koje su provele s Isusom, nisu u potpunosti shvatile što će se dogoditi. One svakako nisu očekivale da će zateći praznu grobnicu ili da će im nebeski vjesnik reći. “On nije ovdje! Uskrsnuo je!” (Luka 24,6)

Žene su neposredno bile svjedoci Isusovog uskrsnuća. Požurile su prenijeti ovu radosnu vijest drugima, ali nitko nije povjerovao u nju (Luka 24,11). Apostoli su odbacili taj najznačajniji izvještaj u povijesti otkupljenja ljudskog roda kao “izmišljotinu” iscrpljenih i ožalošćenih žena (redci 10.11).

Uskoro su shvatili koliko su pogriješili!

Kristovo uskrsnuće je temelj Božjeg djela otkupljenja i sveukupne kršćanske vjere i postojanja. Apostol Pavao to jasno kaže: “Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera.” (1. Korinćanima 15,14)

“Ako Krist nije uskrsnuo iz mrtvih, onda se dugačak niz Božjih djela otkupljenja za spasenje svojeg naroda završava u slijepoj ulici, u grobnici. Ako se Kristovo uskrsnuće nije stvarno dogodilo, onda nam ništa ne jamči da je Bog živi Bog, zato što smrt ima posljednju riječ. Vjera je u tom slučaju uzaludna jer se predmet te vjere nije pokazao kao Gospodin života. Ako je Krist doista mrtav, kršćanska vjera je onda zatvorena u grobnici zajedno s konačnim i najuzvišenijim Božjim samootkrivenjem u Kristu.” (George Eldon Ladd, A Theology of the New Testament, Eerdmans, 1974., str. 318)

Sve je uzaludno i beskorisno, jer nam samo Kristovo uskrsnuće može pružiti nadu. Bez te nade naš život završava ovdje na Zemlji i za svu vječnost. Kristov život nije završio u grobnici, a veliko obećanje glasi da neće ni naš.

John M. Fowler

Ovaj zvonki prikaz činjenica bio je namijenjen mnogo većem broju slušatelja nego što su to bili Marta i njena ožalošćena obitelj. To je bila životodavna poruka svjetskih razmjera koja rađa nadu. Bila je upućena svoj Božjoj djeci kroz stoljeća. Ovim nazivom Krist ponovno potvrđuje svoje božanstvo. Kao Davatelj života On je i Bog koji i stvara i obnavlja. Svojom snagom uskrsnuća On jamči život svima koji spavaju u Njemu (1. Korinćanima 15,22.23)

Kao Davatelj života Isus ima život u sebi. Kao Davatelj života On nudi vječni i obilni život ovdje i sada svima koji vjeruju u Njega (1. Ivanova 5,11.12). Tako Isus uvjerava vjernika u uskrsnuće od smrtnog sna u život koji se može usporediti sa Božjim životom. Pošto je On uskrsnuće i život, oni koji u Njega vjeruju neće propasti nego imaju vječni život (Ivan 3,16).

Pavao je, govoreći o uskrsnuću, ustvrdio da je sa Kristom došlo i uskrsnuće iz mrtvih i da je kao “prvenac” Krist zajamčio i uskrsnuće svih koji spavaju u Njemu (1. Korinćanima 15,22.23). Pošto je Krist uskrsnuće i život, On je živ. A budući da on živi, i mi ćemo živjeti (Ivan 14,19).

George W. Brown

Od svojeg sam oca naučio mnoge stvari. Sjećam se da je volio uzgajati voće i povrće, a poslije i cvijeće. Svatko tko je posjetio naše imanje, otišao je kući s punom vrećicom plodova. Mnogo puta su gosti objedovali u našem domu.

Moj otac imao je dobru narav i bio je vrlo ugodan sugovornik. Zabavljao je ljude svojim šalama. Znao sam mu slati šale koje bih našao na internetu. Poslije sam čuo da ih je pričao ljudima s kojima se susretao.

Uživao je u životu unatoč teškoćama na koje je nailazio. Bolovi u leđima stvarali su mu velike zdravstvene probleme, pa je neko vrijeme morao nositi ortopedsko pomagalo nakon dekompresijske terapije u bolnici. Unatoč tomu, uvijek je svima oko sebe uljepšavao život.

Kada je umro, osjetio sam veliku prazninu. I, poput većine ljudi u takvim trenucima, odlučio sam istražiti neka pitanja o životu, smrti i onome što dolazi poslije.

Smrt kao san
Jedna od stvari koje sam naslijedio od oca bila je ljubav prema Svetome pismu. Biblijske istine postale su mi nakon njegove smrti još bliže dok sam o njima duboko promišljao, očajnički pokušavajući naći odgovore na pitanja o životu.

Tada sam otkrio koliko duboko značenje imaju Isusove riječi. Nekoliko dana nakon što je primio vijest o teškoj bolesti svojeg prijatelja Lazara, Isus je rekao: „Naš prijatelj Lazar spava, ali ja idem da ga probudim.“ (Ivan 11,11)
Pomislivši da je Lazar samo zaspao, učenici su rekli: „Ako spava, Gospodine, bit će zdrav.“ (redak 12)

Međutim, Biblija nam kaže da je „Isus govorio o njegovoj smrti, a oni su mislili da govori o običnom spavanju. Tada im istom reče otvoreno: ‘Lazar je umro.’“ (redci 13.14)

Na taj je način Isus savršeno jasno rekao da je smrt poput sna – nema više boli ni problema, već samo stanje bez svijesti.

Biblija ide i dalje govoreći vrlo izravnim jezikom da „živi barem znaju da će umrijeti, a mrtvi ne znaju ništa, niti imaju više nagrade, jer se zaboravlja i spomen na njih. Davno je nestalo i njihove ljubavi i mržnje i zavisti.“ (Propovjednik 9,5.6)

Evo i redaka iz Knjige o Jobu: „Jer kad umre čovjek, zar uskrsnut može? Čekao bih te sve dane vojske svoje, dok ne bi došao da mi smjenu dadeš. … Djecu mu poštuju, o tim ništa ne zna; ako su prezrena, o tom ne razmišlja.“ (Job 14,14.21)

Čovjek po Božjem srcu, David, kaže isto. Rekao je: „Ne, Jahvu mrtvi ne hvale, nitko od onih što siđu u podzemlje.“ (Psalam 115,17) Mrtvi ne hvale Boga, a i ne mogu Ga hvaliti jer spavaju.

Nije još na Nebu
Mnogi razmišljaju s mnogo emocija kako ih njihovi umrli promatraju s Neba. Takvima će se činiti čudnim što ja nalazim utjehu u tome da moj otac nakon smrti nema pojma što se događa ovdje na Zemlji.

Ne bi li to bilo strašno kada bi mrtvi znali da njihovi dragi koje su ostavili iza sebe, boluju od neizlječivog raka ili su nastradali u nekoj strašnoj nesreći? Nebo ne može biti raj ako oni koji na njemu žive znaju sve o nesrećama, bolestima i smrti koje se događaju u ovom našem svijetu.
Zato sam sretan što je smrt u Bibliji jasno prikazana kao potpuni odmor, dubok san, bez svijesti o događajima na ovom svijetu.

U Svetome pismu ima mnogo ulomaka koji mi donose utjehu, sigurnost i nadu. Isus je rekao: „Ja sam uskrsnuće i život. … Tko vjeruje u mene, ako i umre, živjet će.“ (Ivan 11,25)

I Pavao se služi sličnom logikom koja donosi utjehu: „Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti.“ (1. Korinćanima 15,22) Ove riječi obećavaju da dolazi vrijeme obnove, vrijeme novog života. Pavao kaže da će o Kristovom drugom dolasku „u jedan hip, u tren oka, na glas posljednje trube … zatrubiti truba i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi, a mi ćemo se preobraziti“ (redak 52). Stoga se tješim spoznajom da moj otac spava i čeka to veliko jutro uskrsnuća. To je obećanje uklesano u kamenu. Ne postoji možda ni vjerojatno. Biblija jasno kaže: „Jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu.“ (1. Solunjanima 4,16)

To je velika sigurnost i bogato obećanje života svima koji prihvate Isusa Krista kao svojega Gospodina.

Taj veliki dan
U Bibliji možemo pronaći nadu koju su izrekli kralj David, apostol Pavao i Isus. To nam je utjeha kada smrt uzme nekoga od naših voljenih.

Svima nam je obećana svijetla budućnost s Isusom. Evo velikog viđenja koje je apostol Ivan primio o Kristovom povratku: „Tada čuh jak glas gdje dolazi od prijestolja kako viče: ‘Evo stana Božjeg među ljudima! On će stanovati s njima: oni će biti njegov narod, i on, sam Bog, bit će s njima. On će otrti svaku suzu s njihovih očiju. Smrti više neće biti, neće više biti ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe.’“ (Otkrivenje 21,3.4)

S nestrpljenjem očekujem taj veliki dan kad ću vidjeti svojeg oca. No nadasve želim vidjeti Isusa. Želim Mu zahvaliti što mi je sve ovo omogućio, što mi je dao nadu, sigurnost i mir, što mi je dao spoznaju da moj otac sada mirno spava, a ono što će njegove oči najprije ugledati, bit će Isus koji ponovno dolazi.

Harlod Harker

Neki su mislili ako u letećem tanjuru dođu neki sa svojom superiornijom inteligencijom, da to može biti opasno za našu planetu, jer oni bi možda htjeli počiniti velika razaranja na njoj.

Sigurno ste slušali ili čitali što se dogodilo kada je Orson Welles emitirao preko radija emisiju “Rat svjetova” i kako su mnogi tada počinili samoubojstvo. Kasnije su došli suvremeniji filmovi o tome. U tim filmovima se promijenio stav prema vanzemaljcima. Oni su postali ljupki prijatelji, koji su spremni i pomoći.

Biblija kaže da će biti posjeta iz svemira. Bit će to Isusov povratak. Neki misle da nije bitno kako On dolazi i stoga ne trebamo to ni znati. Kad dođe, dođe. Predlažem vam da učinimo sve da bismo dobro razumjeli ne samo da će doći, već i neku blizinu vremena kao i način Njegovog dolaska. U Novom zavjetu spominje se 300 puta Njegov dolazak. Kada to Bog toliko naglašava, zar ne bismo i mi trebali staviti naglasak na to? To je naša nada, blažena nada. Isus je dosta toga imao reći o svom povratku. “Neka se ne plaši srce vaše! Vjerujte u Boga, i u mene vjerujte! U kući Oca mojega mnogi su stanovi. Kad ne bi bilo tako, bio bih vam rekao, jer idem da vam pripravim mjesto. I kad otidem i pripravim mjesto, opet ću doći i uzet ću vas k sebi, da i vi budete, gdje sam ja.“ (Ivan 14,1-3).

To je Isusovo direktno obećanje da će ponovno doći. Ovo se u Bibliji spominje kao blažena nada i slavno obećanje. Naš Gospod Isus ponovno dolazi na našu zemlju. Kada su ga učenici gledali kako odlazi na nebo, to ih je nadahnjivalo blaženom nadom. U trenucima kada se Pavao spremao umrijeti, to mu je davalo hrabrosti. Vjerovao je da će Isus ponovno doći i uskrsnuti svoje svete. „Jer ja se već žrtvujem, i vrijeme moje smrti blizu je. Dobar sam boj vojevao, trku svršio, vjeru očuvao. Uostalom, meni je pripravljen vijenac pravde, koji će mi dati Gospodin u dan onaj, pravedni sudac; a ne samo meni, nego i svima, koji su ljubili dolazak njegov.“ (2. Timoteju 4,6-8).

Nedugo nakon ovih riječi Neron je dao pogubiti Pavla, ali se on nije bojao. On je imao tu nadu da se Gospod vraća i da će uspostaviti svoje kraljevstvo koje će vječno trajati. To je nada i današnjih kršćana. Bog je rekao: “Doći ću ponovo!” Ovo obećanje važi za sve ljude.

Gospod kaže da moramo znati kako će On doći da ne budemo prevareni. On je rekao da će ustati lažni kristi i lažni proroci koji će pokazati velike znakove i čudesa da bi prevarili ako bude moguće i odabrane. Da li đavo može činiti čuda? O, da. Učinit će čak i takvo čudo u kojem će učiniti da i vatra pada s neba. A sve u namjeri da vrati ljude u stanje kada više neće moći razlikovati pravi Kristov dolazak od falsifikata. Zato Biblija mnogo govori o Kristovom drugom dolasku i mnogo o lažnim kristima. Što bi se dogodilo da jednog dana upalite vaš TV i reporter govori o veličanstvenom biću koje se upravo pojavilo u nekom kraju naše zemlje i čini čuda, liječi bolesne, ima bradu i kestenjavu kožu? Veličanstveno biće, koje tvrdi da je Isus. Možda biste to pročitali u novinama ili na internetu. Možda bi netko odmah pojurio u to mjesto. Ili biste odmah otvorili vašu prašnjavu Bibliju, koja stoji na vašoj polici i tražili da čujete što ona želi reći. Zbog toga je potrebno da znamo što Biblija kaže jer će prijevara biti veoma jaka. Toliko jaka da ne bi i najsigurniji smjeli biti sigurni. Naša vjera treba da bude sagrađena na kamenu, a ne na našim osjećajima.

Sjećam se moje supruge kada me je molećivim očima gledala i malo preplašeno rekla: “Trudovi se pojačavaju, vozi me u rodilište”. Ja sam mislio da to nije tako, ali bijega i odlaganja nije bilo. Došlo je vrijeme da se rodi i rodila se beba. To se moralo dogoditi i dogodilo se.

Isus će doći. To se mora dogoditi. Da, mi želimo imati posjetu iz svemira. Na nebu se vrše posljednje pripreme da bi se došlo na ovu zemlju. Velika procesija je na svom putu.

Ja hoću biti spreman, a vi? Kakva je to čast koja nam je data da licem k licu vidimo Isusa jednog dana kada dođe.

Doug Batchelor

John je svojoj teti odgovorio otprilike ovako: “Kad su mi umrli roditelji obećala si da ćeš mi biti ljubazna majka. Tvoj je sluga došao po mene i uslijedio je dug put prema tvojoj kući. Bila je kasna noć. Uplašen, pitao sam slugu: ‘Mislite li da će teta otići na spavanje prije no što stignemo?’ Sluga se nasmiješio i rekao: ‘Ne Stvoreni za vječnost Patty Froese Ntihemuka brini, ona će te čekati. Na prozoru će biti svijeća. Vidjet ćeš!’

I doista, kad smo kasno te noći stigli, svijeća je svijetlila u prozoru. Uvela si me unutra i poslužila večerom. Odvela si me gore u moju vlastitu sobu i sjedila pokraj mene sve dok nisam zaspao. Jednako tako možeš vjerovati da će Bog za tebe učiniti ono što si ti učinila za mene. Neka Bog bude s tobom sada kad odlaziš na počinak, i znaj da te čeka topla dobrodošlica.”

Strah od smrti
Smrt zastrašuje i najhrabrije među nama. Sama pomisao na umiranje može biti užasavajuća, no pomisao da nam smrt može oduzeti one koje najviše volimo, još je strašnija. Podložnost smrti je činjenica s kojom moramo živjeti, ali znamo da nismo sami pri susretu s usamljenošću i prazninom koju smrt ostavlja.

“Jahve dao, Jahve oduzeo ” (Job 1, 21). Ne izgovaraju li to ljudi često? Oduvijek sam mrzio taj redak jer Boga prikazuje kao udaljenog i nemarnog, kao da smrt u Njegovim očima ne predstavlja ništa. Ali, to nije istina. Smrt slama naša srca, a često ne shvaćamo kako smrt slama i Božje srce.

Kad je Gospodin stvorio Adama i Evu zahtijevao je da ne jedu samo s jednog drveta u Vrtu. Ako s njega budu jeli umrijet će. Bog nije želio njihovu smrt. Ta, On ih je stvorio za vječni život, za vječno uživanje u svem stvorenom. I mi smo stvoreni da bismo zauvijek živjeli. Biblija kaže kako je Bog u naša srca stavio vječnost (Propovjednik 3, 11). Zato nam je smrt strašan šok, bez obzira kada se dogodila. Osjećamo da smrt nije u redu jer nije dijelom prvotnog plana.

Dok je Isus živio na zemlji imao je jako dobrog prijatelja, Lazara, koji se razbolio i umro. Lazarove su sestre poslale po Isusa za pomoć, ali kada je On stigao, Lazar je već bio mrtav. Biblija nam kaže da “Isus proplaka” (Ivan 11, 35). Isus je plakao. Žalovao je s obitelji svog dragog prijatelja i oplakivao gubitak drage osobe. Smrt je bolna za one koji ostaju. Nekako se moramo pribrati i kroz sve to proći. I Isus je iskusio bol iako je znao da će Lazara podići iz mrtvih. Smrt boli, ali ne samo nas već i Boga.

Božje žalovanje
Bog s nama žaluje nad gubitkom naših najdražih. Nije On anđeo smrti što nam odnosi naše voljene. On je Otac pun ljubavi kojemu će umrli nedostajati više no nama. Kad plačemo i On plače. Kad se osjećamo užasno osamljenima i On se tako osjeća. U žalosti nismo sami. Kada umrete, nedostajat ćete Bogu. Nedostajat će mu razgovori s vama. Nedostajat će mu prigode da vam tijekom dana daruje male darove, poput zelenog vala kako bi na vrijeme stigli na posao ili blagog povjetarca kad vam je zbog žurbe bilo vruće. Nedostajat će mu prigode kada je na vašem životnom putu tako postavljao stvari kako bi pomogao da s Njim produbite odnose ili naučite više o svijetu oko sebe. Nedostajat će mu prigoda da vas čuva dok spavate. Dragocjeniji ste Bogu no što je dijete dragocjeno majci, a zamislite samo koliko ona bdije nad svojim djetešcem! Kad umrete, jako ćete nedostajati Bogu, toliko da vas u Njegovu srcu nitko nikada neće moći zamijeniti.

Umirati nije lako, ali Bog neće dopustiti da kroz sve to prolazimo sami. Neće nas napustiti. Držat će nas čvrsto do našeg posljednjeg daha. Ovit će nas svojom ljubavlju i dati nam najveći zagrljaj koji postoji, za rastanak, do trenutka ponovnog susreta. A kad naposljetku umremo, On će spomen na nas čuvati u svom srcu, jer, tu nije kraj!

Dolazi dan uskrsnuća!
Bog ima plan koji se ostvario kad je Isus došao i umro za nas. Dok smo na ovoj zemlji i mi možemo umrijeti, ali Isus će se vratiti i ponovno nas podići u život tako da zauvijek možemo biti s Njim. Biblija kaže: ” …jer će sam Gospodin sa zapovjedničkim zovom, s glasom arkanđela i sa zvukom trube Božje sići s neba, i najprije će uskrsnuti umrli u Kristu. Zatim ćemo mi živi, mi preostali, biti skupa s njima odneseni u zrak na oblacima u susret Gospodinu. I tako ćemo zauvijek biti s Gospodinom” (Prva Solunjanima 4, 16. 17).

Ovaj je biblijski prizor zapravo vrlo bučan. Naravno, pa to je slavlje! Kada dođe pravo vrijeme, Bog ni trenutka više neće čekati na sastanak. Prvo će uskrsnuti mrtve. Ja mislim da je to stoga što je nestrpljiv da ih ponovno vidi. Čekao je dugo, vrlo dugo, da ponovno ugleda svoje drage prijatelje, pa više ni trena neće oklijevati!

Zamislite samo kako ćete biti presretni kad ugledate ljude koji su prerano umrli, one za kojima ste tako dugo i duboko tugovali, ponovno žive i nasmiješene. Pomnožite tu radost s milijun i onda ćete tek nejasno razumjeti koliko će Bog toga dana biti sretan.

Smrt može biti dijelom života samo zbog grijeha na svijetu, ali Bog vas nije stvorio za smrt. Slušajte samo taj tihi glas u svojoj nutrini koji vam govori kako tu nešto nije u redu, kako je bolno i nestvarno kada morate reći Zbogom. To je Božji glas koji vas podsjeća da ste stvoreni za vječnost.

Puno smo toga prošli. Previše smo bola podnijeli. Rekli smo Zbogom voljenima prije no što smo za to bili pripremni. Prolili smo previše suza. Ali to nije kraj. Bog još nije ispunio svoj plan. On nas je stvorio za vječnost, pa ako se budemo čvrsto držali prijateljstva s Njim, onda ćemo je imati. Imat ćemo pred sobom cijelu vječnost kada ćemo jedni drugima iskazivati ljubav, biti blizu i nadoknaditi propuštene trenutke.

A tome se danu Bog raduje više od nas!

Patty Froese Ntihemuka

Prije nego što Knjigu proglasite nepouzdanom, uzmite vremena i proučite nejasne dijelove. U većini slučajeva vidjet ćete da uopće nema problema. Kad upadnete u poteškoće ovakve vrste, trebate imati na umu najvažnije načelo biblijskog proučavanja: “usporedi tekst s tekstom”. To znači usporediti teško razumljivo mjesto s drugima koji se bave istom temom. Kad ovako postupite, opća i sveobuhvatna biblijska učenja postaju jasna, a sumnje i pitanja se gube.

To je nešto nalik na spajanje dijelova mozaika, ili na igračku puzzle, slagalicu: što se više dijelova spoji u cjelinu, to je lakši ostatak posla.

Ako postupate ovako, oduševit će vas uočljivi sklad u Svetom pismu. Problematični dijelovi nestajat će jedan za drugim i iznova ćete se diviti jedinstvu i dosljednosti Biblije.

Razmotrimo nekoliko primjera.

Ne zadržavaj me
U Evanđelju po Ivanu 20,17 čitamo da je Isus rekao Mariji: “Nemoj me dulje držati, jer još nisam uzišao k Ocu…” U Evanđelju po Mateju, u 28,9 za žene koje su posjetile grob piše: “… obujmiše mu noge i pokloniše mu se”. Na prvi pogled čini se da su izvještaji u potpunoj suprotnosti. Ali suprotnosti zapravo nema. Zahvaljujući boljem poznavanju grčkog jezika do kojeg je došlo u novije vrijeme, otkriveno je da riječ koja je prevedena s “držati” ima u sebi i značenje “zadržavati”. Prema tome, ono što je Isus zapravo rekao Mariji glasi: “Nemoj me držati,” ili “Nemoj me zadržavati”.

Isus je trebao obaviti važan posao i nije želio da Ga netko zadržava, no postojala je mogućnost da Ga dvije žene u svojem oduševljenju obožavaju, zagrle Mu noge i tako Ga zadržavaju. Tako se ova dva teksta jednostavno uklapaju u događaj i nema nikakve proturječnosti.

Duhovi u zatvoru
U Prvoj Petrovoj poslanici nailazimo na sljedeće neobične tvrdnje: “Jer i Krist je jedanput umro zbog grijeha, pravedan za nepravedne, da nas privede k Bogu; on koji je bio ubijen u tijelu, ali oživje duhom. U duhu je otišao propovijedati duhovima koji su se nalazili u tamnici, onima koji su nekoć bili nepokorni kad ih je Božja strpljivost uporno čekala, u vrijeme Noe, kad se gradila lađa u koju se skloni mali broj – svega osam duša – i bi spašen vodom.” (1. Petrova 3,18-20)

Prirodno je da se svatko zapita tko su duhovi u tamnici. Kako im je Krist mogao propovijedati i kada? Da nije možda riječ o kakvoj pogreški? Nije. Ako ovaj dio teksta usporedite s izvještajem o Potopu koji je zapisan u Postanku 6, sve postaje jasno. Tekst se odnosi na Svetog Duha i tim je Duhom Krist propovijedao “duhovima koji su se nalazili u tamnici” koji su opisani u dvadesetom retku kao osobe “koje su nekoć bile nepokorne”. To “nekoć” prepoznaje se kao “kad ih je Božja strpljivost uporno čekala, u vrijeme Noe”.

Prema tome, vrijeme je bilo u Noino doba, mjesto je bio pretpotopni svijet, sredstvo kojim se Krist trudio oko čovjeka bio je Sveti Duh i ta je činjenica jasno naglašena u Postanku 6,3. Noina služba, ispunjena i pokrenuta Duhom, trajala je 120 godina i to je bilo vrijeme kad je Bog nastojao osloboditi ljude iz tamnice grijeha i spasiti ih u lađi. Većina njih je odbila, samo je “osam duša… spašeno vodom”.

Bogataš i Lazar
Ovu ćete usporedbu pronaći u Evanđelju po Luki 16,19-31. Počinje ovako: “Bijaše neki bogataš koji se oblačio u grimiz i skupocjeni lan a iz dana se u dan sjajno gostio. Neki siromah imenom Lazar ležao sav u čirevima do njegovih vrata, čeznući da se nasiti onim što je padalo s bogataševa stola. … Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. I umrije siromah i anđeli ga odnesoše u krilo Abrahamovo. Umrije i bogataš i bijaše pokopan. Kad je bio u paklu, usred strašnih muka, podiže oči te izdaleka opazi Abrama i Lazara u njegovu krilu…”

Zatim slijedi razgovor između bogataša i Abrahama u kojem bogataš prvo zahtijeva od Abrahama da pošalje Lazara i olakša mu muke, a zatim da Abraham šalje Lazara bogataševoj petorici braće da ih pozove na pokajanje. Veliko je pitanje radi li se ovdje o stvarnom događaju ili o priči. Ako je to zapis stvarnog događaja, onda se suočavamo sa strašnom činjenicom da su Nebo i pakao vrlo blizu jedno drugome tako da spašeni u punoj slavi imaju stalno pred očima strahovite muke kojima su zli izloženi. To se nikako ne slaže s cjelokupnim učenjem Svetoga pisma o zagrobnom životu jer u Propovjedniku 9,5 čitamo: “… a mrtvi ne znaju ništa…”

U Psalmu 146,3-4 piše: “Ne uzdajte se u knezove, u čovjeka od kog nema spasenja. Iziđe li duh iz njega, u zemlju svoju on se vraća, i propadaju sve misli njegove.”

Zatim nas se jasno uvjerava u Novome zavjetu da će pravednici biti podignuti iz smrti prigodom drugog Kristovog dolaska da s Njim provedu vječnost u slavnome novome svijetu u kojem “neće biti više ništa prokleto”. (Vidi Otkrivenje 22,1-5; 1. Korinćanima 15,51-57; 1. Solunjanima 4,16.17)

Prihvatiti priču o bogatašu i Lazaru kao stvaran događaj znači proglasiti besmislenim cjelokupni biblijski nauk o čovjekovom stanju nakon smrti i budućem životu. Zbog toga to ne može biti stvaran događaj. Ne ostaje nam drugo nego zaključiti da je riječ o priči ili ilustraciji koju je Isus ispričao želeći svojim slušateljima pružiti vrlo važnu pouku o ludosti pohlepe.

Vrijedi zapaziti da postoji bliska veza između usporedbe o bogatašu i Lazaru i one o nepravednom upravitelju, koja je zabilježena u prvih trinaest redaka istog poglavlja.

U četrnaestom retku čitamo da su “lakomi farizeji” ismijali Krista pošto su čuli usporedbu o upravitelju, i Kristov zaključak u vezi s tim: “Ne možete služiti Bogu i bogatstvu.” Tako je Krist ispričao još jednu priču da bi pouka bila jasnija. Prema usporedbi, dok su nepravedni upravitelj i bogataš bili slični u svojoj sebičnosti, bogataš se od upravitelja razlikovao po tome što je zanemario pripremiti se za budućnost.

Krist je nastojao istaknuti i nerazumnost bogataševe lakomosti i istinu da čovjek za života određuje svoju vječnu sudbinu. Treća, isto tako vrlo važna pouka, nalazi se u tome da bogataša nije spasila činjenica što je bio Abrahamov potomak. U Božjoj riječi, u spisima koje su Židovi nazivali “Mojsije i Proroci”, možemo pronaći put u život i izbjeći vječnu propast.

U vijeke vjekova
U Otkrivenju 14,11 nailazimo na jedan od najproblematičnijih tekstova u Novome zavjetu: “I dim se njihovih muka diže u vijeke vjekova; i nemaju mira ni dan ni noć koji se klanjaju Zvijeri i njezinu kipu te koji prime žig njezina imena!” Znači li to da će Bog zle mučiti kroz cijelu vječnost? Ako je tako, kako to možemo pomiriti s onom slavnom izjavom iz 1. Ivanove 4,8 da je “Bog ljubav”, ili s najljepšim biblijskim retkom iz Ivana 3,16: “Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni”?

Očito je da se te dvije tvrdnje ne mogu pomiriti. I kao što nijedan otac ne bi vječno mogao mučiti svoje dijete, tako ne može ni Bog, jer: “Kako se otac smiluje dječici, tako se Jahve smiluje onima što ga se boje.” (Psalam 103,13) Mora postojati neki način da se ovi tekstovi usklade. I postoji, i to bez ikakvog mijenjanja Pisma.

Tako se događa da nas izvorne riječi, prevedene s “vječan”, “vječit” i “zauvijek”, navode na pomisao kako je riječ o “doživotnom” i da duljina vremena ovisi o kontekstu.

U Judinoj poslanici, primjerice, u sedmom retku čitamo kako Sodoma i Gomora “… ispaštajući kaznu – vječni oganj – stoje za primjer…” Pa ipak, svatko zna da ovi gradovi danas ne gore. U 2. Petrovoj 2,6 Biblija kaže da je Bog pretvorio Sodomu i Gomoru u prah i pepeo. Tako je “vječni oganj” gorio samo dok je imalo što gorjeti.

U Otkrivenju 14,6 čitamo o “neprolaznoj radosnoj vijesti”, ili “vječnom evanđelju”, a očito je da se Evanđelje neće propovijedati kroz cijelu vječnost jer nakon Kristovog povratka u slavi više neće biti grešnika koje treba opominjati niti spašavati. Tako riječi “u vijeke vjekova” u ovom slučaju jasno govore o ograničenom razdoblju.

U Izlasku tako čitamo o robu koji je za gospodara bio vezan “zauvijek”, no ta je odredba imala značaj samo za vrijeme njegovog života na Zemlji. Nitko ne bi mogao doći na pomisao da njegovo ropstvo potraje i nakon smrti. U Knjizi proroka Jone 2,6.7 govori se o prorokovom iskustvu u utrobi velike ribe: “Trave mi glavu omotaše, siđoh do korijena planina. Nada mnom se zatvoriše zauvijek zasuni zemljini.” Ovo “zauvijek” trajalo je samo tri dana i tri noći. Uzevši u obzir ostale uporabe pojmova “u vijeke vjekova”, “vječni” i “zauvijek”, bilo bi posve pogrešno smatrati da redak u Otkrivenju 14,11 dokazuje kako će Bog mučiti zle kroz cijelu vječnost. Zli će uistinu biti kažnjeni. Nakon konačnog suda progutat će ih “ognjeno jezero (Otkrivenje 20,14.15; Malahija 4,1-3), i ono će donijeti smrt, a ne doživotnu muku (vidi Rimljanima 6,23).

Vjera i djela
Ako biste nakon pročitanog retka u Djelima apostolskim 4,12 odmah nekim slučajem otvorili navod iz Poslanice Filipljanima 2,12, mogli biste doći u iskušenje pomisliti da je opet riječ o nekoj proturječnosti.

U Djelima 4,12 čitamo: “… jer je pod nebom to jedino ime dano ljudima po kojem nam se treba spasiti”. U Filipljanima 2,12 piše: “Stoga, ljubljeni moji, poslušni, kako ste uvijek bili … sa strahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje.”

Ima li kakvog razloga da netko “nastoji postići” svoje spasenje ako ga je već dobio na dar kroz vjeru u Isusa Krista? Jesmo li se ovdje možda suočili s nepremostivom poteškoćom?

Ne. Sve je zapravo vrlo jednostavno. Sjetimo se samo da je upravo apostol Pavao rekao čuvaru tamnice u Filipima: “Vjeruj u Gospodina Isusa … pa ćeš se spasiti ti i tvoj dom.” (Djela 16,31) Tamni čar je bez sumnje postao jedan od prvih obraćenika i vjernika u Filipi, i bilo bi nepojmljivo da Pavao piše istome čovjeku i kaže mu kako postoji još nešto što mora učiniti da bi mogao biti spašen. Novo svjetlo pada na ovaj problem ako otvorimo Jakovljevu poslanicu gdje u 2,17 piše: “Tako je i s vjerom: ako nema djela, mrtva je u samoj sebi.”

Jakov se dotiče vrlo važne točke kad pita: “Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema? Zar ga vjera može spasti? Ako su neki brat ili neka sestra goli i bez svagdašnje hrane, pa im netko od vas rekne: ‘Idite u miru, utoplite se i nasitite se!’ a ne dadnete im ono što im je potrebno za tijelo, što to koristi? … Želiš li vidjeti … da je vjera bez djela beskorisna?” (Jakov 2,14-16.20)

Tako postaje jasno da se spasenje dobiva samo kroz vjeru u Isusa Krista, pa je Pavao ispravno rekao da “se čovjek opravdava vjerom bez vršenja Zakona”. (Rimljanima 3,28) Pa ipak, ako se čovjek prihvatio Isusa kao svojeg Spasitelja, pokazat će obraćenje svojim životom i djelima. Da bi osigurao dobrodošlicu u Božjem kraljevstvu, čovjek treba ispravno vjerovanje popratiti ispravnim djelima. Vjera i djela se nadopunjuju, a nikako ne proturječe.

Tri dana i tri noći
U Evanđelju po Mateju 12,40 čitamo: “Kako je Jona bio u utrobi morske nemani tri dana i tri noći, tako će i Sin Čovječji proboraviti u krilu zemlje tri dana i tri noći.”

No Matej 16,21 kaže: “Otada poče Isus izlagati svojim učenicima da mora ići u Jeruzalem, gdje će mnogo trpjeti od starješina, glavara svećeničkih i književnika, da će biti ubijen i da će uskrsnuti treći dan.” Prirodno je postaviti pitanje kako je Isus mogao biti “tri dana i tri noći … u krilu zemlje” i uskrsnuti trećeg dana.

Jedno je sigurno: On je doista uskrsnuo trećeg dana. To je potvrđeno na više mjesta (vidi Luka 24,6. 7.19-21.46; Djela 10,40 i 1. Korinćanima 15,3.4). Kako onda može biti “tri dana i tri noći”? Ovaj izraz bio je samo uzrečica kojom su se koristili Židovi u Kristovo doba, i nikada nije obvezatno značila tri puna dana i noći. Židovska enciklopedija kaže: “U židovskom javnom životu dio dana se katkada računao kao cijeli dan. Evo primjera: dan pogreba, čak i kad se pogreb obavi kasno popodne, računa se kao prvi od sedam dana žalosti; kratko razdoblje rano ujutro sedmog dana računa se kao sedmi dan; obrezanje se obavljalo osmog dana, a prvi se dan računao kao cijeli, čak kad bi se dijete rodilo samo nekoliko minuta prije isteka dana.” (Jewish encyclopedia, sv. 4., str. 457)

Tako je Krist nakon raspeća pokopan u petak, na dan pripreme (Luka 23,54-56) ležao u grobu do sunčevog zalaska toga dana, kroz cijelu subotu pa sve do rano ujutro u nedjelju kad je ustao iz mrtvih. U grobu je zapravo bio jedan cijeli dan i djelomice druga dva dana, no za Židove je to bilo posve prihvatljivo kao ispunjenje proročanstva da će ostati u grobu “tri dana i tri noći”. Nitko u to vrijeme nije potezao pitanje tumačenja ove rečenice, pa čak ni Kristovi neprijatelji koji bi se radovali svakoj prilici da dokažu kako je On lažni prorok.

Opseg ove knjižice nam ne dopušta da se pozabavimo još nekim “problematičnim” dijelovima, a prethodni primjeri mogli bi biti dovoljni da nam pokažu kako se problemi mogu riješiti pozornim razmišljanjem i proučavanjem. Ako slučajno naiđete na mjesta koja vas zbunjuju, pokušajte pronaći odgovor pomoću biblijske konkordancije ili pouzdanog biblijskog komentara. Imajte na umu da su ista pitanja stotinama godina proučavali najveći kršćanski umovi, a plodovi njihovih istraživanja stoje vam na raspolaganju. Jedno je sigurno: kad konačno riješite neki od naoko teških tekstova, dušu će vam ispuniti osjećaj velikog zadovoljstva. Bit će to kao kad iz mračne prostorije stupite na dnevnu svjetlost. Čudit ćete se kako niste prije vidjeli rješenje problema. Još više ćete poštovati ljepotu i moć Biblije.

Arthur S. Maxwell

U poznatom poglavlju o uskrsnuću (1. Korinćanima 15), apostol Pavao naglašava da je nada u uskrsnuće bitan sastojak naše vjere (redci 12-19). Ako nema uskrsnuća, naša je vjera zaludna.

Naravno, ima mnogo elemenata tjelesnog uskrsnuća koje ne razumijemo. Ali jedno je sigurno: naše „uskrsnuće“ ne ovisi o očuvanju sadašnjih kemijskih elemenata našeg tijela. Ono ovisi o moći našeg Stvoritelja da sačuva našu osobnost i da nas u danom trenutku ponovno stvori s novim (savršenim) tijelom kojemu nikad neće biti potrebna estetska kirurgija ili sredstva protiv starenja.

Nemamo pojma kako će Bog učiniti ovo čudo, ali ako je ovdje mogao stvoriti život, On zasigurno ima moć ponovno stvoriti Zemlju i napuniti je ljudima čiju je osobnost sačuvao u božanskom sjećanju. Naša nada nije utemeljena ni na čemu što možemo potvrditi svojim razumom ili osjetilima. Uskrsnuće podrazumijeva područje postojanja koje nadilazi sve što nam znanost može prikazati. Ali ono je zasnovano na činjenici da je Krist pobijedio smrt. Zbog toga je smrt vjernika samo privremeni „san“ iz kojeg će se probuditi u vječni život.

Rainder Bruinsma

Buduća je utjeha za one koji tuguju gotovo bezgranična. Hvalite Boga što ovaj život nije sve što možemo očekivati od postojanja! Slavite Boga što grob nije kraj svega za one koji vjeruju u Isusa! Pavao se doista lijepo izrazio kada je napisao: “Ako se samo u ovom životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.” (1. Korinćanima 15,19) Velika je istina da je Krist ostvario pobjedu nad smrću i grobom – nad Sotoninom tvrđavom i njegovim carstvom smrti.

Ta je pobjeda izražena uskrsnućem Lazara (Ivan 11). Isus ima vlast nad smrću. On je pokazao tu vlast kada je pozvao svog prijatelja da izađe iz groba.

Propovjednik Dwight Moody je obično govorio da je Isus vrlo promišljeno prvo izgovorio Lazarevo ime i tek onda rekao: “Iziđi iz groba!” Da nije tako učinio, svi bi se grobovi otvorili na Njegovu zapovijed. Ali, jednoga će se dana upravo to dogoditi i svi će oni koji su se oslonili na Kristovu žrtvu izaći iz groba.

Međutim, Lazarevo je uskrsnuće bilo samo putokaz na putu pobjede. Tek je uskrsnuće samoga Isusa Krista odjeknulo kao posmrtno zvono smrti i pripremilo put za uskrsnuće svih Kristovih sljedbenika.

Grob Ga nije mogao zadržati i budući da Njega nije mogao zadržati, neće moći zadržati ni nas. Njegovo uskrsnuće daje jamstvo za naše. Pavao kaže za Isusa: “Ali sad, Krist je uskrsnuo od mrtvih. On je prvenac umrlih… jer kao što u Adamu svi umiru, tako će u Kristu svi oživjeti!” (1. Korinćanima 15,20-22)

Dio slavne utjehe evanđelja je da će jednoga dana i posljednji neprijatelj, smrt, biti konačno i potpuno uništen (1. Korinćanima 15,26).

George R. Knight

Nema mnogo prijepora, ni u prošlosti ni sada, o tome je li povijesna osoba po imenu Isus bila osuđena i razapeta.

Teži dio za razumijevanje jest uskrsnuće: tvrdnja da je Isus iz Nazareta, koji je umro u petak poslijepodne, ustao iz mrtvih u nedjelju ujutro. S tim pitanjem bore se mnogi ljudi. Uostalom, raspeće Židova u Judeji bila je uobičajena pojava. Ali da je Židov ustao iz mrtvih nakon raspeća? To je sasvim drugo pitanje.

Ipak, bez vjere u uskrslog Isusa, kršćanska vjera ne bi postojala. Pavao je napisao: “Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera. Ako se samo u ovome životu uzdamo u Krista, najbjedniji smo od svih ljudi.” (1. Korinćanima 15,14.19) Isusova smrt morala je biti praćena Njegovim uskrsnućem zato što u Njegovom uskrsnuću počiva sigurnost našeg uskrsnuća.

Kada govorimo o Isusovom uskrsnuću, imamo dvije mogućnosti. Prva je da promatramo ovaj izvještaj kao sentimentalnu propagandu napisanu od strane nekoliko usamljenih Isusovih sljedbenika u želji da očuvaju sjećanje na Njega, kao što mi pokušavamo održati sjećanje na neku poznatu osobu nakon smrti. Druga mogućnost, kada govorimo o izvještaju o uskrsnuću, jest da ga prihvatimo doslovno, kao izvještaj napisan iz prve ruke o izuzetnom događaju koji se odnosi na svako ljudsko biće koje je ikad živjelo.

Andy Nash

Čitanje Biblije nije ispit izdržljivosti, poput kakvog maratona, utrke ili sličnog napornog sporta, a brzo čitanje nije niti mudro niti potrebno. Ne treba juriti kroz poglavlja. Dakle, čitajte bez napora.

Nedavno mi je prijatelj ponosno priopćio da je pročitao cijelu Bibliju za samo tjedan dana! Pa što? Zna se da je Bibliju moguće pročitati za otprilike stotinu sati. Ali taj moj prijatelj, osim što je postigao nešto neobično, nije imao baš puno koristi. Priuštio si je određeno osobno zadovoljstvo, ali je li išta dobio u duhovnom smislu? Biblijska blaga ne mogu se crpsti u strci i jurnjavi.

Biblija je knjiga za promišljanje. Mnogo je bolje pročitati samo jedno poglavlje polako, uz molitvu i razmišljanje, negoli projuriti kroz cijelu Bibliju s namjerom da se postigne nekakav rekord kad se stigne do posljednjeg retka.

Za mnoge je ljude razmišljanje postalo izumrla djelatnost. Pa ipak, ono je od životne važnosti i moramo se iznova naučiti razmišljati da bismo dobili što više od čitanja Svetog pisma.

Odvojite određeno vrijeme za užitak  u čitanju Biblije. Odmarajte se uz čitanje. Pokušajte razmišljati o pravom značenju svake riječi. Dopustite da vam se um bavi lijepim jezičnim i književnim izrazima. Iznenadit ćete se koliko će oni još dobiti na ljepoti.

Ponekad provodim sate u proučavanju i razmišljanju o nekim kratkim redcima, a to se pokazalo vrlo zahvalnim. Eto, tako to biva kad Biblija pozitivno utječe. Kad nakon duljeg čitanja odložite Bibliju, imate dojam da ste bili u prisutnosti samog Boga.

Slavne misli naviru iz naizgled suhih i beznačajnih riječi, poput visibaba koje izbijaju iz promrzle zemlje u rano proljeće. Tekstovi kojima prije niste davali nikakvu važnost, postaju odjednom žice na harfi na kojoj anđeli sviraju nebeske melodije.

To iskustvo doživio sam više puta dok sam pisao Biblijske priče, što je bio vrlo zahtjevan posao. Trebalo je Bibliju učiniti jednostavnom i privlačnom djeci.

Evo kako se to radi:

Uzmite, primjerice, sljedeći tekst iz Evanđelja po Luki: „Poslije toga ode Isus u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i veliko mnoštvo naroda. Kad se približi gradskim vratima, iznosili su na ukop mrtvaca, jedinca sina u majke koja bijaše udovica. Pratio ju je mnogi narod iz grada. Kad je Gospodin opazi, sažali se nad njom te joj reče: ‘Nemoj plakati!‘ Zatim pristupi k lijesu, dotače ga se – nosioci stadoše – te reče: ‘Mladiću, tebi govorim, ustani!’ Mrtvac se podiže i poče govoriti; a Isus ga dade njegovoj majci.“ (Luka 7,11-15)

Na prvi pogled to je tek humano djelo učinjeno sirotoj udovici. U tradiciji je poznato kao uskrisenje udovičina sina.

Ali ako zastanemo na časak i dublje razmislimo o tome, shvatit ćemo kako ovo djelo zrači ljubavlju i snagom. Najednom gledamo pred sobom dvije povorke, a ne jednu. U prvoj su Isus i Njegovi učenici, u drugoj sirota udovica i narikače. Jedna ide u gradić Nain, druga izlazi iz njega. Na čelu jedne je Knez života, a na čelu druge mrtvac. Jedna je povorka radosti, a druga povorka žalosti. U trenutku se susreću – i život trijumfira nad smrću. Eto zašto sam toj priči dao naslov Prekinuti sprovod. Baš tako je i bilo. Isus je i došao zato da zauvijek prekine pogrebe dajući vječni život svakome tko Ga prihvati. Njegovo uskrsnuće jamstvo je uskrsnuća svih spašenih. Ono će značiti vječno uništenje smrti.

Pogledajmo sada navod iz Evanđelja po Luki 23,50-53: „Uto neki čovjek imenom Josip, vijećnik, rodom iz judejskoga grada Arimateje, dobar i pravedan čovjek – on ne bijaše odobrio odluke i djela drugih – koji je očekivao kraljevstvo Božje, dođe k Pilatu i zatraži tijelo Isusovo. Zatim ga skinu, zavi ga u platno i položi u grob, izduben u pećini, gdje još nitko nije bio položen.“

Kad prvi put čitamo ovaj tekst, stječemo dojam da je to samo kratki izvještaj o onome što se dogodilo s Isusovim tijelom odmah nakon raspeća. No, zastanimo na trenutak, nemojmo tako jako žuriti. Pročitajmo ga iznova, pa onda još jednom. Usporedimo ga s izvješćem u Evanđelju po Ivanu 19,38-40 i gledajmo kako nam počinje bivati jasniji.

Pogledajmo! Naslonili su ljestve na križ. Po njima se penje neki starac, dok drugi, zabrinutog lica, čeka podno njih.

Onda onaj na ljestvama vadi čavle koji Isusa drže prikovanog za križ. Treba mu pomoć. Prislanjaju i druge ljestve. Po njima se penje drugi starac. Obojica vrlo pažljivo spuštaju tijelo, a Isusove klonule ruke, viseći o njihovom vratu, kao da govore: „Hvala vam, prijatelji, što ste mi došli pomoći.“ Divne li spoznaje da Njegovi dobri prijatelji nisu pobjegli i ostavili Ga samog. Ovi starci, tajni učenici, pritekli su Mu u pomoć. Uzbudljiva je i spoznaja da je čavle u Isusove ruke zabijao netko tko Ga je mrzio, a vadio netko tko Ga je ljubio.

I događaj opisan u Evanđelju po Ivanu 21,9-13 može nam ukazati kako je važno mirno razmišljati nad biblijskim događajima.

„Kad iziđoše na kopno, opaziše kruh, razgorjelu žeravu i na njoj ribu. Reče im Isus: ‘Donesite od riba što ih sada uhvatiste!‘ Uspe se u lađicu Šimun Petar te izvuče na kopno mrežu krcatu: sto pedeset tri velike ribe. Iako ih je bilo toliko mnogo, mreža se nije rastrgala. Reče im Isus: ‘Dođite i doručkujte!’ Nitko se od učenika nije usuđivao zapitati ga: ‘Tko si ti?’ jer su znali da je Gospodin. Isus se primakne, uzme kruh pa im ga dadne; ribu isto tako.“

Na prvi pogled se čini da je riječ samo o Isusovom posljednjem susretu s učenicima na obali Galilejskog jezera.

Daljnje proučavanje otkrit će da je to zapravo rudnik duhovnih blagoslova.

Zapazite „razgorjelu žeravu“. Tko ju je zapalio? Isus, u svakom slučaju; a tko bi drugi! Ne za sebe, već za svoje prozeble, umorne učenike koji su cijelu noć ribarili i ništa nisu ulovili. A On je imao ribu na žeravici.

Kako je samo bio pažljiv! Pripremio im je hranu tako rano i pozvao ih: „Dođite i doručkujte“, ili kako bismo mi danas rekli: „Izvolite, dobar tek!“

Divnog li i nezaboravnog prizora!

Isus, Gospodar života, tek uskrsnuo iz mrtvih, poziva svoje prijatelje da s Njim doručkuju. To je možda najljepši od svih poziva koji se mogu naći u Bibliji. Budući da je doručak prvi dnevni obrok, njime je obilježen početak novog dana i novog života za učenike. Za njih je to bio kraj ribarenja na Galilejskom jezeru.

Oni će odsad ići u ime Učiteljevo i „loviti ljude“ za Božje kraljevstvo.

Četvrtu ilustraciju naći ćemo u Djelima 9,36-42.

„U Jopi bijaše učenica imenom Tabita, što znači ‘Košuta’. Njezin se život sastojao samo od djela ljubavi i djela milosrđa koja je činila. Baš u ono vrijeme obolje te umrije. Tada je okupaše i staviše u gornju sobu. A kako je Lida blizu Jope, učenici, čuvši da je Petar u Lidi, poslaše k njemu dva čovjeka s molbom: ‘Dođi k nama, ne oklijevaj!’ Petar se diže i krenu s njima. Čim stiže, odvedoše ga u gornju sobu; svi se u suzama skupiše oko njega te mu pokazaše haljine i ogrtače koje je radila Košuta dok je bila na životu. Petar istjera sve van te kleknu i pomoli se. Zatim se okrenu prema mrtvom tijelu i reče: ‘Tabita, ustani!’ Ona tada otvori oči, pogleda Petra te sjede. A on joj pruži ruku i podiže je. Zatim dozva svete i udovice te im je pokaza živu. Vijest o tom raširi se po svoj Jopi te mnogi prigrliše vjeru u Gospodina.“

Čitajući ovaj izvještaj, mnogi bi mogli pomisliti da je riječ o dostojanstvenoj starijoj gospođi koja je osnovala dobrotvornu udrugu u kojoj je vrijedno šivala odjeću za siromašne, a onda se razboljela i umrla, zasigurno od starosti. Bila bi to obična priča da joj kraj nije uljepšan zadivljujućim čudom. Pogledajmo malo pozornije.

Kako se zvala ta gospođa? Tabita ili Košuta. Vjerojatno joj je Košuta bio nadimak. A što to znači? Ništa drugo do živahna košuta!

Koliko taj maleni podatak mijenja značenje događaja! Tabita nije bila draga bakica „s jednom nogom u grobu“.

Naprotiv, bila je mlada, živahna, puna oduševljenja, neumorna u obilaženju siromaha. Toliko je jurila da su je u gradu poznavali pod imenom Košuta. Možda je imala krupne bistre oči poput košute, oči koje su se zanimale za ljude i pokazivale puno razumijevanja i suosjećajnosti za njihove probleme i tuge. Ne vjerujem da je umrla od starosti. Mislim da je radila i skrbila o drugima toliko da je umrla od iscrpljenosti. Nije stoga ni čudno da su poslali po Petra da je podigne iz smrti. Bila je jako potrebna svojoj maloj crkvi. A jednako tako i Bogu.

Ovih nekoliko primjera, odabranih nasumce, kazuju da svatko, baš svatko, u Bibliji može pronaći divne misli koje nadahnjuju. Gotovo svaki biblijski tekst može uroditi sličnim plodom ako se o njemu razmišlja dovoljno i uz molitvu.

To je možda najuvjerljiviji dokaz nadahnutosti Biblije. Ona nadahnjuje onoga tko je čita, pokreće um, uzdiže misli i puni srce radošću.

Nijedno drugo iskustvo ne može donijeti takvu duhovnu obnovu, takav duševni zanos, tako duboku i trajnu radost kao čitanje Biblije.

Čitajte Bibliju sami i uvidite! Budite ustrajni u čitanju. Polako. Pažljivo. S poštovanjem. S očekivanjem. Bit ćete divno i bogato nagrađeni!

Arthur S. Maxwell