Njihov je Baal bio gospodar i bog tirskog sjevera iz kojeg je došla kraljica Izebela. Kao što je Jahve bio Bog Izraelove Tore, tako je Baal bio središte i gospodar ugaritskih svetih spisa u Izebelinoj domovini. Ako je Ilija mogao vjerovati u Jahvinu moć i silu, Izebela je iz svojih svetih spisa mogla znati da je njezin bog pobijedio sve rivale i ustoličio se silan u svojemu hramu.

Njegova je veličina bila toliko neusporediva da je bog Aštar, koji je pretendirao na njegov položaj, mogao lako biti prezren jer je bio suviše malen: njegove noge nisu dosezale Baalovo podnožje, a glava mu nije dopirala do vrha Baalova prijestolja.

Božja srdžba prema vlastitom narodu nije bila samo potaknuta razlikama u društvenim običajima i zakonima ili kontrastom između slabije izraelske i nadmoćnije kanaanske kulture. Božji gnjev nije izazvala umjetnička izmišljotina, ni zlatni bik ili brončani kip ili figura na bas-reljefu koja u ruci drži munju. Ništa od toga nije ga navelo da zemlju koju je On sam izabrao izloži godinama nemilosrdne suše. Koliko god opipljiv bio njihov kamen ili metal, baali kao idoli su u konačnici bili ništavilo postavljeno protiv Boga koji je stvorio nebesa (vidi 1 Ljet 16,26). Bog nije ugrožen kamenjem.

Prijetnja na koju je Bog morao odgovoriti nije bio izazov kamenja. Stanje i dob kamenja nije za Njega problem. On stvara i od Njegova daha i volje stijene isparuju. Bronca, zlato i kamen nisu nikad ustali protiv svog Tvorca. Ali razumno biće to čini, biće koje to čini svojom vjerom.

Ugaritski teolozi i Izebelina biblija tvrdili su da je moć stvaranja osobina njihovog božanstva i da se ono kao biće trebalo štovati i prinašati mu žrtve. Pa Baal je bio taj koji im je davao kišu – on je bio bog vremenskih prilika. On im je davao žito – bio je sin Dagona (dagan znači žito). On je primio vlast od glave panteona bogova da vlada – bio je sin drevnoga Ela.

A narod kojega je Bog Stvoritelj s ljubavlju osnovao i njegovao tako da se razvio i postao nacija, kojega je izbavio od zla tako da mu može dati kraljevstvo i vlast i slavu, ovaj narod je sada vjerovao da njihov život, dah i sve što imaju, dolazi iz nekog drugog izvora i na neke druge načine, a ne Njegovom providnošću punom ljubavi. Sada su se okretali Baalu u potrazi za kruhom i vodom, vunom i lanom, uljem i pićem (vidi Hošea 2,5).

Kao u tom devetom stoljeću prije Krista, u današnjem dvadeset prvom stoljeću još uvijek mnoštvo ljudi – u poslovnom, upravnom pa čak i religijskom svijetu – moli Baala da sredi ono što samo Isus može srediti. A kad zbog toga dođe kazna, traže krivca svuda samo ne tamo gdje bi trebali – kod sebe. Nažalost, može se dogoditi da odbijemo učiti iz ovog događaja zapisanog u Bibliji.

Bog je znao da Izrael neće nikada dobiti odgovor ako ne bude zatvorio Baalova usta, vezao njegove ruke i začepio njegove uši; ako ne bude učinio da se osuši vinova loza i smokva za koje je Izrael tvrdio da su Baalovi darovi (Hošea 2,12). Kad ne bude ničega ovoga, Izrael će znati da ih Baal nije čuo. Ponekad Bog mora začepiti Baalove uši.

Leal Caesar

Ako smo sami u našem sustavu, znači li to da osim nas nema nikoga ni u galaktici, ni u cijelom svemiru? To zvuči gotovo nevjerojatno. Ako smo nastali slučajno, kako tvrde evolucionisti, takav bi se slučaj mogao ponoviti i na još nekima od milijardi planeta sa uvjetima sličnim zemaljskima. A ako smo postali kao rezultat djelovanja jednog inteligentnog autora, tada opet nismo sami, jer u svemiru, pored nas, postoji i Stvoritelj.

Astronomi pretpostavljaju da je polovica postojećih zvijezda u pratnji planeta. Na to su se nadovezali evolucionisti teorijom da ako samo jedan od 100 tih planeta ima uvjete pogodne za razvoj života, tada bi samo naša galaktika trebala imati oko 100 milijardi planeta nastanjenih nekim oblikom života. Tako bi najbliža civilizacija od nas mogla biti udaljena samo 30 svjetlosnih godina! Zapaljeni tom idejom, marljivi stručnjaci su već poradili na tome da uspostave nekakav kontakt s bićima iz svemira. 1960. godine poduzet je projekt “Ozma” koji se sastojao od četiri tjedna osluškivanja radio signala iz sustava zvijezda Y- Eridani i Tau Ceti, udaljenih oko 12 svjetlosnih godina od nas. Nije se čuo nikakav signal.

Preslušani su i sustavi više od 200 drugih zvijezda, i rezultati su bili isti – nije se čula nikakva poruka. Astronomi, međutim, ne odustaju od potrage. Odlučili su da mi budemo oni koji će započeti komunikaciju sa izvanzemaljcima. Mali svemirski brodovi, Pionir 10 i 11, poslani su na put kroz galaktiku noseći svojevrsnu svemirsku razglednicu s podacima o nama i sunčevom sustavu. Uslijedili su Voyager 1 i 2 s još više podataka i poruka.

Ljudska bića imaju gotovo neodoljiv poticaj za istraživanjem svemira u svrhu razumijevanja svojeg porijekla i svrhe postojanja. Znanstvenici i ostali bi voljeli naučiti više o povijesti svemira, otkriti vrijednosne sustave koji funkcioniraju u drugim svjetovima i pronaći kako se zemljani uklapaju u cjelokupnu sliku univerzuma. Očekuju da bi civilizacije koje su naprednije od nas, mogle podijeliti s nama svoje znanje. Iz čovjekovih se grudi otima nečujni vapaj za pomoći izvana. Ljudi koji razmišljaju shvatili su da nešto nije u redu s čovječanstvom. Ljudska povijest u suštini vrlo je slična nekoj tužnoj priči. Sve veći koraci u napretku tehnologije i znanosti nisu pomogli rješenju našeg problema, već su ga učinili još složenijim.

Oni koji vjeruju Bibliji znaju da ta drevna knjiga nudi obilje podataka do kojih suvremeni kozmolozi uzalud pokušavaju doći uz pomoć svojih instrumenata. Ona o svemiru govori kao o Stvoriteljevom djelu. Tamo piše: “U početku stvori Bog nebo i Zemlju.” I opet: “Ja sam načinio zemlju i čovjeka na njoj stvorio; svojim sam rukama razapeo nebesa… tako kaže Jahve nad vojskama.” Biblija upućuje i na postojanje izvanzemaljskih bića, ali ne otkriva položaj njihovog boravišta. U knjizi o Jobu piše da su svemirski stanovnici proslavljali Boga tijekom stvaranja našeg planeta: “Gdje si bio kad Zemlju utemeljih…dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani?” Na temelju biblijskih zapisa možemo pouzdano tvrditi da je Stvoritelj oformio i neke druge svjetove, negdje u svemiru.

Biblija također jasno govori da su bolest, glad i smrt nepoznati izvan Zemlje i da su zemljani u takvom stanju zbog svoje buntovnosti i odbacivanja svoga Tvorca. Ali tamo piše i da Stvoritelj nema namjeru dozvoliti da takvo stanje na zemlji traje beskonačno. Prema našem razumijevanju proročanstava, mi živimo u vrijeme kada će se pojaviti Gospodin Krist i zavesti novi poredak u našem postojanju. Kršćani svuda po svijetu više no ikada ranije promiču radosnu vijest o skorom dolasku Isusa Krista, pozivajući ljude da se pripreme za novi svijet.

Ista je čežnja u srcima svih ljudi – dobiti pomoć izvana. Ali na vrhuncu svemirskog doba mnogi uzalud instrumentima pretražuju nebo u potrazi za rješenjem svoje dileme. Samo oni koji vjeruju u Stvoritelja nalaze odgovor i rješenje iz svemira vide u ponovnom dolasku Kralja nad kraljevima.

George Javor

Jasan odgovor je ne – čak i ako imate veliko ogledalo! A zbog čega je odgovor negativan?

Razlog je jednostavan: ljubav se ne može iskusiti u samoći. Prema onome što jest, ljubav u središte stavlja druge, a ne sebe. Kako bi ljubav doista bila ljubav, ona zahtijeva više od jedne osobe. Shvaćajući to, shvaćamo nešto jako važno za naše razumijevanje Boga. Razmotajmo činjenice!

Prva istina s kojom se susrećemo kad otvorimo Bibliju jest da je Bog društveno Biće, a ne usamljenik. Zapazite prvi redak u Svetom pismu: “U početku stvori Bog nebo i zemlju.” (Postanak 1,1)

Nešto najočitije što ovdje vidimo jest da postoje dvije osnovne činjenice koje čine stvarnost:

1. Bog;
2. Sve ostalo.

Bog je Stvoritelj, i sve što postoji stvorio je On. To znači da Bog prethodi svemu i nadilazi sve ono što pripada u “stvoreno”, a samo Bog zauzima značenje “nestvorenog “. Predstavljajući Isusa, apostol Ivan ovu uzvišenu spoznaju izražava riječima: “Sve je po njoj [Riječi] postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo.” (Ivan 1,3) Prilično duboko, ali pričekajte još malo jer će uskoro sve postati jasno.

U istom odlomku Ivan kaže: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga.” (Ivan 1,1.2)
Tko je u početku bio s kim?
“U početku … Bog … je bio s Bogom.”

U redu, to je divno, ali u kojem su smislu te božanske Osobe jednake jedna s drugom? Ivan nam u osamnaestom retku kaže: “Boga nitko nikada nije vidio: Jedinorođenac – Bog, koji je u krilu Očevu, on ga je objavio.” To mi se sviđa! Tako je interpersonalan!

Ivan želi da mi razumijemo kako je Isus, kojega je on ranije opisao kao Boga, došao na naš svijet iz jednog vrlo neobičnog i posebnog mjesta: iz “naručja Očevog”. “Naručje” je pjesnički izraz koji označava bliskost; Phillipsov prijevod engleskog Novoga zavjeta kaže da Isus živi u “najvećoj bliskosti s Ocem”. Kad znamo sve to, pročitajmo još jednom Postanak 1: “U početku stvori Bog nebo i zemlju.”

Hebrejska riječ koja je u ovoj rečenici prevedena kao “Bog” prikladno je ime u izvornom jeziku. To je najznačajnije ime, ime pretrpano značenjem. Zapravo, to je najljepše ime koje može izaći iz naših usta: Elohim.

Ono što ovo ime čini toliko značajnim jest njegova množina. Drugim riječima, Bog kojega susrećemo u prvom biblijskom retku je u nekom smislu jedan, a ipak više od jednog. Kasnije u poglavlju ova misao postaje izraženija. Zapazite retke 26 i 27: “I reče Bog [Elohim]: ‘Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična.’ … Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih.”

Ovdje vidimo je da “Elohim” načinjen od jednog “mi” i jednog “svoju (našu)”. Mi o Bogu ne možemo misliti kao o samom “ja”, već kao o društvenoj jedinici koja uključuje više Osoba; On nije jedno usamljeno Biće. Prisjetite se misli s početka: ljubav se ne može iskusiti u samoći. A sada, u skladu s ovom jednostavnom spoznajom, možemo s razumijevanjem pročitati najdublju i najjaču izjavu u Bibliji: “Bog je ljubav.” (1. Ivanova 4,8)

Iz ovoga možemo zaključiti da Bog nikada nije postojao u samoći. Bog jest, i uvijek je bio, “mi” i “svoju” – drugim riječima društvena jedinica – jer “Bog je ljubav”. Bez nanošenja štete tekstu, prvu biblijsku rečenicu mogli bismo pročitati ovako: “U početku LJUBAV stvori nebo i zemlju.”

Ako to učinimo i u prvom poglavlju Evanđelja po Ivanu, slika će postati još jasnija i ljepša: “U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog. Ona u početku bijaše kod Boga. Sve je po njoj postalo i ništa što je postalo nije bez nje postalo.” (Ivan 1,1-3)

Iz ovoga vidimo da su Bog Otac i Bog Sin od početka bili vrlo aktivni u zajedničkom stvaranju našeg svijeta. No, vratimo se u prve riječi Postanka kako bismo dodali posljednji potez kistom na slici: “Zemlja bijaše pusta i prazna; tama se prostirala nad bezdanom, i Duh Božji lebdio je nad vodama.” (Postanak 1,2)

Vidimo da je i Sveti Duh bio aktivno uključen u stvaranje, zajedno s Ocem i Sinom.

Zadivljujuće!

Dakle, Bog kojega susrećemo u Postanku, koji nosi ime u množini – Elohim, zapravo je Bog koji se sastoji od Boga Oca, Boga Sina i Boga Svetog Duha. Očitujući svoju osobnu božansku narav, drukčiju od one koju imaju stvorena bića, Bog je usredotočen na stvaranje zajedništva i požrtvovnog prijateljstva. I dok se krećemo od Postanka i čitamo biblijske narative, nailazimo na ono što Židovi zovu “šema”, nešto što oni do današnjeg dana shvaćaju kao najvažniju izjavu u teologiji: “Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!” (Ponovljeni zakon 6,4)

Na ovom mjestu se skrivena ljepota nalazi pred našim očima, a ona dolazi do izražaja kad postavimo pitanje: u kojem je smislu naš Gospodin jedini Bog? Odgovor pronalazimo u Isusu. On namjerno upotrebljava jezik šeme kako bi opisao vezu koja postoji između Njega i Oca: “Ja i Otac jedno smo.” (Ivan 10,30)

Odlično!

Ovdje ponovno vidimo da Bog nije jedno u smislu osamljenog bića, već je On jedno u smislu odnosnog jedinstva. Kasnije, u Ivanu 17, Isus ponovno upotrebljava ovaj jezik jedinstva, i tom prigodom On to opisuje kao odnosnu dinamiku ljubavi. On se molio Ocu za svoje učenike: “Da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima, a ti u meni – da postanu potpuno jedno, da svijet upozna da si me ti poslao i da si njih ljubio kao što si mene ljubio. Oče, htio bih da oni koje si mi dao budu gdje sam ja, zajedno sa mnom, da promatraju slavu koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanka svijeta.” (Ivan 17,22-24)

Zatim svoju molitvu završava moleći: “Da u njima trajno bude ljubav kojom si me ljubio, i ja u njima.” (redak 26)

Evo slike pred nama:
Otac je Bog, ali ne sve što je od Boga.
Isus Krist je Bog, ali ne sve što je od Boga.
Sveti Duh je Bog, ali ne sve što je od Boga.

Oni zajedno, kao bliska društvena zajednica čine jednu božansku Osobu. Zbog toga koristimo riječ “Trojstvo” kako bismo opisali Boga.

Ovo nije suha doktrinalna činjenica.
Ovo nije hladna teorijska jednadžba.
Ovo nije složeno filozofsko poimanje.

Ne. Doktrina o Trojstvu je kristalno jasan prozor kroz koji možemo vidjeti Božju društvenu, supersocijalnu, na druge usredotočenu narav.

Što nam se onda može “ne sviđati” kod ovakvog Boga?

Ty Gibson

Kroz svoje djelo Bog određuje sebe i kao Velikog Boga, Svemoćnog, koji nadilazi ljudski rod, i kao ličnog Boga koji se spušta da bi stvorio ljudska bića i povezao se s njima.

Zanimljivo je da nam biblijski izvještaj o stvaranju ne pruža “znanstveni” mehanizam božanskog djela stvaranja. Bog nije koristio pomoćnika, specijalne alatke ili tajne kemijske formule. Cjelokupna tajna sadržana je samo u Njemu. “Jer on reče i postade; on zapovijedi i pokaza se.” (Psalam 33,9). I zaista, djelo stvaranja opisano je kao rezultat Božje riječi. Deset puta je Bog progovorio. Taj ritam broja deset nagovještava da je Bogu prilikom stvaranja bio potreban minimum riječi. Međutim, izvještaj o stvaranju nam kaže da je Bogu trebalo sedam dana da dovrši cjelokupno djelo: jedan tjedan. Broj sedam u Bibliji i na starom Srednjem istoku simbolizira ideju potpunosti – jedan od načina da se kaže da je Bog tada sve dovršio i da je sve bilo savršeno, potpuno. Takvo računanje može danas zazvučati nevjerojatno naspram “znanstvene” tvrdnje evolucije koja govori o milijardama godina.

Baš kao što je čovjek stvoren odrastao, tako je i svijet stvoren kao zreo. Adam nije stvoren nezreo kao beba ili u vidu sperme. Bog ga je stvorio “odraslog” baš kao i drveta i sve oko njega, tako da bi on mogao ne samo preživljavati nego i uživati u svim božanskim darovima.

Snažna potvrda o dobrom i savršenom stvaranju označava kraj tjedna stvaranja: “Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, dobro bijaše veoma” (Postanak 1,31). Riječ “veoma” pridodana onom “dobro” na završetku pokazuje da stvaranje nije samo dobro obavljen posao koji zadovoljava naše osnovne potrebe i pomaže da preživimo. Stvaranje je prekrasno i ugodno tako da u njemu možemo i uživati. To što je sve stvoreno dobro podrazumijeva da je ljudima dopušteno, da se od njih čak zahtijeva, da u tome uživaju.

Kad Biblija govori o nadi u novo Božje kraljevstvo, novi Jeruzalem, ona to čini pozivajući se na stvaranje. Knjiga proroka Izaije i knjiga Otkrivenja završavaju se istim viđenjem novog grada koji je Bog obećao da stvori radi sreće ljudskog roda. Nada je obilježje stvaranja.

Prve stranice Svetog pisma govore o stvaranju a posljednje o ponovnom stvaranju. Sama činjenica da je u početku sve bilo “dobro”, čak “veoma dobro” garantira ispunjenje obećanja o jednom boljem svijetu gdje će sve ponovno biti “dobro… veoma”.

Jacques Doukhan

Zamislite prizor na početku prvog tisućljeća na Zemlji, prve nove godine! Bog je postavio Adama da upravlja Zemljom i njegova je prva zadaća bila da svakoj životinji dade ime. Adam je vrlo brzo primijetio da su sve bile u paru. Možete li zamisliti kako pita Boga: “Oče, a gdje je moj drug?” Bog je odgovorio s malo anestezije. Kad se Adam probudio, bila je tu — Eva, najljepša žena koja je ikad živjela na Zemlji. Zamislite njegove usklike kad ju je ugledao — “Oho! Oho! Je li ona stvarna? Hvala Ti, Oče!” Doista je mogao reći: “Evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!” Kakav prekrasan rođendanski i novogodišnji poklon umotan u prelijepu i ljupku damu! Ali to nije bilo sve.

Bog je odmah poveo Adama i Evu u njihov dom u vrtu, u Eden. Proljeće dolazi s čitavom lepezom šarenih pupoljaka koji će se uskoro pretvoriti u prekrasno ljetno cvijeće, plodove, orahe i povrće. Jesen dolazi prebrzo sa svojom očekivanom žetvom i bojama koje iščezavaju. U Edenu se sve moglo doživjeti odjednom — izuzetno vrijeme, prizori, okusi i zvuci, ali bez boja koje blijede. Ali to nije bilo sve.

Te večeri, kad se sunce spuštalo, Bog je upoznao naše praroditelje s ljepotama prve subote na Zemlji. U to se ubrajao poseban doživljaj vrhunske i trajne zajednice sa Stvoriteljem svemira. Adam i Eva šetali su po vrtu i razgovarali s Njim. Smijemo li naslutiti i da se čula uzvišena glazba nebeskih zborova? Nije bilo grijeha, smrti ni stresa, ničega što bi ometalo savršeni spokoj i ljubav. Sve stvoreno radovalo se u nepomućenoj sreći.

Zamislimo kako će biti kada Bog obnovi Zemlju u njezino prvotno stanje, sa svom njezinom ljepotom i čarobnošću! Najljepše u tome novom stvaranju jest što Bog želi da vi budete svjedoci svega toga. Pomislite na mogućnost da stojite pokraj Adama i Eve koji su uskrsnuli s obnovljenom mladošću. Sada su obučeni u besmrtnost i ponovno uživaju u osobnoj prisutnosti i ljubavi svojeg Stvoritelja i Otkupitelja.

Ne biste li prihvatili poziv svojeg nebeskog Oca da budete s Njim u obnovljenom Edenu i da tamo sretnete naše praroditelje?

David i Gaya Currie

Sjećam se da sam jednom upitao svoga nastavnika: “Kako je nastao svijet?” Objasnio mi je da se jedna golema masa svemirskog materijala vremenom razdijelila na Sunce i planete te je tako nastao sunčev sustav. “Dobro, a odakle ta masa?” Rekao mi je da se raspala jedna veća masa koja je oformila dijelove naše galaktike. Ja sam bio uporan: “Kako je nastala galaktika?” Odgovor je glasio: “Iz jedne goleme svemirske mase koja je eksplodirala.” “Dobro”, nastavio sam, “a odakle ta masa?” Tu je nastala tišina.

Ne bi bilo znanstveno da mi je odgovorio kako je tvar stvorila samu sebe. Zato vjerujem da čak i znanstvenici moraju priznati da je nešto postojalo oduvijek. Mi možemo vjerovati da je sve nastalo iz eksplozija svemirske tvari koja je oduvijek postojala, ali možemo vjerovati i da je sve stvorio jedan inteligentni Autor koji je oduvijek postojao.

Za vrijeme jedne šetnje s starim bračnim parom koji me je podučavao osnovnim učenjima Biblije, gospođa Simpson se spustila pokraj travnjaka i pozvala me prstom. “Doug, želim ti nešto pokazati. Vidiš ovaj cvijet?” Visoko sam cijenio tu staru, mudru ženu te sam mislio: “Što to ona vidi na nekakvom cvijetu, zbog čega bi me pozvala?”

“Pogledaj, pet pravilnih latica okruženo je s pet jednakih listova, a s unutarnje strane cvijeta vidimo pet malih prašnika. I sve to u skladnim bojama i savršenoj simetriji. Tu se vidi organiziranost, dizajn. Ovo se nikako nije moglo dogoditi slučajno, zar ne?”

Dizajn, organiziranost i plan nikada ne nastaju iz kaosa. To je kao kad biste bacili bombu u tiskaru i očekivali da se, nakon što se slegne prašina, pojavi gotova enciklopedija Britannica!

Ako i pođemo od teorije evolucije i zamislimo da su se prvi organizmi jednostavno razmnožavali tako što jedinka naraste i podijeli se na dva dijela, kada je onda došlo do potrebe da nastanu muški i ženski spol? Kada ljudi zažele imati potomstvo, zašto jednostavno iz njih ne izrastu djeca i odvoje se, kad kažu da se sve tako događalo u početku? Zašto uopće postoji potreba za dva suprotna spola, koji se ne mogu razmnožavati bez udruživanja i suradnje?

A što je s pticama? Ja sam pilot i znam nešto o aerodinamici. Dok sam vjerovao u evoluciju, nekako mi je polazilo za rukom da zamislim kako su vodenim bićima polako rasle noge i kako su postupno, tijekom mnogo vremena, napuštali vodu izlazeći na kopno. Ali sam uvijek imao problema zamisliti guštere koji se penju na litice, pokušavajući razviti aerodinamični oblik, perje i lagane kosti prije no što tresnu o zemlju. A ako bi koji i preživio pad, kako je svoj napredak prenio na potomstvo?

Dva su se prijatelja srela na parkingu. Jedan je vjerovao u stvaranje čiji je autor Bog, a drugi je vjerovao u evoluciju. Ovaj drugi je pružio ruku u znak pozdrava i uzviknuo: “O vidim da si se ponovio! Gdje si kupio tu Toyotu?”

“Pa, jednog dana sam na podu svoje garaže primjetio manju lokvu motornog ulja. Nisam imao vremena da je uklonim pa sam je ostavio. Nakon nekog vremena, primjetio sam da se na mjestu gdje je bilo ulje, iz betona pojavljuje Volkswagen “buba”. Nisam se miješao u proces i nakon nekoliko tjedana “buba” se pretvorila u Renault 19 i konačno, nakon dužeg vremena, iz moje garaže je izišla ova Toyota.”

Na to je evolucionist mahnuo rukom: “Ma daj, skrati! Gdje si kupio auto?”

“Čekaj malo. Ti ne vjeruješ da je moj auto nastao iz ulja na betonu, zato što znaš da iza njegovog dizajna i funkcionalnosti stoji netko tko je taj automobil isplanirao i napravio. To što svi automobili i sva cestovna vozila imaju gume, svjetla i brisače, ne znači da su nastali evolucijom jedan iz drugoga.”

Mercedes nije nastao iz Forda, a Ford nije nastao iz Fiata. Svi oni imaju sličan izgled i njihovi dijelovi imaju istu funkciju zato što služe za vožnju u uvjetima koji su svima zajednički. Proizvođači nisu mogli planirati neko drugačije cestovno vozilo bez kotača, opremljeno veslima umjesto motorom, kad uvjeti vožnje na kopnu zahtjevaju kotače i motor za sva vozila. Na isti način, moraju postojati sličnosti između čovjeka i drugih stvorenja, ali to ne znači da smo evoluirali jedni iz drugih. To znači da živimo u istim životnim uvjetima i Bog je dao da su nam neke temeljne stvari zajedničke.

Kad god vidite auto, vi znate da se negdje nalazi i proizvođač automobila. Ljudsko biće je daleko složeniji stroj nego bilo koji automobil. Nije li logično pomisliti da negdje mora postojati i stvoritelj ljudi. Čitav naš planet je pun stvorenja i djela kroz koja možemo vidjeti Boga. Potrebno nam je samo malo vremena da zastanemo i pogledamo.

Doug Batchelor

Na dan natjecanja, svi natjecatelji dolaze vrlo rano ujutro i počinju sa svojim remek-djelima. Kasno poslije podne, plaža je u dužini od gotovo dva kilometra natrpana skulpturama od pijeska. Nekada su to bili uglavnom dvorci sa visokim kulama i automobili, ali danas je sve više životinja, pa i figura ljudi. Tu su oktopodi, rakovi, lavovi, psi, i mnoge druge vrste. Ispred svake skulpture se nalazi notez i torbica. Svaki prolaznik može otrgnuti listić iz noteza, potpisati se i staviti svoj glas u torbicu ispred skulpture koja mu se najviše sviđa. Tako se na kraju dana biraju najuspješnija pješčana ostvarenja.

Danas je pravljenje likova od pijeska sve više popularno, ali to ne znači da je takva vrsta stvaralaštva izum novijeg datuma. Pravljenje figura od materijala iz tla je staro koliko i svijet. U Bibliji piše da je Bog bio prvi takav umjetnik: “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog.” Postoji, svakako, razlika između onoga što je Bog stvarao i onoga što danas od pijeska, blata i vode stvaraju skulptori uz pomoć alata. Najprije, oni prave ono što su već vidjeli, a Bog je stvarao likove po svojoj zamisli. Njima je potreban cijeli dan da bi oblikovali samo jedan lik, a Bogu je bio dovoljan samo jedan dan da bi stvorio mnoge vrste, koje čak nebismo uspijeli ni nabrojiti za jedan dan! Znate li koliko ima samo vrsta ptica na svijetu? Ornitolozi su do danas uspjeli identificirati više od 8000 vrsta, i svake godine otkrivaju još po jednu ili dvije nove vrste! Da ste vi stvoritelj, biste li uspjeli samo tijekom svog života zamisliti sve te vrste ptica? A kad biste ih sve stvorili? Ili, recimo, insekte. Znanstvenici procjenjuju da postoji oko 10 milijuna različitih vrsta kukaca! I Bog je sve njih zamislio i stvorio.

Skulptori sa plaže stalno dežuraju pored svojih figura, škropeći ih vodom iz flaše kako bi ostale savršene dok ne prođe ocjenjivanje. Bog je jednom stvorio živa bića i ona su od tad pa sve do danas ostala ista, jednako skladna kao što su bila na početku.

Postoji još jedna, najvažnija, razlika između ljudskog i Božjeg stvaralačkog djela. Bez obzira koliko se čovjek trudio da skulptura izgleda savršeno, on nikada neće moći dati život svojem stvorenju. Za Božje djelo, Biblija piše: “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah ŽIVOTA. Tako postane čovjek živa duša.” Kada zađe sunce, pješčane krokodile, rakove i mačke, jednostavno izbriše plima. Oni nisu živi te nemogu pobjeći. Sa Božjim stvorenjima nije tako. Ona se mogu kretati kamo god požele. Ali Stvoritelj je učinio i više za nas ljude. Osim života u nama i sposobnosti samostalnog kretanja, on nam je dao i mogućnost da razmišljamo, izabiremo i donosimo odluke. Mnogi to zaboravljaju pa bez mnogo razmišljanja prepuštaju da drugi misle za njih. Tako zanemaruju svoju uzvišenu funkciju koju im je Bog dao kao ljudima.

Više od samoga života, Bog nam je dao priliku da živimo vječno. Prvi ljudi su prokockali tu priliku, ali nas Bog nije ostavio da stradamo zbog svoje ludosti. Pružio nam je još jednu priliku da budemo njegova kompletna, savršena stvorenja. On nam je dao Bibliju kao vodič. Kada sa mudrim savjetima Svetoga Pisma udružimo svoju bogomdanu sposobnost razmišljanja i donošenja odluka, mi postajemo novi ljudi. Bog tako i danas stvara svoja remek-djela. Ali ne od pijeska, niti stvorenja koja će ga ubrzo odbaciti zbog grijeha i umrijeti, već ljude koji će živjeti zauvijek. Ako se predamo u ruke Velikom Majstoru, možemo biti sigurni da će od nas učiniti novo stvorenje koje će na nebeskom sudu dobiti najvišu ocjenu, i ne moramo se bojati da će nas sa lica zemlje oprati plima vremena.

Dale Slongwhite

Što to znači?

Što se tiče podrijetla čovjeka, postoje dva osnovna gledišta. Prema prvome, svemir i sve što je u njemu proizvod je čisto materijalnih tvari koje su se slučajno pojavile. Sve – od galaksije Andromede do naših najdubljih težnji – materijalističkog je podrijetla i sastoji se od atoma i ničega više. Sve što postoji jest ono što su stari materijalisti nazvali “atomima i prazninom”.

Suvremeni materijalisti ovo stajalište opisuju ovako:

Prije petnaestak milijardi godina strahovita eksplozija stvorila je materiju, energiju, vrijeme i prostor -sve odjednom, u događaju nazvanom “Veliki prasak”. Atomi koji su nastali u toj eksploziji oblikovali su plinovite oblake koji su se spojili u zvijezde, a usred ovog sjajnog međuzvjezdanog prizora svjetla i vrućine, rastopljene čestice su se ohladile i stvrdnule u planete, uključujući i naš, treći od Sunca. Nakon mnogo milijuna godina, lokve vode ispunjavale su se sve većom količinom složenih tvari. Iz ove mješavine aminokiselina pojavili su se jednostavni oblici života koji su tijekom eona evoluirali u ljudska bića.

Najhitnije u svemu jest što u trenutku Velikog praska ovi procesi nisu imali ni svrhe ni namjene ni cilja. Jednostavno su se dogodili. “Naš je svemir”, komentirao je jedan znanstvenik, “nešto što se jednostavno događa s vremena na vrijeme.”

Ako je ovo gledište ispravno, onda su naš svršetak i naša životna sredina jadni, kao što sam rekao prije. Naše postojanje nema svrhe. Budući da iskonska mješavina nije imala cilja ni svrhe, ne može ih imati ni konačni proizvod. Mi smo samo nešto što se događa s vremena na vrijeme. Kao što lutka klaun iskače iz kutije samo zato što ju je netko stavio u nju, ako naše pojavljivanje nema svrhe, onda s nama nitko i ne može izići iz te metaforičke kutije.

Ukratko, prevladajuće znanstveno gledište o našem podrijetlu ostavlja nam malo nade da nakon našeg kratkog i nesigurnog života nešto postoji. Vodeći ateist dvadesetog stoljeća kaže: “Sav trud vjekova, sva posvećenost, sve nadahnuće, sav podnevni sjaj ljudskog genija … cijeli hram ljudskih ostvarenja neizbježno će biti pokopan ispod krhotina urušenog svemira.”¹

Prema tome, vratimo se na naše pitanje: “Je li ovaj život sa svim njegovim brigama, borbama i razočaranjima sažetak svega što jesmo ili možemo biti? I završava li u prahu uglavnom tužna i jadna povijest našeg života, isprekidana s nekoliko redova, paragrafa ili stranica sreće? Je li to naša sudbina?” Jest, ako je gore navedeno gledište o našem podrijetlu ispravno. A s druge strane…

Hipoteza o postojanju Boga
S druge strane imamo drugo osnovno gledište o našem podrijetlu; ono obuhvaća perspektivu veću i širu od uskih granica znanstveno-materijalističkog gledišta. Ovo drugo gledište tvrdi da je sve stvoreno došlo od Stvoritelja – od Boga koji je sve načinio. Prema tom gledištu mi nismo ovdje slučajno, već sa svrhom. A o toj svrsi možemo nešto razumjeti zahvaljujući stvorenome, i ono samo svjedoči o postojanju Boga. Uostalom, kao što slika podrazumijeva postojanje slikara, zar stvoreno ne podrazumijeva Stvoritelja?

Kao suprotnost, misao o Stvoritelju, posebno Stvoritelju ispunjenom ljubavlju, otvara sasvim novo područje nade koje nadilazi beznađe suvremenog znanstvenog svjetonazora u kojem uništenje znači kraj svemira koji je nastao bez cilja i svrhe. “Čini mi se da samo Bog može smrti oduzeti posljednju riječ”, primjećuje engleski pisac John Polkinghorne. “Ako ljudska nada da će sve biti dobro, da svijet ima svoj smisao nije besmislena obmana, onda Bog mora postojati.”²

Ateističko materijalističko gledište ne pruža mogućnost nikakve budućnosti osim hladne prašine koja lebdi u oronulom svemiru. Samo nam Bog može ponuditi neku bolju mogućnost. Ponavljam, Bog ne jamči sretni svršetak, samo njegovu mogućnost. Nasuprot tome, znanstveni svjetonazor jamči nam samo smrt mnogo dužu od onoga što joj je prethodilo. “Nije stvar u tome što je život tako kratak”, piše na jednoj majici, “već što je smrt tako duga.”

Prema tome, naše najhitnije i najvažnije pitanje povezano je s podrijetlom – jer samo ako znamo kako smo počeli, možemo naći odgovore o našem životu i, što je još važnije, našem svršetku. Kao što boja naših očiju potječe od naših gena, tako naš svršetak potječe od naših početaka. “Naša je sudbina potpuno ovisna o matrici koja nas je proizvela i održava”, komentirao je Huston Smith. “Zanimanje za njezinu narav je najsvetije zanimanje koje nas može zaokupiti.”³

Što nas je stvorilo? Što nas održava? Besciljne, hladne sile ili neko božanstvo? Jesmo li sami ili postoji Bog? Ako postoji, javlja li se taj Bog “samo u šutljivim sjenama i snovima” ili o Njemu možemo saznati nešto više?

Koju je, dakle, od ovih dviju mogućnosti bolje slijediti?

Pretpostavimo da se jednog dana vratite kući i vidite kako iz vašeg sudopera pije velika zebra. Iznenađeni pitate svojeg bračnog druga (ili osobu s kojom živite): “Odakle ova zebra?”

“Iz ničega”, dobijete odgovor.

Iz ničega?

Smiješno! Zašto? Zato što ništa ne dolazi iz ničega. Stara latinska uzrečica ex nihilo, nihil fit (“iz ničega ništa”) očito je prvo načelo, istina odviše temeljna da bi se o njoj raspravljalo. Kako se nešto može pojaviti iz ničega? Zebra (bilo u prašumi ili u kuhinji) je morala nastati iz nečega, a ne iz “ničega”, jer “iz ničega dolazi ništa”. Bilo bi lakše od tri dobiti šest, nego nešto – bilo što – iz ničega.

Pa što da kažemo o zemlji, nebu i zvijezdama? Ili o vama, vašim cipelama, vašoj majci? Svakako ni oni, kao ni zebra, nisu mogli nastati iz ničega. Sve što je stvoreno, bilo što čega nekad nije bilo ali je postalo, moralo je postati zahvaljujući nečemu drugom, nečemu što mu je prethodilo. Prije vaših cipela nesumnjivo je postojao obućar.

Godinama su ljudi vjerovali da je svemir vječan. Budući da nije stvoren, postoji oduvijek. Nikad nije bilo vrijeme kad nije bilo svemira. Unatoč teškim filozofskim pitanjima o Stvoritelju koja su takvo mišljenje izazivala. Svemir nema Stvoritelja zato što oduvijek postoji, nije mu bio potreban. Međutim, danas znanstvenici vjeruju da svemir nije vječan, već da ima početak. Da, u nekoj prošlosti nije postojao. Stephen Hawkins, možda najveći znanstvenik nakon Einsteina, napisao je da danas “gotovo svatko vjeruje da je svemir, i time samo vrijeme, imao početak u Velikom prasku”.⁴ Kao vaša cipela, ni svemir nije postojao oduvijek.

Zaključak da svemir ima početak vodi do očitog pitanja: Ako je svemir imao početnu točku, što ili tko ga je pokrenuo? Apsurdno je vjerovati da je zebra u vašoj kuhinji došla iz ničega, a još je apsurdnije vjerovati da je svemir i sve što je u njemu – uključujući i nas i zebre – tako nastao. Zbog toga, prije Velikog praska, prije nastanka svemira, nešto je već moralo postojati – nešto dovoljno moćno da pokrene sile koje su dovele do života na Zemlji, da ne spominjemo postojanje milijardi galaksija i zvijezda. A osim Boga, tko je ili što to moglo biti?

Kad su se znanstvenici složili da je svemir nastao u neko određeno vrijeme, oni su se morali suočiti s neizbježnim pitanjem o “Bogu”. Hawkins priznaje: “Tako dugo dok smatramo da svemir ima početak, možemo pretpostaviti da je imao stvoritelja.”⁵

Argument vezan za ništa
“Pretpostaviti” je u redu. Razmišljanja koji proistječu iz činjenice da postoji stvoreni svemir, tako snažno ukazuju na Boga da su neki znanstvenici bili prisiljeni prihvatiti apsurd. Umjesto da prihvate Boga kao Stvoritelja svemira, oni tvrde da je stvoritelj bilo “ništa”.

Ništa?

Tako neki kažu.

“Jasno je”, razmišlja fizičar Alan Guth, “da sve ne može biti stvoreno iz ničega. A ‘sve’ može obuhvaćati mnogo više nego što možemo vidjeti.”⁶

Kako je “ništa” u stanju stvoriti “sve”? Gibanjem čestica, teoretiziraju neki znanstvenici.

Gibanje čestica je složeni fizikalni proces koji je, navodno, stvorio svemir. Ako je tako, ova teorija traži odgovor na pitanje: Odakle fizikalni zakoni (da ne spominjemo energiju) potrebni za ovo gibanje?

Jedan kritičar podrugljivo kaže: “Alan Guth piše sa zadovoljnim čuđenjem da je svemir u biti nastao … iz ničega: a to je lažni djelić vakuuma ’10-6 centimetara u promjeru’ i ‘1-32 solarne mase’. Prema tome, izgledalo bi da ‘ništa’ ima prostorno širenje i masu. Premda ove činjenice Guthu mogu izgledati nebitne, drugi mogu posumnjati da ništavilo, kao i smrt, nije stvar stupnjevanja.”⁷

A drugi kritičar ove hipoteze sve-iz-ničega primjećuje: “Kako možemo objasniti situaciju u kojoj se može odvijati jedno ili više gigantskih gibanja čestica? Ateist kaže da to jednostavno trebamo pretpostaviti i prihvatiti kao činjenicu.”⁸

Ostavljajući po strani znanstvene složenosti i nijanse gibanja čestica, kritičari su u pravu. Kakvo god bilo pretpostavljeno gibanje čestica, svakako se ne radi o “ničemu”. Ono ima masu, energiju i fizikalne zakone, a oni — kao zebra u vašoj kuhinji — morali su doći iz nečega.

I opet se vraćamo na pitanje: Odakle?

Od dva gledišta – da je svemir stvoren iz “ničega” ili da je posljedica djelovanja moćnoga Boga – koje je logičnije i razumnije? Je li sve što postoji (zvijezde, oblaci, ljudi, drveće i drugo) poteklo iz “ničega” ili od Stvoritelja? Je li razumno prihvatiti kao činjenicu fizikalne procese koji upravljaju gibanjem čestica ili priznati da postoji stvoritelj Bog koji je oduvijek postojao?

Ništa kao stvoritelj doista je jedina logična mogućnost za ateista. Zašto? Ako je nešto drugo osim vječnoga Boga – odnosno Boga koji je oduvijek postojao – načinilo svemir, onda je to, što god bilo, moralo biti stvoreno od nečega prije njega, što je opet moralo nastati iz nečega prije toga … i tako u beskonačnost. Tako svemir nikad nije mogao imati početak. Morao bi, kao Bog, biti vječan. Ali svemir ne ide beskonačno natrag u vremenu. Bilo je vrijeme kad ga jednostavno nije bilo. A budući da je postojalo vrijeme kad nije bilo svemira, nešto ga je očito moralo pokrenuti, a tko ili što je to moglo učiniti osim Boga? Osim, naravno, ako ga nije stvorilo ništa.

“U početku stvori Bog nebo i zemlju.” (Postanak 1,1) Ili: “U početku ništa stvori nebo i zemlju”?

Clifford Goldstein

‘Dok si bio u majčinu trbuhu,’ – reče dječaku – ‘često bih tvoju majku pozvao da sjedne upravo tu pored mene, pa bih onda zasvirao ovu pjesmu samo za tebe.’ Na očevo potpuno iznenađenje, dječak je kao usput odgovorio: ‘O, pa to si bio ti!’

Je li se dječak doista sjetio kako je čuo očevu glazbu ili nije, ne znamo, ali znamo da dijete u majčinoj utrobi čuje mnoge zvukove koji dolaze s druge strane tanke stjenke majčina trbuha.

A ti? Čuješ li ti Očevu glazbu? Prema proroku Sefaniji Bog u stvari doista pjeva, zbog tebe, i zbog mene. ‘Gospodin Bog tvoj koji je usred tebe, spasit će te; radovat će ti se veoma, umirit će se u ljubavi svojoj, veselit će se tebe radi pjevajući.’ (Sofonija 3,17. DK)

Ovo je biblijski pjesnički način izražavanja istine kako nas je Bog doista svjestan, kako je prema nama osjećajan, i kako pokušava usaditi u nas razmišljanje o njegovoj ljubavi prema nama. Stoga Bog pjeva. S druge strane tanke stjenke što dijeli vidljivo od nevidljivog, Bog pjeva našem srcu, šapće neprestance našoj svijesti istinu o svojoj ljubavi. Postoji neki stvaran, ali ne i čujan osjet kojim se Božje misli i osjećaji, poput pjesme, milozvučno slijevaju u naša srca. A On pjeva, nama, u nadi da ćemo Njegov pjev čuti i Njegovo srce upoznati.

Sama zamisao o tome da Bog ustvari pjeva, doista je začudno otkriće o naravi Bića kakvo svemoćni Stvoritelj mora biti. A kakva je to osoba koja pjeva? Pa, prije svega, vrlo posebna osoba, netko tko ima misli koje želi izraziti i osjećaje koje želi prenijeti na druge. O takvom Bogu ovdje govorimo.

Ne govorimo o Bogu kao ‘nepokrenutom pokretaču’ kakvim bi Aristotel želio da ga zamišljamo. Ne govorimo o ‘bezosjećajnom’ ili ‘determinističkom’ Bogu klasičnog teizma, što je samo kristijanizirana verzija Aristotelova Boga. Ne govorimo ni o ‘neosobnoj sili’ ili ‘kolektivnoj duši’ panteizma i Ratova zvijezda (‘Neka sila bude s tobom’). Ni jedno od ovih viđenja ne poklapa se s vrstom karaktera koji ima Bog otkriven u Pismu.

Bog koji pjeva mora biti Bog koji osjeća, Bog dubokih, pokretačkih težnji. Ako Bog pjeva, a Biblija tako kaže, onda smo shvatili kako živimo u blizini uzvišenog Bića čije srce kuca uzvišenim osjećajima. A to ima veliko značenje.

Neki su grčki ‘hipiji’, zvani pitagorejci, zamijetili kako je sve što je stvoreno matematika. Primijetili su da je glazba matematika. Shvatili su kako je glazba matematički skladana na takav način da u ljudskoj duši stvara nove zamisli i osjećaje. Tako su došli do hipoteze kako Stvoritelj mora biti pjevač, i kako je pjevanjem svemir dozvao u postojanje. Tako sav svemir mora djelovati na nekoj vrsti glazbene partiture!

Tko zna, možda su pitagorejci bili u pravu. Glazba je u konačnici osjećajna matematika, a tekstovi koji prate glazbu samo su osjećajno prikazane misli. Veliki su skladatelji vjerovali kako su svojom umjetnošću oni zapravo samo dali glazbeni ton ljepotama stvaranja. Neki su od njih tvrdili da se glazba u njihovim mislima pojavila dok su promatrali čuda svijeta oko sebe, kao da su samo čuli nešto što je tamo već postojalo. Smatrali su kako su više bili uključeni u otkrivanje glazbe nego u njezino stvaranje.

Biblijski je Bog svemoćni Stvoritelj svih stvari. Sama zamisao kako postoji božansko Biće može biti vrlo silna i prijeteća. Čak zastrašujuća. Ali, ako Bog pjeva… dakle, to mijenja sve. Otvara naš um shvaćanju kako unutar te premoćne sile kuca jedno nježno srce.

Ako Bog pjeva, tada smo mi zadivljeni jedinstvom apsolutne moći i beskonačne osjećajnosti. Čak i više od toga. Ako je Bog skladatelj i pjevač ljubavnih pjesama, kao što to Pismo kaže, tada to znači da je u nas duboko zaljubljen, jer samo zaljubljeni pjevaju ljubavne pjesme. A to mora značiti kako On želi da Ga mi čujemo, jer pjevači ljubavnih pjesama pjevaju kako bi ih njihovi voljeni čuli. A mi? Čujemo li mi božansku glazbu?

Nikada neću zaboraviti svoje iskustvo obraćenja: ‘O,- pa – to – si – bio – ti!’ Imao sam 18 godina. Do tada nisam poznavao zamisao o Bogu i nisam pročitao ni jednu vjersku knjigu. O Bogu nisam znao doslovno ništa, a o vjeri vrlo malo. Ipak su postojale stvari koje sam znao, koje sam spoznao s jakim osvjedočenjem i snažnim osjećajima. Bio sam ispunjen bijesom zbog nepravde i tlačenja u svijetu. Znao sam kako ljudi ne smiju otimati djecu i iživljavati se nad njima. Znao sam kako muškarci ne smiju tući svoje žene. Znao sam kako narodi ne smiju bacati bombe jedni na druge, kako je nelogično da jedna skupina ljudi umire od gladi dok druga jede više no što je potrebno, da preprodavači droge ne smiju vrebati djecu i da ljudi ne smiju mrziti jedni druge samo zato jer su različite boje kože.

A znao sam još nešto, nešto još važnije. Znao sam da ako znam kako su neke stvari loše, tada mora postojati neko stvarno i konačno dobro što određuje to loše kao svoju suprotnost. Ponekad bih letimice opazio dobro, kao kad bih vidio čovjeka koji voli svoje dijete, ili dvoje djece kako se od sveg srca smiju uživajući u međusobnom prijateljstvu, ili pak nekoga tko je hrabro zaustavio nepravdu, ili pri susretu s ljepotom prirode, ili pak u želji za ljubavlju izrečenoj u pjesmi.

Sve sam ovo znao bez poznavanja Boga. Tek kasnije sam shvatio kako sam sve to znao jer je On znao mene. Stalno je pjevao mojoj duši, ali ja nisam znao da je to On. A onda je došao dan kada je moj bijes protiv zla i moja žudnja za dobrom koje prevladava našla svoj odjek u susretu s Onim koji je izvor dobra i neprijatelj zla. Bilo je to kao da ste sliku povezali s imenom, ili ime sa slikom. U srcu sam imao jak osjećaj o tome kakav bi svijet bio kad se ne bi činila nikakva nepravda, kad nitko drugome ne bi činio zlo, kad bi svatko više skrbio za drugoga no za sebe. Kada sam shvatio kako je Stvoritelj našeg svijeta bio matrica dobra za kojim sam čeznuo, kako je On mrzio svako zlo i nepravdu, bio sam poput dječaka za glasovirom koji je ocu rekao: ‘O, pa to si bio Ti!’

I tada mi je svanulo. Kada bih bio evolutivna životinja ne bih imao više ciljeve od golog preživljavanja. U bljesku uvida odjednom sam shvatio da sam mrzio zlo jer je postojalo, a za dobrotom sam žudio zato što postoji nešto što nazivamo konačnim dobrom. Tako sam konačno smjestio apsolutnu antitezu zla i apsolutni epicentar dobrote u osobnog Boga koji je ljudski rod stvorio na svoju sliku. Upravo je taj Bog cijelog moga života stalno ulijevao moralne podražaje u moju savjest, vodeći me i potičući. Sada sam znao ime Onome koji je cijelog života pjevao mojoj duši.

Bilo je to kao tada kad sam vozio duž puta i na radiju čuo jednu čudesnu pjesmu. Osjećao sam kako ju moram ponovno čuti. Zgrabio sam olovku i komadić papira i pripremio se zapisati podatke. Na moje veliko razočaranje, DJ je nastavio voditi u veselom tonu, odsvirao sljedeću pjesmu ne spominjući izvor remekdjela koje je zaokupilo moju pozornost.

Prošlo je nekoliko godina. Jednoga dana prijatelj me upitao jesam li ikada slušao Adagio za gudače Samuela Barbera. Rekao sam mu da nisam. ‘Moraš to čuti,’ – rekao je. Nekoliko dana kasnije darovao mi je CD i nagovorio me da odmah sjednemo i poslušamo glazbu. Čim su se prekrasni zvuci počeli pojavljivati poput jutarnjih sunčevih zraka kroz hladnu zimsku maglu, prepoznao sam pjesmu. ‘O, da, ja znam ovu pjesmu.’ – rekao sam prijatelju. ‘Čuo sam je jedanput prije nekoliko godina i otada ona svira u mojoj glavi.’ Konačno sam našao izvor pjesme koja je postojala u mojoj glavi. Jeste li vi povezali ljubavnu pjesmu koja vam je u srcu s njezinim božanskim Skladateljem?

Ty Gibson

Okružena sam mnoštvom fotografija. Na podu sam i sjedim prekriženih nogu; tako gledam sve što sam snimila. Pažljivo uzimam sliku za slikom i temeljito promatram svaku pojedinost. Ništa mi ne promiče. Neke su fotografije uspjele. Kod njih se sve poklopilo: oštrina, svjetlost, podjela predmeta na slici. Dobro smišljeno, dobro snimljeno, uspjelo. Genijalno.

To se, na žalost, ne može reći za većinu fotografija. Ideja za neku fotografiju je genijalna, ali na samoj slici se od toga ne vidi mnogo. Zbog toga više fotografija nego što mi je drago nestaje u kanti za smeće. Bez nje ne mogu. Kanta za smeće pripada mojoj svakodnevnici. Koristim je za ono što mi nije uspjelo, i sve one krhotine koje sam proizvela.

Bogu nije potrebna kanta za smeće. Ona je ljudski – a ne Njegov pronalazak. Kad je Bog stvarao svijet postojao je samo jedan rezultat: ”I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.” (Post 1,31) Kanta za smeće je bila suvišna. Planeti su se kretali idealnim tempom i prema planu. Drveće je raslo, kako je zamislio, prema suncu. I ptice su mogla stvarno letjeti i slijetati. Sve savršeno.

U zraku se osjećalo kako je sve ”veoma dobro”. Još i danas osjećamo dašak toga: Kad u proljeće pupoljci bivaju sve deblji i nakon nekoliko tjedana – ali uvijek pravovremeno – pucaju i kad se s mukom pojavljuju nježni listići. Sve se to događa sinkronizirano, umnoženo tisuće puta na istome stablu, uvijek u isto vrijeme i uvijek uspješno. Bolje ne može biti.

Sve je optimalno programirano. Nijedan pupoljak ne propušta proljeće, nijedan jež ne prespava svibanj i nijedan bumbar ne mora prvo napuniti svoj navigacijski program da bi uspio naći cilj – ”cvijet”. Sve je do detalja promišljeno i stvoreno. Ne postoje reklamacije, pogrešne informacije i intervencije. Nepotreban je besplatni savjet servisa. Svaka je pojedinost majstorsko djelo.

Koliko sam ja genijalna?

Usred toga se nalazim ja – primjerak s kantom za smeće. Biće koje ponekad sumnja u samoga sebe i koje se pri pogledu u ogledalo plaši svojeg odraza. Biće koje ponekad ima neobične ideje i koje bi najradije vičući pobjeglo od samoga sebe. Genijalno? Pupoljak, dobro. Jež, dobro. Bumbar, u redu. A ja? U Bibliji piše: ”I vidje Bog sve što je učinio, i bijaše veoma dobro.” (Post 1,31)

Čovjek je bio upravo stvoren i bio je proglašen s ostalima kao ”vrlo dobro”. Tako je Bog ocijenio, a tko je to mogao bolje učiniti od Njega? Pitam se: Jesam li veoma dobra? Ili bi bilo bolje pitati: Jesam li veoma dobro stvorena?
Možda se sve lomi oko tih pitanja. Uvjerena sam da sam vrlo dobro stvorena. Mogu trčati i volim kad mi ljetna trava golica bose noge. Mogu vidjeti i promatrati kako se sjenice dogovaraju i kako veselo lepršaju s grane na granu. Mogu jesti i uživati u okusu i mirisu svježega kruha.

Jesam li veoma dobro stvorena? A vi? Da! A unatoč tome ne dolazi sve što stvaram u ladicu s natpisom ”vrlo dobro”. To potvrđuju krhotine mojeg života. Stvorena sam veoma dobro, nema sumnje. Ali nisam veoma dobra. Rado se svađam, vrtim se samo oko sebe i češće nego što bih to željela uplašim se svog neprijateljskog duha i krutosti. Stvarno sam, moram priznati, biće s kantom za smeće.

Ali sam Bog je nešto – nešto naročito – stavio u paket koji se zove ”čovjek”: slobodnu volju. I opet pomislim: Doista genijalno! Ja odlučujem. Ja imam mogućnost izbora. Bog nije želio imati robote. Htio je da živim onako kako smatram da je ispravno. Ja sam svakako genijalno stvorena. A što ću iz toga učiniti to je Bog s puno povjerenja stavio u moje ruke. To ja odlučujem. Mogu snimati fotografije koje ja želim.

Mi smo jedno i drugo: Božje umjetničko djelo i bića s kantom za smeće. Nije sve što činimo veoma dobro. Mnogo toga će i u budućnosti u našem životu završiti u kanti za smeće. Pa ipak smo stvoreni veoma dobro. Mi smo Božje umjetničko djelo u koje On još u danas investira svoju ljubav. Koristimo to genijalno koje nam je stavio u ruke. Veliki Umjetnik će se radovati.