Vojnik je potom zapucao i starac se srušio mrtav. Ovo je na mnogo načina najbolji primjer sekularnog društva. Ne sekularnih vlasti (koje ne daju prednost jednoj religiji ispred drugih), već sekularnog društva u kojem su najviše mjerilo društvena pravila. To je društvo bez razumijevanja, bez osjećaja za autoritet, bez osjećaja za postojanje Boga ili bilo kakvog moralnog mjerila većeg od ljudskog. To je društvo u kojem ljudi zauzimaju Božje mjesto, društvo u kojem vrijedi samo prosudba drugih ljudi ili vlastite savjesti (ili onoga što je od nje ostalo).

Međutim, prema Bibliji starac je bio u pravu: postoji Bog na Nebu koji sve poznaje i On će sve izvesti na sud.

Sudnji dan
Tema o božanskom sudu provlači se kroz cijelu Bibliju. Nasuprot uvriježenom mišljenju, sud nije suprotnost spasenju ili Evanđelju. Obje ove teme, spasenje i Evanđelje, povezane su sa sudom u Svetome pismu, od Postanka do Otkrivenja.

Stoga ne čudi što sud i spasenje odražavaju dvije bliske osobine Božjeg karaktera: Njegovu pravednost i milost. Stoga ne bismo trebali suprotstavljati ideju o sudu ideji o spasenju, kao što ne bismo trebali suprotstavljati Božju pravednost Njegovoj milosti. To bi značilo lišiti ih njihove punine i međusobnog dopunjavanja. Pismo naučava oboje; stoga trebamo oboje dobro razumjeti.

Također je zanimljivo da Novi zavjet više govori o sudu od Staroga. Uzmimo naprimjer neke od tekstova koji govore o tome: Propovjednik 12,13.14; Matej 12,36.37; 16,27; 1. Korinćanima 3,13 ; 2. Korinćanima 5,10; Hebrejima 10,30; 1. Petrova 4,17; Otkrivenje 14,6.7; 20,12; 22,12. Ovo je samo nekoliko redaka koji jasno naučavaju o sudu. Kao što je gore navedeno, većina redaka u kojima se izričito govori o sudu i koji jasno otkrivaju stvarnost Božjeg suda, ili sudova, nalazi se u Novome zavjetu. Ova činjenica pobija mišljenje da je sud u suprotnosti s konceptom novog Saveza Božje milosti. Iz ovoga bismo trebali naučiti da sud i milost, bez obzira na to kako ih mi razumijemo, moramo shvatiti kao božanske stvarnosti koje djeluju zajedno. Suprotstavljati ih značilo bi da ne razumijemo puninu Evanđelja.

Sud i milost u Edenu
Razmislite o sljedećem: prije pojave grijeha nije bilo potrebe za milošću jer nije bilo ničega što bi trebalo oprostiti, pomilovati, pokriti. Isto je i sa sudom. Prije pojave grijeha nije bilo potrebe za sudom, presudom, kaznom. I milost i sud, barem ljudski gledano, pojavljuju se samo zbog grijeha čovječanstva. Sotona je uspio donijeti grijeh na ovaj svijet, što je za posljedicu imalo sveobuhvatnu promjenu. Međutim, Gospodin je odmah intervenirao pitanjem: “Gdje si?” Ovo pitanje ne treba gledati kao osudu, već kao poziv da se prvi ljudi vrate k Njemu, Onome koji ih je stvorio i koji ih ljubi. Bio je to poziv da se odvrate od onoga tko ih je prevario i vrate svojem Stvoritelju.

Zapazimo što se događa. Prvih nekoliko rečenica koje izlaze iz Gospodnjih usta u ovom palom svijetu jesu pitanja (vidi Postanak 3,9.11.13). Potom, nakon što je završio s pitanjima, Bog objavljuje sud protiv zmije. No što Bog čini dalje u 15. retku, što kaže usred objave osude zmiji?

U 15. retku nailazimo na prvu objavu Radosne vijesti. Onog trenutka kada Bog izriče sud zmiji, On odmah objavljuje i prvu poruku o milosti, otkupljenju i spasenju čovječanstva. I tek onda, nakon objave Radosne vijesti, započinje s izricanjem osude ženi i muškarcu. Unatoč njihovom padu, prvo što im Bog daje jesu milost i nada — milost kao kontekst u kojem će se odvijati sud. Stoga je čak i prije suda dano obećanje o milosti onima koji će prihvatiti Boga.

Za Sotonu je prekasno; njegova propast je sigurna. Ali čak i tu, usred osude izrečene muškarcu i ženi, Bog objavljuje svoju milost.

Tako se na početku povijesti palog čovječanstva razvija odnos između grijeha, suda i Božje milosti. Iako Bog mora suditi i osuditi grijeh, obećanje o milosti je uvijek tu, uvijek prisutno, uvijek dostupno onima koji je traže.

Osuda i milost
Većini nas poznato je što piše u Ivanu 3,16: “Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.” Ono što dolazi nakon toga, još bolje rasvjetljava i objašnjava taj redak: “Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se; a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega. A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena.” (stihovi 17-21)

I na brojnim drugim mjestima u Bibliji Bog je jasno naglasio da će svijetu biti suđeno. U ovim redcima pojavljuju se dvije teme, o milosti i sudu, i one su skroz isprepletene. Grijeh, tama i zlo izazvali su reakciju pravednog Boga koji im sudi i osuđuje ih. Istodobno Božja milost nudi izlaz grešniku, a to se postiže vjerom u Isusa Krista. Onaj tko vjeruje u Isusa ne osuđuje se. Tako kaže tekst. To je tako jednostavno. Kristova pravednost opravdava ovu osobu i ona je bez osude,
sada i u dan suda.

Sudeći prema ovim redcima, čovječanstvo je u stanju osude. To je stoga što su svi sagriješili i svi zaslužuju smrt koju grijeh donosi. Ovi redci jasno pobijaju tvrdnju da je nakon križa čovječanstvo bilo automatski opravdano. Umjesto toga, nakon križa cijelom je osuđenom čovječanstvu ponuđeno spasenje zahvaljujući otkupiteljskoj smrti Isusa Krista koja je bila dostatna za svako ljudsko biće. Svi su osuđeni; međutim, oni koji Kristovom milošću prihvaćaju ponuđenu pravednost bivaju pomilovani, opravdani i otkupljeni po Isusu. Njihova se osuda briše zahvaljujući Isusovim zaslugama i oni ostaju u Njegovoj savršenoj pravednosti.

Postojanje milosti podrazumijeva vjerojatnost osude. Kao što osuda podrazumijeva sud, tako je i s milošću. Gdje nema suda (i osude), neće biti potrebe ni za milošću. Postojanje milosti zahtijeva postojanje osude. To je još jedan razlog više da uočimo na koji su način milost i sud povezani.

Promatrajući situaciju u svijetu, ne bismo trebali imati problema s razumijevanjem pojma suda i osude. Ne morate biti kršćanin kako biste shvatili da nešto nije u redu s čovječanstvom. Ima li nekoga tko ne uviđa kakav smo izazvali nered, pa čak i katastrofe? Možda tako snažno plačemo prigodom rođenja zato što instinktivno predosjećamo što nas očekuje. “Plakao sam kad sam bio rođen i svaki dan pokazuje zašto”, napisao je jedan pjesnik. Tko se ne bi mogao poistovjetiti s ovim riječima?

Tko od nas nije bio žrtva pohlepe, sebičnosti i ljudske zloće? Ili tko u nekom trenutku i sam nije bio pohlepan, sebičan i zao?

Dakle, kad bi pravednost bila jedina Božja odlika, tko bi od nas mogao stajati pred Njim? Ako su Bogu poznate sve naše tajne, naša tajna djela (Propovjednik 12,14), (koja mnogo manje činimo u javnosti), kakvih izgleda imaju i najpobožniji među nama na sudnji dan, kada će sva djela biti otkrivena?

Srećom, naš Bog je i milostiv. Cjelokupni plan spasenja bio je osmišljen tako da svako ljudsko biće može biti pošteđeno osude koju zahtijeva Božja pravda. Bez milosti, Božja pravda bi nas sve progutala. Milost je naša jedina nada kada se nađemo pred pravednim Bogom.

Jo Ann Davidson

Apostol Pavao stoji na kamenitom brježuljku nasuprot atenskoj Akropoli. U mnoštvu koje se okupilo da ga čuje nalaze se filozofi i prolaznici željni svake nove, škakljive vijesti. Pavao počinje govoriti o vjerskim običajima koje je zapazio u gradu i usmjerava slušatelje na jedinoga pravoga Boga, Stvoritelja neba i zemlje i začetnika života. Zatim svoj govor dovodi do vrhunca upozorenjem: Bliži se dan suda!

Ova poruka odzvanja cijelom Biblijom. Bog, moralni sudac svemira, pozvat će na odgovornost sve ljude. Nitko ne može pobjeći, nitko se ne može skriti. Ljudi tu činjenicu mogu pokušati negirati, mogu je pokušati izbaciti iz savjesti, ali ona stoji: Sudnji dan dolazi! “Jer nam se svima treba pojaviti pred sudom Kristovim, da svaki primi što je zaslužio: nagradu ili kaznu, već prema tome što je za zemaljskog života činio.” (Druga Korinćanima 5,10) “Da, sudit će Jahve ognjem i mačem svakom smrtniku; pobijenih Jahvinih mnoštvo će biti.” (Izaija 66,16). Jednako je tako i Isus, koji je toliko govorio o Očevoj ljubavi, naučavao da dolazi sudnji dan: “Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati na Sudnji dan.” (Matej 12,36)

U našem sadašnjem palom svijetu prevladava nepravda. Siromašni vrlo često ne ostvaruju svoja prava, a oni koji si mogu priuštiti skupe odvjetnike odlaze slobodni. Živimo u vrijeme velike pokvarenosti kada nečovječno postupanje prema drugom čovjeku nema granica, kada zlo prividno neometano prolazi, kada je “istina uvijek na stratištu, a zlo uvijek na tronu.” (James Russel Lowell: The Present Crisis, 1844.) Ali, Gospodin kaže i nama i cijelom čovječanstvu: sudnji dan se približava! Zlo neće zauvijek napredovati. Pravda se neće uvijek uskraćivati i izvrtati. Bog će uzeti stvari u svoje ruke. Pozvat će cijelo čovječanstvo na odgovornost.

Čvrsto stajati
Mnogi su se Židovi nakon Holokausta odrekli vjere u Boga. Licem u lice s onim što je izgledalo kao Božja šutnja, oni više nisu mogli vjerovati. Ustvari, ovaj je problem puno stariji. On na nekoliko mjesta u Pismu izlazi na površinu, a posebice u 73. Psalmu. Tu psalmist otvoreno priznaje svoju nutarnju borbu kada vidi kako oni koji odbacuju Boga naizgled napreduju. “A meni umalo noge ne posrnuše, zamalo koraci ne okliznuše,” – priznaje on – “jer zločincima zavidjeh motreći sreću grešnika” (redci 2 i 3).

Čini nam se da ljudi koji ne razmišljaju o Bogu uživaju u dobrom životu – zdravi su, bezbrižni, bogati, oholi, nasilni, podrugljivi, zlobnici i bahati (redci 4-12). Govore: “Kako da dozna Bog? Spoznaje li Svevišnji?” (redak 11) I pisac Psalama je to teško razumio, kao i mi danas. No, odgovor i njemu i nama nalazi se u sljedećim riječima: “Sve dok ne nađoh ulaz u Božje svetinje pa prozreh kakav im je svršetak” (redak 17).

Svetinja je za pisca Psalama značila sigurnost da je Bog na svojem mjestu i da djeluje. Bog je još uvijek na svom prijestolju i u svoje vrijeme i na svoj način zaustavit će vladavinu grijeha i zla. Bog će sve dovesti u red.

Nebesko svetište gdje Isus službuje kao naš veliki svećenik i nama daje istu sigurnost. Ovaj svijet neće trajati vječno. Zločini koji prožimaju naše moderno društvo i nečasna ljudska djela jednoga dana moraju biti podvrgnuta pomnom ispitivanju Gospodara svemira. Sudnji dan se bliži!

Doktrina o sudu gotovo da je nestala iz učenja mnogih kršćanskih crkava. Iako vjernici izgovaraju riječi drevnog kreda: “On (Krist) dolazi suditi živima i mrtvima”, ta ideja nema značenja za njihovo iskustvo. Poruka o sudu je oslikana u vijesti trojice anđela iz Otkrivenja koji objavljuju svem svijetu: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova suda! Poklonite se Stvoritelju neba i zemlje, mora i izvora voda!” (Otkrivenje 14,7)

Zamijetite podudarnost s Pavlovim govorom na Marsovu brijegu! On je pozvao svoje skeptično slušateljstvo na pokajanje, a vijest anđela poziva sve da se “boje Boga i zahvale mu”. Pavao je govorio o Bogu koji je odredio “dan kada će pravedno suditi”, a u Otkrivenju čitamo “došao je čas njegova suda”.

Promijenjeni milošću
I na kraju, Pavao je ustvrdio da će Bog suditi svijetu po Čovjeku kojega je On odredio, po Onome kojega je podigao iz mrtvih, po Isusu Kristu. Isus je u središtu poruke koju moramo pronositi svijetom. To je “vječno evanđelje”, radosna vijest o Bogočovjeku koji nam je dao spasenje i koji će uskoro doći. On je načinio “nebo i zemlju, more i izvore voda” (Otkrivenje 14,7), jer “sve je po njemu postalo i ništa što je postalo nije bez njega postalo” (Ivan 1,3).

Presudno pitanje na sudu uključuje naš odnos s Isusom. Koliko se god trudili, sami se ne možemo spasiti. Kada naše ime dođe na red na nebeskom sudu, kada se nepogrješivi zapisnik o našem životu razotkrije – sve što smo učinili i što smo propustili učiniti, sve naše riječi i sve najskrovitije misli – tada će jedno pitanje nadilaziti sva ostala, a to je pitanje: što smo učinili s Božjim Sinom? “Jer Bog nije poslao svoga Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu. Tko vjeruje u njega, tomu se ne sudi, a tko ne vjeruje, već je osuđen jer nije vjerovao u jedinorođenoga Sina Božjega” (Ivan 3,17.18).

Iako sam po sebi ne može pružiti nadu, nebeski je zapis o našem životu ipak važan jer pokazuje smjer našega života. Slabi smo i pogrješivi; trudimo se, ali padamo, i posrćemo. Ipak nas kroz sve zastoje i ponovno kretanje Kristova milost preobražava. Promjena nastaje tiho i svakodnevno, dok se Božja slika u nama obnavlja. Dok hodamo s Isusom, predajući Mu se svakog dana, hraneći se Njegovom Riječju i nastojeći živjeti Njemu na slavu, postajemo poput Njega. Kao što suprug i supruga koji se snažno vole počinju sličiti jedno drugome u navikama, pa čak i izgledom, tako ljudi koji vole Isusa postaju slični Njemu.

“A mi svi koji otkrivena lica odrazujemo kao ogledalo slavu Gospodnju, preobražavamo se u tu istu sliku, uvijek sve slavniju, jer dolazi od Gospodina, od Duha” (Druga Korinćanima 3,18). Neki se vjernici boje suda. Žive u sumnji i očekivanju da neće biti dovoljno dobri da na kraju budu primljeni u nebo.

Dragi čitatelju, jesi li ti među strašljivima? Dopusti da ti dam izravan biblijski odgovor: nisi dovoljno dobar. Sam nikada nećeš uspjeti. Ali, Isus jest dovoljno dobar. Ako si ga prihvatio za svoga Spasitelja i Gospodara, onda On stoji na tvom mjestu. Dok Otac gleda tebe, On vidi samo savršenu pravednost svoga Sina umjesto umrljanog izvješća o tvom životu. Može li to stvarno biti istina? Vjeruj Božjoj Riječi koja ti daje sigurnost: “Budući da imamo uzvišena velikog svećenika, Isusa, Sina Božjega, koji je prošao kroz nebesa, držimo se čvrsto vjere koju ispovijedamo. Nemamo, naime, nekoga velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskusan u svemu (kao i mi), samo što nije sagriješio. Dakle: pristupajmo s pouzdanjem k prijestolju milosti da primimo milosrđe i nađemo milost za pravodobnu pomoć!” (Hebrejima 4,14-16)

Kakve li utjehe! Kakve li sigurnosti! Božje prijestolje na nebesima je prijestolje milosti! Milost je naša živa nada, milost je naše spasenje.

To je stvarno radosna vijest. Bliži se sudnji dan! Slava Bogu!

William G. Johnsson

Sotona je uspio donijeti grijeh na ovaj svijet, što je za posljedicu imalo sveobuhvatnu promjenu. Međutim, Gospodin je odmah intervenirao pitanjem: “Gdje si?” Ovo pitanje ne treba gledati kao osudu, već kao poziv da se prvi ljudi vrate k Njemu, Onome koji ih je stvorio i koji ih ljubi. Bio je to poziv da se odvrate od onoga tko ih je prevario i vrate svojem Stvoritelju.

Zapazimo što se događa. Prvih nekoliko rečenica koje izlaze iz Gospodnjih usta u ovom palom svijetu jesu pitanja (vidi Postanak 3,9.11.13). Potom, nakon što je završio s pitanjima, Bog objavljuje sud protiv zmije. No što Bog čini dalje u 15. retku, što kaže usred objave osude zmiji?

U 15. retku nailazimo na prvu objavu Radosne vijesti. Onog trenutka kada Bog izriče sud zmiji, On odmah objavljuje i prvu poruku o milosti, otkupljenju i spasenju čovječanstva. I tek onda, nakon objave Radosne vijesti, započinje s izricanjem osude ženi i muškarcu. Unatoč njihovom padu, prvo što im Bog daje jesu milost i nada — milost kao kontekst u kojem će se odvijati sud. Stoga je čak i prije suda dano obećanje o milosti onima koji će prihvatiti Boga.

Za Sotonu je prekasno; njegova propast je sigurna. Ali čak i tu, usred osude izrečene muškarcu i ženi, Bog objavljuje svoju milost. Tako se na početku povijesti palog čovječanstva razvija odnos između grijeha, suda i Božje milosti. Iako Bog mora suditi i osuditi grijeh, obećanje o milosti je uvijek tu, uvijek prisutno, uvijek dostupno onima koji je traže.

Jo Ann Davidson

Teško je opisati napetost u sudnici u trenutku kad porota treba objaviti svoju odluku. Mnoge su oči uprte u glasnogovornika i mnoge uši čekaju da čuju rezultat istraživanja. Sudac pita: “Kakva je vaša presuda?” Gotovo svi zadržavaju dah jedan trenutak koji izgleda kao vječnost. Samo jedna riječ – KRIV – može osuditi, a samo dvije riječi – NIJE KRIV – mogu osloboditi osuđenika.

U slučaju Johna Spenkelinka izgovorena je samo jedna riječ. I tom jednom riječju njegov je život bio prekraćen.

Jedna ili dvije riječi – u oba slučaja to je jednostavna izjava. Ipak, izjava suda je toliko moćna da mijenja tijek ljudskog života. Svaki će se čovjek sučeliti s jednom od te dvije izjave. Pitat ćete se: “Kako to kad nismo svi kriminalci?” Točno, ali se slučaj svakoga čovjeka iznosi pred Božji sud. U Bibliji piše: “Jer nam se svima treba pojaviti pred sudom Kristovim .” Vjerovali u to ili ne, htjeli mi to ili ne, bili kršćani ili ne, bili mi kriminalci ili ne – svi ćemo biti pred nebeskom porotom. Najveće pitanje s kojim se danas suočava čovječanstvo nije koliko je naša zemlja uspjela u razvoju, koliko novca nosimo u lisnici, dokle će trajati zemaljske zalihe nafte, tko će biti najbolji na Olimpijadi, niti koliko milijardi će nas biti 2000. godine. Ne. Kao što je Daniel Webster jednom primijetio, najveće pitanje u našem životu je pitanje naše osobne odgovornosti pred Bogom!Isus je iz javio: “Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi.” Procjenjuje se da prosječna osoba tijekom tjedna izgovori toliko riječi da bi se mogla ispuniti knjiga od oko 320 stranica. Za 60 godina nakupilo bi se više od tri tisuće takvih knjiga! Znate li što će sve vaša knjižnica progovoriti na sudu?

Ali nisu samo riječi važne na sudu. Riječi odražavaju naše misli, a Bogu je važno što nam je u srcu. Jesmo li stari, grešni ljudi, ili novi, preobraženi po uzoru na Isusa Krista, to je važno. Osim toga, naše misli i naše riječi utječu na naše ponašanje. Tako će ono što činimo biti dobar izvor dokaza za nas ili protiv nas pred sudom. Iako nitko neće biti spašen za Božje kraljevstvo na temelju dobrih djela, već na temelju Kristove milosti, najjednostavniji način da se nekoga ocjeni je prema njegovom ponašanju. Kada se ne bi sudilo po djelima, došlo bi do zbrke zato što nije pouzdano suditi po boji kože, po društvenom položaju, po obrazovanju, ne može se suditi ni po nečijem izgledu, sposobnostima, niti po tome je li tko formalno kršćanin. Bog nam može suditi jedino po tome kako se ponašamo – kao nevjerni ili kao vjerni njegovim načelima.

Isus je rekao: “Neće svatko tko mi govori: ‘Gospodine, Gospodine!’ ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca.” Božji zakon Deset Zapovijedi, riječi Biblije i zapis o Isusovom životu, najjasnije su otkrivenje Božje volje, njegovih načela. Tko za vrijeme svoga življenja ne bude usvojio ta načela kao pravilo svog života, neće imati djela ni ponašanje dostojno nebeskih stanovnika. Zato je Isus i rekao da neće svatko tko ga naziva Gospodinom ući u vječni život. Postoji mnoštvo kršćana koji se uzdaju da će ih Krist ili neki drugi zagovornici formalno opravdati pred sudom, a niti ne pomišljaju na promjenu svoga ponašanja po savjetima Biblije.

Postoji jedna olakšavajuća okolnost za sve stanovnike svijeta pred Božjim sudom. To je stvar koju zemaljski sudovi nemaju – sudac je istovremeno i naš odvjetnik! Isus Krist je i postao čovjek da bi mogao preuzeti naš slučaj na sebe. On je tako i više od našeg odvjetnika – on nam je prijatelj na vrlo odgovornom položaju pred sudom. Ali da bi njegovo zastupanje našeg slučaja bilo učinkovito, on se mora upoznati s nama i mi s njime. Ako već danas iskoristimo vrijeme i priliku da Krista priznamo za svoga prijatelja i Gospodina, ako nastojimo da ga upoznamo i vršimo njegovu volju, nemamo se čega bojati kada se naš slučaj iznese pred nebesku porotu. Ali ako odbacimo tu radosnu vijest i živimo po našim nagonima i filozofiji, mi tamo gore nećemo imati nikoga na našoj strani. Kako i možemo kad nas odvjetnik Isus ne poznaje, kad smo odgurnuli njegovu pruženu ruku i odbacili prijateljstvo s njime? Kao što je i on sam rekao: “Tada ću im kazati: ‘Nikad vas nisam poznavao. Odlazite od mene.'”

Mi živimo u svečano doba. Prema proročanstvu, nastupilo je i traje vrijeme nebeskog suda. Jedina moguća priprema za iznošenje našeg slučaja pred sud je u zajedništvu s Isusom Kristom. Već danas u prijateljstvu s njime možemo postati novi ljudi. On će posvetiti naše misli. Misli, opet, utječu na ponašanje, a sud će onda, prema tim djelima, prepoznati da smo bili s Isusom. I sam Krist će, kada se prozove naše ime, reći: “Ja ga poznajem. On je prihvatio moju ruku prijateljstva i sada njegove grijehe otkupljujem svojom žrtvom i svojim zaslugama sa križa. On više nije grešnik. Ovaj čovjek NIJE KRIV.” O nama ovisi hoće li u nebeskoj sudnici za nas odjeknuti jedna ili dvije riječi koje će odlučiti našu vječnu sudbinu.

Mark Finley

1. “Jer Bog nije poslao Sina svojega na svijet zato, da sudi svijet, nego da se svijet spasi po njemu.” (Ivan 3,17). Božja namjera nije da te osudi, Njegova je namjera da te oslobodi od grijeha, da te čuva od grijeha i da te spasi kroz Isusa Krista.
2. “Njega, koji nije poznao grijeha, učini za nas grijehom, da mi postanemo pravda Božja u njemu.” (2 Korinćanima 5,21). Isus nije samo umro zbog tvojih grijeha, On ih je uzeo na sebe tako da ti može dati svoju pravednost.
3. “U kojemu imamo otkupljenje krvlju njegovom, oproštenje grijeha po bogatstvu milosti njegove-” (Efežanima 1,7). Kroz Kristovu smrt, dobio si oproštenje i spasenje kao besplatne darove.
4. “Dođite i razgovarajmo, reče GOSPOD. Ako su vaši grijesi kao grimiz, oni će postati bijeli kao snijeg. Ako su crveni kao rumenilo, postat će kao vuna.” (Izaija 1,18 – Dretar). Bog te poziva da razgovaraš s Njim i obećava da će konačni ishod biti veliko olakšanje za tebe.
5. “Ako priznajemo grijehe svoje, vjeran je i pravedan, da nam oprosti grijehe i očisti nas od svake nepravde.” (1 Ivanova 1,9). Sve što trebaš učiniti jeste reći Bogu da si učinio grijeh, reći da ti je žao, a On će se pobrinuti za sve ostalo, oprati te i promijeniti u novo stvorenje.
6. “Jer ću biti milostiv nepravdama njihovim, i grijeha njihovih neću više spominjati!” (Hebrejima 8,12). U svojoj velikoj milosti, Bog briše tvoje grijehe iz svog sjećanja.
7. “Koliko je istok daleko od zapada, toliko on udaljuje od nas grijehe naše.” (Psalm 103:12). To će ti dati osjećaj slobode i odvojenosti od tvojih grijeha, kao i približiti te Bogu.
8. “Nikakve dakle sada osude onima koji su u Kristu Isusu!” (Rimljanima 8,1). Ako slijediš Isusa i ostaješ uz Njega, ne moraš brinuti o sudu; tvoja krivnja je stvar prošlosti.
9. “Ako je dakle tko u Kristu, to je on novo stvorenje, to je staro prošlo, gle, sve je novo postalo.” (2 Korinćanima 5,17). Osim što čisti sve tvoje grijehe svojom krvlju, Bog ti daje potpuno novi život – novo srce koje će te čuvati da dalje ne griješiš.

Zašto ne krenuti ka Bogu upravo sada i prihvatiti Njegov predivni dar oproštenja kroz Isusa Krista? Nemaš što izgubiti, a dobivaš vječnost!

Jednog ugodnog poslijepodneva, dok radite u svom dvorištu, dogodi se da vaš susjed prolazi pored vas. Budući da je zastao za trenutak, vi primjećujete da je njegova odjeća mokra. Pitate ga što se dogodilo, a on vam kaže da je prije nekoliko trenutaka prolio na sebe nekoliko posuda benzina dok ih je pokušavao skinuti s police.

Vi savjetujete svome susjedu da se presvuče što je prije moguće. Vi mu objašnjavate kako je jako opasno hodati u odjeći natopljenoj benzinom. Ako se slučajno približi vatri, zapalit će se i živ izgorjeti.

Vaš susjed s pozornošću sluša vaše prijekore, a onda vam objašnjava da će presvući svoje radno odijelo, ali najprije mora spaliti hrpu suhog lišća u svom dvorištu. Vi sada postajete još uporniji u svom nagovaranju da on odmah skine tu mokru odjeću. On ne smije prići vatri u odjeći natopljenoj benzinom. Ali svi vaši ljubazni i dobronamjerni savjeti nisu dovoljni. Vaš susjed sakuplja hrpu lišća i drugog smeća, i dok prilazi vatri, vjetar nosi plamene jezike u njegovom smjeru. Sljedećeg trenutka vaš susjed gori od glave do pete i ništa ga ne može spasiti. On se nalazi u benzinskom paklu.

To je, naravno, samo jedna usporedba. Sretni smo što nitko s zdravim razumom nije tako nerazborit. Ali pričekajte trenutak! Većina nas je u nekom smislu nerazborita kao i taj čovjek. Mi hodamo naokolo natopljeni benzinom grijeha.

Sve što je zaprljano i zagađeno grijehom postaje zapaljivo u Božjoj blizini. Jasno je da se čovjek u odjeći natopljenoj benzinom igrao sa smrću, ali zar i mi ne činimo isto hodajući nepokajani, uprljani nepriznatim i neoproštenim grijesima?

Opisujući pravednu stranu našega Boga, koji ne može dopustiti da zlo vječno muči ljude, Biblija kaže: “Naš je Bog oganj koji proždire”. Martin Luther je to izrekao na svoj način kada je rekao da je Bog “goruća peć, koja isijava ljubavlju”.

Prorok Izaija upozorava na zapaljivost grijeha: “Junak će biti kučina, a iskra djelo njegovo, zajedno će izgorjeti, a nikoga da ugasi.”

“Začeste sijeno, rodit ćete slamu; dah moj proždrijet će vas kao oganj. Narodi će biti sažgani u vapno, kao posječeno trnje što gori u vatri.”

Upravo je Božja svetost, vatra koja spaljuje grijeh, Adama i Evu natjerala da bježe od Božje prisutnosti u Edenskom vrtu. Nakon što su zgriješili oni se više nisu osjećali ugodno u njegovoj prisutnosti, već su se sakrili u grmlje.

Kada je Božji Sin došao na svijet, kao Isus Krist, on se nije usudio pojaviti u svojoj božanskoj slavi da grešni ljudi ne bi umrli u njegovoj nazočnosti. Samo je uzevši ljudsko tijelo mogao boraviti među njima bez opasnih posljedica.

Taj isti Isus, Bog, uskoro će se vratiti među nas, ali ovaj put neće skrivati svoju slavu. I nije potrebno zaklanjati božansku slavu od onih po koje će doći – od vjernih, pokajanih ljudi kojima su grijesi oprošteni. Svatko nepokajan, čiji grijesi nisu oprošteni, neće moći opstati u Božjoj prisutnosti. I to ne zato što bi Bog želio ubiti grješnike, već zato što se, poput čovjeka s odjećom mokrom od benzina, nisu htjeli osloboditi grijeha. Bog je oganj koji sažiže grijeh ma gdje se on nalazio. Ako izaberemo ostati u grijehu, Božja će prisutnost, nažalost, eliminirati i nas.

Nemoguće je prenaglasiti strahotu pobune protiv Božje volje. Biblija na mnogo mjesta ističe razornu silu grijeha u nama. On je kao benzin u ljudima koje je Bog s ljubavlju stvorio. Stalna, ubitačna prijetnja našem opstanku.

Božja je želja da nijedna osoba ne bude uništena kada se Isus pojavi u svojoj slavi. Krist je prvi put došao, kako sam kaže, “da traži i spasi što je izgubljeno”. Zato je i podnio krajnju kaznu za naše grijehe – umro je ostavljen od Boga da nijedan član ljudske obitelji ne bi doživio tu strahotu. Isto tako i cilj njegovog drugog dolaska je da ljudima omogući život. On će opet doći da bi darovao vječni život svima onima koji su se još u ovom životu odricali grijeha i živjeli vjerno njegovoj volji. Ali ako odlučimo ostati buntovni i ovaj kratki život koji nam je darovan protratimo nevjerno, pokazat ćemo Bogu da nismo zavrijedili dobiti trajni život.

Vječno odredište svake osobe ovisi o njezinom vlastitom izboru. Svaki od nas će na kraju iskusiti ono što je izabrao. Tako će se definitivno pokazati da Bog poštuje osobni izbor svake osobe. Zato je i poručio svečanim tonom u Bibliji: “Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. ŽIVOT, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta ON je život tvoj.”

Arnold Valentin Wallenkampf

Još jedna godina života preselila se u prošlost. Nova godina se otvorila pred nama. Kako će izgledati njezini izvještaji? Kako će izgledati zapisi na njezinim još uvijek neokaljanim stranicama? Način na koji provodimo svaki novi dan donijet će odgovor na ovo pitanje. …

Uđimo u ovu novu godinu sa srcima koja su očišćena od svake prljavštine sebičnosti i oholosti. Odbacimo svaku grešnu sklonost i postanimo marljivi učenici u Kristovoj školi. Nova godina otvara pred nama svoje neokaljane stranice. Što će na njima biti napisano? …

Potrudimo se da uđemo u ovu novu godinu s pravednim namjerama i neporočnim pobudama kao bića koja će Bogu dati odgovor za sve. Svi trebamo imati na umu da naša djela odlaze u povijest zapisana perom anđela izvještača. Ti ćeš se s njima sresti još jednom kada sud zasjedne i knjige se otvore. …

Ako se povežemo s Bogom, izvorom mira, svjetla i istine, Njegov Duh će poteći preko nas da osvježi i blagoslovi sve oko nas. Ovo može biti i posljednja godina našeg života. Zar ne bismo trebali ući u nju duboko razmišljajući? Zar ne bi iskrenost, poštovanje i velikodušnost trebali obilježavati naše držanje prema svemu?

Nemojmo ništa uskratiti Onome koji je za nas dao svoj dragocjeni život. … Posvetimo Bogu svu imovinu koju nam je povjerio. … Iznad svega predajmo sebe Njemu kao dragovoljnu žrtvu.

Neka početak ove godine bude vrijeme koje se nikada neće zaboraviti – vrijeme kada će Krist moći doći među nas i reći: “Mir vama!” (Ivan 20,19) Braćo i sestre, pojedinačno i zajednički, sretna vam Nova godina!

Mi živimo u djelima, a ne u godinama; u mislima, a ne u udisajima; u osjećajima, a ne u brojkama na brojčaniku. Trebali bismo mjeriti vrijeme otkucajima srca. Najviše živi onaj koji najviše misli, najplemenitije osjeća, najbolje postupa.

Ellen G. White