Isus je mnogo hodao među ljudima, od mjesta do mjesta. Ali on nije bio poznat po svojemu hodanju, već po zaustavljanju. Uglavnom ga je slijedilo veliko mnoštvo ljudi i tamo gdje bi on zastao stvorila bi se prometna gužva. Čitamo: “Uputi se Isus u grad zvani Nain. Pratili ga njegovi učenici i silan svijet. Kad se približi gradskim vratima, gle, upravo su iznosili mrtvaca, sina jedinca u majke, majke udovice. Pratilo ju mnogo naroda iz grada.” (Luka 7) Možete li zamisliti taj prizor? Mnoštvo iz grada i mnoštvo koje je slijedilo Isusa. Kakva gužva! A Isus je ipak stao.

Bog je najviše zainteresiran za ljude i to je upravo ono što je potaklo Krista da se zaustavi kojim god putom išao – ljudi u potrebi. Pratimo Isusa još jednom, ovoga puta na putu u Jerihon, jedan od važnijih gradova onog vremena. Kod ulaza u grad u prašini kraj puta sjedi prosjak, slijep, bespomoćan i zaboravljen. U to je vrijeme tjelesna nesposobnost značila da svojom patnjom čovjek plaća za grijehe svojega oca ili za vlastite grijehe, tako da bi se teško tko zaustavio i pomogao.

Slijepi je prosjak toliko dugo bio kod gradskog ulaza da su mu bili poznati svi zvukovi ulice. Toga je dana čuo nešto neobično. Upitao je što je to i dobio odgovor da Isus prolazi. On je već čuo za to ime. Navodno prijatelj grešnika i siromašnih. Pomislio je da bi Isus i njemu mogao pomoći. Povikao je:

“Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!” Ljudi iz mnoštva su pokušali stišati ga, ali je on bio uporan u svojim pozivima. I tada se dogodilo. Nasred uskog prašnjavog puta, prenapučenog mnoštvom koje se tiskalo, Isus se zaustavio.

Taj tekst o Isusovu zaustavljanju na poziv slijepca mnogo mi je značio u vrijeme kad mi je majka umrla. Osjećao sam se tako usamljeno u svojoj žalosti. Dok sam išao na sprovod oko mene su hodali ljudi, automobili su prolazili, čuo se bezbrižan razgovor mnoštva, smijeh, glazba. Svijet je išao kao da se ništa nije dogodilo, a u mome je malom svijetu sve stalo. Za sve ostale zapravo se ništa i nije dogodilo. Samo sam ja bio pogođen teškom tugom i zaustavljen u pokretu života. Tada sam pomislio kako u ovakvim situacijama i Isus obično zastane. Osjetio sam njegovu ljubav prema meni.

Na samome sprovodu, u trenutku opraštanja od moje majke, znao sam da je toga dana Isus stao za mene i dao mi obećanje da će je jednoga dana uskrsnuti.

Pogledajmo još jednom što se događa kada Isus zastane zbog čovjeka. Posljednja postaja na kraju njegova djelovanja – Golgota. Isus je grubo razapet i umire na drvenome rimskom križu. U agoniji je zbog toga što su ga od Boga razdvojili naši grijesi. Jedan od razbojnika razapetih s njime doživljava pokajanje i vjerom se predaje Kristu. Tada Isus opet zastaje zbog čovjeka i obećava mu vječni život.

Razmislite samo kakve se sve samo promjene događaju kada Isus Krist zastane zbog čovjeka u potrebi. Za njega tada ništa drugo nije važno samo osoba koja pati. Zamislite kakva se promjena može dogoditi i vama kada pozovete Krista da zastane zbog vas. Oplemenite svoj duhovni život čvrstom vjerom i pozovite ga. On će zaustaviti sve, ma kakva prometna gužva oko njega nastala ili ma kakav posao radio, samo da bi vas saslušao i pomogao kako najbolje može.

Tito Correa

Doista nije dobro kad je čovjek sam, kad nema nikoga s kim bi podijelio radost ili žalost svoje svakodnevice, kad nema nikoga s kim bi se mogao smijati ili plakati, nikoga tko bi bio uz njega i kome bi bio potreban. To ne mora obvezno biti bračni suputnik. I samci trebaju nekoga, prijatelja ili prijateljicu. Naravno, to ne dolazi samo po sebi. Prijateljstvo treba steći i njegovati, jer se ono sastoji od uzimanja i davanja, baš kao i u braku. Čak se i najjednostavniji kontakti s ljudima prekidaju ako ne uložimo trud da ih održimo.

Već sama pomisao na samoću djeluje prijeteći. Njome su osobito pogođene starije osobe koje su došle u situaciju kada više nema nikoga tko bi se za njih zanimao. Nije rijetkost da u tim okolnostima čovjek brže vene i umire ranije nego da je živio u društvu nekoga tko je skrbio za njega. Slično se događa i s mladima koji se u domu svojih roditelja osjećaju nepoželjno. Netaktičnim ponašanjem otac i majka mogu učiniti da samoća postane najbliži prijatelj njihove djece. Zbog toga što se osjećaju suvišnima, mnogi mladi završavaju pod odgojem ulice. No, to su ekstremni primjeri samoće. Iako ih ima sve više, mi, drugi, obično mislimo kako smo pošteđeni. Je li to istina?

Činjenica je, ipak, da se SVATKO od nas može osjećati potpuno usamljenim. Kako bi to spriječili mnogi se odlučuju započeti grozničavu utrku. Oni uvijek moraju biti tamo, kako kažu, gdje se nešto događa. Drugi oko sebe gomilaju brojne poznanike i prijatelje. Jedni traže dobro raspoloženje u alkoholu i opojnim sredstvima. Neki, obuzeti panikom zbog starosti koja je pred vratima, glavom bez obzira ulaze u brak, da bi na kraju bili još usamljeniji nego prije. Međutim, svi oni zaboravljaju da čovjek može biti sam uvijek i na svakome mjestu, bio u velikom mnoštvu ili samo s partnerom. I to je strašno. Biti sam loše je, ali biti usamljen u društvu, užasno je. Tako samoća ne zaobilazi nikoga. Samo, mi različito reagiramo na svoju usamljenost. Najgore je izlaz vidjeti u samoubojstvu. Samoubojice se ponašaju dosljedno svome raspoloženju. Oni čine kraj životu koji nema smisla. Oni misle kako nikome nisu potrebni te su zato uvjereni da više i ne trebaju postojati. To je opasno. I njima i drugim usamljenima treba, dakle, vratiti nadu u život, pronaći im prijatelja. Kako?

Srećom, Božje riječi “Nije dobro da čovjek bude sam” ne upućuju nas samo da oslonac potražimo kod ljudi, ma koliko nam oni bili značajni. Čak i onda kada više ne vidimo čovjeka koji bi se zanimao za nas, kada mislimo da su nas svi napustili, postoji netko tko je još uvijek tu. To je onaj koji nas je i stvorio za zajedništvo. Bog nikoga od nas nikada ne pušta same, bez obzira što nam se na prvi pogled čini da smo usamljeni. On je uvijek tu da nam podari svoju neograničenu ljubav i skrb. On nas visoko vrednuje i mi smo mu neizmjerno važni. U Bibliji su zapisane njegove poruke utjehe:

“Ne boj se, jer ja sam s tobom. Ne obaziri se plaho, jer ja sam Bog tvoj.”

“Onima što se u Jahvu uzdaju snaga se obnavlja, krila im rastu kao orlovima, trče i ne sustaju, hode i ne more se.”

“Ne boj se, jer ja sam te otkupio. Imenom sam te zazvao: ti si moj!”

“Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.”

Malo je onih koji nikada nisu upoznali samoću. Ali za svakoga postoji lijek. Tko se obrati svome Stvoritelju, našao je pravoga prijatelja. Ali to prijateljstvo ide i dalje. Usput da spomenemo, kod Boga uvijek ima izlaz iz problema. I taj izlaz uvijek vodi naprijed! Ali nastavimo. Isus nam tada, kada upoznamo ljepotu prijateljstva s njime, može pomoći da dođemo i do ljudskih prijatelja. To bi mogao biti odgovarajući supružnik ili neki prijatelj. Ali Bog bi nas mogao uputiti da budemo pravo društvo i nekome kome je potrebna naša pomoć. Mnogi nalaze izlaz iz usamljenosti upravo kad odvrate pogled sa svoje na tuđu nevolju. Tako nećemo više misliti na sebe i svoj problem; osim toga, imat ćemo društvo i činiti dobro. Tako se opet očituje neograničena Božja mudrost i dobrota prema nama.

Biblija svjedoči o mnogim osobinama našeg nebeskog Oca. Ali jednu od njih usamljeni ljudi današnjice nikada ne bi smjeli zaboraviti – Bog je uvijek prisutni, najvjerniji prijatelj koga je čovječanstvo upoznalo.

Rita Gellner

Upravo kada sam mislio da stvari ne mogu biti gore, shvatio sam da ipak mogu. Moj bivši profesor i mentor je počeo širiti užasne laži o meni. Mata i tata su potpuno prestali komunicirati jedan s drugim. Tata je zatim dobio otkaz na poslu, i izgledalo je da ćemo morati iseliti iz kuće. Svaki dan sam upućivao očajničke molitve Bogu, ali nisam dobio nikakav izravan odgovor. Osjećao sam se kao da uzalud ostavljam poruku za porukom na njegovom telefonskom automatu. Usamljenost me je obuzela više nego ikada ranije. Bio sam emotivno izmučen. Sve me je boljelo.

Izletio sam s autom iz garaže i pojurio prema magistralnoj cesti. Tamo sam, pritiskajući papučicu dok je kazaljka prelazila 150 km/h½, vrištao na Boga: “Zašto? Zašto se sve to dogodilo? Zašto baš meni? Zašto mi ne odgovoriš, Bože, umjesto što sjediš tamo gore pritajen i šutljiv?”

Prošao sam zavoj i predamnom se stvorio novi krajolik. Od ceste kojom sam išao, odvajao se jedan brdski put, posut šljunkom. S jedne strane bilo je brdo, a s druge strane toga puta zjapila je strmina prekrivena šumom. Obuzela me je želja da skrenem sa ceste na taj put, pojurim i sletim u ponor, i tako okončam svoje patnje. Pomislio sam kako je lako samo jednim trzajem upravljača zaustaviti svu bol što me je mučila.

Skrenuo sam na brdski put bez mnogo premišljanja. A onda mi se počelo događati nešto čudno. Sve o čemu sam mogao misliti i sve što je ispunjavalo moj um bila je moja djevojka i njeno lice. Prizor za prizorom je poput brzih video-spotova blicao kroz moj um. Očaj je ustupio mjesto razumu i popustio je grč koji me je spremao na smrt u ponoru. Iako je bila nekoliko tisuća kilometara daleko od mene, ja nisam želio povrijediti onu koja me je voljela. Usporio sam i zaustavio auto.

Iako nikada nisam čuo Božji odgovor na moje molitve za pomoć, to ne znači da me je on ignorirao. Vjerojatno sam pravio takvu buku svojim zavijanjem i cviljenjem da nisam mogao čuti tihi glas njegove utjehe u svom srcu. Ali u presudnom trenutku Bog je iskoristio jedini pristup koji sam mu ostavio slobodan. Iako razočaran u ljude, još uvijek sam imao jednu osjetljivu točku, moju djevojku, i Bog je upotrijebio njezin lik kao svoj glas koji me je spasio.

Što sam naučio iz tog teškog razdoblja mog života? Zavolio sam život. Istina, ponekad je teško živjeti. Znam da će mi se ružne i surove stvari i dalje događati, ali isto tako i mnoštvo lijepih. Bol, za koju sam mislio da će me usmrtiti, sada je samo prošlost, i ja sam čvršći nego ranije.

Danas, također, bolje uživam jednostavne, svakodnevne stvari: razgovarajući s prijateljima, držeći svoju djevojku za ruku, promatrajući vesele pse dok se igraju, miris svježeg kruha. To, svakako, nisu velike stvari, ali su divne, i moj je život ispunjen njima. Vjerojatno je oduvijek bilo tako, ali ih ja tek sada primjećujem. Ulazeći na vrata tvtke gdje sada radim, ja zastanem, okrenem se i nekoliko trenutaka uživam u toplim sunčevim zrakama na svom licu, prije no što krenem na posao. Sada sam mogao biti mrtav, ali sam izabrao život. Sada vidim da je sve što imam jedan veliki dar, i sretan sam zbog toga.

Svi mi imamo mračne trenutke u svom životu. Nitko ih ne može izbjeći, jer one su dio življenja na planetu nastanjenom grešnim ljudima. Napaćeni Job je davno rekao da se čovjek rađa za nevolju. Ne postoji nikakva mogućnost da kroz život prođemo neozlijeđeni, ali ako postanemo Božja djeca imamo obećanu utjehu i pomoć kad doživimo bol. U 91. psalmu stoji da možemo računati na Boga kada naiđu teški dani: “Svojim će te krilima zaštititi… Vjernost je njegova štit i obrana!” On je nazočan u našem životu i onda kada to ne osjećamo. Kada nahrupi užas, mi se možemo osjećati kao da je Bog samo dobro smišljena priča i možemo doći u iskušenje da ne vjerujemo u njegovo postojanje. Toliko može biti velik problem pred našim očima. Teško nam je nadati se boljim vremenima i vjerovati njegovim obećanjima. Ali on je tu.

Šest mojih prijatelja je pokušalo samoubojstvo. Petorica nisu uspjela i danas su sretni što je tako. Jedan je stavio točku na svoju priču. Nije dozvolio da Bog izvede sretan završetak.

Život je težak, ali je Bog dobar. Nemojte nikada odustati.

Kent Rathbun