Jedan od mojih dobrih prijatelja pričao mi je kako su ga prije nekoliko godina mučile sumnje. U to vrijeme bio je mladi pastor. Rekao mi je kako je legao na pod, licem prema dolje, i raširenih ruku molio Boga za vodstvo. Bio je obogaćen dubokim duhovnim spoznajama i nadahnutim vodstvom. Znam nekoliko ljudi koji su doživjeli slično iskustvo. Borba sa sumnjama natjerala ih je da korijenje svoje vjere puste mnogo dublje.

Drugi propovjednik, moj poznanik, borio se sa sumnjama za vrijeme studija. Supruga mu je savjetovala, a to je rekla i meni, neka ne razmišlja o teškim pitanjima pa će se poštedjeti muka. On je bio vrlo darovit mladi propovjednik, ali su mu propovijedi i savjeti ostali vrlo površni i jednolični. Izbjegavanjem sumnje razvio je plitko korijenje.

Pa ipak mnogi kršćani misle kako sumnju treba pod svaku cijenu izbjegavati. Jesu li sumnje pokazatelj nedostatka vjere? Trebamo li ih izbjegavati? Ovisi.

Tri značenja sumnje

Prvo, moramo znati da pojam sumnje rabimo za tri vrlo različita stanja uma. Prvo je nesigurnost. Postoje mnoge okolnosti u životu, poput polaganja ispita, novog posla ili istraživanja neke ideje, u kojima imamo određenu razinu znanja, ali budući da nismo Bog koji jedini od početka vidi kraj, ne možemo biti sigurni, već sumnjamo.

U drugom stanju uma sumnja može značiti skepticizam, osjećaj da nešto nije istinito. Naš um ostaje otvoren za dokaze i uvjeravanja, no iskustvo nas čini opreznima. U ovakvom stanju uma možemo reći: „Sumnjam u to.“

U trećem stanju uma pod krinkom sumnje često nalazimo izrugivanje, ismijavanje ili prijezir. Osoba u ovakvom stanju uma može reći: „Ja u to ne vjerujem“, ali ono što doista misli jest: „Dovoljno sam mudar, oprezan i razborit; ti si budala ako vjeruješ.“ Većina od nas zna nekoga tko tvrdi kako je otvoren za raspravu ili dokazivanje, no na svaki dokaz uzvraća ismijavanjem i razornim sarkazmom.

Iznijet ću vam neke misli o ovim oblicima sumnje, ali obrnutim redoslijedom od gore navedenog.

Treća vrsta sumnje. Kada se radi o trećoj vrsti „sumnje“, Biblija ne štedi nikoga. Pisac Psalama kaže: „Blago čovjeku koje ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom, i ne sjeda u zbor podrugljivaca.“ (Psalam 1,1) Ovo su vrlo oštre riječi. Zamijetite kako se ovdje zapravo izjednačuju „opaki“, „grešnici“ i „podrugljivci“ i jasno se daje do znanja kako ih se „blagoslovljeni“ trebaju posvema kloniti. Između nekoliko stvari za koje Biblija kaže da ih Bog mrzi, na vrhu popisa nalaze se „ohole oči“ (Izreke 6,17). Ove izrugivače sigurno ne potiče legalna sumnja.

Ali što je s druge dvije vrste sumnje – s osjećajem nesigurnosti i uvjerenošću da nešto nije istina? Ovdje je biblijski savjet puno drugačiji.

Druga vrsta sumnje. Učenik Toma bio je primjer težeg oblika sumnje, često nazvanog i skepticizmom, odnosno vjerovanjem da je nešto nemoguće ili neistinito. Iako su njegovi prijatelji, ostali učenici, bili osvjedočeni u Kristovo uskrsnuće, Toma je ostao neosvjedočen. Izjavio je: „Dok ne vidim na rukama njegovim znak od čavala i ne stavim ruke svoje u njegov bok, neću vjerovati.“ (Ivan 20,25)

Skloni smo oštro osuditi Tomu. Ali, iskreno, njegova je reakcija bila razumljiva. Konačno, nije postojala ni najmanja sumnja da je Isus umro. Bio je razapet, a zatim su Mu vojnici bok proboli kopljem. Skupini rimskih vojnika zapovjeđeno je da čuvaju Njegov grob. Ako je Isus uskrisio Lazara od mrtvih, tko je sada mogao uskrisiti Isusa? Toma je smatrao da su učenici imali priviđenje.

Zapravo smo blagoslovljeni zbog Tomina skepticizma jer je on postavio pitanje koje bi se nametalo mnogima od nas. I doista, u ranoj se povijesti Crkve pojavilo krivovjerje zvano docetizam, čiji naziv potječe od grčke riječi dokeo, što znači „pričiniti se“. Docetizam je tvrdio kako Krist nije u stvarnosti postao ljudsko biće i prebivao među nama, već da se to učenicima samo „pričinilo“, poput neke vrste „prikazanja“. No Tomin slučaj je ovo krivovjerje osporio. On nije bio zadovoljan samo time što Isusa vidi, već je zahtijevao da svojim rukama dodirne Njegove rane. Isus mu je odgovorio: „Pruži prst svoj ovamo: evo mojih ruku! Pruži ruku svoju i stavi je u moj bok te ne budi više nevjernik, već vjernik!“ (redak 27)

Toma se nije izrugivao svojim prijateljima učenicima. On je samo mislio kako je ono što su oni tvrdili nemoguće. Ipak je, unatoč sumnji, bio voljan povjerovati. Kada su mu bili predočeni dokazi, on je povjerovao. Rekao je Isusu: „Gospodin moj i Bog moj!“ (redak 28) Ovaj događaj završava riječima: „Isus mu reče: ‘Jer me vidiš, vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati a da nisu vidjeli!’“ (redak 29)

Ovaj tekst često razumijemo kao ukor upućen Tomi. No postoji i drugi način gledanja na njegovu sumnju.

Toma je dobio materijalne dokaze koje je tražio i na taj je način ostavio naslijeđe svim naraštajima kršćana nakon njega. Drugim riječima, mi koji nismo vidjeli a opet vjerujemo, ne trebamo niša više tražiti zato što je Toma to učinio umjesto nas! Iskreno priznajući svoju sumnju, uklonio je sumnje bezbrojnog mnoštva drugih ljudi!

Prva vrsta sumnje. Događaj iz Evanđelja po Marku govori nam o nesigurnosti. U 9. poglavlju otac beznadno bolesnog dječaka dolazi k Isusu. Isus mu kaže kako je sve moguće onomu koji vjeruje. Ovaj čovjek se nada da mu Isus može pomoći, no ima neke sumnje. Iskreno odgovara: „Vjerujem! … Pomozi moju nevjeru!“ (Marko 9,24) I Isus je izliječio njegovog sina.

Ovo je pouka za sve nas koji ponekad sumnjamo. Uvijek možemo zajedno s ovim ocem reći: „Vjerujem! Pomozi mi da nadvladam nevjeru!“

Mi smo samo ljudi

Osjećaj nesigurnosti dio je naše ljudske naravi. Mi nismo Bog. Ne možemo sve znati. To se ne odnosi samo na kršćane. O svojem iskustvu govori pisac C. S. Lewis. U svojoj knjizi Kršćanstvo napisao je: „Sada kada sam kršćanin, nađem se u raspoloženju u kojemu mi sve izgleda nemoguće, a dok sam bio nevjernik, bilo je trenutaka kada mi je kršćanstvo izgledalo zastrašujuće mogućim.“ On je, dakle, proživljavao sumnje i kao vjernik i kao ateist.

Naš neprijatelj nije sumnja, već prijezir. Prijezir dolazi iz ponosnog srca koje misli da je mudro, dok nas iskrena sumnja nagoni da priznamo kako nam nedostaje spoznaja. Ona nas čini poniznima, a to je blagoslov, jer znamo da se „Bog protivi oholima, a poniznima daje milost“ (1. Petrova 5,5).

Stoga se ne plašite svojih sumnji. Naprotiv, suočite se s njima i uhvatite u koštac. Ako im ispravno pristupimo, one se ne protive vjeri, već nam pružaju mogućnost da svoje korijenje pustimo duboko i da naša vjera uzraste.

Ed Dickerson

Slično je i sa mnom. Ponekad se borim da održim vjeru, a ponekad nalazim da je lakše sumnjati nego vjerovati. Osjećam kako svijet oko mene pokušava ugurati me u neki svoj kalup, a taj kalup kaže da je stvarno samo ono što mogu vidjeti, čuti i osjetiti. Biblija mi, međutim, govori drugačije: “da se vrijednost vaše vjere… pokaže… u času kad se pojavi Isus Krist, koga ljubite iako ga niste vidjeli; u koga vjerujete iako ga još ne gledate.” “Isus mu reče: ‘Jer me vidiš vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli.'” Od nas se traži da vjerujemo u ono što ne vidimo, a to je ponekad jako teško. Ipak, nije nemoguće. Štoviše, to može postati lako.

Boreći se da steknem vjeru u Boga, izgradim vjeru i ostanem trajno u vjeri, naučio sam nekoliko praktičnih koraka koji mogu pomoći svakome kršćaninu da se održi i ostane vjeran do kraja. Želim ih podijeliti s vama:

Najprije odlučite da vjerujete. Stavite svoju volju na stranu vjerovanja, a ne nevjerovanja. Bog nas nikada neće prisiljavati da vjerujemo. On stavlja dovoljno dokaza pred nas, ali samo mi možemo izabrati da mu vjerujemo.

Otvorimo oči za Boga. On je na djelu svud oko nas. On je i u našem životu. Čak i onda kada mislimo da je daleko i da ne čuje naše jadikovanje. Kao i Marija pokraj praznog Isusovog groba, koja od suza nije mogla prepoznati Krista koji joj je prišao, i mi smo zamagljenog vida. Od suza ga ne možemo prepoznati. Otvorimo oči, Isus je vrlo blizu. Otvorimo uši i čut ćemo kako nas zove kao što je pozvao i Mariju.

Hranimo svoju vjeru pravom hranom. Vrlo malo onoga što ljudi danas čitaju, gledaju ili slušaju, podupire vjeru. Velika pisana djela današnjice potječu iz izvora ispraznosti i nijekanja pravih vrijednosti. Ispunjavajući naš um, ona teže da i nas uvuku u taj bunar. Zaprepašćuje broj spisatelja i umjetnika čiji su životi završili samoubojstvom.

Ako se stalno budemo hranili nevjerovanjem, naše će se kršćanstvo razboljeti i naša vjera umrijeti. Mi se ne možemo izolirati od svijeta koji nas okružuje, ali možemo izbalansirati svoju intelektualnu prehranu. Najbolja duhovna hrana se nalazi u Bibliji, a potom u djelima pobožnih autora.

Sljedeći korak u održanju naše vjere je da govorimo onako kako vjerujemo, a ne da stalno izražavamo sumnju. Naše vlastite riječi djeluju na nas. Govoreći o vjeri, mi hranimo vjeru; govoreći o sumnji, mi ojačavamo sumnju. Ja ne govorim protiv znanja i intelektualnog napretka. Ja sam za smiren, snažan razum i jasnu logiku. Zato i savjetujem da govorimo o činjenicama našeg osobnog odnosa s Isusom Kristom.

Bilo bi dobro da slušamo glazbu koja je nadahnuta kršćanstvom. Pokušajmo pjevati pjesme nadahnute vjerom. Glazba često osnažuje čovjeka. Ona podiže duh, oslobađa kreativnu energiju u nama i uklanja neraspoloženje. Duhovna glazba može povesti naše misli kod samoga Boga.

Sklopimo prijateljstva s ljudima koji vjeruju. Nevjerovanje ne morate tražiti. Imamo ga dosta i kod naših ukućana, a da i ne govorimo o susjedima, kolegama i ostalima. Međutim, ako u svoj krug prijatelja uvrstimo i one koji su vjerni kršćani, imamo mnogo više izgleda da održimo svoju vjeru. Jedan zapaljeni komadić drveta, ma koliko snažno gorio, ubrzo će se ugasiti ako ga izvučemo iz ognja. Ali čim ga vratimo u vatru, na druga drva, on će gorjeti.

Moj posljednji savjet je i najvažniji. Koncentrirajmo se na Isusa. On je uvijek najbolji. Biblija savjetuje: “Uprimo pogled u začetnika i završitelja vjere, u Isusa, koji namjesto određene mu radosti podnese križ ne mareći za sramotu.” Čitajmo o njemu. Razgovarajmo s njim. On će najbolje oblikovati i održati našu vjeru.

Isus je pitao “Kada dođem, hoću li naći vjeru?” U posljednje dane, kada se s neba treba pojaviti Krist, Bog će ipak imati ljude koji vjeruju. Proročanstvo kaže da su to oni koji vrše sve zapovjedi Božje i imaju vjeru Isusa Krista. Dakle, moguće je. Čak i kada smo okruženi nevjerovanjem. Nije teško vjerovati.

William Johnson

Slično je i sa mnom. Ponekad se borim da održim vjeru, a ponekad nalazim da je lakše sumnjati nego vjerovati. Osjećam kako svijet oko mene pokušava ugurati me u neki svoj kalup, a taj kalup kaže da je stvarno samo ono što mogu vidjeti, čuti i osjetiti. Biblija mi, međutim, govori drugačije: “da se vrijednost vaše vjere… pokaže… u času kad se pojavi Isus Krist, koga ljubite iako ga niste vidjeli; u koga vjerujete iako ga još ne gledate.” “Isus mu reče: ‘Jer me vidiš vjeruješ. Blago onima koji će vjerovati, a da nisu vidjeli.'” Od nas se traži da vjerujemo u ono što ne vidimo, a to je ponekad jako teško. Ipak, nije nemoguće. Štoviše, to može postati lako.

Boreći se da steknem vjeru u Boga, izgradim vjeru i ostanem trajno u vjeri, naučio sam nekoliko praktičnih koraka koji mogu pomoći svakome kršćaninu da se održi i ostane vjeran do kraja. Želim ih podijeliti s vama:

Najprije odlučite da vjerujete. Stavite svoju volju na stranu vjerovanja, a ne nevjerovanja. Bog nas nikada neće prisiljavati da vjerujemo. On stavlja dovoljno dokaza pred nas, ali samo mi možemo izabrati da mu vjerujemo.

Otvorimo oči za Boga. On je na djelu svud oko nas. On je i u našem životu. Čak i onda kada mislimo da je daleko i da ne čuje naše jadikovanje. Kao i Marija pokraj praznog Isusovog groba, koja od suza nije mogla prepoznati Krista koji joj je prišao, i mi smo zamagljenog vida. Od suza ga ne možemo prepoznati. Otvorimo oči, Isus je vrlo blizu. Otvorimo uši i čut ćemo kako nas zove kao što je pozvao i Mariju.

Hranimo svoju vjeru pravom hranom. Vrlo malo onoga što ljudi danas čitaju, gledaju ili slušaju, podupire vjeru. Velika pisana djela današnjice potječu iz izvora ispraznosti i nijekanja pravih vrijednosti. Ispunjavajući naš um, ona teže da i nas uvuku u taj bunar. Zaprepašćuje broj spisatelja i umjetnika čiji su životi završili samoubojstvom.

Ako se stalno budemo hranili nevjerovanjem, naše će se kršćanstvo razboljeti i naša vjera umrijeti. Mi se ne možemo izolirati od svijeta koji nas okružuje, ali možemo izbalansirati svoju intelektualnu prehranu. Najbolja duhovna hrana se nalazi u Bibliji, a potom u djelima pobožnih autora.

Sljedeći korak u održanju naše vjere je da govorimo onako kako vjerujemo, a ne da stalno izražavamo sumnju. Naše vlastite riječi djeluju na nas. Govoreći o vjeri, mi hranimo vjeru; govoreći o sumnji, mi ojačavamo sumnju. Ja ne govorim protiv znanja i intelektualnog napretka. Ja sam za smiren, snažan razum i jasnu logiku. Zato i savjetujem da govorimo o činjenicama našeg osobnog odnosa s Isusom Kristom.

Bilo bi dobro da slušamo glazbu koja je nadahnuta kršćanstvom. Pokušajmo pjevati pjesme nadahnute vjerom. Glazba često osnažuje čovjeka. Ona podiže duh, oslobađa kreativnu energiju u nama i uklanja neraspoloženje. Duhovna glazba može povesti naše misli kod samoga Boga.

Sklopimo prijateljstva s ljudima koji vjeruju. Nevjerovanje ne morate tražiti. Imamo ga dosta i kod naših ukućana, a da i ne govorimo o susjedima, kolegama i ostalima. Međutim, ako u svoj krug prijatelja uvrstimo i one koji su vjerni kršćani, imamo mnogo više izgleda da održimo svoju vjeru. Jedan zapaljeni komadić drveta, ma koliko snažno gorio, ubrzo će se ugasiti ako ga izvučemo iz ognja. Ali čim ga vratimo u vatru, na druga drva, on će gorjeti.

Moj posljednji savjet je i najvažniji. Koncentrirajmo se na Isusa. On je uvijek najbolji. Biblija savjetuje: “Uprimo pogled u začetnika i završitelja vjere, u Isusa, koji namjesto određene mu radosti podnese križ ne mareći za sramotu.” Čitajmo o njemu. Razgovarajmo s njim. On će najbolje oblikovati i održati našu vjeru.

Isus je pitao “Kada dođem, hoću li naći vjeru?” U posljednje dane, kada se s neba treba pojaviti Krist, Bog će ipak imati ljude koji vjeruju. Proročanstvo kaže da su to oni koji vrše sve zapovjedi Božje i imaju vjeru Isusa Krista. Dakle, moguće je. Čak i kada smo okruženi nevjerovanjem. Nije teško vjerovati.

William Johnson

Činjenica je da je Biblija izložena stalnim napadima. Zanimljivo je da kritičari dolaze i odlaze, a Biblija ostaje. Kritičke ideje o Bibliji, koje su se nekad smatrale vrlo suvremenima i revolucionarnima, davno su zaboravljene, ali Biblija ostaje. Ljudi koji su se smatrali poznatim znanstvenicima, koji su u svojim djelima izražavali sumnju u autentičnostMojsijevih ili Izaijinih spisa, danas su gotovo nepoznati, dok se ovi spisi još uvijek čitaju diljem svijeta. Budući da prije više tisuća godina nije bilo aparata za kopiranje i digitalnih skenera, koliko su točni rukopisi koje danas imamo? Po čemu ćemo znati da su točni? Zašto im možemo vjerovati? Potražimo odgovore na ova pitanja.

PODACI

Od samog početka Sotona je mrzio Bibliju. Uostalom, ona je otkrivala cjelokupni plan spasenja, od početka do kraja. Zahvaljujući njoj, svatko može naći put u vječni život. Nije čudo što je Sotona mrzi. Tijekom stoljeća poduzeo je mnoge pokušaje da je uništi. Kad je, na kraju, zbog masovnog širenja Bibliju postalo nemoguće uništiti, Sotona je pribjegao novoj taktici: ako ne može uništiti samo Sveto pismo, uništit će njezinu vjerodostojnost. Tako se pojavila takozvana viša kritika koja je bila vrlo uspješna u razaranju vjere u Bibliju kao Božju riječ. Za mnoge stručnjake Biblija je samo jedan od mnogih starih tekstova, židovska verzija, na primjer, egipatske Knjige mrtvih. U svakom slučaju povijesno zanimljiva, ali ne božanski nadahnuta.

Međutim, ovdje nastaje problem. Da bismo potvrdili vjerodostojnost Biblije, mi se služimo onim što ona sama kaže za sebe. To je zatvoreno prosuđivanje. Kako se možemo služiti Biblijom da je potvrdimo kad je njezina vlastita vjerodostojnost upitna? To je kao da kanimo definirati neki pojam samim tim pojmom.

S druge strane, Bog nam je dao dovoljno razloga da Bibliju smatramo vjerodostojnom. Imamo dovoljno unutarnjih i vanjskih dokaza da se možemo pouzdati u ono što kaže.

Ne moramo vjerovati samo zato što nam se kaže da vjerujemo. Bog nam daje razloge da vjerujemo u Bibliju kao Njegovu Riječ, premda u konačnici moramo pokazati vjeru. Međutim, činjenica je da nam je Bog dao mnoge čvrste razloge da u nju vjerujemo.

STARI ZAVJET

U Bibliji postoje čudesna proročanstva koja snažno svjedoče o točnosti Starog i Novog zavjeta. Ispunjenje ovih proročanstava pokazuje da su oba zavjeta pouzdana, da svaki učvršćuje vjerodostojnost drugoga.

Međutim, to nije sve. Godinama su zagovornici više kritike tvrdili kako je Biblija nepouzdana. Nema, govorili su, cijelih rukopisa hebrejskog Starog zavjeta koji bi bili stariji od 900. godine naše ere. Bez aparata za kopiranje, svakako su se u prijepise uvukle mnoge greške. Može li se čovjek onda uzdati u Stari zavjet?

A onda je početkom 1947. svijet saznao za “najveće arheološko otkriće stoljeća”. U špiljama u blizini Mrtvog mora otkriveni su ćupovi u kojima su bili pohranjeni svitci s Mrtvog mora, od kojih su mnogi datirani između 150. pr. Kr. i 70. po Kr. To je značilo da su ovi biblijski rukopisi više od tisuću godina stariji od bilo kojeg drugog poznatog rukopisa. Pronađen je dosad najstariji poznati rukopis cijele knjige proroka Izaije i ulomci gotovo svih starozavjetnih knjiga. Nađena je i Knjiga Samuelova, iako dosta oštećena, zajedno s dva cijela poglavlja knjige proroka Habakuka.

Uspoređivanjem svitaka s Mrtvog mora s drugim rukopisima, stručnjake je iznenadila točnost naših suvremenih Biblija. U većini slučajeva radilo se o beznačajnim razlikama. Otkriće svitaka s Mrtvog mora postalo je veliki izvanbiblijski dokaz pouzdanosti Staroga zavjeta.

NOVI ZAVJET

“Bit ću iskren… Kad sam prvi put ustanovio da ne postoje izvorni rukopisi Novoga zavjeta, bio sam vrlo sumnjičav. Pomislio sam: Ako je jedino što imamo prijepis prijepisova prijepisa, kako mogu vjerovati da je današnji Novi zavjet uopće sličan izvorniku?” (Lee Strobel, The Case for Christ, str. 58,59)

Pitanje je logično. I mi se moramo pitati: Zar nam Bog ne bi ostavio pouzdani izvor Njegove volje? I zar nam ne bio dao razloge da se pouzdamo u izvore koje nam je ostavio?

Prethodni odsjek pokazao je da je otkriće svitaka kod Mrtvog mora važno za utvrđivanje točnosti i pouzdanosti Staroga zavjeta. Možemo li naći neke dokaze za Novi zavjet?

U vezi s Novim zavjetom posebno je začuđujuća činjenica, koja nam daje nevjerojatni dokaz njegove pouzdanosti, da još danas postoji mnogo primjeraka novozavjetnih rukopisa, mnogo više od ijednog drugog drevnog rukopisa. Gospodin nam je ostavio mnoštvo rukopisa koji potvrđuju točnost Novoga zavjeta kakav danas imamo. Prema znanstvenicima Normanu Geisleru i Williamu Nixu “Novi zavjet je ne samo preživio u više rukopisa nego ijedna druga antička knjiga, nego je ostao sačuvan u čišćem obliku od bilo koje druge velike knjige — s 99,5- postotnom točnošću.” (Strobel, str. 65)

Osim toga, tu je i mnogo vanjskih dokaza; postoji, naime, mnogo citata iz prvih primjeraka Novoga zavjeta, nađenih u komentarima, propovijedima i pismima ranih crkvenih otaca. Apostolski oci, koji su pisali uglavnom između 90. i 160. godine, pokazali su veliko poznavanje većine knjiga Novoga zavjeta. Ovi vanjski dokazi, nazvani lekcionari, sadržavali su tekstove koji su se čitali na javnim bogoslužjima. Do sredine dvadesetog stoljeća klasificirano je više od osam stotina tih djela.

Budući da tako točno odražavaju današnji Novi zavjet, i ovi rani crkveni rukopisi daju nam mnogo razloga za potvrdu vjerodostojnosti novozavjetnog teksta.

UNUTARNJI DOKAZI

Pavao u 1. Korinćanima 15,12-19 jasno pokazuje kako je Isusovo uskrsnuće središte naše vjere. Drugim riječima, čak i nakon što je Krist umro za naše grijehe, čak i nakon što je postao naša zamjena, sve to ne bi vrijedilo da nije uskrsnuo. Naravno, nema ničega iznenađujućeg u tome da su Rimljani razapeli Židova. To se stalno događalo. Sasvim je nešto drugo što je taj Židov uskrsnuo iz mrtvih. A novozavjetni pisci objavili su da se upravo to dogodilo s Isusom.

Bez obzira na razlike u evanđeoskim izvještajima (neki su pisci zapisali ono što drugi nisu), svima je zajedničko da su posvjedočili kako je Isus uskrsnuo od mrtvih.

Međutim, neki odbacuju misao da bi nakon tri dana itko mogao uskrsnuti. To je ludo, kažu — proizvod bolesnog uma, nečija halucinacija. To bi, svakako, bila logična tvrdnja da je samo jedna osoba ustvrdila da je Isus uskrsnuo od mrtvih. Ali u ovom slučaju to su učinile četiri osobe. Jedno je proglasiti ludima svu četvoricu pisaca evanđelja, a drugo je proglasiti ih ludima na isti način. Te1ko da teorija o haluciniranju ima ikakvog smisla.

Misao da je Isusovo uskrsnuće proizvod bolesne mašte učenika, nema osnove. Svjesni takve besmislice, drugi su tvrdili da su se učenici dogovorili i izmislili priču o Kristovom uskrsnuću.

S kojim bi razlogom izmislili ovu priču? Da dobiju vlast? Zbog ugleda? Novca? Izbjegavani od vlastitog naroda, odbačeni od vjerskih vođa i nemilosrdno progonjeni sa svih strana, učenici nisu nikad došli do vlasti, utjecaja ili novca zahvaljujući uskrsnuću. Naprotiv, zbog ustrajavanja na uskrsnuću izgubili su sve što im je svijet mogao pružiti.

Neki su tvrdili da su učenici izmislili priču u nadi da će imati osobne koristi, ali im se planovi nisu ostvarili. Pošto su već pronijeli priču o uskrsnuću, nije im preostalo drugo nego da je nastave širiti. Jedini je problem u tome što su evanđelja pisana mnogo godina nakon uskrsnuća. Ako su se učenici nadali da će se obogatiti ili steći vlast izmišljenom pričom o Isusovu uskrsnuću, shvatili su da je to uzaludna nada. Zašto su, desetljećima poslije, nakon što su imali dosta vremena da se distanciraju od svojeg neuspjelog nastojanja, ipak ostali uz tu nadu — čak i po veliku osobnu cijenu?

Pavao u 1. Korinćanima 15,6 kaže da se Isus nakon uskrsnuća pojavio pred više od pet stotina ljudi, a “većina ih još i sada živi”. Drugim riječima, Pavao je tako siguran u Isusovo uskrsnuće da čak poziva ljude da se obrate onima koji su još živi i od njih traže da im ispričaju što su vidjeli. A jedan od razloga što je Pavao bio uvjeren u njihovo svjedočanstvo bio je što je sam upoznao uskrslog Isusa (Djela 9,1-8).ž

Razmislimo o svojem životu i ispitajmo svoje razloge za vjeru u Isusa.

Jonathan i Kathleen Kiem Hoa Oey Kuntaraf