Jedan od mojih dobrih prijatelja pričao mi je kako su ga prije nekoliko godina mučile sumnje. U to vrijeme bio je mladi pastor. Rekao mi je kako je legao na pod, licem prema dolje, i raširenih ruku molio Boga za vodstvo. Bio je obogaćen dubokim duhovnim spoznajama i nadahnutim vodstvom. Znam nekoliko ljudi koji su doživjeli slično iskustvo. Borba sa sumnjama natjerala ih je da korijenje svoje vjere puste mnogo dublje.

Drugi propovjednik, moj poznanik, borio se sa sumnjama za vrijeme studija. Supruga mu je savjetovala, a to je rekla i meni, neka ne razmišlja o teškim pitanjima pa će se poštedjeti muka. On je bio vrlo darovit mladi propovjednik, ali su mu propovijedi i savjeti ostali vrlo površni i jednolični. Izbjegavanjem sumnje razvio je plitko korijenje.

Pa ipak mnogi kršćani misle kako sumnju treba pod svaku cijenu izbjegavati. Jesu li sumnje pokazatelj nedostatka vjere? Trebamo li ih izbjegavati? Ovisi.

Tri značenja sumnje

Prvo, moramo znati da pojam sumnje rabimo za tri vrlo različita stanja uma. Prvo je nesigurnost. Postoje mnoge okolnosti u životu, poput polaganja ispita, novog posla ili istraživanja neke ideje, u kojima imamo određenu razinu znanja, ali budući da nismo Bog koji jedini od početka vidi kraj, ne možemo biti sigurni, već sumnjamo.

U drugom stanju uma sumnja može značiti skepticizam, osjećaj da nešto nije istinito. Naš um ostaje otvoren za dokaze i uvjeravanja, no iskustvo nas čini opreznima. U ovakvom stanju uma možemo reći: „Sumnjam u to.“

U trećem stanju uma pod krinkom sumnje često nalazimo izrugivanje, ismijavanje ili prijezir. Osoba u ovakvom stanju uma može reći: „Ja u to ne vjerujem“, ali ono što doista misli jest: „Dovoljno sam mudar, oprezan i razborit; ti si budala ako vjeruješ.“ Većina od nas zna nekoga tko tvrdi kako je otvoren za raspravu ili dokazivanje, no na svaki dokaz uzvraća ismijavanjem i razornim sarkazmom.

Iznijet ću vam neke misli o ovim oblicima sumnje, ali obrnutim redoslijedom od gore navedenog.

Treća vrsta sumnje. Kada se radi o trećoj vrsti „sumnje“, Biblija ne štedi nikoga. Pisac Psalama kaže: „Blago čovjeku koje ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom, i ne sjeda u zbor podrugljivaca.“ (Psalam 1,1) Ovo su vrlo oštre riječi. Zamijetite kako se ovdje zapravo izjednačuju „opaki“, „grešnici“ i „podrugljivci“ i jasno se daje do znanja kako ih se „blagoslovljeni“ trebaju posvema kloniti. Između nekoliko stvari za koje Biblija kaže da ih Bog mrzi, na vrhu popisa nalaze se „ohole oči“ (Izreke 6,17). Ove izrugivače sigurno ne potiče legalna sumnja.

Ali što je s druge dvije vrste sumnje – s osjećajem nesigurnosti i uvjerenošću da nešto nije istina? Ovdje je biblijski savjet puno drugačiji.

Druga vrsta sumnje. Učenik Toma bio je primjer težeg oblika sumnje, često nazvanog i skepticizmom, odnosno vjerovanjem da je nešto nemoguće ili neistinito. Iako su njegovi prijatelji, ostali učenici, bili osvjedočeni u Kristovo uskrsnuće, Toma je ostao neosvjedočen. Izjavio je: „Dok ne vidim na rukama njegovim znak od čavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću vjerovati.“ (Ivan 20,25)

Skloni smo oštro osuditi Tomu. Ali, iskreno, njegova je reakcija bila razumljiva. Konačno, nije postojala ni najmanja sumnja da je Isus umro. Bio je razapet, a zatim su Mu vojnici bok proboli kopljem. Skupini rimskih vojnika zapovjeđeno je da čuvaju Njegov grob. Ako je Isus uskrisio Lazara od mrtvih, tko je sada mogao uskrisiti Isusa? Toma je smatrao da su učenici imali priviđenje.

Zapravo smo blagoslovljeni zbog Tomina skepticizma jer je on postavio pitanje koje bi se nametalo mnogima od nas. I doista, u ranoj se povijesti Crkve pojavilo krivovjerje zvano docetizam, čiji naziv potječe od grčke riječi dokeo, što znači „pričiniti se“. Docetizam je tvrdio kako Krist nije u stvarnosti postao ljudsko biće i prebivao među nama, već da se to učenicima samo „pričinilo“, poput neke vrste „prikazanja“. No Tomin slučaj je ovo krivovjerje osporio. On nije bio zadovoljan samo time što Isusa vidi, već je zahtijevao da svojim rukama dodirne Njegove rane. Isus mu je odgovorio: „Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik!“ (redak 27)

Toma se nije izrugivao svojim prijateljima učenicima. On je samo mislio kako je ono što su oni tvrdili nemoguće. Ipak je, unatoč sumnji, bio voljan povjerovati. Kada su mu bili predočeni dokazi, on je povjerovao. Rekao je Isusu: „Gospodin moj i Bog moj!“ (redak 28) Ovaj događaj završava riječima: „Isus mu reče: ‘Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati a da nisu vidjeli!’“ (redak 29)

Ovaj tekst često razumijemo kao ukor upućen Tomi. No postoji i drugi način gledanja na njegovu sumnju.

Toma je dobio materijalne dokaze koje je tražio i na taj je način ostavio naslijeđe svim naraštajima kršćana nakon njega. Drugim riječima, mi koji nismo vidjeli a opet vjerujemo, ne trebamo niša više tražiti zato što je Toma to učinio umjesto nas! Iskreno priznajući svoju sumnju, uklonio je sumnje bezbrojnog mnoštva drugih ljudi!

Prva vrsta sumnje. Događaj iz Evanđelja po Marku govori nam o nesigurnosti. U 9. poglavlju otac beznadno bolesnog dječaka dolazi k Isusu. Isus mu kaže kako je sve moguće onomu koji vjeruje. Ovaj čovjek se nada da mu Isus može pomoći, no ima neke sumnje. Iskreno odgovara: „Vjerujem! … Pomozi moju nevjeru!“ (Marko 9,24) I Isus je izliječio njegovog sina.

Ovo je pouka za sve nas koji ponekad sumnjamo. Uvijek možemo zajedno s ovim ocem reći: „Vjerujem! Pomozi mi da nadvladam nevjeru!“

Mi smo samo ljudi

Osjećaj nesigurnosti dio je naše ljudske naravi. Mi nismo Bog. Ne možemo sve znati. To se ne odnosi samo na kršćane. O svojem iskustvu govori pisac C. S. Lewis. U svojoj knjizi Kršćanstvo napisao je: „Sada kada sam kršćanin, nađem se u raspoloženju u kojemu mi sve izgleda nemoguće, a dok sam bio nevjernik, bilo je trenutaka kada mi je kršćanstvo izgledalo zastrašujuće mogućim.“ On je, dakle, proživljavao sumnje i kao vjernik i kao ateist.

Naš neprijatelj nije sumnja, već prijezir. Prijezir dolazi iz ponosnog srca koje misli da je mudro, dok nas iskrena sumnja nagoni da priznamo kako nam nedostaje spoznaja. Ona nas čini poniznima, a to je blagoslov, jer znamo da se „Bog protivi oholima, a poniznima daje milost“ (1. Petrova 5,5).

Stoga se ne plašite svojih sumnji. Naprotiv, suočite se s njima i uhvatite u koštac. Ako im ispravno pristupimo, one se ne protive vjeri, već nam pružaju mogućnost da svoje korijenje pustimo duboko i da naša vjera uzraste.

Ed Dickerson

Vani ga je čekao Stjepan. Igrali su se kao i do tada, ali nakon nekog vremena Stjepan je predložio da odu u obližnji park gdje Marko nikada nije bio bez svojih roditelja. Dječaci su krenuli uz dogovor da se neće dugo igrati tako daleko od kuće.

Kada su došli, Stjepan, koji je bio stariji od Marka, počeo je opisivati park onako kako ga je vidio. Dok su sjedili na klupi, Marko je slušao, zamišljajući to mjesto. Najposlije se toliko oduševio da je skočio i potrčao kroz park.

“Marko čekaj!” viknuo je Stjepan. “Tamo se nešto radi na asfaltu! Moglo bi biti opasno!”

Ali prije no što ga je uspio upozoriti, Marko je pao u duboku jamu.

“Marko! Marko, čuješ li me?”

“Čujem te”, Marko je plakao. “Zapeo sam, Stjepane, pomozi mi.”

Stjepan je legao na asfalt i pružio ruku u jamu što je duže mogao.

“Uhvati moju ruku!”

Ali koliko god se trudio, Marko nije mogao dotaknuti ni vrhove njegovih prstiju.

“Ne brini”, dobacio je Stjepan. “Pomoći ću ti.”

“Ne ostavljaj me, bojim se.”

“Neću daleko. Mislim da su radnici ostavili za sobom neku opremu. Idem vidjeti mogu li što iskoristiti.”

Kad mi je pomogao da se popnem. Mislim da mi ljestve mogu pomoći.”

Stjepan se uskoro vratio.

“Marko, jesi li dobro? Pronašao sam nešto što bi moglo pomoći.”

“Jesu li to ljestve?” čuo se uplašeni glas.

“Ne, to je uže.”

“Uže? Što je to? Nikada nisam opipao uže.”

“To je nešto što mogu spustiti do tebe. Izdržljivo je, i ako učiniš kako ti ja kažem, moći ću te izvući.” Stjepanov je glas ulijevao pouzdanje.

“U redu, Stjepane. Tata mi je čitao priču u kojoj se govorilo o užetu. Neki su ga ljudi privezali oko srušenog drveta te su ga izvukli iz šume uz pomoć tog užeta.”

“Odlično. Vjeruješ li u tu priču?”

“Naravno”, odgovorio je Marko. “Zato što vjerujem tati, a on je rekao da je istinita.”

Stjepan je polako spuštao uže.

“Imam ga! Opipao sam ga. To je nešto debelo.”

“Dobro, a sada možeš li ga omotati oko sebe?”

“Mislim da mogu.” Marko je omotao uže nekoliko puta oko struka.

“A sada, misliš li da ga možeš dovoljno čvrsto uhvatiti?”

“Mogu!”

“Marko!” čuo se opet Stjepan. “Vjeruješ li tome što ti je tata pričao o užetu? Vjeruješ li da je ono dovoljno čvrsto i da ti ja mogu pomoći?”

“Da! Vjerujem.”

“Onda se drži i nemoj se uplašiti te odustati!”

Stjepan je svoj kraj užeta privezao za obližnje stablo i počeo vući. Za to se vrijeme Marko odupirao nogama o zemlju kako bi mu pomogao. Kada je došao do vrha i izišao van, dvojica dječaka su se snažno zagrlila.

“Uspjeli smo!”

Na neki način, zbog grijeha smo i mi postali slijepi. Duhovno slijepi. Posljedica toga je naš pad u duboku jamu. Premda većina nas vidi svijet oko sebe, duhovno sljepilo čini da ne vidimo prijevare koje nam nudi Božji neprijatelj. Jedna od tih prijevara je uvjeriti nas da ne vjerujemo u ono što se ne vidi. Vjerojatno vam je već poznat netko tko kaže: “A ne, ja ne vjerujem dok ne vidim. Budući da Boga još nisam vidio, ni ne bavim se njime.” Sličan je bio i apostol Toma. U Bibliji je zapisan događaj koji nam može pružiti lijepu pouku.

“Poslije osam dana učenici njegovi bijahu ponovo unutra i Toma s njima. Dok su vrata bila zatvorena, dođe Isus, stade pred njih te reče: “Mir vama!” Zatim reče Tomi: “Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik… ” “Gospodin moj i Bog moj!” izjavi Toma. Isus mu reče: “Jer me vidiš, vjeruješ. BLAGO ONIMA KOJI ĆE VJEROVATI, A DA NISU VIDJELI!”

Bog ima dobre vijesti za nas. U njegovoj posebnoj knjizi, Bibliji, možemo čitati o ljudima koji su ga vidjeli. O ljudima kojima možemo vjerovati kao što je slijepi Marko vjerovao riječima svoga oca. Mi možemo vjerovati Mojsiju, koji je s Bogom razgovarao i od njega osobno primio kamene ploče sa zakonom. Možemo vjerovati i Jošui koji se pred važnom bitkom našao u brigama, i od zapovjednika nebeskih vojski osobno dobio utjehu koju je zapisao radi nas koji se nalazimo pred svojim životnim bitkama: “Ja ću vojevati bitku, ti samo ostani na polju.”

Mi nikada nismo vidjeli Isusa, ali možemo vjerovati u ono što je đakon Stjepan rekao kada su mu sudili zbog njegove vjere: “A on, pun Duha Svetoga, uprije pogled u nebo… te reče: ‘Evo, gledam otvorena nebesa i Sina Čovječjega gdje stoji Bogu s desne strane.'” To je vrlo važno za našu budućnost. Vjerujući njegovim riječima mi vjerujemo u jedinoga posrednika između Boga i ljudi, Isusa Krista koji pred nebeskim prijestoljem stoji da nas zagovara.

I konačno, mi možemo vjerovati onome što je zapisao prorok i apostol Ivan, kada je na otoku Patmosu vidio budući prizor povratka Isusa Krista na Zemlju.

Da, Isus je ono snažno uže koje nam je tako potrebno da se izvučemo iz jame. Obuhvatimo ga svojim životom. Svojom vjerom, kao rukama, čvrsto se uhvatimo ne za ono što vidimo, već za ono što smo o njemu saznali iz Božje Riječi. Ako se čvrsto držimo, uskoro ćemo biti izvučeni, a onda ćemo ga vidjeti svojim očima. Bit će to nezaboravan zagrljaj prijatelja.

Nona Grant