koje su provele s Isusom, nisu u potpunosti shvatile što će se dogoditi. One svakako nisu očekivale da će zateći praznu grobnicu ili da će im nebeski vjesnik reći. “On nije ovdje! Uskrsnuo je!” (Luka 24,6)

Žene su neposredno bile svjedoci Isusovog uskrsnuća. Požurile su prenijeti ovu radosnu vijest drugima, ali nitko nije povjerovao u nju (Luka 24,11). Apostoli su odbacili taj najznačajniji izvještaj u povijesti otkupljenja ljudskog roda kao “izmišljotinu” iscrpljenih i ožalošćenih žena (redci 10.11).

Uskoro su shvatili koliko su pogriješili!

Kristovo uskrsnuće je temelj Božjeg djela otkupljenja i sveukupne kršćanske vjere i postojanja. Apostol Pavao to jasno kaže: “Ako li Krist nije uskrsnuo, onda je neosnovano naše propovijedanje, neosnovana je i vaša vjera.” (1. Korinćanima 15,14)

“Ako Krist nije uskrsnuo iz mrtvih, onda se dugačak niz Božjih djela otkupljenja za spasenje svojeg naroda završava u slijepoj ulici, u grobnici. Ako se Kristovo uskrsnuće nije stvarno dogodilo, onda nam ništa ne jamči da je Bog živi Bog, zato što smrt ima posljednju riječ. Vjera je u tom slučaju uzaludna jer se predmet te vjere nije pokazao kao Gospodin života. Ako je Krist doista mrtav, kršćanska vjera je onda zatvorena u grobnici zajedno s konačnim i najuzvišenijim Božjim samootkrivenjem u Kristu.” (George Eldon Ladd, A Theology of the New Testament, Eerdmans, 1974., str. 318)

Sve je uzaludno i beskorisno, jer nam samo Kristovo uskrsnuće može pružiti nadu. Bez te nade naš život završava ovdje na Zemlji i za svu vječnost. Kristov život nije završio u grobnici, a veliko obećanje glasi da neće ni naš.

John M. Fowler

Ovaj zvonki prikaz činjenica bio je namijenjen mnogo većem broju slušatelja nego što su to bili Marta i njena ožalošćena obitelj. To je bila životodavna poruka svjetskih razmjera koja rađa nadu. Bila je upućena svoj Božjoj djeci kroz stoljeća. Ovim nazivom Krist ponovno potvrđuje svoje božanstvo. Kao Davatelj života On je i Bog koji i stvara i obnavlja. Svojom snagom uskrsnuća On jamči život svima koji spavaju u Njemu (1. Korinćanima 15,22.23)

Kao Davatelj života Isus ima život u sebi. Kao Davatelj života On nudi vječni i obilni život ovdje i sada svima koji vjeruju u Njega (1. Ivanova 5,11.12). Tako Isus uvjerava vjernika u uskrsnuće od smrtnog sna u život koji se može usporediti sa Božjim životom. Pošto je On uskrsnuće i život, oni koji u Njega vjeruju neće propasti nego imaju vječni život (Ivan 3,16).

Pavao je, govoreći o uskrsnuću, ustvrdio da je sa Kristom došlo i uskrsnuće iz mrtvih i da je kao “prvenac” Krist zajamčio i uskrsnuće svih koji spavaju u Njemu (1. Korinćanima 15,22.23). Pošto je Krist uskrsnuće i život, On je živ. A budući da on živi, i mi ćemo živjeti (Ivan 14,19).

George W. Brown

Ako poznajemo svijet i kulturu u vremenu Novog zavjeta i kome su namijenjeni ovi izvještaji, brzo ćemo uočiti da upravo nelogičnosti i neobične činjenice u ovom izvještaju svjedoče o njegovoj povijesnoj vjerodostojnosti i autentičnosti.

Naviještanje evanđelja u židovskom i grčko-rimskom svijetu zahtijevalo je posebnu apologetiku da bi se objasnilo kako su tvrdnje neke grupe posebne i superiornije od drugih. To je bilo posebno nužno ako ste tvrdili da se židovski radnik, kojeg je rimski upravitelj Pilat dao razapeti, ustao iz mrtvih, javio raznim ljudima i osnovao novu zajednicu sljedbenika nakon što su njegovi raniji sljedbenici izgubili svaku nadu.

Pri tome treba držati na umu da je problem za Isusove sljedbenike bio u tome što je kultura Bliskog istoka u ono vrijeme (kao i danas) bila kultura časti i sramote, a da je u tom svijetu razapinjanje bio najsramotniji način smrti. Razapinjanje nije bilo nikakva plemenita mučenička smrt. Ljudi onog vremena vjerovali su da način smrti otkriva čovjekov karakter. Prema tome Isus je bio propalica, izdajica svoje zemlje, čovjek koji je zaslužio kaznu namijenjenu sudionicima ustanka robova. Rimljani su razapinjanje nazivali ”izuzetnom kaznom” i nijedan rimski građanin nije mogao biti kažnjen na taj način.

Ne bi imalo nikakvog smisla izmisliti priču o tome da je razapeti i uskrsnuli čovjek spasitelj svijeta – ukoliko niste stvarno vjerovali u njezinu povijesnu točnost – jer instinktivna reakcija na takvu vijest bit će upravo onakva kakvom ju je opisao Pavao, jedan od najranijih novozavjetnih pisaca: ”Židovima sablazan, poganima ludost” (1 Kor 1,23).

Ako ste imali priliku vidjeti poznati grafit u poganskoj katakombi u Rimu – crtež magarca kako naglavce visi s križa, s Rimljaninom koji kleči ispod njega – sa sarkastičnom primjedbom o ”čovjeku koji se klanja svome bogu”, shvatit ćete kako je takva vijest mogla izgledati onima koji su u rimskome svijetu slušali evanđelje.

Osim toga, u izvještajima o smrti i uskrsnuću postoje neke neobične činjenice. Ako ste naumili osnovati neku religiju u isključivo patrijarhalnom svijetu, onda nećete izmisliti priče o tome kako su svi muški učenici napustili Isusa (osim jednoga, omiljenog učenika) i kako su žene bile glavni svjedoci. Žene posljednje kod križa, prve kod groba, prve da čuju anđeosku poruku ”ustao je”, prve da vide uskrslog Isusa, prve da idu i svjedoče muškim učenicima koji čuče iza zaključanih vrata u Jeruzalemu u strahu od židovskih vlasti.

Svjedočenje žena je većina u svijetu prvog stoljeća smatrala sumnjivim, pa u Luki 24,11 čitamo da su učenici smatrali kako žene izmišljaju kad su došle i bez daha tvrdile da je grob prazan i da je Isus uskrsnuo.

Razmislite o izvještajima Isusova javljanja poslije uskrsnuća. Najduži su oni o Mariji Magdaleni i o dotad nepoznatim učenicima na putu u Emaus. A nije se javio nijednom članu Dvanaestorice. Osobno javljanje Petru spomenuto je samo usput, inače nije obrađeno u Mateju, Marku ili Luki, našim najranijim evanđeljima (Lk 24,34).

A u kanonskim evanđeljima nema spomena da se Isus javio svom bratu Jakovu, premda Pavao odlučno tvrdi da se to dogodilo, a Pavao je više puta razgovarao s Jakovom u Jeruzalemu (vidi 1 Kor 15,7).

Ako su radi evangeliziranja namjeravali stvoriti neki mit ili sagu koje bi prihvatili i povjerovali ljudi u kulturama prvog stoljeća, način na koji su to prvi kršćani učinili svakako ne bi bio razuman.

Kako to da je skupina poraženih i potištenih učenika, koji su poslije Isusova raspeća izgubili svaku nadu (sjetite se primjedbe u Luki 24,21: ”A mi se nadasmo da je on onaj koji ima otkupiti Izraela.”), odjednom oživjela i bila toliko nadahnuta da je radosnu vijest o Isusu objavila od Jeruzalema do Rima i dalje? Martin Dibelius, poznati stari njemački utemeljitelj kritike forme evanđelja, jednom je priznao da morate staviti veliki X da objasnite širenje kršćanstva nakon sramotne smrti Isusa na rimskome križu. Bio je u pravu.

Što je potaklo dezertere da postanu mučenici, oni koji su se odrekli da postanu svjedoci, žene da prihvate činjenicu da će ih sud ismijati zato što govore muškarcima da ”je ustao i javio nam se”? Za Isusove sljedbenike pojava uskrslog Isusa kojeg su vidjeli označila je razliku između razapetog Isusa i grupe koja je evangelizirala svijet. Vjerovali su da je u Isusovom slučaju Božje ukazivanje na život snažnije od smrti.

Ben Witherington III

On je odista živ, zar ne? On nije tamo u Jeruzalemu u grobu! Mogu vam to i osobno posvjedočiti jer sam pohodio jedno od mjesta za koje se smatra da je bilo grob Josipa iz Arimateje i u koji je bilo položeno Kristovo tijelo. Na vratima iznad toga grobnog mjesta piše velikim slovima na engleskom jeziku: HE IS NOT HERE — HE IS RISEN, ili kako bi se to reklo na našem jeziku: ON NIJE OVDJE — ON JE USTAO! U to većina kršćanskog svijeta danas ne sumnja. Taj grob bio je prazan toga prvog uskršnjeg jutra prije dvije tisuće godina. Isus je uskrsnuo. I danas riječi ON NIJE OVDJE odzvanjaju u našim ušima jer je toga dana Isusov grob bio zatečen prazan. Ali, s druge strane gledano, hvala Bogu što mi možemo reći danas na ovom mjestu: KRIST JE OVDJE — S NAMA, i to je najmoćnija poruka u predvečerje Uskrsa.

Ova poruka se mora iznova i iznova naglašavati. Svi se mi možemo poistovjetiti sa ove tri žene opisane u izvješću evanđelista Marka, najranijem zapisu. Rano te nedjelje, one su pošle na grob da bi pomazale Kristovo tijelo. Dolazeći grobu razmišljale su kako će odmaknuti veliki kamen s groba te ući u unutrašnjost grobnice. Kad su došle na mjesto s kojega su mogle vidjeti grob, ugledale su kako je pečat s groba maknut i kako je kamen otkotrljan u stranu, i prolaz je bio slobodan. Na samom ulazu ugledale su mladića u dugoj bijeloj haljini, da budemo određeniji: anđela, koji im je rekao da se ne plaše, jer je vidio njihovu zaprepaštenost prizorom, što uopće nije začuđujuće s obzirom da su vidjele nešto nadnaravno. Anđeo je znao zbog čega su one zašto su one došle: da pomažu Isusovo mrtvo tijelo, što je trebala biti vrlo plemenita gesta. Ali tijelo više nije bilo u grobu. Ovaj mladić rekao je ovim ženama: “On više nije ovdje – uskrsnuo je!” Ova spoznaja nije bila za njih nešto novo, nešto što nisu mogle znati. Isus je to puno puta nagoviještao i govorio učenicima, ali oni to nisu razumjeli. Činjenica da ga nisu zatekle u grobu još uvijek im nije imala smisla.

Ovaj je mladić zatim rekao ženama — Mariji Magdaleni, Mariji majci Jakova, jednog od dvanaestorice učenika i Salomi: “Idite i recite to učenicima — posebice Petru, čovjeku koji se odrekao tog istog Isusa i učinio grozotu baš poput Jude — idite i recite im jednu vrlo važnu vijest. Vijest da njihov voljeni Spasitelj nije umro, već je uskrsnuo i želi se susresti s njima u Galileji. Neka pohitaju tamo.” Možemo si samo zamisliti prizor kako su ove žene bile zbunjene, što od nebeskog bića koje su ugledale, što od prizora, što od radosti jer je njihov Spasitelj živ! Zamišljamo ih kako trče i posrću noseći radosnu vijest o uskrslom Kristu svojoj braći, Kristovim učenicima i sljedbenicima koji su u strahu od daljnjeg progona sbili kriveni u gornjoj sobi, gdje su proveli posljednje trenutke s Isusom Kristom.

Posljednji prizor koji vidimo u ovom kratkom izvješću jest taj da ove žene, nakon što su čule riječi anđela, uplašene i zbunjene odlaze od groba te nikom ništa nisu rekle jer, kaže Biblija – bile su u strahu, bojale su se!

Bog i nama danas govori, ne preko anđela već kroz svoju Riječ, Bibliju: Dragi kršćani, sljedbenici Isusa Krista, ne bojte se! Ne tražite Krista tamo gdje se On ne nalazi. Jer On više nije u grobu, On nije ovdje, On je uskrsnuo! Isus Krist je živi Bog! Mnogi osnivači velikih svjetskih religija bili su značajne osobe, imali su karizmu, velik utjecaj i učinili su velika djela. Ali oni danas počivaju u svojim grobovima. Ali samo je jedan Bog i samo je Jedan uskrsnuo, a to je Isus Krist. Svojim uskrsnućem Krist je svima koji su u Njega vjerovali, i koji danas vjeruju, zajamčio uskrsnuće i vječni život. Još za svoga života na ovoj zemlji rekao je: “Ja sam uskrsnuće i život — reče Isus. — Tko vjeruje u mene, ako i umre živjet će. Tko god živi i vjeruje u me sigurno neće nigda umrijeti. Vjeruješ li ovo?“ (Ivan 11,25.26) Ovo je radosna i najbolja vijest u ovo vrijeme kad se svi sjećamo Kristovog uskrsnuća.

KRIST NIJE OVDJE — USKRSNUO JE! I tebi jamči ukrsnuće u dan kad ponovno dođe po nas! Pohitajmo i mi odnijeti ovu vijest svim ljudima, ali bez straha i hrabro, jer je to vijest nade i ohrabrenja za čovječanstvo! Iskusimo posebne blagoslove sjećanja na Kristovo uskrsnuće!

Neven Klačmer

Kristova muka, smrt i uskrsnuće uglavnom se doživljavaju običajno, patetično i pomalo romantično. Istina, to što je Isus doživio bilo je svirepo i ispunjeno nizom odbacivanja Njegove zauzetosti za dobro svakog čovjeka. Isusa je naročito boljelo to što “k svojima dođe, ali ga njegovi ne primiše”. (Ivan 1,11) “Tada reče onima što su se digli na nj, glavarima svećeničkim, zapovjednicima hramske i starješinama: ‘Kao na razbojnika izišli ste s mačevima i toljagama! Dok sam iz dana u dan bio u hramu s vama, ne digoste ruku na me. Ali ovo je vaš čas i vlast tame'” (Luka 22,52.53)

Ovakav “prijem” Isus nije zaslužio. On nije zavrijedio porugu, uvrede, pljuvanja, batine i smrt zato što je bio kriminalac ili zlikovac, vec upravo suprotno: Njegova dobrota, hrabrost da stoji na strani istine i pravednosti, Njegova nepodijeljena ljubav za sve ljude stvarali su nelagodu u životima vjerskih vođa čija se svetost kao podrazumijevala. Oni su svojim mjestom u društvu i položajem, svojim izgledom i službama nametali narodu svoju svetost, a zapravo su bili prodane duše, licemjeri i sebičnjaci kojima je bilo najviše stalo do sebe. Zato je Isus bio “strani” element u njihovoj nakaradnoj religioznosti te su pomno planirali kako Ga ukloniti.

Dobro, sve se to dogodilo Isusu, a tko god ima imalo srca osuđuje takvo zlostavljanje. Međutim, u kakvoj je vezi Isusovo trpljenje s nama? Možda je o trpljenju s Isusom kao privilegiji i prednosti najneposrednije pisao apostol Petar:

“Ta na to ste i pozvani, jer je i Krist trpio za vas i ostavio vam primjer da idete njegovim stopama; on koji ne učini grijeha i u cijim se ustima ne nađe prijevare; on koji vrijeđan nije zauzvrat vrijeđao, mučen nije prijetio, nego je to prepuštao pravednomu Sucu, on koji ‘osobno’ u svom tijelu naše ‘grijehe iznese na križ’ da mi, umrijevši svojim grijesima, živimo pravednosti; on čijim ‘ste modricama izliječeni’. ‘Lutali ste’ naime ‘kao ovce’ ali ste se sada vratili k pastiru i čuvaru duša svojih.” (1. Petrova 2,21-25) “Pa tko će vam nauditi ako budete zaneseni za dobro? Štoviše, blago vama ako biste trpjeli zbog pravednosti! ‘Nemojte se od njihove prijetnje ni zastrašiti ni zbuniti.” (1. Petrova 3,13.14)

Neka nam Uskrsno vrijeme protekne u dubljem razumijevanju mjesta Kristove muke u našemu životu. Kad s Njim trpimo, s Njim i pobjeđujemo.

Dragutin Matak