov kraj; Njegov život na Zemlji započeo je na sličan način kao što je i završio. Marija je koristeći odjeću, sličnu zavojima, umotala malog Isusa. Nakon toga ga je stavila u jasle od kamena. U budućnosti, On će opet biti umotan u sličnu odjeću, ali ovaj puta stavljen u kameni grob. Rođen u osamljenosti, odvojen od ljudi, Isus je i umro odbačen od njih, u osamljenosti. Kamen u obliku jasli kao da predviđa kamen u obliku groba.

Drugo spominjanje jasli vodi nas od staje gdje je rođen Isus do ljepote noći na Betlehemskim brežuljcima. Pastiri su vjerno obavljali svoju dužnost kada ih je iznenada prekinuo zbor anđela i objavio im da je rođen Mesija u Betlehemu. Betlehem je malo selo. Nije dugo trajalo dok pastiri nisu stigli do željenog mjesta. Ali, kako će oni moći prepoznati malog Isusa?  “I evo vam znaka: naći ćete novorođenče povijeno gdje leži u jaslama.” (Luka 2,12). Jasle su bile znak. Pastiri su znali sve o jaslama. Možda su ih i sami izradili nekoliko. Oni su navikavali svoje životinje da u jaslama nalaze hranu koja je omogućavala život. U ovim jaslama Bog je ljudskom rodu dao “hranu” koja omogućava vječni život, tijelo Njegovog Sina.

Treće spominjanje jasli vraća nas u staju gdje je Isus rođen. Pastiri su pronašli Mesiju. Oni su slavili Boga i zahvaljivali Mu za sva čuda koja je učinio za njih, za to što su čuli i vidjeli Dijete u jaslama. Ovdje su jasle postale centralno mjesto slavljenja i obožavanja. One su postale oltar. U njima se nalazila Žrtva. Isus je rođen, kao i žrtvene životinje, u staji. Te noći u Betlehemu je rođeno Janje.

Krist danas više nije u jaslama. Njegovo mjesto je na nebeskom tronu. On je rođen da postane Kralj i postao je Kralj. Kada Ga sljedeći put budu vidjele ljudske oči, On više neće biti umotan u odjeću kojom su se povijale rane, nego će imati najveličanstveniju kraljevsku odoru koju možemo zamisliti. Ne u društvu životinja, nego okružen nebrojenim mnoštvom anđela. Ne u jaslama, nego na tronu kao Kralj svemira.

Angel Manuel Rodriguez

Jednom je živio neki čovjek koji je na kršćanstvo, a osobito na priču o utjelovljenju Božjega Sina, gledao kao hrpu besmislica. Nije bio rugač po naravi. Štoviše, bio je ljubazan, dobar svojoj obitelji i čestit kada se odnosio prema drugima, čak je išao i u crkvu s obitelji. Ali jednostavno nije mogao vjerovati sve to u svezi s utjelovljenjem koje crkva propovjeda, osobito na Božić. Bio je i toliko pošten da javno prizna kako ne vjeruje u takvo što. “Meni je stvarno žao što bih te mogao povrijediti”, rekao je svojoj ženi, aktivnoj vjernici, “Ali ja jednostavno ne mogu razumijeti tu tvrdnju da je Bog postao čovjek. Meni to nema nikakvoga smisla!”

Jedne su Badnje večeri njegova žena i djeca otišli u crkvu na Polnoćku. On im se odbio pridružiti. “Osjećam se kao licemjer”, objasnio je. “Radije ću ostati kod kuće. Čekat ću vas i pripremiti drvce.”

Odmah nakon što su njegova žena i djeca otišli autom iz dvorišta, počeo je padati snijeg. Čovjek je prišao prozoru i gledao kako pahulje padaju sve gušće i brže. Prijetilo je mećavom. Zatim se vratio do svoje fotelje kraj kamina i otvorio novine. Desetak minuta kasnije pozornost mu je privukao zvuk tupog udaranja iza leđa. Bio je kratak, ali se za njim čuo još jedan, pa još jedan. Pomislio je kako neka djeca snježnim grudama gađaju prozor u dnevnome boravku, gdje je sjedio. Okrenuo se, ali nije vidio ništa. Vani je bio mrak. Ustao je i pošao otvoriti vrata da ispita stvar. Zapahnuo ga je snažan vjetar i ledeni snijeg. Na njegovo iznenađenje, pred osvjetljenim je prozorom uspaničeno lepršalo jato vrabaca koji su pokušavali ući u kuću da izbjegnu snježnoj mećavi.

“Ne mogu dopustiti da se ova jadna stvorenja iscrpe i smrznu ovdje vani”, pomislio je čovjek. “Ali kako da im pomognem?” Tada se sjetio štale gdje su njegova djeca držala par poni-konja. Obradovao se pomislivši kako će im tamo biti toplo. Ogrnuo je kaput i probio se kroz snijeg do štale. Otvorio je vrata širom i upalio svjetlo. Malo je sačekao. Međutim, ptice nisu dolazile. I dalje su očajnički lepršale ispred kuće.

“Možda će ih privući hrana?” pomislio je. Zatim je otišao u kuću, uzeo kruh i komad po komad bacao na snijeg praveći stazu prema štali. Na njegovo razočarenje vrapci nisu primijetili kruh, te su i dalje izgubljeno tumarali po zraku. Bilo ih je sve manje, jer su se neke ptice već smrzle.

Čovjek je sada počeo skakati oko zbunjenoga jata vrabaca. Mahao je rukama i vikao ne bi li ih poplašio i usmjerio prema osvjetljenoj i toploj štali. Međutim, ptičice su se samo još više uplašile i razbježale na sve strane. Mnoge su nestale u mraku. Ni jedna nije krenula prema štali, u spas.

Čovjek je tada, umoran od skakanja i mlataranja, stao da uzme dah i pomislio: “Čini mi se da ja njima izgledam kao jedno veliko i strašno biće. Ne mogu smisliti nikakav način da ih uvjerim da mi mogu vjerovati. Kada bih samo mogao i ja postati vrabac, samo nekoliko minuta, možda bi ih mogao spasiti…”

U tom su trenutku zazvonila crkvena zvona. Čovjek je zastao za trenutak, osluškujući zvona, ali i vlastite misli. Tada je pao na svoja koljena u snijeg. Zavapio je: “Sada, Bože… Sada vidim smisao! Tražeći pomoć tim jadnim pticama shvatio sam zašto si morao postati čovjek! O, hvala ti!” I odmah je pohrlio da se pridruži svojoj obitelji u crkvi.

Željko Bošnjak

Babilonsko ropstvo

Druga priča počinje poznatom molitvom proroka Daniela u ime judejskog naroda u babilonskom zatočeništvu. Molitva je prožeta priznanjem svojih propusta i veličanjem Boga: “Jahve, stid na obraz nama, našim kraljevima, našim knezovima, našim očevima, jer sagriješismo protiv tebe! U Gospoda je Boga našega smilovanje i oproštenje jer smo se odmetnuli od njega i nismo slušali glas Jahve, Boga našega, da slijedimo njegove zakone što nam ih dade po svojim slugama, prorocima.” (Daniel 9,8-10)

Daniel se poistovjećuje sa svojim narodom i željno očekuje obnovu i povratak u domovinu, u svoj grad i u svoj hram u kojem će slobodno slaviti svojega Boga. Istina Hram je bio srušen prilikom trećeg odvođenja zarobljenika u Babilon oko 587. g. pr. Kr., dok je on doveden u prvom odvođenju 605. g. pr. Kr., ali Danielove su nade bile zasnovane na proročanstvu proroka Jeremije o povratku Judejaca iz ropstva i obnovi: “Jer ovako govori Jahve: ‘Istom kad se Babilonu ispuni onih sedamdeset godina, ja ću vas pohoditi te vam ispuniti dobro obećanje da ću vas vratiti na ovo mjesto.’” (Jeremija 29,10) Osim povratka u njihov zavičaj, Bog Judejcima najavljuje i duhovnu obnovu: Tada ćete me zazivati, dolaziti k meni, moliti mi se i ja ću vas uslišati. Tražit ćete me i naći me jer ćete me tražiti svim srcem svojim.” (Jeremija 29,12.13)

Međutim, na ovo ispunjenje je trebalo čekati, posebno na duhovnu obnovu. Jacques Doukhan u svojemu komentaru ističe poimanje čekanja: “Danielova je knjiga prožeta napetošću čekanja. Dok je pisao svoju knjigu, Daniel je razmišljao o ropstvu. Njegova knjiga počinje izgnanstvom i svi njegovi izvještaji i viđenja događaju se tijekom izgnanstva. Daniel i njegov narod čekaju obnovu. Značajno je što je u Danielovoj knjizi sposobnost čekanja opisana kao vrlina mudrosti, s obzirom da je mudrost povezana s vremenom čekanja.”¹ Dok je sa žudnjom očekivao povratak u svoj zavičaj, Daniel se hrabrio psalmom: “U Jahvu ja se uzdam, duša moja u njegovu se uzda riječ. Duša moja čeka Gospodina više no zoru straža noćna; više no zoru straža noćna nek Izrael čeka Jahvu.” (Psalam 130,5-7)

Drugi hram

Hram koji je sagrađen na mjestu Salomonova hrama naziva se Drugi hram, ili po imenu judejskoga kneza – Zerubabelov hram. Zapravo, cijela druga priča je satkana oko Drugoga hrama i svodi se na dugo čekanje da se Jahve vrati u Jeruzalem. Kad su Babilonci rušili Salomonov hram, prorok Ezekiel svjedoči kako “Slava se Jahvina vinu iz grada…” (Ezekiel 11,23) Na povratak Jahve na Sion trebalo je čekati, ali ne uzalud, jer Bog uvijek ispunjava svoja obećanja. N. T. Wright piše: “Veliko pitanje za Židove Drugoga hrama nije bilo: ‘Možemo li više saznati o Bogu?’ – jer su dobro poznavali Boga Abrahama, Izaka i Jakova – već: ‘Kad će se Bog vratiti u Hram?’”² U nekoliko navrata, baš kao što su odvođeni u Babilon, Judejci su se vraćali u svoju domovinu.

U vrijeme perzijskog kralja Kira 538. g. pr. Kr. počinje povratak Judejaca u njihovu zemlju pod vodstvom knezova Šešbasara i Zerubabela. Kralj Kir je vratio povratnicima sve zlatno i srebrno posuđe³ Salomonovog hrama i objasnio zašto je tako postupio: “Ovako veli perzijski kralj Kir: ‘Sva zemaljska kraljevstva dade mi Jahve, Bog nebeski. On mi naloži da mu sagradim Dom u Jeruzalemu, u Judeji. Tko je god među vama od svega njegova naroda, Bog njegov bio s njim! Neka ide u Jeruzalem u Judeji i neka gradi dom Jahvi, Bogu Izraelovu, Bogu koji stoluje u Jeruzalemu.’” (Ezra 1,2.3) U Ezrinoj knjizi slijedi detaljan popis povratnika u Jeruzalem. Iste godine sagrađen je žrtvenik na mjestu gdje je bio u Salomonovom hramu, a iduće su postavljeni temelji Drugoga hrama. (Ezra 3)

Ali, pojavili su se i problemi. Susjedi Samarijanci ometali su gradnju i tužakali ih na perzijskom dvoru, jer im Judejci nisu dopustili da im se pridruže u gradnji. Trinaest godina od početka gradnje nastupila su previranja i u Perzijskom Imperiju. Kad je Darije Veliki ponovno uspostavio red, ohrabrio je nastavak izgradnje hrama u Jeruzalemu.⁴ Hram je dovršen i Pasha je slavljena 515. godine. (Ezra 6,1.19-22) Međutim, posao još nije bio dovršen. Trebalo je prije svega reformirati duhovno stanje povratnika i podići obrambene zidove u Jeruzalemu. Tu priskaču u pomoć svećenik Ezra, koji je zajedno s pomagačima, a po nalogu perzijskog kralja Artakserksa I., 458. g. pr. Kr.⁵ putovao u Palestinu. Kasnije se angažirao i ugledni peharnik na perzijskom dvoru, Nehemija. Nehemija je odmah po dolasku u Jeruzalem po noći obilazio zidine i uz molitvu planirao obnovu. (Vidi Nehemija 1 i dalje) Bog je i preko proroka hrabrio svoj narod da ustraju.

Bog opominje i hrabri preko proroka

Bog je opominjao i hrabrio svoj narod i prije nego što su odvedeni u ropstvo. Prorok Izaija piše oko 150 godina prije prvog odvođenja Judejaca u Babilon. Čudno je takvo djelovanje u vremenu, ali tako može postupati samo Onaj koji poznaje kraj od samoga početka. Židovski povjesničar Josip Flavije smatra da je Kir Veliki dopustio povratak Judejaca iz babilonskog progonstva nakon što je pročitao što je Izaija napisao o njemu. (Izaija 45) U sredini Izaijine knjige (28-35 poglavlje) opisano je šesterostruko jadikovanje nad Jeruzalemom zbog loših odluka izraelskih kraljeva koji su se u vremenima krize i neizvjesnosti priklanjali ljudskim saveznicima, a ne Jahvi, Bogu Abrahama, Jakova i Izaka. Posljedica takvog opredjeljenja je ropstvo. Ali Bog je želio da zatočeništvo bude Njegovom narodu životna škola, a ne trajno stanje, te stoga najavljuje i obećava izbavljenje iz Babilona. Završni dio Izaijine knjige počinje riječima utjehe iz 40. poglavlja, koje su tako dojmljivo uglazbljene u Händelovom oratoriju “Mesija”:

“Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš. Govorite srcu Jeruzalema, vičite mu da mu se ropstvo okonča, da mu je krivnja okajana, jer iz Jahvine ruke primi dvostruko za sve grijehe svoje. Glas viče: ‘Pripravite Jahvi put kroz pustinju. Poravnajte u stepi stazu Bogu našemu. Nek se povisi svaka dolina, nek se spusti svaka gora i brežuljak. Što je neravno, nek se poravna, strmine nek postanu ravni. Otkrit će se tada slava Jahvina i svako će je tijelo vidjeti, jer Jahvina su usta govorila.’” (Izaija 40,1-5)

Do kraja knjige slijede opisi Mesije i blagoslova Njegove vladavine, jer uzvišeni Bog prebiva među svojim narodom. Šteta što Judejci Drugoga hrama nisu u ropstvu stekli potrebnu životnu mudrost i duhovnu orijentaciju da bi prepoznali Mesiju u Isusovom djelu. Nisu shvatili da Bog spašava žrtvom, a da Njegova dobrota vodi na pokajanje (Rimljanima 2,4) pa zato nisu shvatili ulogu Jahvinog Sluge koji “Prezren bješe, odbačen od ljudi, čovjek boli, vičan patnjama, od kog svatko lice otklanja, prezren bješe, odvrgnut. A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo, dok smo mi držali da ga Bog bije i ponižava. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna – radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše.” (Izaija 53,3-5)

Ono što povijesnom Izraelu okupljenom oko pobožnosti Drugoga hrama nije bilo jasno i ostvarivo, postaje temeljem Božje spasonosne objave u djelu Isusa Mesije, djelu koje obuhvaća sve narode na cijelom svijetu. I drugi su Božji vjesnici -proroci – opominjali, tješili, hrabrili i najavljivali slavu Drugoga hrama, ali čini se da Judejci nisu prepoznavali izvornu narav Božjih obećanja te su stoga prolazili kroz nevolje koje su mogli izbjeći.

Prorok Ezekiel je suvremenik proroka Daniela i odveden je u Babilon u drugom odvođenju zarobljenika, zajedno s kraljem Jojakinom 597. g. pr. Kr. (Ezra 1,2). On u ropstvu hrabri Judejce usporedbom u kojoj uspoređuje oporavak odlomljene cedrove grančice s obnovom Judejaca (17,22-24), najavljuje Mesiju kao Izraelovog Pastira (34.35) i detaljno opisuje budući hram (40-48).

Bog preko proroka hrabri i nakon ropstva, naročito tijekom izgradnje hrama. Hagaj najavljuje: “‘Slava ovoga drugog Doma bit će veća nego prvoga’ – riječ je Jahve nad vojskama. ‘I na ovom ću mjestu dati mir’ – riječ je Jahve nad vojskama.” (Hagaj 2,9) Zapazimo kako prorok izravno ističe da će Drugi hram, taj koji se upravo gradi, biti slavniji od Salomonovog, koji je važio za najljepšu građevinu onoga doba. Sigurno je takvo obećanje ohrabrilo graditelje. Prorok Zaharija dirljivo poručuje: “Hej, Sione, koji živiš kod kćeri babilonske, spasi se! Tko vas dira, dira mi zjenicu oka. … Kliči i raduj se, Kćeri sionska, jer evo, dolazim usred tebe prebivat – riječ je Jahvina.” (Zaharija 2,11- 14) Prikazom slavlja kod ustoličenja kralja, prorok opisuje dolazak Mesije u Jeruzalem: “Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu.” (Zaharija 9,9) Dok se Drugi hram gradio i slavila se prva Pasha, Judejci su vjerojatno priželjkivali neko nadnaravno Božje očitovanje kao potvrdu njihovog religijskog središta. Ali ništa se od toga nije dogodilo.

Problem praznoga Hrama

Čini se da je sve bilo na svojemu mjestu i da povratak u Judeju teče prema planu, ali u Drugom hramu nije bilo simboličkog i stvarnog prikaza Božje prisutnosti. N. T. Wright nabraja što je sve izostalo: “Nikad nismo čuli da je stup od oblaka i ognja, koji je pratio Izraelce kroz pustinju, sada vodio narod iz njihova ropstva. Ni u kom trenutku nismo čuli da se YHWH sada slavno vratio na Sion. Nikada nije Dom bio opet ispunjen oblakom koji zastire Njegovu slavu. Ni u kom trenutku nije ponovno sagrađeni hram bio sveopće slavljen kao istinsko obnovljeno Svetište o kojemu govori Ezekiel. Značajno je i to da nikada nije izvojevana odlučujuća pobjeda nad izraelskim neprijateljima, niti je ustanovljena općeprihvaćena kraljevska dinastija.”⁶ Ovaj raskorak između onoga što su opisivali i obećavali proroci i stvarnoga stanja u hramu i državi bio je više nego zbunjujuć. Bilo je onih koji su prema savjetu proroka Daniela i dalje strpljivo čekali i nadali se. Ali najveća iznenađenja tek slijede.

Antioh Epifan žrtvuje svinje u Hramu

Dok su Palestinom vladali Perzijanci i Egipćani, vjerska je tolerancija bila na visokoj razini. Kad su zavladali Sirijci, nastojali su učvrstiti svoju vladavinu nametanjem helenističkog svjetonazora svim osvojenim krajevima. Tako je Antioh IV. Epifan 168. g. pr. Kr. orobio Hram i natjerao velikog svećenika da na oltaru žrtvuje svinje. Mnogi su Židovi radije umrli nego da bi obeščastili svoje svetinje. Ovi su događaji znatno utjecali na povjerenje i nadu Judejaca u duhovnu obnovu hramske pobožnosti i obnovu svoje države. Neki su se od njih, kao Juda Makabejac, latili oružja i potjerali Sirijce iz Jeruzalema, da bi 164. g. pr. Kr. slavili hanuke – ponovno posvećenje hrama. Ali ni tada nije bilo vidljivih znakova Božje prisutnosti u Drugom hramu.

Ellen G. White jasno opisuje njihov osnovni problem: “Premda su željeli dolazak Mesije, Hebreji nisu pravilno razumjeli Njegovo poslanje. Oni nisu tražili oslobođenje od grijeha, već oslobođenje od Rimljana. Očekivali su Mesiju da dođe kao osvajač, da slomi silu tlačitelja i uzdigne Izrael do svjetskog kraljevstva. Tako je bio pripremljen put da odbace Spasitelja.”⁷ Teško im je bilo ispravno shvatiti dojmljiva i određena proročanstva koja su obećavala cjelovit napredak i dolazak Mesije. Činilo se da izlaza iz poteškoća ima sve manje, a da je duhovna tama sve gušća.

Međutim, bez obzira na dugo čekanje, silno i slavno izbavljenje je bilo na pomolu. Sva proročanstva o slavi Drugoga hrama bit će nadmašena stvarnim dolaskom Isusa Mesije, koji sada doslovno stanuje na Zemlji. On rješava sve dvojbe i tegobe uspostavljanjem Božjeg/nebeskog kraljevstva na Zemlji, baš kao što se molimo: “Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji.” (Matej 6,10)

Osvježeni židovski monoteizam u Isusu Kristu, Emanuelu

Događaj Isusa Mesije se mogao jasno prepoznati u izvornim očekivanjima Judejaca Drugoga hrama i točno locirati prema određenim proročanstvima. Toga koji je nedostajao Drugome hramu, Mesiju, rodit će djevica, a On će se zvati Emanuel – “S nama Bog” (Izaija 7,14; usp. Matej 1, 22.23); mjesto rođenja bit će Betlehem (Mihej 5,1; usp. Matej 2,1); u ranom djetinjstvu će biti u životnoj opasnosti (Jeremija 31,15; usp. Matej 2,16-18); zbog toga će na neko vrijeme izbjeći u Egipat (Hošea 11,1; usp. Matej 2,14.15); Mesija dolazi iz Judina Plemena i sjeda na Davidovo prijestolje (Postanak 49,10; usp. Luka 3,33; Hebrejima 7,14) 10⁸ Međutim, to Dijete – Isus – koje sjeda na Davidovo prijestolje ima još imena. On je “Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni” (Izaija 9,5; usp. Matej 25,31; Filipljanima 2,9-11; Ivan 1,1; 14,9.11; Kološanima 1,15.16; Ivan 14,27; Otkrivenje 11,15), što određuje duhovnu narav Njegove vladavine. Njegova je misija u uspostavljanju Božjeg ili nebeskog kraljevstva na Zemlji. Ali ovaj Vladar ne osvaja silom, niti prolijeva krv svojih podanika da bi došao na vlast; On privlači bezuvjetnom ljubavlju svoje, ne podanike, već sunasljednike i lije umjesto njih svoju krv na stupu srama – križu. Ovo je najuzvišeniji prikaz posebnosti Mesije Isusa koji je naširoko opisan u Bibliji.

Stari su proroci najavljivali i opisivali Mesiju, Izbavitelja Izraelskog naroda i cijeloga svijeta. Umjesto da Ga hvale za dobro koje donosi, Mesiju će: mrziti bez razloga (Psalam 35,19; usp. Ivan 15,24.25); izdati (Psalam 41,10; usp. Luka 22,47.48); krivo optužiti (Psalam 35,11; usp. Marko 14,57.58); pljuvati i udarati (Izaija 50,6; usp. Matej 26,67); razapeti s kriminalcima (Izaija 53,12; usp. Matej 27,38); a On će se moliti za svoje zločinitelje (Psalam 109,4; usp. Luka 23,34). Iako su Ga ubili, Mesija uskršava (Psalam 16,10; usp. Matej 28,2-7; Djela 2,22-32), uzlazi na Nebo (Psalam 24,7-10; usp. Luka 24,51; Djela 1,9-11) i sjeda s desne strane Bogu kao Bog i Sin Čovječji (Psalam 110,1,2; Daniel 7,13.14; usp. Marko 16,19; Matej 22,44).

O značenju izraza “Sin Čovječji” Ellen G. White piše: “Time što je uzeo našu prirodu, Spasitelj se povezao s čovječanstvom vezom koja se neće nikad raskinuti. On je povezan s nama kroz svu vječnost.”⁹

Osim ovih pojedinačnih opisa najavljenog i posvjedočenog Mesije Isusa, moramo spomenuti četiri pjesme o Sluzi Jahvinom iz Knjige proroka Izaije od 42. do 55. poglavlja, koje izravno opisuju čežnju i potrebu svih vjekova, Boga Isusa Mesiju koji osvježava židovski monoteizam novom objavom jednoga Boga.

Najavom i prepoznavanjem Božje samoobjave, u ovom povijesnom i spasonosnom okružju stvarana je istina o Trojednom Bogu. U tom kontekstu valja i razumijevati biblijske tekstove koji govore o odnosu Boga Oca i Boga Sina. U ovoj objavi dominira Božja spasonosna aktivnost, dok “anatomske” analize božanske naravi, kao i navodna hijerarhija unutar Trojednog Boga ostaju neprimjerene.

N. Thomas Wright izvrsno zaključuje: “Davno prije nego što je itko spominjao ‘narav’ i ‘supstanciju’, ‘personu’ i ‘Trojstvo’, prvi su kršćani tiho ali jasno otkrivali da ono što su osjećali da moraju posvjedočiti o Isusu (i Svetome Duhu), mogu jasno izreći kroz židovski narativ o Bogu, Izraelu i svijetu, i to židovskim govorom o Duhu, Riječi, Tori, Prisutnosti/ Slavi, Mudrosti i sada Mesiji/Sinu. Izgledalo je da su otkrili Isusa unutar već postojećih židovskih monoteističkih kategorija. Činilo se kao da su te kategorije načinjene za Njega. One su Mu pristajale kao rukavica ruci … i odgovarale su ljudskom i zemaljskom Isusu. Novozavjetni pisci nisu pisali o nekom nejasnom ‘Kristu vjere’. Bio je to Jedan i jedini Isus osobno.”¹⁰

Prepoznata slava Drugoga hrama

Sâm po sebi Hram nije mogao zaštititi od bezbožnih i pogubnih utjecaja, ali je upućivao na izvornu duhovnost kojoj je središte jedan Bog. I to se upravo dogodilo u djelu Isusa Krista. On je pružio predokus novog stvorenja i zorno pokazao što se događa na Zemlji kad Bog vlada i boravi s čovjekom. Isus je svojim djelovanjem približio Nebo Zemlji. Neprijateljstva između Rimljana i Židova nestaju. Žalosni su ohrabreni, a o zanemarenima se vodi briga. Slijepi vide, a hromi skakuću. Nigdje nema gubavaca. Da ne bi tko pripisivao ove promjene slučaju ili prirodnim procesima oporavka i napretka, tu i tamo – uvijek u svrhu osvjedočenja – Isus bi ponekog uskrsnuo iz mrtvih, i tako se u Evanđeljima nižu nevjerojatni primjeri i prizori stanja u koja je Bog izravno uključen. Nebo je blizu Zemlji u Isusu Mesiji.

Središnji događaj u povijesti ljudskoga roda je doslovni dolazak Boga u liku Isusa iz Nazareta među judejski narod, a time i među cijelo čovječanstvo. Simboli Božje prisutnosti u izraelskim svetištima, kao šekina iznad zavjetnog kovčega u Svetinji nad svetinjama šatora ili Hrama, sada više nisu potrebni, jer sada Bog djeluje kao Emanuel – “s nama Bog”. (Matej 1,23)

Jedina i najuzvišenija Božja prisutnost Drugoga hrama je Isus, Mesija čija je misija u znaku hramskog djelovanja. Uistinu, u Njemu slava Drugoga hrama nadmašuje slavu Salomonovog i svakog drugog svetišta. Tu slavu Drugoga hrama prepoznali su mnogi Židovi – kao što su Isusovi apostoli, osobito apostol Pavao koji je najopširnije pisao o tome, tisuće drugih Židova, a kasnije i ostalih naroda koji postaju Njegovim sljedbenicima jer Ga smatraju Bogom. Oni niti ne pomišljaju kompromitirati ili gubiti vjeru u Boga Abrahama, Izaka i Jakova, već je upotpunjuju. Sjećaju se Isusovih riječi: “Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš? Tko je vidio mene, vidio je i Oca. Kako ti onda kažeš: ‘Pokaži nam Oca’?” (Ivan 14,9)

Nakon Isusovog “uosobljenja” – posebnog rođenja, iznimnog života, pobjedničke smrti, uskrsnuća i uzašašća, nitko i ne pomišlja raspravljati o navodnoj hijerarhiji unutar Trojednog Boga i Njegovoj naravi, ili “utvrđivati Božji DNK”. Jedini primjereni odaziv jesu pjesme hvale. Cijelo Nebo pjeva. Njegovi sljedbenici pjevaju – i u tamnicama, i na lomačama, i pred zvijerima, te sa žudnjom očekuju potpuno uspostavljanje Božjeg kraljevstva na Zemlji. Sve je u znaku divljenja dragom Bogu objavljenom u drugoj velikoj priči. Tako se poštuje Božje sveto tlo kod gorućeg grma.

U sljedećem članku čitajte o još jednom osvježenju židovskoga monoteizma u objavi Boga Svetoga Duha u posljednjoj velikoj priči – od osnutka Crkve do obnovljene Zemlje. Bit će to završni motiv u objavi Trojednoga Boga u povijesti spasenja.

Dragutin Matak

Isus je bio Židov, nije bio bijelac. Nije bio neka slabašna, bljedolika, pustinjačka spodoba. Mišići su mu od rada bili snažni, a lice brončane boje od boravka na otvorenom, pokraj jezera, u poljima, i od hoda prašnjavim palestinskim stazama. Stajao je upravan, visok. Oko mu bilo prodorno, a glas snažan.

Nije kvario veselje, ovaj Čovjek. Ljudi su Ga rado prihvaćali u svoj krug, uživali u Njegovu društvu. Na početku službe nalazimo Ga na vjenčanju gdje nije dopustio da se društvo raziđe kad je nestalo pića. U Jeruzalemu Ga velike zvjerke pozivaju u svoju kuću. Uživa u dobrom objedu. I kad Njegovi neprijatelji posegnu za nečim lošim što bi o Njemu mogli reći, onda Ga optuže da je izjelica i pijanica, pogrešno, naravno, ali uviđamo kakva je osoba bio.

Ali, da, On je bio Galilejac. Rođen je u Betlehemu, a Kafarnaum je bio polazište Njegove javne službe. Povremeno bi posjetio jug, ali je više volio zelene brježuljke i prekrasno jezero sjevernog dijela. Za vjerske vođe u Jeruzalemu, Isus je bio provincijalac. Za njih je Galileja bila učmala, tamo su ljudi govorili s naglaskom, a Bog bio daleko. Ovaj Galilejac, ovaj snažni Galilejac, promijenio je svijet. Oslobodio je ljudski rod do potpune ljudskosti. I u svoje vrijeme i dalje, donosi On puninu života svim ljudima što svoje srce otvaraju da Ga prime. Njegovu sliku možeš obojiti jarkim bojama: plavom i žutom i crvenom i zelenom, ali nikada sivom.

Swinburne se, barem ja tako mislim, poput ondašnjih kritizera kršćanstva, bunio više protiv religije u ime Krista nego protiv Krista samog. Istina: Isusa nisu dobro predstavljali oni koji su nosili Njegovo ime, a ni sada nije dobro predstavljen. Eto, zato, osobito sada u ovo božićno vrijeme, trebamo poći natrag u Evanđelja i utonuti u pripovijest o Njegovu rođenju, životu, službi, smrti i onome što tek dolazi. Dolazimo licem k licu s tajnom ove priče. ‘Bez sumnje uzvišena je tajna prave vjere: Onaj koji je tijelom očitovan Duhom je opravdan, anđelima pokazan, poganima propovijedan, u svijetu vjerovan, u slavu uznesen.’ (1. Timoteju 3, 16)

Nije to tajna o kojoj ne možemo ništa znati. Možemo znati da je On bio istinski Bog i postao istinski čovjek; ali kako se to dogodilo, ne možemo znati.

Žive boje

I možemo znati da je Njegov dolazak preoblikovao svijet. Pročitajte ponovno pripovijest o Betlehemu: događaj je to svjetla i zvuka. Svjetlost, puno svjetla: zvijezda nad Betlehemom što plamti svjetlom. Noćno nebo osvijetljeno anđeoskim vojskama. Zvuk, obilje zvukova, zvuk pjesme, zvuk hvale: Marija pjeva kad začuje vijest da će nositi Dijete koje će promijeniti svijet (Luka 1, 46-55).

Zaharija pjeva u trenutku kad je rođen Ivan, prethodnik Djeteta usuda (Luka 1, 67–79). Veliki anđeoski zbor pjeva: ‘Slava Bogu na visini i na zemlji mir ljudima koje ljubi! (Luka 2, 14) Stari Simeon uzvikuje molitvu pri susretu s osam dana starim Djetetom (Luka 2, 29-31). Svjetlo i zvuk: to će biti svojstva života i službe snažnog Galilejca. Kao što je prorok Izaija prorekao: ‘Zemlja Zabulonova i zemlja Neftalijeva, zemlja uz more i s onu stranu Jordana, poganska Galileja – narod što je boravio u tmini vidje svjetlo veliko; onima koji prebivahu u tamnom predjelu smrti zasja svjetlo.’ (Matej 4, 15. 16)

Kamogod je Isus išao, On je, ne samo propovijedao radosnu vijest, već je bio radosna vijest. Ljudi su mu dolazili slomljeni, bespomoćni, poraženi, izgubljeni, a odlazili su s nadom i veseljem, hvaleći Boga za sve što je za njih učinio (Luka 19, 37. 38). Nakon što je s ove zemlje otišao, svjetlost se i dalje širila, i pjesma se nastavila. Učitelj, iako ne više fizički prisutan, poslao je blagoslovljenog Parakletosa, Svetoga Duha, kako bi bio s Njegovim sljedbenicima. Njegova se pripovijest nastavlja dok oni šire radosnu vijest sve dalje i sve šire, sve do zakutaka rimskog imperija. A kamogod je vijest stigla, učinak je bio isti: ‘I nastade velika radost u onome gradu (Djela 8, 8).

Spisi Novog zavjeta pulsiraju razbuktanom, nezadrživom radošću: ‘Radujte se uvijek u Gospodinu! Da ponovim: Radujte se!’ (Filipljanima 4, 4) ‘Koga ljubite iako ga niste vidjeli, u koga vjerujete iako ga još ne gledate, klicat ćete od veselja neizrecivom i proslavljenom radosti. (1. Petrova 1, 8)

A pripovijest se nastavlja i nakon apostolskog vremena. Radosna vijest ide sve dalje i dalje, i kamogod stigne ljudima daje razloga za pjevanje. Dokumenti koji su povezani s kršćanstvom, iz drugog stoljeća, malobrojni su i razbacani, no među njima nalazimo jedan dragulj – pismo koje je, oko 112 . godine, napisao Plinije Mlađi, guverner rimske provincije Bitinije (u današnjoj Turskoj).

Plinije piše svom zapovjedniku, imperatoru Trajanu, o čudnoj sekti koju je zapazio. Ovi ljudi, koji se nazivaju kršćanima, nisu bili krivi za zločine, već su imali neke čudne običaje. Među njima je bio običaj da se okupljaju zajedno vrlo rano ujutro da bi – činili što? Da bi pjevali pjesme hvale Isusu Kristu kao Bogu!

Civilizacija promijenjena

Pripovijest o Isusu i u naše vrijeme napreduje, i još uvijek i dječake i djevojčice, i muškarce i žene pokreće na  pjevanje. Unatoč podsmijehu nevjernika i njihovim učenim dokazivanjima, pripovijest neće umrijeti, ne može umrijeti, jer kamogod stigne među ljude otvorena, prijemčiva srca, donosi isto ono što je donosila i u početku – nadu, novi život, mir, praštanje, izlječenje i radost. Pjesma je vjernima, bili oni naobraženi ili nepismeni, neosporiv dokaz postojanja Boga otkrivenog u Isusu Kristu. Pjesma je to jednostavna, osobna, ali ipak tako duboka. Razmislite o njezinu značenju:

Prvo, nismo sami. Moderni čovjek uzdiše pod preteškim teretom osjećaja osamljenosti u svemiru. Gleda gore u zvijezde – one su lijepe, ali hladne. Svoj svemirski teleskop usmjerava na nebo i pronalazi neizmjernost, beskrajno prostranstvo od kojeg zastaje um. Ima li nekoga tamo, u toj praznini? Stvara svoje uređaje za slušanje i uključuje ih, pitajući se, nadajući se, da će iz onostranosti začuti neki glas. No, rođenje Isusa, Bogočovjeka, pokazuje nam da tamo doista nekoga ima. Nismo sami. Postoji Bog i On je došao k nama.

Drugo, Bog nas voli i skrbi za nas. Mi to znamo zbog onoga što nas je Isus učio o Bogu, a osobito iz onoga što je pokazivao. Isusova omiljena tema bila je Božja očinska ljubav. On nas je učio: ‘Stoga vi molite ovako: Oče naš, koji jesi na nebesima!’ (Matej 6, 9) ‘Ne brinite se tjeskobno za svoj život: što ćete jesti ili piti; niti za svoje tijelo: u što ćete se obući.’ ‘jer zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno’ (redci 25, 32). On hrani ptice u zraku i odijeva brježuljke poljskim cvijećem; koliko li će se više brinuti za vas? Ovo su nevjerojatne zamisli, no znamo da su istinite jer je Isus upravo tako živio. Hodio je čineći dobro, neprestano skrbeći, uvijek suosjećajan, uvijek donoseći pjesmu. I rekao je: ‘Tko je vidio mene, vidio je i Oca’ (Ivan 14, 9).

Treće, to znači da smo Bogu nešto osobito. Više od 6 milijardi ljudi živi na ovom planetu; kako Bog može biti svjestan svakog pojedinca, a da ne govorimo da ga svaki pojedinac zanima? No, Isus je rekao, i to je ono što Bog može i što čini. On vidi čak i kada vrabac padne na zemlju; On broji vlasi na našoj glavi. Ništa nije ni preveliko ni premaleno za Njegovu pozornost. Svatko – svaki pojedinac – za Njega je vrijedan. Prijatelju moj, vjeruj to. Ti si voljen. Ti si poseban. Vjeruj, zbog Čovjeka koji je došao iz onostranosti.

Četvrto, imamo dostojanstvo. Zabrljali smo, no Bog voli praštati. On je Bog novog početka, druge prilike, i treće, i četvrte, i …. Bog je u ljudskom tijelu došao k nama. Naša tijela nisu urođeno zla. Bog nas je stvorio na svoju sliku. On je stvorio tijelo. Njegovi smo sinovi i kćeri, nismo crvi. Stvoreni smo za slavnu budućnost i, unatoč našim nedostacima i slabostima, Bog je u ljudskom tijelu došao kako bi nas osposobio za ostvarenje te budućnosti.

I konačno, imamo budućnost punu nade. Isusov odlazak s ovog svijeta podudarao se s Njegovim dolaskom: bio je božanski osjenjen. Njegovo se rođenje nije ostvarilo ljudskim sredstvima, niti su ga ljudski posrednici podigli iz mrtvih. Isus je bio uskrsnut, a ne ponovno vraćene svijesti.

Čovjek Isus je istinski umro. Ispio je gorku čašu. Prošao je ledenim vodama ništavila. Umiranjem je slomio okove smrti i nadvladao onoga koji ima silu smrti, to jest, đavla. Tako više ne provodimo svoje dane u okovima straha od smrti. Isus je sve učinio. On obećava: ‘jer ja živim i jer ćete i vi živjeti.’ (Ivan 14, 19).

Blagdan nade

U ovo božićno vrijeme dođite k jaslicama. Pogledajte dijete na slami, Onoga u kojemu se susreću ‘sve nade i svi strahovi svih vjekova’. Dođite, pogledajte Ga, i kličite u zahvalnoj pjesmi novorođenom Kralju, snažnom Galilejcu: ‘Pobijedio ti si, snažni Galilejče; Sav svijet posta blistav od Tvojega daha.’
William G. Johnsson