Galilejsko jezero se nalazi 209 metara ispod nivoa mora, a duboko je 46 metara, okruženo brdima. Ovaj fizički ambijent može uzrokovati iznenadne oluje, zbog kojih nastaju ogromni valovi, uprkos relativno malim dimenzijama jezera.

Isus ovdje čini istu vrstu čuda kakva je činio Bog u vrijeme Izlaska. Bog Staroga zavjeta opisan je, u knjizi o Jobu 9,8, kao netko tko “korača po valovima morskim” (Job 19,8 – Šarić). Prema tome, ljudima koji su bili školovani u vrijeme Staroga zavjeta, Isusova sposobnost hodanja po vodi i vladanja vjetrovima i valovima bila je moćna potvrda Njegovog božanstva.

U drevnoj mitologiji nemirno more je bilo kraljevstvo kaosa i zla, ispunjeno morskim zmijama i drugim zastrašujućim stvorenjima. Isus dokazuje da ima potpunu kontrolu nad elementima nemira na ovoj Zemlji.

Mali brod u kojem se nalaze Isusovi učenici na nemirnom jezeru simbolički predstavlja crkvu u svijetu, bacanu tamo-amo, koja se osjeća napuštenom, često očajnom; crkvu koja pokušava uzeti stvar u svoje ruke. Ovaj izvještaj pokreće kršćane da vide kako Isus ima u svojoj vlasti sile ove Zemlje. Iako nisu svjesni Njegove prisutnosti u svakoj prilici, On dolazi kad je Njegov narod u nevolji.

U mnogim prilikama nam se čini da su nam životi potpuno izvan kontrole, kao brod koji nemirno more baca tamo-amo. Dobro je znati da Isus kontrolira situaciju i onda kada se čini da su stvari izmakle kontroli. On može donijeti nabolje rješenje u svakoj situaciji, čak i onda kad su za probleme krivi naši propusti. On može donijeti najbolje rješenje i kada drugi ljudi učine propuste koji se tiču naših života.

Kad smo uradili sve što možemo, veoma je zdravo mirno i spokojno se prepustiti Božjoj kontroli nad stvarima koje su izvan naše vlasti. S druge strane, nezdravo ljudsko razmišljanje i rezoniranje vidi jednog udaljenog Boga, iako je blizu; Boga straha – iako nam je dao povoda za radost!

Jon Paulien

Hajdemo pokušati razraditi naš predmet na osnovu onoga što nalazimo u Pismu o tome kako je Isus postupao prema kršćanima koji su griješili. Tekst se nalazi u Marko 9, a počinje sa 33. stihom: “Dođoše u Kafarnaum. Kad su bili u kući, zapita ih: ‘O čemu ste putem govorili?’ Oni su šutjeli; jer su se bili putem prepirali među sobom o tom, tko da je među njima najveći.”
Vidim Isusa i Njegove učenike kako putuju prašnjavim putem prema Kafarnaumu. Isus se uputio u Jeruzalem i učenici su bili sigurni da će tamo uspostaviti svoje kraljevstvo, a očekivali su da će to biti zemaljsko kraljevstvo. Kad se radilo o kraljevstvu, oni su imali neke nezavršene poslove. Još uvijek nisu sredili tko će biti predsjednik vlade, tko prvi ministar, tko ministar financija i tko će biti najveći. I tako su idući prema Kafarnaumu pokušavali srediti svoje nedovršene poslove. Znali su da nije bilo dobro to što se svađaju, pa su zaostajali za Isusom. Kad su stigli u Kafarnaum, bili su toliko zaostali za Njim da nije mogao čuti njihov razgovor, pa ih je, kad su bili sami u kući, Isus upitao o čemu su razgovarali cijelim putem.

To nas uči nečemu veoma zanimljivom kod griješenja. Teško je griješiti u Isusovom prisustvu. Jeste li to zapazili? U stvari, većina ljudi, čak i najslabijih, priznali bi da je teško griješiti u prisustvu nekoga koga volite i veoma cijenite. Većina grješnih postupaka mora se uraditi kad nema onih koje volimo i poštujemo. Na neki način moramo se osjećati udaljenima od Boga, udaljenima od Isusa Krista, da bismo nastavili s namjernim, svjesnim griješenjem.

I tako vidimo da su učenici zaostajali za Isusom nadajući se da će sakriti od njega predmet razgovora koji ih je toliko zaokupljao. Ali, kada su stigli u Kafarnaum, u kuću u kojoj su trebali odsjesti, Isus je poslao Petra u čudnu misiju na obali mora, po novac… u banku! Zanimljiva banka, slažete li se? Riblja usta! I dok je Petar bio odsutan, Isus je postavio ostalima ovo pitanje. Očigledno da je imao više od jednog razloga da pošalje Petra! Nije želio da Petar bude tu kada ih bude pecnuo. Želio je da i drugi učenici imaju priliku razmisliti i odgovoriti bez Petra koji je uvijek prvi odgovarao na sva pitanja.
Tako je Isus poslao Petra, a onda upitao učenike: “O čemu ste pričali na putu za Kafarnaum?” Počeli su šarati nogama po prašini i vrpoljiti se. Nisu odgovorili. 34. stih kaže: ” Oni su šutjeli.” Bilo im je lakše šutjeti!
Kad su mene pitali šta se dogodilo s vrećicom božićnih slatkiša mog brata, i ja sam šutio! Ali, Isus je uporno postavljao svoje pitanje i napokon je jedan od učenika rekao: “Pa, ovaj, hm! Pitali smo se, u stvari, tko će biti najveći u kraljevstvu.”
“Dajte mi drugu dvanaestoricu!”

Isusov život je bio život poniznosti. Isus je ispraznio sebe i “poništio uzevši obličje sluge, ” prema Filipljanima 2,7. Onaj kome su bile podanički vjerne i pred kim su se klanjale sve nebeske vojske, došao je na ovu Zemlju i rodio se u skromnoj štalici. Onaj koji je bio toliko bogat da se to ne može zamisliti, postao je siromašan, da bismo mi putem Njegovog siromaštva mogli postati bogati. „Jer znate milost Gospodina našega Isusa Krista, da je, premda je bio bogat, zbog vas postao siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite.“ (2. Korinćanima 8,9) Stalno je pokušavao pomoći svojim učenicima da shvate da je prava veličina zasnovana na skromnosti. Ali, oni nisu razumijevali tu poruku.

U tom trenutku mislim da je Isusu bilo lako da kaže: “Gubite mi se s očiju, vi, bijedna dvanaestorico! Dajte mi drugu dvanaestoricu; počinjem iz početka!” Ali, umjesto toga, On ih je pozvao k sebi i rekao: “‘Tko hoće da bude prvi, taj neka bude najzadnji i svima sluga.’ Tada uze dijete, metnu ga u sredinu među njih, zagrli ga i reče im: ‘Tko jedno takvo dijete primi u ime moje, mene primi; a tko primi mene, ne primi mene, nego onoga, koji me posla.'” (Marko 9,35-37)

Iskoristio je malo dijete da objasni kakvo je u stvari nebesko kraljevstvo. Bio je ljubazan prema svojim učenicima. Bio je strpljiv s njima. Nije ih osuđivao. Iznosio im je svoje pouke, a kad ih nisu uspjeli naučiti, nastavljao ih je poučavati. A iznad svega nastavljao je ići s njima; produžavao je druženje s njima. Nastavljao je jesti s njima, putovati s njima, raditi s njima, povjeravati im svoje djelo i svoj zadatak.

Moris Venden

Njegovi učenici Ga konačno priznaju za Mesiju. On sada mora početi prenositi im što znači biti Mesija.

Zapazimo da Isus kaže da “mora” ići u Jeruzalem stradati i umrijeti. Taj put nije bio neobvezni dio, opcija Njegove službe. Otići i umrijeti za Njega je bila neophodnost. Zapravo, bila je to sama svrha Njegovog dolaska na Zemlju. On nije došao samo živjeti dobrim životom, nego da “život svoj dadne u otkup za mnoge.” (Matej 20,28). “Jer je ovo krv moja i Novoga Zavjeta”, rekao je Isus svojim učenicima prilikom Posljednje večere, “koja se prolijeva za mnoge na oproštenje grijeha.” (Matej 26,28) Kristova smrt nije bila neobvezni, opcionalni dio plana spasenja. Bez te zamjeničke smrti ne bi bilo plana spasenja.

Ali ta točka nije bila i intuitivno očigledna za učenike. Oni su rasli sa shvaćanjem koje je bilo opće shvaćanje među Hebrejima, da će Mesija biti kralj-osvajač koji će pokoriti neprijatelje nacije. Osim toga, učenici su se nadali da će mnogo dobiti od jednog takvog Mesije, pošto su oni formirali Isusov „kabinet“. Oni bi bili dvanaest najviših zvaničnika u kraljevstvu koje je uskoro trebalo nastati.

Na nesreću, Kristov križ neće biti jedini križ. On dalje kaže da će svaki Njegov sljedbenik imati vlastiti križ. “Tko hoće da ide za mnom”, rekao je Isus svojim učenicima, “neka se odreče sebe, uzme na se križ svoj i tako ide za mnom!” (Matej 16,24).

Da bismo ovu misao u potpunosti razumjeli potrebno je da se stavimo na mjesto učenika. Misao da netko bude razapet ne utječe mnogo na maštu čovjeka dvadesetog stoljeća. Mi nikada nismo vidjeli raspeće. Raspeće je za nas — mrtva riječ. Ali to se nije odnosilo na učenike. Kada bi vidjeli grupu rimskih vojnika kako prate kroz grad čovjeka koji nosi ili vuče dio od križa, znali su da je to put samo u jednom pravcu. Znali su da je smrt na križu najokrutnija i smrt koja donosi najveće poniženje. Za Isusa i učenike je križ bio simbol samo smrti i ničega drugog.

Međutim, što je u učenicima trebalo umrijeti? Odgovor nalazimo u Mateju 16,24-26. Trebalo je da se odreknu svoga “ja”. To je značilo, da se trebaju odreći svog samovoljnog načina života kako bi mogli zadobiti vječni život. Trebalo je da Isus bude razapet na križu, ali prije nego što je dospio na drvo toga križa, trebao je svoju volju predati Ocu. Nitko Ga nije mogao natjerati da ide na križ (ili da, zapravo, na njemu ostane). Borba u Getsemaniji u stvari je bila borba predavanja svoje volje Ocu, oko spremnosti, voljnosti da učini Očevu volju.

Tako je isto i sa svakim od Njegovih sljedbenika. Većina od nas neće nikada morati podnijeti stvarni križ, ali će svatko morati razapeti svoju prirodu koja iznad svega hoće učiniti ono što njoj odgovara.

Da bismo razumjeli što Isus misli u 24. stihu, potrebno je imati na umu da, u svom najosnovnijem smislu, grijeh znači postaviti u središte svog života sebe i svoju volju, a ne Boga i Njegovu volju. Grijeh je pobuna protiv Boga u smislu odluke da postanemo vladari vlastitih života. Grijeh je odbijanje Boga i svesrdno prihvaćanje — sebe, svoga “ja”.

Ovdje mora umrijeti egocentrični princip života, itekako prirođen ljudskim stvorenjima. Tako je autor Dietrich Bonhoeffer govorio o suštini onoga što znači biti kršćanin, pišući da “kada Krist poziva čovjeka, On ga poziva da dođe i umre.”

Isus je upro prstom na suštinski ljudski problem, rekavši da “nitko ne može dva gospodara služiti.” (Matej 6,24). Konačni ishod je: Koga ću postaviti na prijestolje svog života? Svoje “ja” ili Boga? Svoju ili Božju volju? Ne mogu služiti oboma u isto vrijeme. Kada se direktno suočim s Kristovim zahtjevima, tada ili moram razapeti Njega ili dopustiti da On razapne mene. Srednji put ne postoji. Tamo vidimo da — križ — nije neko malo apstiniranje u životu kršćanina ili muž-zanovijetalo ili nevjerna žena. Križ je put smrti egocentričnog života.

Ali srećom, poslije križa u čovjekovom životu dolazi ponovno rođenje u Kristu (Ivan 3,3.5; Rimljanima 6,1-11). Tamo imamo paradoks — raspećem, razapinjanjem života “sebi”, mi zadobivamo stvaran život ovdje i vječni život u budućnosti (Matej 16,25.26). I slično kao što je veliko iskušenje Kristovog života bilo pokušaj da izbjegne križ, tako će ono biti i u našem životu.

Nažalost, život križa nije nešto što se doživi u jednom trenutku. Paralelni tekst iz Luke kaže da kršćani moraju uzimati svoje križeve “svaki dan ” (Luka 9,23). Ipak, ta borba neće biti bez prednosti. Isus ne samo što poručuje da je samoodricanje — put u život, nego kada On ponovno dođe “s anđelima svojim u slavi Oca svojega … tada će vratiti svakome po djelima njegovim” (Matej 16,27).

George R. Knight

Te noći oni su jeli lomljeni kruh i pili naliveno vino – simbole njegovih stradanja. Samo je nekoliko trenutaka dijelilo ovaj događaj u gornjoj sobi od borbe u Getsemaniji, samo nekoliko trenutaka od krvi na dovratnicima od krvi na iznurenom čelu. Pastir je kratko vrijeme bio zajedno sa svojim stadom, ali će uskoro biti udaren i stado će se razbježati.

Juda je napustio grupu, dok je žalost ovladala ostalom jedanaestoricom. Nije potrebno govoriti o njihovoj žalosti S njom je bila pomiješana i sebičnost. Sjenka brzog rastanka ih je počela pokrivati. Taj trenutak je zaista bio žalostan. Sad su marljivo slušali svaku Isusovu riječ. Njegova izjava da oni ne mogu ići kuda on ide još više je pojačala njihovu žalost i tugu. Nikada ranije oni nisu bili tako svjesni žalosnog trenutka rastanka sa voljenim Gospodinom.

Gospodin je zatim nastojao da im progovori riječi utjehe i ohrabrenja. Govorio im je da će ići spremiti im stanove. No, to ih nije mnogo utješilo. Stanovi ne mogu zamijeniti njegovu živu prisutnost među njima. Što će oni raditi kad ih on ostavi? Kome će oni tada ići?

Netko je rekao: „Naslikaj nebo bez zvijezda, pokrij planine tamom i navuci crne zavjese preko svih obala. Zamrači prošlost, a budućnost učini što mračnijom. Potom ispuni sliku tugom i ljude zavij u crno.“ Eto, takvo je bilo duševno stanje Kristovih učenika u trenutku kada su trebali doživjeti rastanak s Njim.

Tada im je Isus počeo opisivati prednosti dolaska „drugog Utješitelja“. Izraz „drugi Utješitelj“ ukazuje na to da je sam Isus bio njihov prvi Utješitelj. Utješitelj znači pomoćnik u trenucima potrebe. Jednom siročetu je potreban roditelj, bolesniku liječnik, obespravljenom branitelj ili sudac, onome koji hoće graditi kuću potreban je arhitekta, dok je usamljenome potreban prijatelj.

Naš nebeski Utješitelj je za nas i više nego to. Učenici su trebali ostati sami, ali ne i siročići, siročići bez brige nebeskog Oca, bez njegove pomoći. U njihovom najkritičnijem trenutku Isus im je progovorio o dolasku nebeskog Utješitelja, Svetog Duha, koji je trebao nastaviti nastavi Njegovo spasonosno djelo na zemlji.

Za Kristove učenike je bila osobita prednost primanja Svetog Duha, i to je za svagda prednost svih njegovih učenika koji željno očekuju njegov slavni dolazak.

LeRoy E. Froom