Kanonsko načelo
Kanonsko nečelo temelji se na činjenici da se podaci potrebni za razumijevanje svih biblijskih pitanja nalaze u samom kanonu Svetog pisma, odnosno da Biblija tumači samu sebe. Time se odbacuje široko raširena praksa tumačenja Biblije u skladu s drevnim ili suvremenim kulturama. Iako u Bibliji postoje kulturni aspekti, oni ipak ne mogu biti mjerilo za njezino tumačenje, kao što to čine mnogi suvremeni tumači.

Iako je dana ljudima koje su živjeli u drevna vremena na području Bliskog istoka, Biblija nadilazi tu kulturnu sredinu da bi služila kao Božja riječ za sve kulturne, rasne i situacijske kontekste u svim vjekovima i svakom vremenu. Biblijski pisci potvrđuju nadmoć Biblije nad tradicijom (Matej 15,3‐6), ljudskom filozofijom (Kološanima 2,8), ljudskim razumom (Izreke 14,12) i takozvanim “znanjem” (1. Timoteju 6,20).

Jedinstvo biblijskih načela
Budući da je sve Pismo nadahnuto od istog Duha i budući da je ono u cjelini Božja riječ, postoji temeljno jedinstvo i sklad među svim njegovim dijelovima (Matej 5,17; Rimljanima 3,10‐18). To znači da je Pismo dosljedno. Iako različiti pisci s vremena na vrijeme naglašavaju različite aspekte iste teme ili događaja, oni se ne suprostavljaju jedni drugima. Primjerice, svaki od pisaca Evanđelja bilježi pod nadahnućem različite aspekte Kristova života, a svaki komadić slagalice je potreban da se dobije potpuna i uravnotežena slika Kristovog života i rada (Ivan 20,30.31).

Načelo doslovnog tumačenja
Osnovno načelo u tumačenju Biblije jest da riječi i rečenice treba razumjeti u njihovom doslovnom smislu, osim ako nisu upotrijebljene stilske figure, usporedbe ili idiomatski izrazi.

Doslovno tumačenje Pisma ne treba treba miješati s “doslovnim” razumijevanjem biblijskih tekstova. Primjerice, neki kršćani vjeruju da su riječi “kola poskakuju” u Nahumu 3,2 doslovni opis automobila. Drugi kršćani razumiju da tekst u Otkrivenju 16,12 znači da će rijeka Eufrat doslovno presušiti, tako da kraljevi “s Istoka” i njihove vojske (Kinezi i Japanci) mogu prijeći preko rijeke. Takva tumačenja ne uvažavaju da biblijski pisci koriste simbole, usporedbe, metafore i druge stilske figure.

Načelo duhovnog razlučivanja
Četvrto opće načelo biblijske hermeneutike navodi apostol Pavao: “Zemaljski čovjek ne prima ono što dolazi od Duha Božjega, jer je to za nj ludost. On to ne može ni upoznati, jer se to mora uz pomoć Duhu prosuđivati.” (1. Korinćanima 2,14) “Svako je Pismo od Boga nadahnuto” (2. Timoteju 3,16), biblijski pisci govore “potaknuti od Duha Svetoga” (2. Petrova 1,21) te stoga tumačenje Biblije mora biti vođeno istim Duhom.

Kristocentrično načelo
Biblija otkriva Krista kao središte svakog božanskog djelovanja, bilo da je riječ o povijesnim događajima, proročanstvima ili štovanju: “Za njega svjedoče svi proroci” (Djela 10,43) i “sva obećanja Božja imaju u njemu nalaze svoj ‘da’; … ‘Amen’” (2. Korinćanima 1,20).

Sam Krist je potvrdio da Stari zavjet svjedoči o Njemu (Ivan 5,39). Bio je potvrda i ispunjenje “obećanja danih ocima” (Rimljanima 15,8). Novozavjetni pisci su to prepoznali i primjenjivali su starozavjetna obećanja i usporedbe na Isusa. Tako su dali uzor Kristocentričnog pristupa kojega bi svaki tumač Biblije trebao slijediti.

Stari zavjet baca svjetlo na Novi, i Novi na Stari. I u Starom i u Novom zavjetu nalaze se istine koje će ozbiljnom tražitelju neprestano otkrivati nove dubine.

Gerhard Pfandl

Jednog je dana Patrick imao viđenje u kojemu je čuo kako ga irski narod poziva: „Pozivamo vas, svetoga roba, da dođete i hodite među nama.“ Patrick se, dakle, vratio u Irsku kao kršćanski misionar, krstio je tisuće ljudi, podizao je crkve i zaređivao svećenike. Iako su u Irskoj radili i drugi misionari, ni jedan od njih nije bio tako uspješan kao Patrick.

Mnogo je priča i legendi o Patricku, no posebno se ističe ona o tome kako je svoje neobrazovane, poganske slušatelje poučavao da je Bog jedan Bog, ali istodobno i tri Osobe. Pokazao im je stabljiku s listom djeteline – biljke koja pokriva zelenu Irsku. „Ovo su tri lista, ali i samo jedan list“, objasnio je. „Tako je i s Bogom. Bog je jedan, no taj jedan je tri – Otac, Sin i Sveti Duh.“

Najzagonetnija doktrina
Tvrdnja da se Bog sastoji od tri zasebne, ali jednako i potpuno ujedinjene osobnosti – Oca, Sina i Duha Svetoga – vjerojatno je crkvena doktrina o kojoj se u povijesti kršćanstva najviše raspravlja. Strogi monoteisti, poput Židova i muslimana, pogrešno su je razumjeli, pa je smatraju dokazom da su kršćani mnogobošci. Čak su se i kršćanski vjernici borili s tim pitanjem. Robert South, engleski svećenik iz sedamnaestog stoljeća, jednom je napisao: „Jednako kao što onaj tko negira ovaj temeljni članak kršćanske religije može izgubiti dušu, tako i onaj tko se previše trudi razumjeti ga, može izgubiti razum.“

Vrlo je bitno vjerovati u učenje o Trojstvu, no uvjeravam vas da nije potrebno razumjeti precizan mehanizam ovih triju osoba u jednom Bogu. Kao i mnoge stvari o Bogu, tako smrtni umovi ne mogu ni ovo u potpunosti razumjeti. Ono što možemo razumjeti jesu Pojedine Osobe u Trojstvu te kako zajedno djeluju da bi nam pokazale Božju ljubav.

Otac, Sin i Duh
Za Izrael je postojao samo jedan Bog. Budući da su bili okruženi stranim narodima koji su imali mnoštvo lažnih bogova i božica, Bog je inzistirao da se Izrael ograniči na jednog pravog Boga. „Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom“ (Ponovljeni zakon 6,4). No čak i u Starom zavjetu bilo je naznaka da je Bog više no samo Stvoritelj, Osnivatelj naroda i Sudac. Izaija je predvidio dolazak Mesije (Izaija 7,14; 9,6) i iznio je široke naznake da On neće biti samo još jedan kralj, nego Netko tko će trpjeti u ime Svoga naroda (Izaija 53). Job je to nagovijestio izjavljujući: „Moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati“ (Job 19,25).

Isusov nastup uz tvrdnju da je Mesija uznemirio je uvriježeno uvjerenje da se Boga može razumjeti na samo jedan način. Isusova čuda i učenja bila su tako zapanjujuća da su čak i Njegovi neprijatelji morali priznati Njegov neuobičajen odnos s Bogom. Zamoljen da opiše taj odnos, Isus je rekao: „Ja i Otac jedno smo“ (Ivan 10,30). Ovo priznanje, da je i On Bog, naljutilo je Židove do te mjere da su Ga odlučili raspeti, a to mu je dalo priliku dokazati vlastito božanstvo tako što je oživio nakon što je umro.

Duh Sveti može biti najtajnovitiji i najteži za opisati od sve Tri Osobe Božanstva. Isus je govorio o Duhu kao Osobi koji će ih nastaviti voditi nakon što On ode (Ivan 15,26). Postoji dovoljno biblijskih tekstova o djelovanju Svetoga Duha da je jasno kako On nije tek neizravan način Božjeg utjecaja, već da je On stvarna Osoba.

Rane kršćanske rasprave
Biblija nikada ne koristi riječ Trojstvo, no ima nekoliko novozavjetnih upućivanja na Oca, Sina i Svetoga Duha kao kombinirane Osobe. Svaka od tih pojedinih Osoba je jasno opisana, a sve tri se često spominju čak u istom odlomku. U pitanju je slučaj iz 1. Petrove 1,2, u kojemu je apostol, obraćajući se svojim čitateljima, rekao da su „izabrani po predznanju Boga Oca, za posvećenje koje ostvaruje Duh, da se pokore Isusu Kristu i budu poškropljeni njegovom krvi“. U Mateju 28,19, gdje je Isus rekao svojim učenicima neka krste nove učenike „u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“, Tri Člana Trojstva kombiniraju se u nekoj vrsti formule.

Tako su se, bez jasne teologije Trojstva u Bibliji, rani kršćani borili doći do saznanja kako promatrati Isusa i Duha Svetoga. Nekolicina je odbacila Isusovo božanstvo, no većina je crkvenih otaca bila uvjerena da je On Bog, baš kao što je tvrdio da jest. Apostol Ivan je jasno razumio da je Duh Sveti Osoba za sebe, neovisna o Ocu i Sinu. Naveo je Isusove riječi: „Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek: Duha istine, kojega svijet ne može primiti, jer niti ga vidi niti ga poznaje. Vi ga poznajete, jer boravi s vama i jer će biti u vama“ (Ivan 14,16.17).

Crkveni su sabori uvijek iznova propitivali pitanje Trojstva tijekom ranog razdoblja kršćanske povijesti. Jedan od konačnih proizvoda njihova proučavanja, Atanazijsko vjerovanje iz petog stoljeća, objasnilo je Trojstvo upozoravajući na politeizam. Opisano je kao „jedan Bog u Trojstvu… Postoji jedna Osoba Oca, jedna Sina, i jedna Svetoga Duha… Oni nisu tri Boga, nego jedan Bog… Stoga nam katolička religija zabranjuje reći – postoje tri boga.“
U ovih nekoliko riječi ranokršćanski učeni ljudi pokazali su da iako Bog jest Tri, to nisu Tri odvojena Boga. Smatrati da se morate moliti Bogu za jedno, a Isusu za drugo ili se ponašati kao da se ova Tri međusobno natječu jedan s drugim, značilo bi potpuno pogrešno shvatiti doktrinu o Trojstvu. Možete se moliti bilo kojem od Njih, a molitvu čuju svi. Ne možete ih podijeliti, ni voljeti jednu Osobu više od druge.

Radi se o ulogama
Možda je najbolji način objašnjavanja Triju Osoba Božanstva onaj u kojemu ćemo ih promatrati u Njihovim ulogama u našem spasenju.

Bog Otac je temelj i Pokretač svega (Postanak 1,1). Osobito mi se sviđa opis Boga koji je dao autor crkvenih himni Walter C. Smith. On je napisao: „Besmrtni, Nevidljivi, jedini premudri Bog, u svjetlosti nedostupnoj skriven od naših pogleda, Najsvetiji, Najslavniji, Pradavni, Svemoćni, Pobjednik, Tvoje veliko ime slavimo.“ Gledajući u Starom zavjetu, vidimo Ga kao snažnu silu, vodiča, odgojitelja. A Bog doista sve to i jest.

Ali s takvim Bogom – besmrtnim, nevidljivim, dalekim – nama, ograničenim bićima, nije lako uspostaviti odnos. Kada je došlo vrijeme za provođenje plana spasenja, Bog je trebao „nekoga slična Sinu Čovječjemu“ (Otkrivenje 14,14) da bude iscjelitelj, učitelj i žrtva pomirnica. Kao čovjek, Isus je bio „iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio“ (Hebrejima 4,15). U Osobi Isusa, Boga se moglo vidjeti kao milosrdnog i milostivog, onoga koji voli grješnike, koji ima moć nad smrću i koji na nebu posreduje u našu korist (1. Timoteju 2,5).

Kao što je Isus predvidio, Duh nam govori na nježan način kroz naš um i osjećaje. Rani kršćani naglašavali su da je Duh Sveti nadahnuo autore Biblije (2. Petrova 1,21) i vodi nas dok je proučavamo (Ivan 16,13). To nam omogućuje da služimo Bogu i imamo zajedništvo kao kršćani (2. Korinćanima 13,14). Duh Sveti je Glas naše savjesti (Rimljanima 9,1). On nam daje duhovne sposobnosti (1. Korinćanima 12,7) i pruža snagu koja nam je potrebna za svladavanje naših grijeha (2. Timoteju 1,7).

Sveto Trojstvo, promatrano na ovaj način, predstavlja nam Boga u tri zasebne osobe, a svaka treba biti dostupna ljudskim bićima različitih osobnosti i potreba.

Ipak, nemojte pogrešno shvatiti: Kada vidim da Duh Sveti mijenja moj život, to ne znači da Isusa ne zanima moj rast u milosti. To što je Isus na Golgoti bio žrtva za moje grijehe ne znači da me Bog ne voli isto toliko. To što je Bog sudac za grijehe ne znači da Isus ili Duh za to ne mare.

Oni su doista Tri u Jednome, a sva Tri vole i Vas i mene.

Loren Seibold

Nakon kratkog vremena uočio sam da njegov problem oslikava jednu duboku istinu. Kada je riječ o našem unutarnjem životu, vanjsko uljepšavanje ne bi bilo od koristi. Ako želite biti strpljivija majka, ili bolji suprug, površno čišćenje ne bi pomoglo. Trebamo biti potpuno nove osobe koje su preoblikovane iznutra. Ovu promjenu Biblija naziva „novim rođenjem“. Isus je rekao: „… tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega“ (Ivan 3,3).

Što to znači?

Poput električne struje, duhovno novorođenje nije lako definirati. Učenici osnovne škole uče da je električna struja „tijek elektrona“. Svakodnevna definicija električne struje je: „energija elektromagnetskog polja iz baterija i generatora“. Općenita definicija je: „znanstveno područje“. Iako je savršena definicija nedostižna, nitko zbog toga nije rekao da električna struja ne postoji. Njezini su učinci jasno vidljivi u blistavoj svjetlosti, internetu, klima-uređajima i ostaloj tehnološkoj i električnoj opremi.

Novorođenje je slično tomu. To je unutarnja, nevidljiva promjena s vidljivim rezultatima. Isus ju je usporedio sa zračnim strujanjima koja ne možemo vidjeti. „Vjetar puše gdje god hoće“, rekao je, „Čuješ mu šum, ali ne znaš ni odakle dolazi ni kamo ide. Tako je sa svakim koji je rođen od Duha“ (redak 8). Čudo novog rođenja naziva se još i „obraćenjem“, i izvan je našeg razumijevanja. Unatoč tomu, vidimo njegove rezultate u promijenjenom životu, od pobune do odanosti, od mržnje do ljubavi, i od obeshrabrenja do nade i smisla.

Kako ga je Isus objasnio

Nikodem, židovski vođa, dobio je pouku o obraćenju kada je u kasno doba noći pristupio Isusu kako bi mu postavio neka pitanja. Bogati plemić je započeo razgovor komplimentima o Isusovim čudima. No Isus nije gubio vrijeme na izmjenjivanje komplimenata. Usmjerio je razgovor na srž stvari: Nikodemov duhovni život. „Tko se odozgo ne rodi, taj ne može vidjeti kraljevstva Božjega“ (Ivan 3,3).

Nikodem se uznemirio. Je li kraljevstvo previše čisto da bi ga on mogao vidjeti? Bio je poštovan starješina i učitelj hebrejskih Spisa. Bio je i član židovskog vladajućeg vijeća poznatog pod imenom Sanhedrin. Jako ga je iznenadila spoznaja da je čak i obrazovanom, kulturnom i odanom čovjeku, poput njega, bilo potrebno obraćenje jednako kao i Grku ili Rimljaninu koji ništa nisu znali o Božjim zakonima. Ponižen, nastavio je dalje ispitivati.

„Kako se može čovjek, kad je već star, roditi?“, upitao je (redak 4).

Odgovarajući, Isus mu je rekao da je novorođenje djelo Svetoga Duha: „Zaista, zaista, kažem ti, tko se ne rodi od vode i Duha Svetoga, taj ne može ući u kraljevstvo nebesko“ (redak 5).

To je još više zbunilo ovog čovjeka, pa je postavio još jedno pitanje: „Kako to može biti?“ (redak 9). To je praktično pitanje koje bismo svi trebali postaviti u nekom životnom trenutku.

Isus je upotrijebio primjer iz povijesti kako bi pojasnio ono što je htio reći. Nakon što su Izraelci napustili Egipat našli su se okruženi otrovnim zmijama i mnogi su umirali od zmijskih ugriza. Stoga je Bog rekao Mojsiju da izradi brončanu zmiju, postavi je na stup i podigne visoko kako bi ju svatko mogao vidjeti. Ljudima je rečeno da ako pogledaju u brončanu zmiju i vjeruju u Božju moć izlječenja, tada neće umrijeti. Tako je preživio svatko tko je vjerovao i pogledao (vidi Brojevi 21,4.9).

Isus je pojasnio da je ovaj događaj bio model plana spasenja. Rekao je: „Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji, tako mora biti podignut Sin Čovječji, da svatko tko vjeruje u njega ima život vječni“ (Ivan 3,14-15). Kao što su Hebreji trebali pogledati i živjeti, tako Bog želi da mi vjerujemo da Isus može oprostiti naše grijehe i izbaviti nas od smrtne kazne za grijeh.

Promijenjeni život

Kada se vjerom predamo Kristu počinjemo doživljavati promjene u svojim željama, odlukama i ciljevima. Apostol Pavao je to nazvao mentalnom promjenom: „Nemojte se prilagođivati ovomu svijetu!“ rekao je, već, „naprotiv, preobličavajte se obnovom svoga uma“ (Rimljanima 12,2). Nastavio je pojašnjavati da će oni koji iskuse ovu promjenu u načinu razmišljanja moći „uočavati što je volja Božja: što je dobro, ugodno i savršeno!“ (redak 2).

Poput dobrog para dioptrijskih leća, novorođenje nas osposobljava za gledanje Boga na način na koji Ga prije nismo vidjeli. To je nova svjesnost kojom vi i ja počinjemo razumijevati snagu duhovnih stvarnosti. Naše se oči otvaraju za nove istine o Isusu, o sebi i o drugima. Biblija koja skuplja prašinu na našim policama iznenada postaje zanimljiva jer sada čujemo Božji glas koji nam govori iz njezinih stranica. Prosjak na ulici nije više samo smetnja već kandidat za Božje kraljevstvo i netko kome želimo pomoći. Crkve, koje su nekada bile nevažne, sada su zanimljive jer unutar njihovih vrata slušamo učenja koja objašnjavaju život i pomažu nam u sklapanju prijateljstva s onima koji su iskusili ovu promjenu u načinu razmišljanja i osjećaja.

Zašto je novorođenje važno

Zašto je Isus učinio novorođenje zahtjevom za ulazak u Božje kraljevstvo

Prvo, moramo razumjeti što je kraljevstvo. To je mjesto, no i puno više od toga. To je gdje god je Bog Kralj. Kada se podčinimo Njegovoj vladavini ljubavi, ulazimo u Njegovo područje već sada, stoga što On sjedi na prijestolju našega srca. U budućnosti, Njegovom milošću, dobit ćemo pristup nebu. No, bilo da se radi o prošlosti ili sadašnjosti, Božja prisutnost je duhovno okruženje koje može željeti samo duhovna osoba. Isus je to naglasio nakon što je govorio o zahtjevima za ulazak: „Što je rođeno od tijela, tijelo je; Što je rođeno od Duha, duh je“ (Ivan 3,6).

Odlazak u stranu zemlju po prvi put daje nam ključ za razumijevanje onoga što je Isus htio reći. Tko god je putovao u inozemstvo iskusio je kulturološki šok na nepoznatom mjestu s novim mirisima i nepoznatim jezikom. Ljudi koji odlaze u novu državu trebali bi unaprijed čitati o tome što trebaju i što ne trebaju činiti, o navikama i običajima ljudi koji tamo žive. Na taj način će izbjeći da nekoga uvrijede i lakše se prilagoditi novom okruženju.

Božja blizina je konačni novi cilj. Novorođeni vjernici proučavaju o Njegovu kraljevstvu. Vi i ja se počinjemo ugodno osjećati u duhovnom području dok nas Božja milost, preko iskustva novorođenja, priprema za ulazak u Božje kraljevstvo. Prihvatimo Njegov poziv na duhovnu promjenu!

Barry Kimbrough

Pitanja se brzo redaju i nisu jednostavna. Moj prijatelj ih je bezobzirno postavljao meni za vrijeme večere na jednom našem sastanku mladih. Ne dajući mi priliku da se „branim“, naglo je prekinuo razgovor: „Young Shin, ono što vjerujemo kao Crkva, pogrešno je. Ne postoji Trojstvo. Ne može ga biti jer nema smisla.“

Moja prva reakcija bila je da ga proglasim heretikom, premda sam se čuvao da odmah odgovorim. Kad smo završili s tom sudbonosnom večerom, moj prijatelj mi je pružio knjižicu koja je dokazivala da je Krist „rođen“ i prema tome nije Bog, a da Sveti Duh ne može biti osoba. Dugo nakon što je otišao, pitao sam se: Kakva je narav Trojstva? Postoji li uopće nešto tako kao trojstveni Bog? Zar je naša Crkva stvarno u zabludi?

Dilema

„Postoji jedan Bog. Otac, Sin i Sveti Duh, jedinstvo tri vječne Osobe.“

Na početku, posebno za nevjernika, to nema smisla. Kako nešto može biti istovremeno tri i jedan? Argumenti protiv trojednog Boga su zasnovani na upravo takvom načinu razmišljanja. Bog je jedan Bog i prema tome ne može biti tri, jer bi u tom slučaju postojala neka vrsta hijerarhije unutar tog jedinstva, da bi taj trio mogao funkcionirati.

Zbog toga glavni argument protiv Trojstva jest da je Bog Otac iznad svih, da Krist nije jednak i da je Sveti Duh samo manifestacija Oca. Upotrijebljeni su tekstovi kao Izreke 8 da se reducira Kristovo božanstvo, dok se „neosobne“ karakteristike Svetog Duha „jasno“ očituju u takvim ulomcima kao što su Djela 10,45 (spomenut kao „dar“), Ivan 7,37-39 (možeš ga „piti“) i 2. Timoteju 1,6 (možeš ga „raspirivati“ u nama). Mnogo puta sam čuo ove argumente i oni gotovo uvijek završavaju sa Zaharijom 4,6. Sveti Duh, tvrde protivnici Trojstva, je samo Božji Duh, a ne sam Bog.

Međutim, postoji i obilje dobrih dokaza u Svetom pismu koji pokazuju suprotno. Premda u Svetom pismu ne možemo naći riječ „Trojstvo“ ili „trojedan“, u njemu je svuda jasno prisutna aluzija na trojednog Boga. Od samog početka stvaranja Mojsije nam u Postanku 1,26 kaže da je Elohim (imenica koja se gotovo isključivo koristi u obliku množine kad govori o Bogu) rekao: „Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična.“ Dok listamo Bibliju, između ostalih jasno vidimo trojedni motiv i odnos u tekstovima kao što su Matej 3,16.17 (Isusovo krštenje), Matej 28,10.20 (veliki nalog) i Ivan 14,16.26; 15,26; 16,13-15 (Isus govori o „drugom branitelju“ kojeg šalje Otac). Postoji i niz tekstova koji spominju karakteristike Svetog Duha kao osobe; uzmimo, na primjer, 1. Korinćanima 2,11 (On „zna“), Rimljanima 8,28 (On ima um) i Djela 5,3.4 (Njemu se može slagati).

Kako da uskladimo ove dvije strane?

Gore spomenuti biblijski tekstovi samo su vrh ledenog brijega, ali moje razmatranje uvjerilo me je da trojedno gledište „ima najviše smisla“. Crkveno gledište o Trojstvu je svakako mnogo uvjerljivije iz biblijski perspektive, jer dokazi u prilog njemu su mnogo obilniji. Ali bilo bi potpuno nerazborito jednostavno odbaciti osporavanja i pitanja naše braće i sestara koji su protiv učenja o Trojstvu, jer još uvijek ostaje pitanje: Ako postoji nešto kao Trojstvo, kakva je onda prava narav ovog trojednog Boga?

Ima li rješenja?

Odgovor na ovo pitanje uopće nije jednostavan. Uzmimo na primjer apostolsko i nicejsko vjerovanje utvrđeno u četvrtom stoljeću, kao izravan odgovor Ariju, kršćanskom vođi koji je živio u Aleksandriji u Egiptu i učio da Sin nije oduvijek postojao. Dok kreda iznose jednostavno izjavu vjere u božanstvo Sina i Svetog Duha kao člana Trojstva, dublje proučavanje rasprave o tom predmetu otkriva mnoge tehnikalije i teološke terminologije, koje istraživača mogu još više zbuniti nego ranije. Bilo je mnogo pokušaja da se konceptualizira biblijsko učenje o Božanstvu, premda su mnoga od njih pod snažnim utjecajem neoplatonizma kako su to učili Justin Mučenik i Origen.

Za mog studija na teološkom seminaru, jedan od mojih profesora je na jednom satu nastave iznio ideju „jedinstva u različitosti“ koje se odnosi na odnose unutar Božanstva. Ovaj koncept je nekako uspoređen (premda jako nesavršeno, priznao je) s idejom „čovječanstva“. Svi smo mi različiti ljudi, pa ipak postoji jedno čovječanstvo. U tom smislu Bog je jedan i Bog je troje, oboje može biti istina. Zanimljiv prijedlog, nema sumnje, ali premda vidim logiku i vrijednost ovog argumenta, čini se da ovo objašnjenje ostavlja još više pitanja nego ranije.

Pravo pitanje

Nedavno smo neki prijatelji i ja imali zanimljivu raspravu o prirodi muško-ženskog odnosa. Jedan od mojih prijatelja (momak naravno) našalio se: „Žene ne postoje zato da ih se razumije; one su tu zato da ih se voli.“ To je naravno izazvalo i odobravanje i nezadovoljstvo od strane žena u skupini. Međutim, kad sam kasnije razmišljao o toj izjavi, odjednom sam shvatio. Ako nisam u stanju stvarno razumjeti ljudska bića, kako se mogu nadati da ću razumjeti Boga?

U tome se nalazi pravo pitanje koje treba postaviti: Jesmo li mi u našim ograničenim, smrtnim umovima i tijelima u stanju uopće razumjeti Trojstvo? Naši prijatelji koji su protiv Trojstva, zaključili su da je potrebno mnogo dobrih dokaza da se objasni narav Trojstva prije nego što se može u njega vjerovati, ali je istina da se ne može pružiti odgovarajuće objašnjenje ili odgovor. To može zvučati kao izlika, ali razmislite o sljedećoj jednostavnoj ilustraciji: Kako ćete slijepcu od rođenja objasniti zelenu boju? Koje biste riječi upotrijebili? Koje biste zvukove učinili?

Vjerujem da postoji razlog što se u Bibliji nalaze tekstovi kao što su Izaija 40,28 i Ponovljeni zakon 29,29 jer je činjenica da mnogo toga nikad nećemo razumjeti. Nekako sam došao do zaključka da nikad neću potpuno shvatiti narav Trojstva. Kad bih mogao shvatiti Boga, On u stvari više ne bi bio Bog, zar ne? Uostalom Sveto pismo ne kaže da moje spasenje ovisi o tome jesam li u stanju razumjeti i objasniti narav Trojstva, pa zašto bih onda trebao utrošiti vrijeme i trud pokušavajući „adekvatno“ objasniti neobjašnjivo? Postoje mnogi tekstovi koji ukazuju na trojednog Boga, ali moramo shvatiti da je to granica dokle seže naše razumijevanje. Nema potrebe da „je smisao potpun“. Sveto pismo kaže da je Bog tri i da je jedan – i to je dovoljno.

Što stvarno vrijedi

Dosad ste već shvatili da je naslov ovog članka donekle netočan i varljiv, zato što u stvari ne postoji način da se zadovoljavajuće objasni razumijevanje naravi Trojstva. Jedino što sam stvarno razumio jeste da se narav Trojstva ne može potpuno razumjeti. Nema sumnje da razumjeti i „objasniti“ Boga zapravo znači učiniti ga „ljudskim bićem“, što će se na kraju pokazati jalovim.

Umjesto rješavanja zagonetnosti stvarne prirode Trojstva, bilo bi mnogo važnije (i korisnije) provesti vrijeme u učenju da ga volimo i da iskusimo zapanjujuću i čudesnu brigu koju pokazuje za nas stvorena bića. Moramo naučiti da se više pouzdamo u Njega, da budemo svjesni kako je u stanju osigurati sve što nam je potrebno, i da sve ide na dobro onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Pozvani smo da naučimo što bliže hodati s Njim, dopustiti mu da nas uzme za ruku kad prolazimo kroz radosti i uzbuđenja vrhunskih iskustava u životu, kao i kroz dolinu apatije i potištenosti, kad se čini da je nestalo svake nade.

Ali najvažnije u svemu jest što smo pozvani da se pripremimo za Njegov drugi dolazak, da naučimo što znači imati osobnu vezu s Njim, da možemo prepoznati našeg Stvoritelja i Oca, našeg Spasitelja i prijatelja, našeg vodiča i utješitelja, i da – našega Boga, kada dođe da nas uzme kući.

Young Shin

Po svojoj naravi Bog je:
Biće ljubavi –1. Ivanova 4,8;
Pun dobrote i pravednosti – Psalam 145,7.8; 19,8-10;
Onaj koji se ne mijenja – Malahija 3,6;
Vječan – Psalam 90,2;
Besmrtan – 1. Timoteju 6,16;
Sveznajuć – Psalam 139,1-4;
Svemoguć – Matej 19,26;
Osoba, ali svuda prisutan – Psalam 139,7-12;
Bog se otkriva preko svojih imena: El, Elohim, Adonai itd. Najčešće se otkriva kao Jahve.

Božanstvo Krista
Krist je od vječnosti: Ivan 1,1.
Krist je jednak s Bogom: Filipljanima 2,6.
Krist je veliki Bog i Spasitelj: Titu 2,13.
Krist je Bog naš i Spasitelj: 2. Petrova 1,1
Krist je istiniti Bog: 1. Ivanova 5,20.
Krist je Bog nad svima: Rimljanima 9,5.
Krist je Bog u tijelu: 1. Timoteju 3,16.
Kristovo je prijestolje vječno: Hebrejima 1,8.
Krist je Alfa i Omega, Prvi i Posljednji: Otkrivenje 22,12,13.
U Kristu je punina Božanstva tjelesno: Kološanima 2,9.
Krist je silni Bog: Izaija 9,6.

Božanstvo Svetoga Duha
1. Sveti Duh ima božanske značajke:

On je sveznajuć: 1. Korinćanima 2,10-12; usporedi s Rimljanima 11,33.
On je svemoćan: Job 9,19; usporedi s 1. Ljetopisa 29,11,12.
On je sveprisutan: Psalam 139,7-10. Ivan 14,17.
On je vječan: Hebrejima 9,14.
On je svet: Matej 12,32.
On je ljubav: Galaćanima 5,22.
On je istinit: Ivan 14:17; 15:26.

2. Sveti Duh obavlja božanski posao:

On stvara: Postanak 1,2; Job 26,13.
Sudjeluje u rođenju Krista: Matej 1,20.
Nadahnjuje Božju Riječ: 2. Petrova 1,21.
Dovodi do novorođenja: Titu 3,5; Ivan 3,6.
Daje duhovne darove po svojoj volji: 1. Korinćanima 12,11.
Posreduje za čovjeka: Rimljanima 8,26.

3. Sveti Duh ima značajke osobe:

On ima intelekt – sve ispituje: 1. Korinćanima 2,10.
Ima znanje – poznaje Božji razum: 1. Korinćanima 2,11.
Ima razum – Otac poznaje misli Duha: Rimljanima 8,27.
Ima osjećaje: Efežanima 4,30.
Ima svoju volju: Djela 13,2; Djela 16,6.
Treba ga poslušati: Djela 10,20,21.
Može mu se protiviti: Djela 7,51.
Na Njega se može huliti: Matej 12,31.32; Marko 3,29.
Njemu se može lagati: Djela 5,3.

Trojstvo
Više puta u Starom zavjetu Bog o sebi govori u množini: Postanak 1,26; 3,22; 11,7; Izaija 6,8.
Božje ime u Starom zavjetu je “Elohim” što je množina “bogovi”. Hebrejski stručnjaci nikada nisu mogli objasniti ovaj fenomen: Postanak 1,1.
Anđeo Gospodnji iz Starog zavjeta poistovjećen je s Ocem, ali još uvijek posebna Osoba: Postanak 16,7-13; 18,1-21; 19,1-28; Malahija 3,1.
Bog govori o Mesiji i Svetome Duhu: Izaija 48,16.
U Starom zavjetu Otkupitelj i Spasitelj je Jahve: Job 19,25; Psalam 78,35; 106,21; Izaija 41,14; 43,3.11.14; 47,4; 49,7.26; 60,16.
U Novom zavjetu to je Isus: Matej 1,21; Luka 1,76-79; 2,17; Ivan 4,42; Galaćanima 3,13; 4,5; Titu 2,13-14.
U Starom zavjetu Jahve prebiva među Izraelom: Psalam 135,21; Izaija 8,18; 57,15; Ezekiel 43,5-9; Joel 2,12-16 (neki prijevodi 3,17-21); Zaharija 2,10-11.
U Novom zavjetu Sveti Duh prebiva među Božjim narodom: Rimljanima 8,9,11; 1. Korinćanima 3,16.17; Galaćanima 4,6; Efežanima 2,22; Jakov 4:5.
Otac govori s neba prilikom Kristova krštenja, a Sveti Duh silazi u obliku goluba: Matej 3,16-17.
Kristov nalog učenicima: Matej 28,18-20.
Tri se Osobe spominju zajedno i u ovim tekstovima: 1. Korinćanima 12,4-8; 2. Korinćanima 13,13; 1. Petrova 1,2.

Slavoljub Vuličević

Cijelo vaše biće – duh. Sveti Duh obavlja svoje veliko tajanstveno djelo u nama nedostupnim područjima naše osobnosti.

Pročitajte 139. psalam; pjesnik njime kao da želi reći: “Ti si Bog ranih jutara, Bog kasnih noći, Bog planinskih vrhunaca i Bog mora; ali, Bože moj, moja duša ima obzorja udaljenija od jutra, mrklija od zemaljskog noćnog mraka, viša od ijednog planinskog vrhunca, dublja od ikakvog mora. Ti koji si Bog svemu tome, budi i moj Bog. Ne mogu dosegnuti visine ni dubine; postoje pobude o kojima ništa ne znam, snovi do kojih ne mogu doprijeti – ispitaj me, Bože moj!

Vjerujemo li da Bog može bdjeti nad našom maštom i tamo gdje mi ne možemo dosegnuti? “Krv nas njegova Sina, Isusa, čisti od svakoga grijeha.” Ako se to odnosi samo na ono čega smo svjesni, neka nam se Bog smiluje. Čovjek koji je postao neosjetljiv na grijeh reći će da nije svjestan grijeha. Čišćenje od grijeha mora ići u same visine i dubine našeg duha ako želimo hoditi u svjetlu kao što je Bog u svjetlu, a isti onaj Duh koji je hranio život Isusa Krista, hranit će život i našeg duha. Samo onda kad nad nama bdije neiskazana svetost Svetog Duha, naš će duh, duša i tijelo biti sačuvani u neumrljanoj čistoći dok Isus ne dođe.

Na žalost, ne dopuštamo svom umu da se bavi koliko bi trebalo ovim veličanstvenim Božjim istinama.

Oswald Chambers

Istina, i Sveti Duh se pokazivao vidljivo za ljudska osjetila uzevši, na primjer, oblik goluba. (Luka 3, 22) Zatim se mnogo govori o njegovom utjecaju, milini, sili i darovima. Tako smo skloni o njemu misliti kao o nekom utjecaju, sili, energiji. Simboli kao što su vjetar, vatra, voda, ulje i tako dalje, nekako kao da nas na to navode.

Pa ipak, činjenica je da ime Duh u grčkom u srednjem rodu je i poznajemo ga kao osobu: „Ovaj Duh svjedoči našemu duhu, da smo djeca Božja. A kad smo djeca, i baštinici smo: baštinici, a subaštinici Kristovi, jer ako s njim trpimo, da se s njim i proslavimo.“ (Rimljanima 8, 16.26)

Pitanje od velikog značaja

Ovo nije neko tehničko, akademsko ili možda nepraktično pitanje. Ono je od velikog značaja i velike praktične vrijednosti. Ako je Sveti Duh božansko biće i mi mislimo o njemu kao bezličnom utjecaju, onda mu skraćujemo poštovanje, čast i obožavanje koji mu pripadaju.

Ako je pak on jednostavno jedan utjecaj ili sila, mi se možemo usuditi da se njome poslužimo, da je upotrijebimo. Ali, ako ga smatramo bićem, kao što Sveti Duh jeste, moramo znati kako mu se povjeriti, kako bi se on poslužio nama.

U rečenicama Spasiteljeve izjave o Svetom Duhu dominira misao o osobi. U Ivanu 14,15.16. glavi Isus se služi sličnom zamjenicom „on, njega, kojega“ u nekih dvadeset slučajeva, ukazujući nam na njega kao osobu.

I na drugim mjestima Svetog pisma uvijek ćemo naći riječ o Svetom Duhu kao osobi, osobi koja govori, koja uči, svjedoči, vodi, sluša i objavljuje. To su osobine osobe koja posjeduje inteligenciju, sposobnost razlikovanja, volju i moć.

Osobine koje se pripisuju Svetom Duhu kao osobi

Sad ćemo za trenutak pogledati u svjedočanstvo Biblije o osobi Svetog Duha. Osobne osobine, osobni postupci i odnosi ukazuju na to da je Sveti Duh osoba. Njemu se pripisuje znanje, osjećanje, volja, ljubav – što je odlika osobe.

a) Znanje – „Jer tko od ljudi zna, što je u čovjeku, osim duha čovječjega koji je u njemu? Tako i u Bogu što je, nitko ne zna, osim Duha Božjega.“ (1. Korinćanima 2,11)

Sveti Duh je osoba koja je sposobna raditi s osobama savjesno i svjesno, koja im otkriva ono što je u Božjem srcu za njih i ono što je u njihovom srcu.

b) Volja – „A ovo sve čini jedan i isti Duh, koji razdjeljuje svakome, kako hoće.“ (1. Korinćanima 12,11)

Ovdje imamo jak dokaz o volji koju posjeduje osoba. Volja je posebna odlika jedne osobe.

c) Misao – „A onaj, koji ispituje srca zna, što je želja Duha, jer po volji Božjoj moli se za svete. (Rimljanima 8, 27) „Jer nađe za dobro Duh Sveti i mi, da ne mećemo više nikakva tereta na vas osim ovoga potrebnoga.“ (Djela 15,28)

d) Ljubav – „Molim vas dakle, braćo, zaradi Gospodina našega Isusa Krista i zaradi ljubavi Duha Svetoga: Pomozite mi u borbi molitvama za me k Bogu.“ (Rimljanima 15,30)

Sveti Duh nije slijepa sila, već osoba koja nježno ljubi.

e) Zajedništvo – „Milost Gospodina Isusa Krista, i ljubav Boga, i zajedništvo Duha Svetoga neka je sa svima vama!“ (2. Korinćanima 13,13.)

Sveti Duh je u zajednici s najvišim božanskim licima: Ocem i Sinom, i to u svakom apostolovom blagoslovu. Zajednica sa Svetim Duhom je moguća samo sa stvarnom osobom. A to uključuje zajedništvo i uzajamnost.

f) Osjećaji – „I ne žalostite Duha Svetoga Božjega, kojim ste zapečaćeni za dan otkupljenja!“ (Efežanima 4,30)

Svijest o ovoj slavnoj nebeskoj osobi mora formirati život koji je Bogu po volji!

g) Svetom Duhu se može lagati – Sveti Duh kao božansko Biće, kao sveta Osoba, ne podnosi ruganje, iskušavanje i laganje. Pročitajmo polako ove stihove: Hebrejima 10,29; Djela 5, 3.4.9.

Ali, Sveti Duh je i nešto više nego samo jedna osoba. On je božansko Biće, koje se također naziva Bogom. (Djela 5, 3.4.) On posjeduje božanske osobine: svemoć (Luka 1, 35) svuda je prisutan (Psalam 139, 7-10) i vječni život (Hebrejima 9, 14) (Duhom vječnim mjesto Duhom svetim). Ovo su Božje osobine, koje se pripisuju i Svetom Duhu. On je veći od anđela, jer je Kristov Predstavnik, upravlja svim anđelima na zemlji u borbi sa silama tame.

Sve nas ovo dovodi u položaj da sagledamo odnos Svetog Duha prema ostalim osobama božanstva. Naše shvaćanje o Trojstvu božanstva dovodi nas katkada da mislimo o tri Boga umjesto jednog. Naš Bog je jedan (jedini Bog /Ponovljeni zakon 6, 4), ali tri Osobe ili Osobe božanstva. Naša teškoća je u tome što i u duhovnom svijetu pokušavamo predstaviti tri osobe kao što to činimo u tjelesnom svijetu.

Ovo su osnovne istine koje uključuju u Božji plan spasenja sva tri božanska Bića, njihovo zauzimanje za čovjeka i vrijeme njihovog djelovanja u tom pravcu.

LeRoy E. Froom

Te noći oni su jeli lomljeni kruh i pili naliveno vino – simbole njegovih stradanja. Samo je nekoliko trenutaka dijelilo ovaj događaj u gornjoj sobi od borbe u Getsemaniji, samo nekoliko trenutaka od krvi na dovratnicima od krvi na iznurenom čelu. Pastir je kratko vrijeme bio zajedno sa svojim stadom, ali će uskoro biti udaren i stado će se razbježati.

Juda je napustio grupu, dok je žalost ovladala ostalom jedanaestoricom. Nije potrebno govoriti o njihovoj žalosti S njom je bila pomiješana i sebičnost. Sjenka brzog rastanka ih je počela pokrivati. Taj trenutak je zaista bio žalostan. Sad su marljivo slušali svaku Isusovu riječ. Njegova izjava da oni ne mogu ići kuda on ide još više je pojačala njihovu žalost i tugu. Nikada ranije oni nisu bili tako svjesni žalosnog trenutka rastanka sa voljenim Gospodinom.

Gospodin je zatim nastojao da im progovori riječi utjehe i ohrabrenja. Govorio im je da će ići spremiti im stanove. No, to ih nije mnogo utješilo. Stanovi ne mogu zamijeniti njegovu živu prisutnost među njima. Što će oni raditi kad ih on ostavi? Kome će oni tada ići?

Netko je rekao: „Naslikaj nebo bez zvijezda, pokrij planine tamom i navuci crne zavjese preko svih obala. Zamrači prošlost, a budućnost učini što mračnijom. Potom ispuni sliku tugom i ljude zavij u crno.“ Eto, takvo je bilo duševno stanje Kristovih učenika u trenutku kada su trebali doživjeti rastanak s Njim.

Tada im je Isus počeo opisivati prednosti dolaska „drugog Utješitelja“. Izraz „drugi Utješitelj“ ukazuje na to da je sam Isus bio njihov prvi Utješitelj. Utješitelj znači pomoćnik u trenucima potrebe. Jednom siročetu je potreban roditelj, bolesniku liječnik, obespravljenom branitelj ili sudac, onome koji hoće graditi kuću potreban je arhitekta, dok je usamljenome potreban prijatelj.

Naš nebeski Utješitelj je za nas i više nego to. Učenici su trebali ostati sami, ali ne i siročići, siročići bez brige nebeskog Oca, bez njegove pomoći. U njihovom najkritičnijem trenutku Isus im je progovorio o dolasku nebeskog Utješitelja, Svetog Duha, koji je trebao nastaviti nastavi Njegovo spasonosno djelo na zemlji.

Za Kristove učenike je bila osobita prednost primanja Svetog Duha, i to je za svagda prednost svih njegovih učenika koji željno očekuju njegov slavni dolazak.

LeRoy E. Froom

U Svetome pismu postoje tri odvojena, ali međusobno povezana tipa dokaza o Trojstvu ili Trojedinom Bogu: (1) dokaz o jedinstvu Boga, da postoji samo jedan Bog; (2) dokaz da postoje tri Osobe koje su Bog; (3) profinjene tekstualne naznake Božjeg trojedinstva. Razlike koje u Bibliji nalazimo između Boga Oca, Krista i Svetoga Duha treba shvatiti na način da je On u svojem bitku Bog, koliko god to bilo teško prihvatiti našem palom umu.

BOŽJA JEDINSTVENOST

Sustav vjerovanja starih Hebreja bio je strogo monoteistički, pri čemu je “mono” označavalo “jedan”, a “teistički” potječe od grčke riječi za “Boga”, što znači da postoji samo jedan pravi Bog. Ovakvo se razumijevanje provlači kroz cijeli Stari zavjet. Postoji samo jedan Bog, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, a ne mnoštvo bogova kao što su vjerovali mnogi narodi i plemena koja su živjela u hebrejskom susjedstvu. U ovom smislu, vjerovanj e koje ističe Biblija bilo je jedinstveno.

“Mojsije opet zapita Boga: ‘Ali kad dođem k sinovima Izraelovim, pa im reknem: Bog otaca vaših šalje me k vama, i ako me upitaju: Kako mu je ime? – što ću im odgovoriti?’ Bog odgovori Mojsiju: ‘JA JESAM, KOJI JESAM.’ (Znači, ‘JA POSTOJIM’) I nastavi: ‘Tako reci sinovima Izraelovim: ‘JA JESAM, posla me k vama!’ Dalje reče Bog Mojsiju: ‘Tako javi sinovima Izraelovim: ‘Gospod, Bog otaca vaših, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev, posla me k vama. To je ime moje na vijeke, i tako me se ima zvati kroz sve naraštaje.'” (Izlazak 3,13-15)

Božju jedinstvenost jednako tako možemo pronaći u tekstu koji Židovi nazivaju “Šema”: “Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!” (Ponovljeni zakon 6,4). Ovaj naziv potječe od pozdravne riječi, imperativa “čuj” na hebrejskom jeziku, koja glasi “Šema”. Ova zapovijed koja je upućena izraelskom narodu da vjeruje i tako poučava svoju djecu, jedna je od velikih istina o Bogu.

Istu riječ, ehad, “jedan”, uporabio je i sam Bog u izrazu “Šema” u Ponovljenom zakonu 6,4. Riječ ehad, kojom se opisuje jedinstvenost, ne podrazumijeva matematički zbroj, već potpuno jedinstvo. Ovdje se potvrđuje jedinstvo različitih dijelova. Prema Postanku 2,24 muževi i žene trebaju postati “jedno”, baš kao što je Bog “jedan” u Ponovljenom zakonu.

KRISTOVO BOŽANSTVO

Božanstvo Boga Oca rijetko je sporno, ako je ikada i bilo. Oni koji dovode u pitanje Trojstvo, često dovode u pitanje Kristovo božanstvo. Da Krist nije vječan i u potpunosti Bog, plan spasenja bio bi ozbiljno ugrožen. Pavao, nekoć okorjeli farizej, govori o Kristovom božanstvu u Filipljanima 2,6.7: “Koji kad je bio u OBLIČJU Božjemu, nije držao za otimačinu, da bude JEDNAK Bogu, nego je sebe poništio uzevši obličje sluge, i postao je sličan ljudima, i vanjštinom je bio nađen kao čovjek.”

Za farizeja koji je utemeljen na starozavjetnom nauku o jednome Bogu, ovo je zapanjujuća izjava jer otkriva Pavlovu duboku uvjerenost u Kristovo božanstvo. Poslanica Hebrejima — upućena Židovima koji su bili strogi monoteisti kao i Pavao — sadrži snažne izjave koje ističu božanstvo Božjeg Sina. U Hebrejima 1,8.9 Kristova božanska narav izražena je snažno i izričito: “A Sinu: ‘Prijestolje je tvoje, Bože, u vijeke vjekova; i žezlo pravde, žezlo kraljevstva tvoga, ljubio si pravdu, i mrzio si na bezakonje; zato te pomaza, o Bože, Bog tvoj uljem radosti većma nego drugove tvoje.'”

U otkrivanju Kristovog božanstva najvažnija je Isusova vlastita samosvijest. On nije stupao jeruzalemskim ulicama s trijumfalnim zborom onih koji su objavljivali Njegovo božanstvo. Ipak, četiri evanđelja sadrže brojne dokaze koji otkrivaju da je na taj način On shvaćao samoga sebe. Isus je višeput tvrdio kako posjeduje ono što s pravom pripada jedino Bogu: Božje anđele nazivao je svojim anđelima (Matej 13,41); tvrdio je da oprašta grijehe (Marko 2,5-10); tvrdio je kako ima vlast suditi svijetu (Matej 25,31-46). Tko još osim Boga može s pravom ustvrditi takvo što?

Na Isusovom suđenju jedna od optužbi protiv Njega bila je Njegova tvrdnja da je Božji Sin (Ivan 19,7; Matej 26,63-65). Da Isus nije sebe smatrao Bogom, ovo je bila prava prigoda da ispravi pogrešan dojam. Ipak, On to nije učinio. Naprotiv, na svojem suđenju pred Kaifom potvrdio je pod prisegom vlastito božanstvo. To je snažan dokaz iz Biblije o Kristovom božanstvu.

SVETI DUH

Ako Bog može biti “jedno” kao spoj dviju Osoba Oca i Sina, dodavanje treće Osobe Trojstvu ne bi nam trebalo stvarati poteškoću. Ovdje govorimo o Svetome Duhu. Već na samom početku biblijskih spisa govori nam se o ulozi Svetoga Duha prilikom stvaranja: “Zemlja je bila još pusta i prazna. Tama je ležala nad bezdanom. Duh je Božji lebdio nad vodama.” (Postanak 1,2)

Matej 28,19 skreće pozornost na tri Osobe Trojstva: “Zato idite i učinite sebi sve narode učenicima krštavajući ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga.” Tri božanske Osobe spominju se kada je Isus davao upute o krštavanju novih vjernika. Ovakva “formula” za krštenje još uvijek se rabi u većini kršćanskih crkava prigodom krštenja. Osobu koja je odlučila slijediti Isusa krštava se u “ime” (jednina u grčkom, ne množina), iako su obuhvaćene tri Osobe. Tri  božanska Bića smatraju se kao Jedno.

Prigodom Isusovog krštenja zajedno se pojavljuju sve tri Osobe Trojstva. Pročitajmo Markov dramatičan opis ovog krštenja: “U one dane dođe Isus iz Nazareta u Galileji i dade se krstiti od Ivana u Jordanu. Jedva je bio izašao iz vode, vidje, kako se otvori nebo, i Duh kao golub siđe na njega. S neba povika glas: ‘Ti si Sin moj ljubljeni; ti si po mojoj volji.'” (Marko 1,9-11). Riječ “otvaraju” (redak 10) koju Marko rabi kad spominje nebesa bilo bi bolje prevesti riječju “razdvajaju”. Marko pridaje važnost svim trima Osobama božanskog Trojstva u fantastičnoj Božjoj objavi koja utječe i na samu prirodu.

Kao i kod Isusa, djelo Svetoga Duha povezano je i pripisuje se Božjem djelovanju. Razmotrimo sljedeće prikaze djelovanja Svetoga Duha:
1. Kada najavljuje rođenje Krista, anđeo kaže Mariji da će se njezino Dijete zvati “svetim” stoga što će na nju sići Sveti Duh (Luka 1,35).
2. Isus je tvrdio da na Njemu počiva Duh Božji koji Ga je “pomazao” da propovijeda (Luka 4,18).
3. On je također tvrdio da izgoni “zle duhove” pomoću Božjega Duha (Matej 12,28).
4. Kristovo djelo nakon Njegovog odlaska trebao je nastaviti Duh, “Branitelj” (Ivan 14,16).
5. Isus je na svoje sljedbenike dahnuo Svetoga Duha (Ivan 20,22).
6. Novi će kršćani imati Svetoga Duha koji će u njima prebivati (Ivan 14,17) i Kristovog Duha (Galaćanima 2,20; Kološanima 1,27).

Kristova služba i služba Svetoga Duha usko su povezane. Postoje i biblijski nagovještaji koji ukazuju na Svetoga Duha kao Boga. “Tada reče Petar: ‘Ananija, zašto napuni sotona srce tvoje, te si slagao Duhu Svetome… Ljudima nijesi slagao, nego Bogu.'” (Djela 5,3.4).

U JEDINSTVU I JEDNAKOSTI

Koliko god jasno Biblija ističe da je Bog jedan (ehad), spominje Ga i u množini. Učenjaci i istraživači Biblije u mnogim su starozavjetnim tekstovima tijekom tisućljeća zapažali snažan dokaz o množini Božje naravi. Ova je istina, kao i mnoge druge, više otkrivena u Novom zavjetu.

“Tada reče Bog: ‘Načinimo čovjeka na sliku i priliku svoju!’… Tako stvori Bog čovjeka na sliku svoju, na sliku Božju stvori ga, muško i žensko stvori ih.” (Postanak 1,26.27).

Kombinacija množine i jednine kada je riječ o Bogu također se pojavljuje u Postanku 11,7.8 pri opisu gradnje Babilonske kule: “‘Hajde da siđemo i da im pometemo jezik, da ne razumiju jedan drugoga što govore!’ I rasprši ih Gospod odanle po svoj zemlji, i tako moradoše odustati od zidanja grada.” (Postanak 11,7.8) Ovdje ponovno govori sam Bog. Iako se spominje “Jahve”, On govori kao predstavnik skupine (mi).

Petar u Novome zavjetu u svojoj propovijedi na blagdan Pedesetnice uzdiže Isusa kao Boga: “Reče Gospodin Gospodinu mojemu: `Sjedi mi zdesna.`” (Djela 2,33) Kao pobožni Židov monoteist, koji vjeruje u jednoga Boga, Petar objavljuje potpuno božanstvo Krista koji je na Nebu. U svojoj poslanici Židovima u izgnanstvu Petar iznova ukazuje na dokaz Božje trojedine naravi: “Po predznanju Boga Oca, posvećenjem Duha, na pokornost i škropljenje krvlju Isusa Krista: Milost vam i mir u punini!” (1. Petrova 1,2.)

Pavao uključuje množinu Boga dok opisuje proces spasenja: “Jer koliko je obećanja Božjih, našlo je u njemu svoj da, i u njemu je Amen Bogu na slavu po nama. Bog je, koji nas utvrđuje s vama za Krista, i pomaza nas, koji nas i zapečati i dade zalog Duha u srca naša.” (2. Korinćanima 1,20-22).

Ovaj nauk nije lako u potpunosti pojmiti našim palim, ograničenim umom. Ovdje se bavimo naravi našega Boga, Stvoritelja svemira. Bilo bi nerazumno misliti da Ga u potpunosti možemo shvatiti, osobito kada kao ljudi “u cijelosti” ne shvaćamo gotovo ništa. Razmislite o nečem “najjednostavnijem” čega se možete sjetiti. Koliko toga staje izvan dosega vaše spoznaje? A koliko je toga više kada razmišljamo o Božjoj naravi?

SVETO TROJSTVO I SPASENJE

Evanđelje po Ivanu posvećuje izravnu i svjesnu pozornost Božjoj trojedinoj naravi. Čini se kako je Ivan u potpunosti svjestan Božje trojedinosti, odnosno “Trojstva”.

Dio Evanđelja po Ivanu u poglavljima 14-16 donosi najsnažnije nagovještaje o jednakosti triju Osoba Božanstva. Ovdje dolazi do stalnog uzajamnog djelovanja unutar Trojstva. Nauk o Trojstvu neizbježno se nameće prigodom sustavnog istraživanja Pisma i daleko je od apstraktnog nagađanja.

Kristovo božanstvo od posebnog je značenja u ovom kontekstu. Kada Krist ne bi u potpunosti bio Bog, onda bi Gospodin prebacivao kaznu za naše grijehe od jednog do drugog, umjesto da ih preuzme na sebe. Cjelokupni smisao Evanđelja jest da je Bog na križu ponio grijehe svijeta. Sve ostalo lišilo bi pomirenje njegove sile i učinkovitosti. Razmislimo na trenutak o sljedećoj mogućnosti: kada bi Isus bio samo stvoreno biće, a ne u potpunosti Bog, kako bi On kao stvorenje mogao nositi puninu Božjeg gnjeva protiv grijeha? Koje bi stvoreno biće, koliko god uzvišeno bilo, moglo spasiti čovječanstvo od kršenja Božjega svetog Zakona?

Kada Isus ne bi bio Bog, Božji zakon ne bi bio svet poput samog Boga, jer bi se za kršenje Zakona stvoreno biće moglo iskupiti. Zakon bi bio svet onoliko koliko i stvoreno biće, a ne kao Stvoritelj. Grijeh sam po sebi ne bi bio toliko strašan kada bi cijena za njegovo iskupljenje bila smrt stvorenja, a ne Stvoritelja. Činjenica što je sam Bog u Osobi Krista otklonio grijeh, snažan je dokaz o ozbiljnosti grijeha. Jednako tako, naša sigurnost u spasenje zahvaljujući onome što je Krist učinio za nas — a ne zahvaljujući našim djelima, proistječe iz činjenice da je sam Bog platio kaznu za naše grijehe. Što bismo mi mogli učiniti više od toga? Da je Krist stvoren, možda bismo i mogli nešto učiniti. Ali bogohulno je vjerovati da bi išta što mi činimo moglo nadopuniti žrtvu kojom se Bog, Stvoritelj, žrtvovao za naše grijehe. Dakle, kada Krist ne bi bio Bog, otkupljenje bi bilo nezamislivo.

U nauku o Trojstvu ne nalazimo tri različite božanske uloge jedne Osobe (što je modalizam), niti su tri Boga u jednoj skupini (to se naziva triteizam ili politeizam).

Jedan Bog (“On”) isto je što i “Oni”; “Oni” su uvijek zajedno i zajedno djeluju. Sveti Duh izvršava volju Oca i Sina, koja je također i Njegova volja. Ovu istinu Bog o sebi otkriva u cijeloj Bibliji. Neki ljudi imaju problema s prihvaćanjem Kristove božanske naravi zbog toga što je Isus, dok je bio kao čovjek u tijelu, svoju volju pokorio Očevoj. Mnogi to shvaćaju kao “dokaz” da je On na neki način manji od Oca. Međutim, ovo ne utječe na unutarnju strukturu Božanstva. Ova podređenost samo pokazuje kako se trebao odvijati plan spasenja. Isus je trebao postati kao čovjek, “poslušan do smrti, i to do smrti na križu” (Filipljanima 2,8). Isto tako “premda je bio Sin, iskustveno nauči poslušnost od onoga što je pretrpio te postigavši savršenstvo postade svima koji mu se pokoravaju uzrok vječnoga spasenja” (Hebrejima 5,8.9).

Ove izjave pokazuju kako je podređena Isusova uloga bila rezultat utjelovljenja, koje je bilo ključno za plan spasenja. One ne dokazuju ništa drugo osim da je On u potpunosti Bog i vječan.

Jo Ann Davidson

U vrijeme kada je nastajala Biblija riječ kvasac je obično korištena kao metafora za grijeh. Nije se smatrala pozitivnom riječi. To je bilo zbog osobina samoga kvasca. Ta je tvar oduvijek korištena za tijesto. Mala količina kvasca se stavi u smjesu brašna i vode, tamo se raširi na sve strane te čini da se tijesto nadima u lijepi kruh ili kolač. Slično je i s grijehom u nama. Toliko nas je pokvario da naš um sliči tijestu koje se nadima od vrenja.

Nadalje, Isus je upozorio svoje učenike riječima: “Čuvajte se kvasca farizejskoga, to jest licemjerja.” Ovdje je kvasac opet metafora za grijeh, ali konkretan – licemjerje.

Međutim, u Matejevom evanđelju imamo zapis gdje kaže kako Isus Krist uvodi novo načelo koristeći istu metaforu. Piše: “I drugu im kaza prispodobu: ‘Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.'” Ovdje je veliki učitelj upotrijebio pojam kvasca ne da objasni grijeh, već proces posvećenja koje provodi Bog u nama svojim Duhom kada mu vjerujemo.

To što je Isus upotrijebio istu metaforu da nas pouči dvjema različitim istinama, nešto govori. Svaki je čovjek u nekom procesu vrenja, nekakvome preobražaju. Bilo da smo pod utjecajem Svetoga Duha ili ne. To znači da bez vjere i pomoći Svetoga Duha u nama buja grijeh i mijenja nas u obličje Božjega neprijatelja. Međutim, kvasac Božji, fermentiran životom i karakterom Isusa Krista, umiješen Duhom Svetim u srce čovjeka, preobražava nas u obličje našega Stvoritelja.

Kristova metaforična poruka o kvascu, dakle, glasi: Isus mijenja ljude iznutra prema vani. Mi u tijestu ne vidimo točno što se događa, već vidimo samo vanjski izgled unutarnjeg djelovanja. Mnogi pokušavaju provesti reformu svojega lošeg stanja tako što nastoje promijeniti neku lošu naviku. Međutim, nisu dovoljne samo vanjske promjene da bismo bili pravi u Božjim očima. To je, zapravo, loš početak. Piše: “Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to ne po sebi! Božji je to dar! Ne po djelima, da se ne bi tko hvastao.” Pravi posao treba započeti u našemu srcu. A to je mjesto gdje smo nemoćni poduzeti bilo kakve promjene sami. Kao što rekosmo, potrebno je da u srce primimo vjerom Krista kao osobnoga Gospodina i on će djelovati polako i nezadrživo na naš život.

Slično se događa kada smo već preobraženi. Ono što je Isus u nama kao kvasac to trebamo biti i mi u društvu. Jednom promijenjeni, mi više ne možemo odobravati loše tokove u društvu ni pristajati na zlo onda kada ostali to čine. Kršćanin promijenjen nebeskim kvascem postaje i sam sredstvo promjene u svojoj sredini. On svojim moralnim životom i čestitim karakterom poziva i ostale da prihvate više standarde. Potaknut Svetim Duhom, apostol je pisao o toj lančanoj promjeni na dobro među ljudima, koja se ne da sakriti već se pokazuje kao svjetlost: “I vi bijaste mrtvi zbog prijestupa i grijeha u kojima ste nekoć živjeli po Eonu ovoga svijeta, po Knezu vlasti zraka, po tomu duhu koji sada djeluje u sinovima neposlušnima. Među njima smo i mi nekoć živjeli u požudama tijela svoga, udovoljavajući prohtjevima tijela i ćudi, te po naravi bijasmo djeca gnjeva kao i drugi. Ali Bog, bogat milosrđem, zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi, nas koji bijasmo mrtvi zbog prijestupa, oživi zajedno s Kristom… da u dobrohotnosti prema nama u Kristu Isusu pokaže budućim vjekovima preobilno bogatstvo milosti svoje.”

Kao što za trpezom tražimo “Dodajte mi sol, molim.”, tako isto, ako vidite potrebu za promjenom iz sadašnjega stanja u ono bolje, Bogu ugodno, obratite se slobodno Gospodinu riječima: “Dodaj mi kvasac, molim te”. To je ono što on čeka od vas i to će učiniti – ispunit će vam život smislom, usrećiti za vječnost i osobno se radovati u vama.

Robert Moore