Stoga ne čudi da se danas i od fundamentalističkih propovjednika koji, bar teoretski, još uvijek vjeruju u takvo što, nerijetko čuju propovijedi o paklu koji gori ognjem i sumporom. Možda osjećaju da Bog, koji je toliko ljubio svijet da je i svojega jedinorođenog Sina poslao da spasi grješnike, ne može biti Bog koji beskrajno muči ljude, pa bili to i najgori grješnici. Taj neprihvatljivi paradoks potaknuo je biblijske znanstvenike svih kršćanskih religija da ponovno ispitaju biblijska učenja o konačnoj kazni.

Nebiblijska gledišta o paklu

Na nesreću, neki su došli do nebiblijskih rješenja ovog problema; među njima su univerzalizam i metaforičko gledište o paklu. Metaforičko gledište zastupa mišljenje da pakao traje zauvijek, ali se trpi mentalno, a ne tjelesno — bol potječe od osjećaja odvojenosti od Boga. Billy Graham iskazao je to mišljenje riječima: “Često sam se pitao nije li pakao strašna goruća želja u našem srcu za Bogom, za zajedništvom s Bogom, vatra koju nikad ne možemo ugasiti.”

Mnogi znanstvenici počinju shvaćati da gledište o potpunom uništenju najbolje objašnjava biblijsko učenje o paklu. To je gledište zasnovano na četirima biblijskim elementima: (1) smrti kao kazni za grijeh, (2) terminologiji “uništenju zlih”, (3) moralnim odjecima vječnog mučenja i (4) kozmološkim odjecima vječne patnje.

Kažnjavanje grijeha

Biblija prikazuje smrt kao prestanak života i dosljedno, u Starom i Novom zavjetu, konačni kraj zlih prikazuje kao njihovo potpuno uništenje: “Duša koja zgriješi, ona će poginuti” i “Jer je plaća grijeha smrt.” (Ez 18,4.20; Rim 6,23)

Sveto pismo govori o dvjema smrtima: prvoj i drugoj. Gotovo svi ljudi, pravednici i zli, doživljaju prvu smrt, no za pravednike toj će smrti doći kraj kad Krist po drugi put dođe. Međutim, od druge smrti nema uskrsnuća, jer će oni kojima je namijenjena biti uništeni u onome što Biblija naziva “ognjenim jezerom.” (Otk 20,14) To je konačno uništenje.

Kojim je riječima opisano uništenje

Bogati prikaz uništenja, često uziman u Starom i Novom zavjetu da opiše sudbinu zlih, drugi je razlog za vjerovanje u potpuno uništenje izgubljenih. Basil Atkinson kaže da Stari zavjet koristi više od dvadeset pet imenica i glagola da opiše konačno uništenje zlih. Primjerice, u Psalmu 37 čitamo da zlih “više nema”, da će se “poput dima … rasplinuti” da će se svi “istrijebit“. (Ps 37,10.20.38) U Psalmu 145,20 pjesnik potvrđuje: “Jahve štiti one koji njega ljube, a zlotvore sve će zatrti.”

U prvom poglavlju svoje knjige Izaija proglašava: “Otpadnici i grešnici skršit će se zajedno, a oni što Jahvu napuštaju poginut će.” (Iz 1,28) Posljednja stranica Starog zavjeta pruža slikovit opis uništenja zlih: Gospodnji dan “dolazi poput peći užaren; oholi i zlikovci bit će kao strnjika: dan koji se bliži spalit će ih — govori Jahve nad Vojskama — da im neće ostati ni korijena ni grančice.” (Mal 3,19)

Isus se služio različitim metaforama da opiše sudbinu zlih, ali sve ukazuju na potpuno uništenje. Zli se vežu “u snopove da se spale“, rđave se ribe bacaju, štetne se biljke čupaju, besplodne voćke se sijeku, osušene loze spaljuju, a nevjerne sluge ubijaju. (Mt 13,30.40; 13,48; 15,13; Lk 13,7; Iv 15,6 i Lk20,16)

Oni koji se pozivaju na Kristove riječi o paklenom ognju kako bi poduprli svoje vjerovanje u vječne muke, propuštaju shvatiti, kako to John Stott ispravno pokazuje, da “se za samu vatru kaže da je ‘vječna’ i ‘neugasiva’, i da bi bilo vrlo čudno kad bi ono što se u nju baca bilo neuništivo. Očekivali bismo suprotno: da će to zauvijek izgorjeti, a ne zauvijek gorjeti. Otuda se i dim (dokaz da vatra vrši svoj posao) ‘diže u vijeke vjekova’ (Otk 14,11;usp. 19,3).”

Isusovu svečanu izjavu: “Ovi će otići u muku vječnu, a pravednici u život vječni” (Mt 25,46) neki često uzimaju kao dokaz svjesnog vječnog mučenja. Ovakvo tumačenje zanemaruje razliku između vječne kazne i vječnog kažnjavanja. Izraz “vječan”, koji u grčkome (aionios) doslovno znači “vremensko trajanje”, često govori o trajnim posljedicama, a ne nastavljanju nekog procesa. Primjerice, Juda u sedmom retku kaže da su Sodoma i Gomora ispaštali “kaznu — vječni (aionios) oganj”. Jasno je da je vatra koja je uništila ova dva grada vječna, ali ne u smislu trajanja, nego trajnih posljedica.

Još jedan prikladan primjer nalazimo u 2 Solunjanima 1,9. Govoreći o onima koji odbacuju evanđelje, Pavao kaže: “Oni će biti kažnjeni vječnom propašću.” Propast svakako predočava uništenje. Uništenje zlih je vječno ne zato što proces uništenja zauvijek traje, već zato što su posljedice trajne.

Riječi kojima je opisano uništenje osobito se često javljaju u Otkrivenju. Prema njemu će davao, Zvijer, lažni prorok, smrt i podzemni svijet, svi biti bačeni u ognjeno jezero koje je “druga smrt”. (Otk 20,14) Da bi protumačio izraz druga smrt kao vječno svjesno mučenje ili odvajanje od Boga, čovjek mora nijekati biblijsko značenje “smrti” kao prestanka života.

Neprihvatljive moralne posljedice

Treći razlog za vjerovanje u konačno uništenje izgubljenih su neprihvatljive moralne posljedice učenja o vječnim mukama. Zamisao Boga koji samovoljno muči grešnike kroz beskrajne vjekove vječnosti ne može se pomiriti s biblijskim otkrivenjem Boga kao beskonačne ljubavi. Koliko god su Njegova stvorenja griješila, Bog koji ih kažnjava beskrajnim mukama mnogo više sliči Sotoni nego Ocu punom ljubavi, kako nam Ga je Isus Krist otkrio.

Glede moralnih posljedica učenja o vječnim mukama, John Stott prikladno kaže: “Ne bi li onda postojao ozbiljan nerazmjer između svjesno učinjenih grijeha u vremenu i muka svjesno trpljenih za čitavu vječnost? Ne umanjujem strahotu grijeha kao pobune protiv Boga, našeg Stvoritelja, ali sumnjam da se ‘vječne svjesne muke’ mogu uskladiti s biblijskom objavom o božanskoj pravdi.”

Uostalom, svako učenje o paklu mora proći test moralnosti, a učenje o doslovnim beskonačnim mukama taj test ne može proći. Međutim, učenje o potpunom uništenju to može, jer priznaje da Božje konačno kažnjavanje zlih nije opravdanje pa zahtijeva vječne muke, nego razuman postupak pa vodi do njihovog trajnog uništenja.

Kozmološke posljedice

Četvrti razlog za vjerovanje u uništenje izgubljenih je činjenica da vječne muke pretpostavljaju vječni kozmički dualizam. Prema ovom gledištu, nebo i pakao, sreća i bol, dobro i zlo, nastavit će postojati zauvijek jedno pokraj drugoga. No, takvo gledište nije moguće pomiriti s onim što prikazuje proročko viđenje, prema kojemu na novome svijetu neće više biti “ni tuge, ni jauka, ni boli, jer stari svijet prođe”. (Otk 20,4) Kako može nestati jauka i boli ako je na vidiku stradanje izgubljenih, kao što je to prikazano u usporedbi o bogatašu i Lazaru?¹

Prisutnost bezbrojnih milijuna koji zauvijek podnose strahovite muke, čak i kad bi to bilo daleko od doma spašenih, samo bi uništilo mir i sreću novoga svijeta. Novo stvaranje bi od prvog dana bilo okaljano, jer bi grješnici svu vječnost ostali u Božjem svemiru i Bog nikad ne bi mogao biti “sve u svemu”, (l Kor 15,28)

Bog je načinio plan spasenja da ukloni grijeh i grješnike s ovoga svijeta. Zato doista možemo reći da je Božja spasiteljska misija bila neusporediva pobjeda samo ako grješnici, Sotona i njegovi demoni izgore u ognjenom jezeru i nestanu u drugoj smrti. Vječne muke bacile bi trajnu sjenu mraka na novostvoreni svijet.

Recimo na kraju da naš naraštaj treba naučiti i te kako se bojati Boga; zato moramo govoriti o posljednjem sudu i kazni. Moramo upozoriti ljude da će one koji odbacuju Božja životna načela i ponudu spasenja na kraju dočekati strašni sud pa će “biti kažnjeni vječnom propašću”, (l Sol 1,9) Vraćanje na biblijsko gledište može pomoći propovjednicima, jer ono znači da ga mogu objaviti ljudima koji ga trebaju čuti bez straha da Bog bude prikazan kao čudovište.

Samuele Bacciocchi

__________________________________________________

Niniva je bila gavni grad Asirije. Sa svojim 11 kilometara dugim zidom bila je najveće naseljeno mjesto na Srednjem istoku u to vrijeme. I danas se mogu vidjeti obrisi tih zidina, a iračka je vlada obnovila dvije od tih veličanstvenih kapija kroz koje se ulazilo u grad.

Najpoznatiji vladari Asirskog carstva bili su i veliki graditelji. Senaherib je u 8. stoljeću podigao veličanstvenu palaču. Golemi kameni krilati bik, koji je iskopan na tom području, nalazi se danas u Britanskom muzeju. Senaheribov unuk, Asurbanipal, bio je posljednji veliki kralj Asirije. I on je, također, dao izgraditi palaču u Ninivi, koja je iskopana. Između ta dva kralja vladao je treći veliki graditelj, Esarhadon, čija građevina, na žalost, nije iskopana. Razlog tome je muslimanska džamija koja se nalazi na toj lokaciji. Arheolozi, naravno, smatraju da nije u redu skrnaviti nečije svetište zbog iskapanja.

Međutim, danas se može vidjeti dio Esarhadonove palače. Zbog ojačavanja jednog dijela zida oko džamije, arhitekti su dali otkopati temelj. Tijekom tih radova, na iznenađenje svih, iskopan je još jedan krilati bik koji je stajao na ulazu u palaču.

612. godine prije naše ere, Ninivu su napali Babilonjani. U silovitom napadu, vojska je prodrla u grad i zapalila ga. Plamen je ubio mnoge stanovnike Ninive, a između ostalih i kralja Sin Šar Iškuna i njegov harem. Neki dijelovi asirske vojske koji nisu bili u gradu, još su neko vrijeme pružali otpor Babilonjanima, ali je Asirsko carstvo, nakon bitke kod Karkemiša, konačno palo pod vlast Babilona. Zanimljivo je da je takvu sudbinu Asiraca, nadahnut Božjim duhom, mnogo ranije predvidio prorok Nahum.

Ono što je prethodilo tim proročanstvima o padu Asirije, rasvjetljuje nam zašto je Gospodin bio zainteresiran za taj tijek događaja. 722. godine p.n.ere, Asirci su osvojili dio izraelske zemlje i odveli u svoje kraljevstvo golemi dio Božjeg naroda. Izraelci su strašno patili zbog asirske okrutnosti. 701. godine, Senaherib je okružio Jeruzalem i da nije bilo božanske intervencije o kojoj piše u Bibliji, ostali bi dio izraelskog naroda također završio u izgnanstvu. Nakon toga događaja Božji je Duh potakao Nahuma da napiše proročanstvo. U prvom je poglavlju zapisao: “Proročanstvo nad Ninivom… Jahve se osvećuje… On uništava do kraja; nevolja se neće dva puta podići… Neće više biti nasljednika tvojega imena… Od tvoga groba ruglo ću učiniti.”

Tako je i bilo. Mnogi su gradovi toga razdoblja bili osvojeni i uništeni, ali ih je ubrzo ponovno sagradio ili osvajač ili starosjedeoci koji su se vratili. Ali to nije bio slučaj s Ninivom. Ona je bila uništena i nikada se više nije podigla. Uskoro ju je prekrio pijesak, načinivši joj grobnicu i stoljećima nitko nije znao gdje se nalazila slavna Niniva. Toliko je bila dobro skrivena da su Arheolozi, nalazeći ruševine drugih gradova, nekoliko puta pogriješili kada su tvrdili da su naišli na Ninivu.

U mjestu Mosul, u Iraku, pojavila se nestašica građevnog prostora te se pučanstvo počelo širiti i s druge strane rijeke Tigris. Počeli su podizati domove pokraj ruševina drevne Ninive i tamo čuvati svoja stada. Međutim, oni nisu obnavljali Ninivu te tako nisu pogazili proročanstvo o njezinom opustošenju. Oni su jednostavno proširili Mosul. Ali čak i to odgovara riječima biblijskog proroštva. Prorok Sefanija je bio Nahumov suvremenik te je pod nadahnućem Božjega Duha izrekao riječi: “Svoju će ruku dići protiv Sjevera, i razrušit će zemlju asirsku, od Ninive će pustoš učiniti… usred nje će stado ležati.” Zadivljujuća i značajna točnost!

Slično je izrečeno i u slučaju Babilona. Danas na području toga slavnoga grada nema vegetacije te se ne mogu sresti čak ni pastiri sa stadima. Totalna pustoš. Prorok Izaija je, također nadahnut, izrekao proročku prijetnju tom velikom neprijatelju Božjeg naroda, govoreći: “Nikad se više neće naseliti, od koljena do koljena ostat će nenapučen. Arapin ondje neće dizati šatora, nit će pastiri ondje počivati.”

Niniva opustošena, svakoga proljeća dobija društvo pastira. Babilon razrušen, mjesto koje pastiri zaobilaze. Iako to nije bilo uobičajeno za osvojene gradove onoga vremena, u oba slučaja Biblija je točno predvidjela njihovu budućnost. Želi li nam kroz te zadivljujuće točnosti Bog nešto poručiti o sebi? O tome bi svatko od nas trebao razmisliti. Ali ono što bismo ovdje mogli istaći, to je naše povjerenje koje Sveto Pismo zaslužuje zbog svoje vjerodostojnosti.

David Down