Jednog je dana Patrick imao viđenje u kojemu je čuo kako ga irski narod poziva: „Pozivamo vas, svetoga roba, da dođete i hodite među nama.“ Patrick se, dakle, vratio u Irsku kao kršćanski misionar, krstio je tisuće ljudi, podizao je crkve i zaređivao svećenike. Iako su u Irskoj radili i drugi misionari, ni jedan od njih nije bio tako uspješan kao Patrick.

Mnogo je priča i legendi o Patricku, no posebno se ističe ona o tome kako je svoje neobrazovane, poganske slušatelje poučavao da je Bog jedan Bog, ali istodobno i tri Osobe. Pokazao im je stabljiku s listom djeteline – biljke koja pokriva zelenu Irsku. „Ovo su tri lista, ali i samo jedan list“, objasnio je. „Tako je i s Bogom. Bog je jedan, no taj jedan je tri – Otac, Sin i Sveti Duh.“

Najzagonetnija doktrina
Tvrdnja da se Bog sastoji od tri zasebne, ali jednako i potpuno ujedinjene osobnosti – Oca, Sina i Duha Svetoga – vjerojatno je crkvena doktrina o kojoj se u povijesti kršćanstva najviše raspravlja. Strogi monoteisti, poput Židova i muslimana, pogrešno su je razumjeli, pa je smatraju dokazom da su kršćani mnogobošci. Čak su se i kršćanski vjernici borili s tim pitanjem. Robert South, engleski svećenik iz sedamnaestog stoljeća, jednom je napisao: „Jednako kao što onaj tko negira ovaj temeljni članak kršćanske religije može izgubiti dušu, tako i onaj tko se previše trudi razumjeti ga, može izgubiti razum.“

Vrlo je bitno vjerovati u učenje o Trojstvu, no uvjeravam vas da nije potrebno razumjeti precizan mehanizam ovih triju osoba u jednom Bogu. Kao i mnoge stvari o Bogu, tako smrtni umovi ne mogu ni ovo u potpunosti razumjeti. Ono što možemo razumjeti jesu Pojedine Osobe u Trojstvu te kako zajedno djeluju da bi nam pokazale Božju ljubav.

Otac, Sin i Duh
Za Izrael je postojao samo jedan Bog. Budući da su bili okruženi stranim narodima koji su imali mnoštvo lažnih bogova i božica, Bog je inzistirao da se Izrael ograniči na jednog pravog Boga. „Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom“ (Ponovljeni zakon 6,4). No čak i u Starom zavjetu bilo je naznaka da je Bog više no samo Stvoritelj, Osnivatelj naroda i Sudac. Izaija je predvidio dolazak Mesije (Izaija 7,14; 9,6) i iznio je široke naznake da On neće biti samo još jedan kralj, nego Netko tko će trpjeti u ime Svoga naroda (Izaija 53). Job je to nagovijestio izjavljujući: „Moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati“ (Job 19,25).

Isusov nastup uz tvrdnju da je Mesija uznemirio je uvriježeno uvjerenje da se Boga može razumjeti na samo jedan način. Isusova čuda i učenja bila su tako zapanjujuća da su čak i Njegovi neprijatelji morali priznati Njegov neuobičajen odnos s Bogom. Zamoljen da opiše taj odnos, Isus je rekao: „Ja i Otac jedno smo“ (Ivan 10,30). Ovo priznanje, da je i On Bog, naljutilo je Židove do te mjere da su Ga odlučili raspeti, a to mu je dalo priliku dokazati vlastito božanstvo tako što je oživio nakon što je umro.

Duh Sveti može biti najtajnovitiji i najteži za opisati od sve Tri Osobe Božanstva. Isus je govorio o Duhu kao Osobi koji će ih nastaviti voditi nakon što On ode (Ivan 15,26). Postoji dovoljno biblijskih tekstova o djelovanju Svetoga Duha da je jasno kako On nije tek neizravan način Božjeg utjecaja, već da je On stvarna Osoba.

Rane kršćanske rasprave
Biblija nikada ne koristi riječ Trojstvo, no ima nekoliko novozavjetnih upućivanja na Oca, Sina i Svetoga Duha kao kombinirane Osobe. Svaka od tih pojedinih Osoba je jasno opisana, a sve tri se često spominju čak u istom odlomku. U pitanju je slučaj iz 1. Petrove 1,2, u kojemu je apostol, obraćajući se svojim čitateljima, rekao da su „izabrani po predznanju Boga Oca, za posvećenje koje ostvaruje Duh, da se pokore Isusu Kristu i budu poškropljeni njegovom krvi“. U Mateju 28,19, gdje je Isus rekao svojim učenicima neka krste nove učenike „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, Tri Člana Trojstva kombiniraju se u nekoj vrsti formule.

Tako su se, bez jasne teologije Trojstva u Bibliji, rani kršćani borili doći do saznanja kako promatrati Isusa i Duha Svetoga. Nekolicina je odbacila Isusovo božanstvo, no većina je crkvenih otaca bila uvjerena da je On Bog, baš kao što je tvrdio da jest. Apostol Ivan je jasno razumio da je Duh Sveti Osoba za sebe, neovisna o Ocu i Sinu. Naveo je Isusove riječi: „Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek: Duha istine, kojega svijet ne može primiti, jer niti ga vidi niti ga poznaje. Vi ga poznajete, jer boravi s vama i jer će biti u vama“ (Ivan 14,16.17).

Crkveni su sabori uvijek iznova propitivali pitanje Trojstva tijekom ranog razdoblja kršćanske povijesti. Jedan od konačnih proizvoda njihova proučavanja, Atanazijsko vjerovanje iz petog stoljeća, objasnilo je Trojstvo upozoravajući na politeizam. Opisano je kao „jedan Bog u Trojstvu… Postoji jedna Osoba Oca, jedna Sina, i jedna Svetoga Duha… Oni nisu tri Boga, nego jedan Bog… Stoga nam katolička religija zabranjuje reći – postoje tri boga.“
U ovih nekoliko riječi ranokršćanski učeni ljudi pokazali su da iako Bog jest Tri, to nisu Tri odvojena Boga. Smatrati da se morate moliti Bogu za jedno, a Isusu za drugo ili se ponašati kao da se ova Tri međusobno natječu jedan s drugim, značilo bi potpuno pogrešno shvatiti doktrinu o Trojstvu. Možete se moliti bilo kojem od Njih, a molitvu čuju svi. Ne možete ih podijeliti, ni voljeti jednu Osobu više od druge.

Radi se o ulogama
Možda je najbolji način objašnjavanja Triju Osoba Božanstva onaj u kojemu ćemo ih promatrati u Njihovim ulogama u našem spasenju.

Bog Otac je temelj i Pokretač svega (Postanak 1,1). Osobito mi se sviđa opis Boga koji je dao autor crkvenih himni Walter C. Smith. On je napisao: „Besmrtni, Nevidljivi, jedini premudri Bog, u svjetlosti nedostupnoj skriven od naših pogleda, Najsvetiji, Najslavniji, Pradavni, Svemoćni, Pobjednik, Tvoje veliko ime slavimo.“ Gledajući u Starom zavjetu, vidimo Ga kao snažnu silu, vodiča, odgojitelja. A Bog doista sve to i jest.

Ali s takvim Bogom – besmrtnim, nevidljivim, dalekim – nama, ograničenim bićima, nije lako uspostaviti odnos. Kada je došlo vrijeme za provođenje plana spasenja, Bog je trebao „nekoga slična Sinu Čovječjemu“ (Otkrivenje 14,14) da bude iscjelitelj, učitelj i žrtva pomirnica. Kao čovjek, Isus je bio „iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio“ (Hebrejima 4,15). U Osobi Isusa, Boga se moglo vidjeti kao milosrdnog i milostivog, onoga koji voli grješnike, koji ima moć nad smrću i koji na nebu posreduje u našu korist (1. Timoteju 2,5).

Kao što je Isus predvidio, Duh nam govori na nježan način kroz naš um i osjećaje. Rani kršćani naglašavali su da je Duh Sveti nadahnuo autore Biblije (2. Petrova 1,21) i vodi nas dok je proučavamo (Ivan 16,13). To nam omogućuje da služimo Bogu i imamo zajedništvo kao kršćani (2. Korinćanima 13,14). Duh Sveti je Glas naše savjesti (Rimljanima 9,1). On nam daje duhovne sposobnosti (1. Korinćanima 12,7) i pruža snagu koja nam je potrebna za svladavanje naših grijeha (2. Timoteju 1,7).

Sveto Trojstvo, promatrano na ovaj način, predstavlja nam Boga u tri zasebne osobe, a svaka treba biti dostupna ljudskim bićima različitih osobnosti i potreba.

Ipak, nemojte pogrešno shvatiti: Kada vidim da Duh Sveti mijenja moj život, to ne znači da Isusa ne zanima moj rast u milosti. To što je Isus na Golgoti bio žrtva za moje grijehe ne znači da me Bog ne voli isto toliko. To što je Bog sudac za grijehe ne znači da Isus ili Duh za to ne mare.

Oni su doista Tri u Jednome, a sva Tri vole i Vas i mene.

Loren Seibold

Pitanja se brzo redaju i nisu jednostavna. Moj prijatelj ih je bezobzirno postavljao meni za vrijeme večere na jednom našem sastanku mladih. Ne dajući mi priliku da se „branim“, naglo je prekinuo razgovor: „Young Shin, ono što vjerujemo kao Crkva, pogrešno je. Ne postoji Trojstvo. Ne može ga biti jer nema smisla.“

Moja prva reakcija bila je da ga proglasim heretikom, premda sam se čuvao da odmah odgovorim. Kad smo završili s tom sudbonosnom večerom, moj prijatelj mi je pružio knjižicu koja je dokazivala da je Krist „rođen“ i prema tome nije Bog, a da Sveti Duh ne može biti osoba. Dugo nakon što je otišao, pitao sam se: Kakva je narav Trojstva? Postoji li uopće nešto tako kao trojstveni Bog? Zar je naša Crkva stvarno u zabludi?

Dilema

„Postoji jedan Bog. Otac, Sin i Sveti Duh, jedinstvo tri vječne Osobe.“

Na početku, posebno za nevjernika, to nema smisla. Kako nešto može biti istovremeno tri i jedan? Argumenti protiv trojednog Boga su zasnovani na upravo takvom načinu razmišljanja. Bog je jedan Bog i prema tome ne može biti tri, jer bi u tom slučaju postojala neka vrsta hijerarhije unutar tog jedinstva, da bi taj trio mogao funkcionirati.

Zbog toga glavni argument protiv Trojstva jest da je Bog Otac iznad svih, da Krist nije jednak i da je Sveti Duh samo manifestacija Oca. Upotrijebljeni su tekstovi kao Izreke 8 da se reducira Kristovo božanstvo, dok se „neosobne“ karakteristike Svetog Duha „jasno“ očituju u takvim ulomcima kao što su Djela 10,45 (spomenut kao „dar“), Ivan 7,37-39 (možeš ga „piti“) i 2. Timoteju 1,6 (možeš ga „raspirivati“ u nama). Mnogo puta sam čuo ove argumente i oni gotovo uvijek završavaju sa Zaharijom 4,6. Sveti Duh, tvrde protivnici Trojstva, je samo Božji Duh, a ne sam Bog.

Međutim, postoji i obilje dobrih dokaza u Svetom pismu koji pokazuju suprotno. Premda u Svetom pismu ne možemo naći riječ „Trojstvo“ ili „trojedan“, u njemu je svuda jasno prisutna aluzija na trojednog Boga. Od samog početka stvaranja Mojsije nam u Postanku 1,26 kaže da je Elohim (imenica koja se gotovo isključivo koristi u obliku množine kad govori o Bogu) rekao: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična.“ Dok listamo Bibliju, između ostalih jasno vidimo trojedni motiv i odnos u tekstovima kao što su Matej 3,16.17 (Isusovo krštenje), Matej 28,10.20 (veliki nalog) i Ivan 14,16.26; 15,26; 16,13-15 (Isus govori o „drugom branitelju“ kojeg šalje Otac). Postoji i niz tekstova koji spominju karakteristike Svetog Duha kao osobe; uzmimo, na primjer, 1. Korinćanima 2,11 (On „zna“), Rimljanima 8,28 (On ima um) i Djela 5,3.4 (Njemu se može slagati).

Kako da uskladimo ove dvije strane?

Gore spomenuti biblijski tekstovi samo su vrh ledenog brijega, ali moje razmatranje uvjerilo me je da trojedno gledište „ima najviše smisla“. Crkveno gledište o Trojstvu je svakako mnogo uvjerljivije iz biblijski perspektive, jer dokazi u prilog njemu su mnogo obilniji. Ali bilo bi potpuno nerazborito jednostavno odbaciti osporavanja i pitanja naše braće i sestara koji su protiv učenja o Trojstvu, jer još uvijek ostaje pitanje: Ako postoji nešto kao Trojstvo, kakva je onda prava narav ovog trojednog Boga?

Ima li rješenja?

Odgovor na ovo pitanje uopće nije jednostavan. Uzmimo na primjer apostolsko i nicejsko vjerovanje utvrđeno u četvrtom stoljeću, kao izravan odgovor Ariju, kršćanskom vođi koji je živio u Aleksandriji u Egiptu i učio da Sin nije oduvijek postojao. Dok kreda iznose jednostavno izjavu vjere u božanstvo Sina i Svetog Duha kao člana Trojstva, dublje proučavanje rasprave o tom predmetu otkriva mnoge tehnikalije i teološke terminologije, koje istraživača mogu još više zbuniti nego ranije. Bilo je mnogo pokušaja da se konceptualizira biblijsko učenje o Božanstvu, premda su mnoga od njih pod snažnim utjecajem neoplatonizma kako su to učili Justin Mučenik i Origen.

Za mog studija na teološkom seminaru, jedan od mojih profesora je na jednom satu nastave iznio ideju „jedinstva u različitosti“ koje se odnosi na odnose unutar Božanstva. Ovaj koncept je nekako uspoređen (premda jako nesavršeno, priznao je) s idejom „čovječanstva“. Svi smo mi različiti ljudi, pa ipak postoji jedno čovječanstvo. U tom smislu Bog je jedan i Bog je troje, oboje može biti istina. Zanimljiv prijedlog, nema sumnje, ali premda vidim logiku i vrijednost ovog argumenta, čini se da ovo objašnjenje ostavlja još više pitanja nego ranije.

Pravo pitanje

Nedavno smo neki prijatelji i ja imali zanimljivu raspravu o prirodi muško-ženskog odnosa. Jedan od mojih prijatelja (momak naravno) našalio se: „Žene ne postoje zato da ih se razumije; one su tu zato da ih se voli.“ To je naravno izazvalo i odobravanje i nezadovoljstvo od strane žena u skupini. Međutim, kad sam kasnije razmišljao o toj izjavi, odjednom sam shvatio. Ako nisam u stanju stvarno razumjeti ljudska bića, kako se mogu nadati da ću razumjeti Boga?

U tome se nalazi pravo pitanje koje treba postaviti: Jesmo li mi u našim ograničenim, smrtnim umovima i tijelima u stanju uopće razumjeti Trojstvo? Naši prijatelji koji su protiv Trojstva, zaključili su da je potrebno mnogo dobrih dokaza da se objasni narav Trojstva prije nego što se može u njega vjerovati, ali je istina da se ne može pružiti odgovarajuće objašnjenje ili odgovor. To može zvučati kao izlika, ali razmislite o sljedećoj jednostavnoj ilustraciji: Kako ćete slijepcu od rođenja objasniti zelenu boju? Koje biste riječi upotrijebili? Koje biste zvukove učinili?

Vjerujem da postoji razlog što se u Bibliji nalaze tekstovi kao što su Izaija 40,28 i Ponovljeni zakon 29,29 jer je činjenica da mnogo toga nikad nećemo razumjeti. Nekako sam došao do zaključka da nikad neću potpuno shvatiti narav Trojstva. Kad bih mogao shvatiti Boga, On u stvari više ne bi bio Bog, zar ne? Uostalom Sveto pismo ne kaže da moje spasenje ovisi o tome jesam li u stanju razumjeti i objasniti narav Trojstva, pa zašto bih onda trebao utrošiti vrijeme i trud pokušavajući „adekvatno“ objasniti neobjašnjivo? Postoje mnogi tekstovi koji ukazuju na trojednog Boga, ali moramo shvatiti da je to granica dokle seže naše razumijevanje. Nema potrebe da „je smisao potpun“. Sveto pismo kaže da je Bog tri i da je jedan – i to je dovoljno.

Što stvarno vrijedi

Dosad ste već shvatili da je naslov ovog članka donekle netočan i varljiv, zato što u stvari ne postoji način da se zadovoljavajuće objasni razumijevanje naravi Trojstva. Jedino što sam stvarno razumio jeste da se narav Trojstva ne može potpuno razumjeti. Nema sumnje da razumjeti i „objasniti“ Boga zapravo znači učiniti ga „ljudskim bićem“, što će se na kraju pokazati jalovim.

Umjesto rješavanja zagonetnosti stvarne prirode Trojstva, bilo bi mnogo važnije (i korisnije) provesti vrijeme u učenju da ga volimo i da iskusimo zapanjujuću i čudesnu brigu koju pokazuje za nas stvorena bića. Moramo naučiti da se više pouzdamo u Njega, da budemo svjesni kako je u stanju osigurati sve što nam je potrebno, i da sve ide na dobro onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Pozvani smo da naučimo što bliže hodati s Njim, dopustiti mu da nas uzme za ruku kad prolazimo kroz radosti i uzbuđenja vrhunskih iskustava u životu, kao i kroz dolinu apatije i potištenosti, kad se čini da je nestalo svake nade.

Ali najvažnije u svemu jest što smo pozvani da se pripremimo za Njegov drugi dolazak, da naučimo što znači imati osobnu vezu s Njim, da možemo prepoznati našeg Stvoritelja i Oca, našeg Spasitelja i prijatelja, našeg vodiča i utješitelja, i da – našega Boga, kada dođe da nas uzme kući.

Young Shin

Po svojoj naravi Bog je:
Biće ljubavi –1. Ivanova 4,8;
Pun dobrote i pravednosti – Psalam 145,7.8; 19,8-10;
Onaj koji se ne mijenja – Malahija 3,6;
Vječan – Psalam 90,2;
Besmrtan – 1. Timoteju 6,16;
Sveznajuć – Psalam 139,1-4;
Svemoguć – Matej 19,26;
Osoba, ali svuda prisutan – Psalam 139,7-12;
Bog se otkriva preko svojih imena: El, Elohim, Adonai itd. Najčešće se otkriva kao Jahve.

Božanstvo Krista
Krist je od vječnosti: Ivan 1,1.
Krist je jednak s Bogom: Filipljanima 2,6.
Krist je veliki Bog i Spasitelj: Titu 2,13.
Krist je Bog naš i Spasitelj: 2. Petrova 1,1
Krist je istiniti Bog: 1. Ivanova 5,20.
Krist je Bog nad svima: Rimljanima 9,5.
Krist je Bog u tijelu: 1. Timoteju 3,16.
Kristovo je prijestolje vječno: Hebrejima 1,8.
Krist je Alfa i Omega, Prvi i Posljednji: Otkrivenje 22,12,13.
U Kristu je punina Božanstva tjelesno: Kološanima 2,9.
Krist je silni Bog: Izaija 9,6.

Božanstvo Svetoga Duha
1. Sveti Duh ima božanske značajke:

On je sveznajuć: 1. Korinćanima 2,10-12; usporedi s Rimljanima 11,33.
On je svemoćan: Job 9,19; usporedi s 1. Ljetopisa 29,11,12.
On je sveprisutan: Psalam 139,7-10. Ivan 14,17.
On je vječan: Hebrejima 9,14.
On je svet: Matej 12,32.
On je ljubav: Galaćanima 5,22.
On je istinit: Ivan 14:17; 15:26.

2. Sveti Duh obavlja božanski posao:

On stvara: Postanak 1,2; Job 26,13.
Sudjeluje u rođenju Krista: Matej 1,20.
Nadahnjuje Božju Riječ: 2. Petrova 1,21.
Dovodi do novorođenja: Titu 3,5; Ivan 3,6.
Daje duhovne darove po svojoj volji: 1. Korinćanima 12,11.
Posreduje za čovjeka: Rimljanima 8,26.

3. Sveti Duh ima značajke osobe:

On ima intelekt – sve ispituje: 1. Korinćanima 2,10.
Ima znanje – poznaje Božji razum: 1. Korinćanima 2,11.
Ima razum – Otac poznaje misli Duha: Rimljanima 8,27.
Ima osjećaje: Efežanima 4,30.
Ima svoju volju: Djela 13,2; Djela 16,6.
Treba ga poslušati: Djela 10,20,21.
Može mu se protiviti: Djela 7,51.
Na Njega se može huliti: Matej 12,31.32; Marko 3,29.
Njemu se može lagati: Djela 5,3.

Trojstvo
Više puta u Starom zavjetu Bog o sebi govori u množini: Postanak 1,26; 3,22; 11,7; Izaija 6,8.
Božje ime u Starom zavjetu je “Elohim” što je množina “bogovi”. Hebrejski stručnjaci nikada nisu mogli objasniti ovaj fenomen: Postanak 1,1.
Anđeo Gospodnji iz Starog zavjeta poistovjećen je s Ocem, ali još uvijek posebna Osoba: Postanak 16,7-13; 18,1-21; 19,1-28; Malahija 3,1.
Bog govori o Mesiji i Svetome Duhu: Izaija 48,16.
U Starom zavjetu Otkupitelj i Spasitelj je Jahve: Job 19,25; Psalam 78,35; 106,21; Izaija 41,14; 43,3.11.14; 47,4; 49,7.26; 60,16.
U Novom zavjetu to je Isus: Matej 1,21; Luka 1,76-79; 2,17; Ivan 4,42; Galaćanima 3,13; 4,5; Titu 2,13-14.
U Starom zavjetu Jahve prebiva među Izraelom: Psalam 135,21; Izaija 8,18; 57,15; Ezekiel 43,5-9; Joel 2,12-16 (neki prijevodi 3,17-21); Zaharija 2,10-11.
U Novom zavjetu Sveti Duh prebiva među Božjim narodom: Rimljanima 8,9,11; 1. Korinćanima 3,16.17; Galaćanima 4,6; Efežanima 2,22; Jakov 4:5.
Otac govori s neba prilikom Kristova krštenja, a Sveti Duh silazi u obliku goluba: Matej 3,16-17.
Kristov nalog učenicima: Matej 28,18-20.
Tri se Osobe spominju zajedno i u ovim tekstovima: 1. Korinćanima 12,4-8; 2. Korinćanima 13,13; 1. Petrova 1,2.

Slavoljub Vuličević

2. Jahve kaže da je On sam sve stvorio: Izaija 44,24. Isus je Stvoritelj. Kol 1,16.17 kaže da je sve stvoreno po Isusu i za Njega; uz to On sve održava „i sve stoji u njemu“. Ne možemo drukčije nego zaključiti da je Isus Jahve.

3. Jahve je Prvi i Posljednji. „Ovako govori kralj Izraelov i otkupitelj njegov, Jahve nad Vojskama: “Ja sam prvi i ja sam posljednji: osim mene Boga nema.“ (Iz 44,6.) Vidi i Iz 48,12. Za Isusa u Otkrivenju piše: „Ja sam Prvi i Posljednji, i Živi! Mrtav bijah, a evo živim u vijeke vjekova.“ (Otk 1,17.18.) Vidi i Otk 2,8; 22,13.14. Razumno je prihvatiti da može biti samo jedan Prvi i Posljednji – Isus je Jahve.

4. Jahve ne dijeli svoje slave s drugim. „Ja, Jahve mi je ime, svoje slave drugom ne dam.“ (Iz 42,8.) Isus se molio: „A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.“ (Iv 17,5.) Isus i Otac su oboje Jahva i dijele istu slavu.

5. Koliko njih mogu biti „Kralj kraljeva i Gospodar gospodara“? „Jer Jahve, Bog vaš, Bog je nad bogovima, Gospodar nad gospodarima.“ (Pnz 10,17.) U 1 Tim 6,15 Bog je nazvan: „On, Blaženi i jedini Vladar, Kralj kraljeva i Gospodar gospodara.“ U Otkrivenju 17,14 piše za Jaganjca: „On je Gospodar gospodara i Kralj kraljeva.“ Sličan tekst nalazimo i u Otk 19,16.

6. Tko je jedini u stanju čitati srca ljudi? U 1 Kr 8,39 piše za Jahvu: „Ti jedini poznaješ srce sviju.“ Vidi i Ps 7,10. U Otk 2,23 čitamo kako Isus tvrdi da On ima ovu osobinu: „Ja sam Onaj koji istražuje bubrege i srca.“ Vidi i Iv 2,24.25. I ovdje se potpuno jasno da je Isus Bog (Jahve).

7. U Pnz 32,3.4 prvi put je Jahve nazvan Stijenom: „Jer, Jahvino ću ime uznositi, a vi Boga našeg veličajte! On je Stijena.“ Tako je nazvan mnogo puta. U 1 Kor 10,1-4 čitamo da je Isus bio Stijena koja je pratila Božji narod prigodom Izlaska. I ponovno imamo dokaz da je Isus Jahve.

8. Tekst u Joelu 3,5 (neki prijevodi 2,32) koji se odnosi na Jahvu, citira Pavao u Rim 10,13 gdje ga nepobitno primjenjuje na Isusa: „Jer: Tko god prizove ime Gospodnje [Jahvino], bit će spašen.“ Nema nikakve sumnje da je Pavao u Isusu vidio Jahvu. Pokušajte čitati Rim 10,9-17 i vidjet ćete da vas tekst vraća na Joela 3,5. S tim u vezi usporedite slične primjere: Heb 1,8-12 sa Ps 102,24-27; Iv 12,36-41 sa Iz 6,1-3.10; 1 Pt 2,14.15 sa Iz 8,12.13.

9. U Iv 8,58 Isus primjenjuje Božje ime „JA SAM“ iz Izl 3,14 na sebe. Reakcija Židova (vidi r 59) potvrđuje da je Isus rekao da je On veliki JA JESAM – Jahve.

Ne možemo prihvatiti veliku zabludu prema kojoj je Isus Jahvin Sin u doslovnom smislu, rođen negdje u prošloj vječnosti. Istina je da je On postao sin rođenjem po djevici Mariji, ali to ne znači da se rodio negdje u vječnosti. Naravno da je u redu Isus nazivati Božjim Sinom zbog njegova Utjelovljenja. Biblija pokazuje da je Isus Jahve i zato ne može biti doslovan Jahvin sin.

Svakako ne smijemo smetnuti s uma tekst u Iz 43,10: „Prije mene nijedan bog nije bio načinjen i neće poslije mene biti.“

Max Hatton

Dio Evanđelja po Ivanu od 14-16 poglavlja, donosi najsnažnije nagovještaje o jednakosti triju Osoba Božanstva. Ovdje dolazi do stalnog uzajamnog djelovanja unutar Trojstva. Nauk o Trojstvu neizbježno se nameće prigodom sustavnog istraživanja Pisma i daleko je od apstraktnog nagađanja.

Kristovo božanstvo od posebnog je značenja u ovom kontekstu. Kada Krist ne bi u potpunosti bio Bog, onda bi Gospodin prebacivao kaznu za naše grijehe od jednog do drugog, umjesto da ih preuzme na sebe. Cjelokupni smisao Evanđelja jest da je Bog na križu ponio grijehe svijeta. Sve ostalo lišilo bi pomirenje njegove sile i učinkovitosti. Razmislimo na trenutak o sljedećoj mogućnosti: kada bi Isus bio samo stvoreno biće, a ne u potpunosti Bog, kako bi On kao stvorenje mogao nositi puninu Božjeg gnjeva protiv grijeha? Koje bi stvoreno biće, koliko god uzvišeno bilo, moglo spasiti čovječanstvo od kršenja Božjega svetog Zakona?

Kada Isus ne bi bio Bog, Božji zakon ne bi bio svet poput samog Boga, jer bi se za kršenje Zakona stvoreno biće moglo iskupiti. Zakon bi bio svet onoliko koliko i stvoreno biće, a ne kao Stvoritelj. Grijeh sam po sebi ne bi bio toliko strašan kada bi cijena za njegovo iskupljenje bila smrt stvorenja, a ne Stvoritelja. Činjenica što je sam Bog u Osobi Krista otklonio grijeh, snažan je dokaz o ozbiljnosti grijeha.

Jednako tako, naša sigurnost u spasenje zahvaljujući onome što je Krist učinio za nas — a ne zahvaljujući našim djelima, proistječe iz činjenice da je sam Bog platio kaznu za naše grijehe. Što bismo mi mogli učiniti više od toga? Da je Krist stvoren, možda bismo i mogli nešto učiniti. Ali bogohulno je vjerovati da bi išta što mi činimo moglo nadopuniti žrtvu kojom se Bog, Stvoritelj, žrtvovao za naše grijehe. Dakle, kada Krist ne bi bio Bog, otkupljenje bi bilo nezamislivo.

Jo Ann Davidson

Istina, i Sveti Duh se pokazivao vidljivo za ljudska osjetila uzevši, na primjer, oblik goluba. (Luka 3, 22) Zatim se mnogo govori o njegovom utjecaju, milini, sili i darovima. Tako smo skloni o njemu misliti kao o nekom utjecaju, sili, energiji. Simboli kao što su vjetar, vatra, voda, ulje i tako dalje, nekako kao da nas na to navode.

Pa ipak, činjenica je da ime Duh u grčkom u srednjem rodu je i poznajemo ga kao osobu: „Ovaj Duh svjedoči našemu duhu, da smo djeca Božja. A kad smo djeca, i baštinici smo: baštinici, a subaštinici Kristovi, jer ako s njim trpimo, da se s njim i proslavimo.“ (Rimljanima 8, 16.26)

Pitanje od velikog značaja

Ovo nije neko tehničko, akademsko ili možda nepraktično pitanje. Ono je od velikog značaja i velike praktične vrijednosti. Ako je Sveti Duh božansko biće i mi mislimo o njemu kao bezličnom utjecaju, onda mu skraćujemo poštovanje, čast i obožavanje koji mu pripadaju.

Ako je pak on jednostavno jedan utjecaj ili sila, mi se možemo usuditi da se njome poslužimo, da je upotrijebimo. Ali, ako ga smatramo bićem, kao što Sveti Duh jeste, moramo znati kako mu se povjeriti, kako bi se on poslužio nama.

U rečenicama Spasiteljeve izjave o Svetom Duhu dominira misao o osobi. U Ivanu 14,15.16. glavi Isus se služi sličnom zamjenicom „on, njega, kojega“ u nekih dvadeset slučajeva, ukazujući nam na njega kao osobu.

I na drugim mjestima Svetog pisma uvijek ćemo naći riječ o Svetom Duhu kao osobi, osobi koja govori, koja uči, svjedoči, vodi, sluša i objavljuje. To su osobine osobe koja posjeduje inteligenciju, sposobnost razlikovanja, volju i moć.

Osobine koje se pripisuju Svetom Duhu kao osobi

Sad ćemo za trenutak pogledati u svjedočanstvo Biblije o osobi Svetog Duha. Osobne osobine, osobni postupci i odnosi ukazuju na to da je Sveti Duh osoba. Njemu se pripisuje znanje, osjećanje, volja, ljubav – što je odlika osobe.

a) Znanje – „Jer tko od ljudi zna, što je u čovjeku, osim duha čovječjega koji je u njemu? Tako i u Bogu što je, nitko ne zna, osim Duha Božjega.“ (1. Korinćanima 2,11)

Sveti Duh je osoba koja je sposobna raditi s osobama savjesno i svjesno, koja im otkriva ono što je u Božjem srcu za njih i ono što je u njihovom srcu.

b) Volja – „A ovo sve čini jedan i isti Duh, koji razdjeljuje svakome, kako hoće.“ (1. Korinćanima 12,11)

Ovdje imamo jak dokaz o volji koju posjeduje osoba. Volja je posebna odlika jedne osobe.

c) Misao – „A onaj, koji ispituje srca zna, što je želja Duha, jer po volji Božjoj moli se za svete. (Rimljanima 8, 27) „Jer nađe za dobro Duh Sveti i mi, da ne mećemo više nikakva tereta na vas osim ovoga potrebnoga.“ (Djela 15,28)

d) Ljubav – „Molim vas dakle, braćo, zaradi Gospodina našega Isusa Krista i zaradi ljubavi Duha Svetoga: Pomozite mi u borbi molitvama za me k Bogu.“ (Rimljanima 15,30)

Sveti Duh nije slijepa sila, već osoba koja nježno ljubi.

e) Zajedništvo – „Milost Gospodina Isusa Krista, i ljubav Boga, i zajedništvo Duha Svetoga neka je sa svima vama!“ (2. Korinćanima 13,13.)

Sveti Duh je u zajednici s najvišim božanskim licima: Ocem i Sinom, i to u svakom apostolovom blagoslovu. Zajednica sa Svetim Duhom je moguća samo sa stvarnom osobom. A to uključuje zajedništvo i uzajamnost.

f) Osjećaji – „I ne žalostite Duha Svetoga Božjega, kojim ste zapečaćeni za dan otkupljenja!“ (Efežanima 4,30)

Svijest o ovoj slavnoj nebeskoj osobi mora formirati život koji je Bogu po volji!

g) Svetom Duhu se može lagati – Sveti Duh kao božansko Biće, kao sveta Osoba, ne podnosi ruganje, iskušavanje i laganje. Pročitajmo polako ove stihove: Hebrejima 10,29; Djela 5, 3.4.9.

Ali, Sveti Duh je i nešto više nego samo jedna osoba. On je božansko Biće, koje se također naziva Bogom. (Djela 5, 3.4.) On posjeduje božanske osobine: svemoć (Luka 1, 35) svuda je prisutan (Psalam 139, 7-10) i vječni život (Hebrejima 9, 14) (Duhom vječnim mjesto Duhom svetim). Ovo su Božje osobine, koje se pripisuju i Svetom Duhu. On je veći od anđela, jer je Kristov Predstavnik, upravlja svim anđelima na zemlji u borbi sa silama tame.

Sve nas ovo dovodi u položaj da sagledamo odnos Svetog Duha prema ostalim osobama božanstva. Naše shvaćanje o Trojstvu božanstva dovodi nas katkada da mislimo o tri Boga umjesto jednog. Naš Bog je jedan (jedini Bog /Ponovljeni zakon 6, 4), ali tri Osobe ili Osobe božanstva. Naša teškoća je u tome što i u duhovnom svijetu pokušavamo predstaviti tri osobe kao što to činimo u tjelesnom svijetu.

Ovo su osnovne istine koje uključuju u Božji plan spasenja sva tri božanska Bića, njihovo zauzimanje za čovjeka i vrijeme njihovog djelovanja u tom pravcu.

LeRoy E. Froom

U Svetome pismu postoje tri odvojena, ali međusobno povezana tipa dokaza o Trojstvu ili Trojedinom Bogu: (1) dokaz o jedinstvu Boga, da postoji samo jedan Bog; (2) dokaz da postoje tri Osobe koje su Bog; (3) profinjene tekstualne naznake Božjeg trojedinstva. Razlike koje u Bibliji nalazimo između Boga Oca, Krista i Svetoga Duha treba shvatiti na način da je On u svojem bitku Bog, koliko god to bilo teško prihvatiti našem palom umu.

BOŽJA JEDINSTVENOST

Sustav vjerovanja starih Hebreja bio je strogo monoteistički, pri čemu je “mono” označavalo “jedan”, a “teistički” potječe od grčke riječi za “Boga”, što znači da postoji samo jedan pravi Bog. Ovakvo se razumijevanje provlači kroz cijeli Stari zavjet. Postoji samo jedan Bog, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, a ne mnoštvo bogova kao što su vjerovali mnogi narodi i plemena koja su živjela u hebrejskom susjedstvu. U ovom smislu, vjerovanj e koje ističe Biblija bilo je jedinstveno.

“Mojsije opet zapita Boga: ‘Ali kad dođem k sinovima Izraelovim, pa im reknem: Bog otaca vaših šalje me k vama, i ako me upitaju: Kako mu je ime? – što ću im odgovoriti?’ Bog odgovori Mojsiju: ‘JA JESAM, KOJI JESAM.’ (Znači, ‘JA POSTOJIM’) I nastavi: ‘Tako reci sinovima Izraelovim: ‘JA JESAM, posla me k vama!’ Dalje reče Bog Mojsiju: ‘Tako javi sinovima Izraelovim: ‘Gospod, Bog otaca vaših, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, posla me k vama. To je ime moje na vijeke, i tako me se ima zvati kroz sve naraštaje.'” (Izlazak 3,13-15)

Božju jedinstvenost jednako tako možemo pronaći u tekstu koji Židovi nazivaju “Šema”: “Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!” (Ponovljeni zakon 6,4). Ovaj naziv potječe od pozdravne riječi, imperativa “čuj” na hebrejskom jeziku, koja glasi “Šema”. Ova zapovijed koja je upućena izraelskom narodu da vjeruje i tako poučava svoju djecu, jedna je od velikih istina o Bogu.

Istu riječ, ehad, “jedan”, uporabio je i sam Bog u izrazu “Šema” u Ponovljenom zakonu 6,4. Riječ ehad, kojom se opisuje jedinstvenost, ne podrazumijeva matematički zbroj, već potpuno jedinstvo. Ovdje se potvrđuje jedinstvo različitih dijelova. Prema Postanku 2,24 muževi i žene trebaju postati “jedno”, baš kao što je Bog “jedan” u Ponovljenom zakonu.

KRISTOVO BOŽANSTVO

Božanstvo Boga Oca rijetko je sporno, ako je ikada i bilo. Oni koji dovode u pitanje Trojstvo, često dovode u pitanje Kristovo božanstvo. Da Krist nije vječan i u potpunosti Bog, plan spasenja bio bi ozbiljno ugrožen. Pavao, nekoć okorjeli farizej, govori o Kristovom božanstvu u Filipljanima 2,6.7: “Koji kad je bio u OBLIČJU Božjemu, nije držao za otimačinu, da bude JEDNAK Bogu, nego je sebe poništio uzevši obličje sluge, i postao je sličan ljudima, i vanjštinom je bio nađen kao čovjek.”

Za farizeja koji je utemeljen na starozavjetnom nauku o jednome Bogu, ovo je zapanjujuća izjava jer otkriva Pavlovu duboku uvjerenost u Kristovo božanstvo. Poslanica Hebrejima — upućena Židovima koji su bili strogi monoteisti kao i Pavao — sadrži snažne izjave koje ističu božanstvo Božjeg Sina. U Hebrejima 1,8.9 Kristova božanska narav izražena je snažno i izričito: “A Sinu: ‘Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova; i žezlo pravde, žezlo kraljevstva tvoga, ljubio si pravdu, i mrzio si na bezakonje; zato te pomaza, o Bože, Bog tvoj uljem radosti većma nego drugove tvoje.'”

U otkrivanju Kristovog božanstva najvažnija je Isusova vlastita samosvijest. On nije stupao jeruzalemskim ulicama s trijumfalnim zborom onih koji su objavljivali Njegovo božanstvo. Ipak, četiri evanđelja sadrže brojne dokaze koji otkrivaju da je na taj način On shvaćao samoga sebe. Isus je višeput tvrdio kako posjeduje ono što s pravom pripada jedino Bogu: Božje anđele nazivao je svojim anđelima (Matej 13,41); tvrdio je da oprašta grijehe (Marko 2,5-10); tvrdio je kako ima vlast suditi svijetu (Matej 25,31-46). Tko još osim Boga može s pravom ustvrditi takvo što?

Na Isusovom suđenju jedna od optužbi protiv Njega bila je Njegova tvrdnja da je Božji Sin (Ivan 19,7; Matej 26,63-65). Da Isus nije sebe smatrao Bogom, ovo je bila prava prigoda da ispravi pogrešan dojam. Ipak, On to nije učinio. Naprotiv, na svojem suđenju pred Kaifom potvrdio je pod prisegom vlastito božanstvo. To je snažan dokaz iz Biblije o Kristovom božanstvu.

SVETI DUH

Ako Bog može biti “jedno” kao spoj dviju Osoba Oca i Sina, dodavanje treće Osobe Trojstvu ne bi nam trebalo stvarati poteškoću. Ovdje govorimo o Svetome Duhu. Već na samom početku biblijskih spisa govori nam se o ulozi Svetoga Duha prilikom stvaranja: “Zemlja je bila još pusta i prazna. Tama je ležala nad bezdanom. Duh je Božji lebdio nad vodama.” (Postanak 1,2)

Matej 28,19 skreće pozornost na tri Osobe Trojstva: “Zato idite i učinite sebi sve narode učenicima krštavajući ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.” Tri božanske Osobe spominju se kada je Isus davao upute o krštavanju novih vjernika. Ovakva “formula” za krštenje još uvijek se rabi u većini kršćanskih crkava prigodom krštenja. Osobu koja je odlučila slijediti Isusa krštava se u “ime” (jednina u grčkom, ne množina), iako su obuhvaćene tri Osobe. Tri  božanska Bića smatraju se kao Jedno.

Prigodom Isusovog krštenja zajedno se pojavljuju sve tri Osobe Trojstva. Pročitajmo Markov dramatičan opis ovog krštenja: “U one dane dođe Isus iz Nazareta u Galileji i dade se krstiti od Ivana u Jordanu. Jedva je bio izašao iz vode, vidje, kako se otvori nebo, i Duh kao golub siđe na njega. S neba povika glas: ‘Ti si Sin moj ljubljeni; ti si po mojoj volji.'” (Marko 1,9-11). Riječ “otvaraju” (redak 10) koju Marko rabi kad spominje nebesa bilo bi bolje prevesti riječju “razdvajaju”. Marko pridaje važnost svim trima Osobama božanskog Trojstva u fantastičnoj Božjoj objavi koja utječe i na samu prirodu.

Kao i kod Isusa, djelo Svetoga Duha povezano je i pripisuje se Božjem djelovanju. Razmotrimo sljedeće prikaze djelovanja Svetoga Duha:
1. Kada najavljuje rođenje Krista, anđeo kaže Mariji da će se njezino Dijete zvati “svetim” stoga što će na nju sići Sveti Duh (Luka 1,35).
2. Isus je tvrdio da na Njemu počiva Duh Božji koji Ga je “pomazao” da propovijeda (Luka 4,18).
3. On je također tvrdio da izgoni “zle duhove” pomoću Božjega Duha (Matej 12,28).
4. Kristovo djelo nakon Njegovog odlaska trebao je nastaviti Duh, “Branitelj” (Ivan 14,16).
5. Isus je na svoje sljedbenike dahnuo Svetoga Duha (Ivan 20,22).
6. Novi će kršćani imati Svetoga Duha koji će u njima prebivati (Ivan 14,17) i Kristovog Duha (Galaćanima 2,20; Kološanima 1,27).

Kristova služba i služba Svetoga Duha usko su povezane. Postoje i biblijski nagovještaji koji ukazuju na Svetoga Duha kao Boga. “Tada reče Petar: ‘Ananija, zašto napuni sotona srce tvoje, te si slagao Duhu Svetome… Ljudima nijesi slagao, nego Bogu.'” (Djela 5,3.4).

U JEDINSTVU I JEDNAKOSTI

Koliko god jasno Biblija ističe da je Bog jedan (ehad), spominje Ga i u množini. Učenjaci i istraživači Biblije u mnogim su starozavjetnim tekstovima tijekom tisućljeća zapažali snažan dokaz o množini Božje naravi. Ova je istina, kao i mnoge druge, više otkrivena u Novom zavjetu.

“Tada reče Bog: ‘Načinimo čovjeka na sliku i priliku svoju!’… Tako stvori Bog čovjeka na sliku svoju, na sliku Božju stvori ga, muško i žensko stvori ih.” (Postanak 1,26.27).

Kombinacija množine i jednine kada je riječ o Bogu također se pojavljuje u Postanku 11,7.8 pri opisu gradnje Babilonske kule: “‘Hajde da siđemo i da im pometemo jezik, da ne razumiju jedan drugoga što govore!’ I rasprši ih Gospod odanle po svoj zemlji, i tako moradoše odustati od zidanja grada.” (Postanak 11,7.8) Ovdje ponovno govori sam Bog. Iako se spominje “Jahve”, On govori kao predstavnik skupine (mi).

Petar u Novome zavjetu u svojoj propovijedi na blagdan Pedesetnice uzdiže Isusa kao Boga: “Reče Gospodin Gospodinu mojemu: `Sjedi mi zdesna.`” (Djela 2,33) Kao pobožni Židov monoteist, koji vjeruje u jednoga Boga, Petar objavljuje potpuno božanstvo Krista koji je na Nebu. U svojoj poslanici Židovima u izgnanstvu Petar iznova ukazuje na dokaz Božje trojedine naravi: “Po predznanju Boga Oca, posvećenjem Duha, na pokornost i škropljenje krvlju Isusa Krista: Milost vam i mir u punini!” (1. Petrova 1,2.)

Pavao uključuje množinu Boga dok opisuje proces spasenja: “Jer koliko je obećanja Božjih, našlo je u njemu svoj da, i u njemu je Amen Bogu na slavu po nama. Bog je, koji nas utvrđuje s vama za Krista, i pomaza nas, koji nas i zapečati i dade zalog Duha u srca naša.” (2. Korinćanima 1,20-22).

Ovaj nauk nije lako u potpunosti pojmiti našim palim, ograničenim umom. Ovdje se bavimo naravi našega Boga, Stvoritelja svemira. Bilo bi nerazumno misliti da Ga u potpunosti možemo shvatiti, osobito kada kao ljudi “u cijelosti” ne shvaćamo gotovo ništa. Razmislite o nečem “najjednostavnijem” čega se možete sjetiti. Koliko toga staje izvan dosega vaše spoznaje? A koliko je toga više kada razmišljamo o Božjoj naravi?

SVETO TROJSTVO I SPASENJE

Evanđelje po Ivanu posvećuje izravnu i svjesnu pozornost Božjoj trojedinoj naravi. Čini se kako je Ivan u potpunosti svjestan Božje trojedinosti, odnosno “Trojstva”.

Dio Evanđelja po Ivanu u poglavljima 14-16 donosi najsnažnije nagovještaje o jednakosti triju Osoba Božanstva. Ovdje dolazi do stalnog uzajamnog djelovanja unutar Trojstva. Nauk o Trojstvu neizbježno se nameće prigodom sustavnog istraživanja Pisma i daleko je od apstraktnog nagađanja.

Kristovo božanstvo od posebnog je značenja u ovom kontekstu. Kada Krist ne bi u potpunosti bio Bog, onda bi Gospodin prebacivao kaznu za naše grijehe od jednog do drugog, umjesto da ih preuzme na sebe. Cjelokupni smisao Evanđelja jest da je Bog na križu ponio grijehe svijeta. Sve ostalo lišilo bi pomirenje njegove sile i učinkovitosti. Razmislimo na trenutak o sljedećoj mogućnosti: kada bi Isus bio samo stvoreno biće, a ne u potpunosti Bog, kako bi On kao stvorenje mogao nositi puninu Božjeg gnjeva protiv grijeha? Koje bi stvoreno biće, koliko god uzvišeno bilo, moglo spasiti čovječanstvo od kršenja Božjega svetog Zakona?

Kada Isus ne bi bio Bog, Božji zakon ne bi bio svet poput samog Boga, jer bi se za kršenje Zakona stvoreno biće moglo iskupiti. Zakon bi bio svet onoliko koliko i stvoreno biće, a ne kao Stvoritelj. Grijeh sam po sebi ne bi bio toliko strašan kada bi cijena za njegovo iskupljenje bila smrt stvorenja, a ne Stvoritelja. Činjenica što je sam Bog u Osobi Krista otklonio grijeh, snažan je dokaz o ozbiljnosti grijeha. Jednako tako, naša sigurnost u spasenje zahvaljujući onome što je Krist učinio za nas — a ne zahvaljujući našim djelima, proistječe iz činjenice da je sam Bog platio kaznu za naše grijehe. Što bismo mi mogli učiniti više od toga? Da je Krist stvoren, možda bismo i mogli nešto učiniti. Ali bogohulno je vjerovati da bi išta što mi činimo moglo nadopuniti žrtvu kojom se Bog, Stvoritelj, žrtvovao za naše grijehe. Dakle, kada Krist ne bi bio Bog, otkupljenje bi bilo nezamislivo.

U nauku o Trojstvu ne nalazimo tri različite božanske uloge jedne Osobe (što je modalizam), niti su tri Boga u jednoj skupini (to se naziva triteizam ili politeizam).

Jedan Bog (“On”) isto je što i “Oni”; “Oni” su uvijek zajedno i zajedno djeluju. Sveti Duh izvršava volju Oca i Sina, koja je također i Njegova volja. Ovu istinu Bog o sebi otkriva u cijeloj Bibliji. Neki ljudi imaju problema s prihvaćanjem Kristove božanske naravi zbog toga što je Isus, dok je bio kao čovjek u tijelu, svoju volju pokorio Očevoj. Mnogi to shvaćaju kao “dokaz” da je On na neki način manji od Oca. Međutim, ovo ne utječe na unutarnju strukturu Božanstva. Ova podređenost samo pokazuje kako se trebao odvijati plan spasenja. Isus je trebao postati kao čovjek, “poslušan do smrti, i to do smrti na križu” (Filipljanima 2,8). Isto tako “premda je bio Sin, iskustveno nauči poslušnost od onoga što je pretrpio te postigavši savršenstvo postade svima koji mu se pokoravaju uzrok vječnoga spasenja” (Hebrejima 5,8.9).

Ove izjave pokazuju kako je podređena Isusova uloga bila rezultat utjelovljenja, koje je bilo ključno za plan spasenja. One ne dokazuju ništa drugo osim da je On u potpunosti Bog i vječan.

Jo Ann Davidson

Jasan odgovor je ne – čak i ako imate veliko ogledalo! A zbog čega je odgovor negativan?

Razlog je jednostavan: ljubav se ne može iskusiti u samoći. Prema onome što jest, ljubav u središte stavlja druge, a ne sebe. Kako bi ljubav doista bila ljubav, ona zahtijeva više od jedne osobe. Shvaćajući to, shvaćamo nešto jako važno za naše razumijevanje Boga. Razmotajmo činjenice!

Prva istina s kojom se susrećemo kad otvorimo Bibliju jest da je Bog društveno Biće, a ne usamljenik. Zapazite prvi redak u Svetom pismu: “U početku stvori Bog nebo i zemlju.” (Postanak 1,1)

Nešto najočitije što ovdje vidimo jest da postoje dvije osnovne činjenice koje čine stvarnost:

1. Bog;
2. Sve ostalo.

Bog je Stvoritelj, i sve što postoji stvorio je On. To znači da Bog prethodi svemu i nadilazi sve ono što pripada u “stvoreno”, a samo Bog zauzima značenje “nestvorenog “. Predstavljajući Isusa, apostol Ivan ovu uzvišenu spoznaju izražava riječima: “Sve je po njoj [Riječi] postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo.” (Ivan 1,3) Prilično duboko, ali pričekajte još malo jer će uskoro sve postati jasno.

U istom odlomku Ivan kaže: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga.” (Ivan 1,1.2)
Tko je u početku bio s kim?
“U početku … Bog … je bio s Bogom.”

U redu, to je divno, ali u kojem su smislu te božanske Osobe jednake jedna s drugom? Ivan nam u osamnaestom retku kaže: “Boga nitko nikada nije vidio: Jedinorođenac – Bog, koji je u krilu Očevu, on ga je objavio.” To mi se sviđa! Tako je interpersonalan!

Ivan želi da mi razumijemo kako je Isus, kojega je on ranije opisao kao Boga, došao na naš svijet iz jednog vrlo neobičnog i posebnog mjesta: iz “naručja Očevog”. “Naručje” je pjesnički izraz koji označava bliskost; Phillipsov prijevod engleskog Novoga zavjeta kaže da Isus živi u “najvećoj bliskosti s Ocem”. Kad znamo sve to, pročitajmo još jednom Postanak 1: “U početku stvori Bog nebo i zemlju.”

Hebrejska riječ koja je u ovoj rečenici prevedena kao “Bog” prikladno je ime u izvornom jeziku. To je najznačajnije ime, ime pretrpano značenjem. Zapravo, to je najljepše ime koje može izaći iz naših usta: Elohim.

Ono što ovo ime čini toliko značajnim jest njegova množina. Drugim riječima, Bog kojega susrećemo u prvom biblijskom retku je u nekom smislu jedan, a ipak više od jednog. Kasnije u poglavlju ova misao postaje izraženija. Zapazite retke 26 i 27: “I reče Bog [Elohim]: ‘Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična.’ … Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.”

Ovdje vidimo je da “Elohim” načinjen od jednog “mi” i jednog “svoju (našu)”. Mi o Bogu ne možemo misliti kao o samom “ja”, već kao o društvenoj jedinici koja uključuje više Osoba; On nije jedno usamljeno Biće. Prisjetite se misli s početka: ljubav se ne može iskusiti u samoći. A sada, u skladu s ovom jednostavnom spoznajom, možemo s razumijevanjem pročitati najdublju i najjaču izjavu u Bibliji: “Bog je ljubav.” (1. Ivanova 4,8)

Iz ovoga možemo zaključiti da Bog nikada nije postojao u samoći. Bog jest, i uvijek je bio, “mi” i “svoju” – drugim riječima društvena jedinica – jer “Bog je ljubav”. Bez nanošenja štete tekstu, prvu biblijsku rečenicu mogli bismo pročitati ovako: “U početku LJUBAV stvori nebo i zemlju.”

Ako to učinimo i u prvom poglavlju Evanđelja po Ivanu, slika će postati još jasnija i ljepša: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo.” (Ivan 1,1-3)

Iz ovoga vidimo da su Bog Otac i Bog Sin od početka bili vrlo aktivni u zajedničkom stvaranju našeg svijeta. No, vratimo se u prve riječi Postanka kako bismo dodali posljednji potez kistom na slici: “Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom, i Duh Božji lebdio je nad vodama.” (Postanak 1,2)

Vidimo da je i Sveti Duh bio aktivno uključen u stvaranje, zajedno s Ocem i Sinom.

Zadivljujuće!

Dakle, Bog kojega susrećemo u Postanku, koji nosi ime u množini – Elohim, zapravo je Bog koji se sastoji od Boga Oca, Boga Sina i Boga Svetog Duha. Očitujući svoju osobnu božansku narav, drukčiju od one koju imaju stvorena bića, Bog je usredotočen na stvaranje zajedništva i požrtvovnog prijateljstva. I dok se krećemo od Postanka i čitamo biblijske narative, nailazimo na ono što Židovi zovu “šema”, nešto što oni do današnjeg dana shvaćaju kao najvažniju izjavu u teologiji: “Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!” (Ponovljeni zakon 6,4)

Na ovom mjestu se skrivena ljepota nalazi pred našim očima, a ona dolazi do izražaja kad postavimo pitanje: u kojem je smislu naš Gospodin jedini Bog? Odgovor pronalazimo u Isusu. On namjerno upotrebljava jezik šeme kako bi opisao vezu koja postoji između Njega i Oca: “Ja i Otac jedno smo.” (Ivan 10,30)

Odlično!

Ovdje ponovno vidimo da Bog nije jedno u smislu osamljenog bića, već je On jedno u smislu odnosnog jedinstva. Kasnije, u Ivanu 17, Isus ponovno upotrebljava ovaj jezik jedinstva, i tom prigodom On to opisuje kao odnosnu dinamiku ljubavi. On se molio Ocu za svoje učenike: “Da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima, a ti u meni – da postanu potpuno jedno, da svijet upozna da si me ti poslao i da si njih ljubio kao što si mene ljubio. Oče, htio bih da oni koje si mi dao budu gdje sam ja, zajedno sa mnom, da promatraju slavu koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanka svijeta.” (Ivan 17,22-24)

Zatim svoju molitvu završava moleći: “Da u njima trajno bude ljubav kojom si me ljubio, i ja u njima.” (redak 26)

Evo slike pred nama:
Otac je Bog, ali ne sve što je od Boga.
Isus Krist je Bog, ali ne sve što je od Boga.
Sveti Duh je Bog, ali ne sve što je od Boga.

Oni zajedno, kao bliska društvena zajednica čine jednu božansku Osobu. Zbog toga koristimo riječ “Trojstvo” kako bismo opisali Boga.

Ovo nije suha doktrinalna činjenica.
Ovo nije hladna teorijska jednadžba.
Ovo nije složeno filozofsko poimanje.

Ne. Doktrina o Trojstvu je kristalno jasan prozor kroz koji možemo vidjeti Božju društvenu, supersocijalnu, na druge usredotočenu narav.

Što nam se onda može “ne sviđati” kod ovakvog Boga?

Ty Gibson

Božja ljubav se, dakle manifestirala na sljedeće načine:

Prvo, vrhunac otkrivenja božanske ljubavi dogodio se na Golgoti. Pošto Bog ne može umrijeti (1. Tim 6,16), bilo je apsolutno neophodno da Krist uzme ljudsku prirodu kako bi mogao položiti svoj život kao žrtvu za grijeh. Ta jedinstvena kombinacija božanskog i ljudskog postala je temelj žrtve za grijeh: mada On kao Bog nije umro u bukvalnom smislu, pristao je na smrt u ljudskom obliku i prošao kroz sve njene etape do samog kraja. Zbog toga kršćani mogu tvrditi da je, u posebnom smislu, “Bog umro”. Žrtvena smrt Čovjeka dobila je božansku vrijednost jer je Bog na nju pristao.

Drugo, Kristova ljudska priroda bila je apsolutno bitna da bi On mogao djelovati na nas kao veliki Uzor. Pošto Bog ne može biti iskušan (Jakov 1,13), Isus je morao postati čovjek da bi prošao kroz iskušenja i dao nam pravi primjer vlastite pobjede nad lukavstvom i obmanama našeg najvećeg neprijatelja.

Treće, bezgrešnost Njegove ljudske prirode i savršena poslušnost bili su bitni za djelotvornost Njegove žrtve pomirenja. I najmanji trag grijeha diskvalificirao bi Ga kao našu zamjenu i iskupljujuću žrtvu.

Četvrto, duboko jedinstvo između Njegove ljudske prirode koja trijumfira i božanske koja se žrtvuje izuzetno je pogodovalo tome da On postane “jedan posrednik Boga i ljudi” (1. Tim 2,5). Samo onaj tko je istinski čovjek može pružiti odgovarajuću pomoć palom čovječanstvu i samo onaj tko je istinski Bog može stati pred Oca kao naš pobjedonosni Branitelj.

Može li biti veće manifestacije ljubavi od one koja je prikazana u Kristu i veće Zamjene pred Ocem? Može li biti uzvišenijeg, opsežnijeg i efikasnijeg plana za spasenje palih ljudskih bića od onog koji je zamišljen i ponuđen u ličnosti Gospodina Isusa Krista?

Woodrow W. Whidden

Tvrdnja da je Bog “trojedan” nije igra brojevima niti prikriveno naučavanje o trima božanstvima, dakle mnogoboštvo. Izraz trojedan je oksimoron ili književna stilska figura kojom spajamo dva nespojiva pojma (kao kad kažemo kvadratni krug), ali ne zato što smo pjesnički zaigrani, već stoga što nastojimo opisati stvarnost koja se  otima dosezima našeg shvaćanja. Ako se sve ovo čini teško shvatljivim, to znači da smo na dobrom putu jer, uostalom, ograničeni čovjek opisuje neograničenog Boga.

Vjerujem da ne smatramo kako Boga možemo poistovjetiti sa sobom, niti da Ga možemo “anatomski obraditi” poput čovjeka, životinje, biljke ili pojave u prirodi. Svaki  govor o Bogu u potpunosti ovisi o onom što i kako Bog otkriva o sebi.

Kad se Bog objavljuje čovjeku i koristi ljudski jezik koji se temelji na slikama i usporedbama poznatog s nepoznatim, onda je nužno ne primjenjivati doslovno značenje nekog izraza na Boga, kao što bismo to učinili u odnosu na nekog čovjeka. Primjerice: Bog je moj Otac, ali ne u potpunom smislu kao što je to meni moj otac Lovro. Poruka je da se Bog odnosi prema meni očinski, čak i više očinski od mojega biološkog oca. (Vidi Izaija 49,15) Valja uvijek imati na umu tu drukčijost Boga u odnosu na sve što nije Bog.

Bog se objavljuje kod gorućeg grma

Opširnije o tom značajnom događaju opisanom u Knjizi Izlaska 3 raspravljali smo u ranijem članku. Ali ponovimo ukratko: Bog je tražio od Mojsija da poštuje Njegovu nadmoćnost i vlast i zato mu je zapovijedio da skine svoju obuću na “svetom tlu”. U narodu postoji izreka koja se ovdje nameće, budući da je Mojsije pastir na prijamu kod Boga, koji kao da mu kaže: “Mojsije, mi nismo zajedno pasli ovce, Ja sam Onaj koji je apsolutno moćan (Jeremija 32,17); vječan (Psalam 90,2); sveznajuć (1. Ivanova 3,20); sveprisutan (Djela 17,27.28); milostiv i dobar (Psalam 103,8.11).” Mojsije počinje shvaćati najvažniju spoznaju u Bibliji Staroga zavjeta koju je kasnije i zapisao: “Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!” (Ponovljeni zakon 6,4) Bog se objavljuje ne ponajprije kao brojčano jedan, već kao jedinstven, neponovljiv i neusporediv s izmišljenim i nestvarnim bogovima. Ali taj Bog koji nadmašuje (transcendentira) svoje stvorenje istodobno je blizak i neposredan (imanentan).

Nakon inzistiranja na odmaku između sebe i čovjeka, Bog se žuri reći Mojsiju: “Ja sam Bog tvoga oca; Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.” (Izlazak 3,6) Kad kasnije Mojsije pita Boga kako Ga predstaviti Izraelcima, u odgovoru nalazimo istu dvojakost: “Ja sam koji jesam” – JHWH (Jahve), što upućuje na Njegovo vječno postojanje, i odmah dodaje: “Bog vaših otaca, Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.” (Izlazak 3,14.15) Rečeno drugim riječima: Mojsijev, Izraelov i naš Bog je Bog Neba i Zemlje, Bog bezvremenske vječnosti i ljudske povijesti. Bog se ne objavljuje čovjeku zbog njegove znatiželje, već jedino da bi ga spasio – iz Egipta, ili od robovanja nastranostima. To spasiteljsko povijesno i teološko djelovanje misao je vodilja koja se proteže cijelim Svetim pismom i predstavlja jedini ispravni kontekst za razumijevanje Trojednoga Boga čija je osobnost u neposrednosti i blizini čovjeku, dok spasiteljska zauzetost za čovjeka izvire iz same biti Boga koji je Ljubav.

Niti jedan drugi pristup razumijevanju Boga i čovjeka, koliko god bio logičan i filozofski skladan, ne postavlja odgovarajuća pitanja niti na njih daje istinske odgovore.

Nedostaci u promišljanju crkvenih otaca o Trojednom Bogu

Najraniji kršćanski mislioci i teolozi, koje nazivamo crkvenim ocima, imali su odgovornu zadaću dok su oblikovali kršćanski nauk. To u kolikoj su se mjeri uspijevali oduprijeti utjecaju grčkog filozofskog načina razmišljanja i grčkog svjetonazora odlučuje o stupnju utemeljenosti njihovih zaključaka na Svetom pismu. Šteta je što su iz više razloga zanemarili judeoapostolsko misaono okružje (kontekst) i značenje svetih sadržaja izražavali terminologijom grčke filozofije umjesto biblijskim narativom (pričom) iz stvarnog života u kojem Bog djeluje.

Neki autori misle da crkveni oci i nisu napravili loš posao i kažu: “Istina je da se osnovne kristološke formulacije služe izrazima i pojmovima koji pripadaju kontekstu grčke misli, ali su njihove osnovne tvrdnje biblijski utemeljene.”¹

Čini se da ova tvrdnja baš i nije uvjerljiva, jer kad razmatramo nauk crkvenih otaca o čovjeku i nauk o Trojednom Bogu, nailazimo na znatne probleme. Jedan od njih je pitanje čovjekovog stanja nakon smrti. Zahvaljujući platonističkom shvaćanju čovjeka, zamisao o svjesnom i aktivnom postojanju duše na Nebu nakon smrti postaje crkvenom dogmom. Uskrsnuće prigodom Isusovog drugog dolaska nije ključni događaj nakon kojeg počinje vječni život na Zemlji, već kozmetički zahvat na besmrtnim dušama koje kane ostati na Nebu, gdje boravi Bog, čisti Duh koji se ne miješa s inferiornim materijalnim stvorenjima. Ovaj se nauk ne temelji na Svetom pismu, iako se kao pomoć navode biblijski tekstovi.

I kad razmatramo nauk o Trojednom Bogu, zanemarivanje judeokršćanskog misaonog okružja i svjetonazora kod čitanja Svetoga pisma podjednako je izraženo. Poznati bibličar N. T. Wright tvrdi: “Ironija je što je židovsko misaonokružje i značenje bilo pogrešno shvaćeno i unutar Crkve tako brzo zaboravljeno, dok su se crkveni oci hrabro trudili izraziti istinu, ali s jednom rukom, jer im je druga, ona biblijska, bila zavezana na leđima .” Gomilanje stručne teološke grčke i latinske terminologije bilo je nepotrebno, jer je nauk o Kristu i Trojednom Bogu bio skladno i potpuno objavljen u Svetome pismu.² Velika je šteta što su crkveni oci zbog grčkog svjetonazorskog pomodarstva i uslijed protužidovskog raspoloženja marginalizirali judejski povijesni okvir Božje objave u kojoj se jedan i jedinstveni Bog objavljuje u povijesti spasenja u tri meganarativa kao Jahve, Bog Abrahama, Izaka i Jakova, te Bog Isus Mesija i Bog Sveti Duh…

Postupnost objave Trojednoga Boga prilagođena je povijesnim prilikama u kojima se nalazi čovječanstvo i čovjekovim mogućnostima prihvaćanja Božje spasiteljske objave.

Nakon svih tih povijesnih spasonosnih objava Trojednoga Boga, koje zadiru u svaki vid čovjekovog postojanja i potreba, koja je jedina primjerena reakcija spašenih, ohrabrenih i ozdravljenih grešnika? Kad su stigli na drugu stranu Crvenoga mora, kako su se ponašali Izraelci? Nakon Isusovog “uosobljenja” i posebnog rođenja, iznimnog života, pobjedničke smrti, uskrsnuća i uzašašća, jesu li se Njegovi učenici i dalje nastavili gurati tko će biti prvi? Koji je duh zavladao među vjernima na Dušni dan, Pedesetnicu? U svim tim izravnim iskustvima oduševljenosti Trojednim Bogom koji najbolje i najprimjerenije djeluje u povijesti i stvarnom životu, nitko i ne pomišlja raspravljati o navodnoj hijerarhiji unutar Trojednog Boga. Nitko ne pita: Koje ste naravi? Ne postavlja se pitanje tko je koga stvorio, ili tko je iz koga proizišao. Ne utvrđuje se Božji DNK, niti Ga se rastavlja na sastavne dijelove. Umjesto toga čuje se pjesma i radovanje, jer je izgubljeni sin na sigurnom – vratio se u svoj dom. (Luka 15,23)

Cijelo Nebo pjeva

Na drugoj strani Crvenog mora Mojsije i Mirijam predvode pjesmu hvale. Oduševljeni svojim Bogom pjesnici pišu psalme, glazbenici skladaju pjesme, raduju se na dojmljivim bogoslužjima, ali pjevaju i u tamnicama, na lomačama i pred zvijerima te sa žudnjom očekuju potpuno uspostavljanje Božjeg kraljevstva na Zemlji. Sve je u znaku divljenja, dubokog uvažavanja i štovanja Onoga koji se u povijesti spasenja objavljuje kao Otac, Sin i Duh. To znači poštivati Božje sveto tlo kod gorućeg grma.

Pitanja koja se bave “anatomijom” Trojednog Boga jednostavno su neprimjerena. Pristup Bogu ovisi o čovjekovom svjetonazoru. Židovi se prisjećaju povijesnih događaja, pišu i pjevaju psalme svojemu Bogu, dok stari Grci analitički slažu silogizme i nadmudruju se u raspravama o svojim bogovima. Tu razliku Pavao ovako opisuje: “Znanje nadima, a ljubav izgrađuje.” (1. Korinćanima 8,1)

Trojedni Bog je “osoban” i Ljubav

Razmotrimo ukratko pitanje pojavnosti i naravi Trojednoga Boga. Već smo ranije upozorili da nismo dorasli donositi konačne zaključke o Božjoj naravi i biti. Ali prisjetimo se kako su crkveni oci ipak nastojali odgonetnuti tu tajnu i što u Svetom pismu čitamo o Božjoj naravi i biti. Kad su se crkveni oci tijekom četvrtog i petog stoljeća trudili opisati kako je Bog trojedan, stvorili su prostor za prenaglašavanje Božje jedinosti i prenaglašavanje Božje trojnosti. Kasnije su te krajnosti osudili i proglasili heretičkim. Jedni su podredili Sina Ocu želeći očuvati Božju jedinost (arijanizam), dok su drugi objašnjavali Božju trojnost tako što Oca, Sina i Duha nisu smatrali Osobama, već samo božanskim pojavnostima preko kojih se jedan Bog očituje (modalizam). Činilo se da je rješenje u Tertulijanovoj tvrdnji kako je Trojedni Bog “jedna supstancija, tri Osobe”. Međutim, od ove četiri riječi, oko dvije su nastupili problemi. Oko izraza “supstancija” i “osoba” nije bilo sloge. Grčka riječ ousia je particip glagola biti, a latinski je prijevod substantia ili essentia, što znači “supstancija” ili bit nečega ili nekoga. Vodila se i rasprava jesu li Trojedni iste biti (homoousia), a trebalo je nekoliko stoljeća da se “istobitnost ” prizna Svetom Duhu.

Ni latinska riječ persona ili “osoba” nije odgovarajuća pri opisu Trojednog Boga, jer se u antičko doba odnosila na masku koju bi isti glumac stavljao na lice dok bi glumio različite likove. Bog nije jedan koji u stvarnosti igra trostruku ulogu. Danas izraz “osoba” znači neovisno središte volje i svijesti, što također nije dovoljno dobar opis za Trojednoga Boga. Trojedni Bog nisu Osobe zato što imaju tri središta volje i svijesti (to previše miriše na ljudsku psihološku definiciju), već zato što se ljubav jedino ostvaruje u izravnom osobnom odnosu, a bit Trojednog Boga je Ljubav.

Osnovno značenje “osobnosti” treba sagledavati u kontekstu ljubavi. Opisi osobnosti izvan konteksta odnosa ljubavi prikazuju čovjekova stanja i osobnost, te se stoga ne mogu doslovno i u cijelosti primjenjivati na Boga. Primjerice: “Boga ne možemo zamišljati kao tročlanu obitelj, niti kao odbor koji uvijek izglasava zaključke jednoglasno. To bi značilo odvajati osobe, što bi bilo na štetu činjenice da je Bog jedan.”³ U opisima Trojednog Boga valja biti na oprezu kad počinjemo ulaziti u “anatomiju” Onoga koji nas svime nadmašuje. Očito je da ne stižemo daleko kad “analiziramo” Trojednog Boga na taj način. Ono što nam je potrebno za izvorno razumijevanje Božje biti i osobnosti jest biblijski spasiteljski kontekst. Bog se utjelovljuje da bismo Ga izravno doživjeli kao Spasitelja. I to sve čini iz ljubavi, a ljubav je bit Božje naravi. Najizravnija dva biblijska teksta koji iskazuju bit Božje naravi jesu: “Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer je Bog ljubav.” (1. Ivanova 4,8) i “Bog je Duh.” (Ivan 4,24)⁴

Richard Rice to ovako objašnjava: “Dar Sina i dar Duha dva su najvažnija trenutka u povijesti spasenja. Oni pokazuju da Bog prilazi svijetu iskazujući mu svoju ljubav na osoban način. Dajući se svojim stvorenjima kao Sin i Duh, jedan Bog otkriva svoju unutarnju bit. On pokazuje da Njegova narav nije jednooblična; nije puka neodređena jedinstvenost. Božje javljanje u Isusu pokazalo je da su Otac i Sin jedno, ali istodobno i različiti.”⁵

“Drugi čimbenik koji pridonosi razumijevanju Trojstva jest narav ljubavi. Ljubav je u svojoj biti društvena; ona podrazumijeva odnos između onoga koji voli i onoga kojemu je ljubav namijenjena, predmeta ljubavi. Drugim riječima, ljubav zahtijeva predmet obožavanja. Prema tome, ako je Bog ljubav, kako to kršćani tvrde, ako je ljubav bit božanske stvarnosti, onda nikad nije moglo postojati vrijeme kad Bog nije ljubio. On je morao od vječnosti pokazivati ljubav. Ovo postaje shvatljivo ako razumijemo Oca, Sina i Duha u odnosu ljubavi unutar božanskog Bića.”⁶

Razmišljati o naravi i biti Trojednog Boga na ovaj način udaljava nas od potrebe da spekuliramo o nastanku, “sastavu” i hijerarhiji Svetoga Trojstva. Božja spasonosna i neuvjetovana ljubav očitovana u Isusu sadrži sve što je čovjeku kao Božjem stvorenju potrebno. N. T. Wright piše: “Božja ljubav nije samo personifikacija, stilska figura za Boga koji djeluje, već Osoba, razapeti i uskrsnuli Isus.”⁷

Miroslav Volf zaključuje razmišljanje o odnosu između ljubavi i Trojednog Boga: “Bog je ljubav u samom Božjem bitku, neovisno od Božjeg odnosa prema stvorenju; Božja ljubav prema stvorenjima izraz je Božjeg bitka i stoga je uvijek ‘prva’ i potpuno neuvjetovana; znamo da je Bog ljubav i kako je Bog kroz Isusa Krista, bezuvjetne Božje ljubavi, djelovao u povijesti.”⁸

Nemojmo brojiti krvna zrnca Osobama Trojednoga Boga, već se radujmo što nam je Stvoritelj i Održavatelj nepreglednog svemira, naš dobri Spasitelj pun ljubavi, Trojedni Bog na osoban način blizu. I ne samo nama danas, već i svim ljudima u povijesti na primjeren način.

Dragutin Matak

___________________________