Smatrate li ovo krajnošću? U stvari, neki misle kako ova izjava Ingrid Newkirk upravo životinjama daje poseban status. Michael W. Fox, zamjenik predsjednika organizacije Humane Society (Najveća i najutjecajnija svjetska organizacija za zaštitu životinja, napom. prev.), izrekao je to na iznenađujuće osoban način: “Život mrava i život moga djeteta trebaju se jednako poštovati.”

Ako ste u kušnji ovakvu osjećajnost odbaciti kao brbljanje aktivista ili pak kao šokantne izjave smišljene zbog publiciteta određenog organizacijskog programa, onda upoznajte Petera Singera kojega neki smatraju najutjecajnijim živućim bioetičarom. Singer tvrdi: “Zamisao da je ljudski život svet jedino zato što je ljudski, potječe iz srednjovjekovlja.” No, Biblija nam ne govori tako. “Što je čovjek?”, upitao se pisac Psalama, i već u sljedećem dahu izjavljuje: “Ti ga učini malo manjim od anđela” (Psalam 8,4-5). A samo prije nekoliko stoljeća William Shakespeare još uvijek je mogao izjaviti: “Kakvo li je remek-djelo čovjek! … Ljepota svijeta! Životinjama uzor!”

Kako se ljudska vrijednost spustila od “Ljepote svijeta! Životinjama uzora!” do nečega što je arhitekt i pisac Richard Buckminster Fuller opisao kao: “samobalansirajući dvadesetosmozglobni, prilagodljivi dvonožac; električno-kemijski redukcijski stroj.”

Ljudska bića kao složeni strojevi
Srž velikih moralnih pitanja koja su postojala prije jednog i pol stoljeća, poput pitanja genocida, ropstva, pobačaja, uloge žene, eutanazije, nalazi se u naravi ljudskih bića. U svakom od ovih slučajeva jedno ljudsko biće uzima za pravo uništiti, porobiti ili uskratiti dostojanstvo drugim ljudskim bićima koja smatraju nižima od sebe. Ako ljudska bića nisu ništa više do samo složeni strojevi, ili životinje, onda je uzaludno naše negodovanje kada neki ženomrzac provede u djelo svoj prirodni nagon kojim ispunjava svoju krvoločnu narav. Ako ovakvi stavovi odrazuju stvarnost, po kojoj smo mi kao ljudska bića samo još jedna vrsta među mnogima, zašto onda oni u nama izazivaju zabrinutost? Čudno je to što pobornici čuvanja okoliša i aktivisti za životinjska prava, te etičari poput Singera, uz tvrdnju kako ljudska bića ne zaslužuju nikakvu osobitu pozornost u odnosu na životinje, istodobno nastoje na tome da ljudi preuzmu djelotvornu ulogu u zaštiti prirode. Taj je njihov zahtjev u skladu s ljudskim osjećajem za odgovornost. Jako bi se začudili kada bi čuli da zamisao o čovjeku kao čuvaru prirode dolazi iz Biblije.

Ljudska bića kao “dišuća bića”
Možda će neki biti iznenađeni tvrdnjom da se Biblija i znanost slažu po pitanju čovjekove sličnosti s drugim živim bićima. Riječ koja u Starom zavjetu označuje dušu dolazi od hebrejske riječi nefeš što doslovno znači “biće koje diše”. Umjesto da ljudska bića udalji od životinja, ova nas riječ s njima povezuje, stoga što se u Bibliji više od dvadeset puta riječ nefeš odnosi općenito na živa bića, a ne isključivo na ljude. Ponekad se riječ nefeš istodobno odnosi i na životinje i na ljude.

“Biće koje diše”, naravno, može prestati disati i može umrijeti, što Stari zavjet potvrđuje više od trideset puta. Primjerice, osvojivši grad Makedu, Jošua je pobio “sve živo” (nefeš) u gradu (Jošua 10,28). Često pojavljivanje riječi nefeš u Starom zavjetu potvrđuje sličnost ljudskih bića i životinja, umjesto razlikovanja od njih.

Do vremena Novoga zavjeta svijetom je prevladavao grčki jezik i kultura. Stoga su novozavjetni pisci hebrejsku riječ nefeš zamijenili grčkom riječju psihe. I ponovno, riječ psihe može se odnositi i na životinje, kao i na ljude, i može umrijeti ili biti ubijena. (Otkrivenje 8,9; 16,3; Djela 15,26; Rimljanima 11,3; Luka 9,24).

Ljudska bića – smrtna bića
Biblija jasno naučava kako besmrtnost pripada jedino Bogu. U Rimljanima Pavao stavlja “besmrtnog Boga” nasuprot “smrtnom čovjeku” (Rimljanima 1,23). Ljudi mogu željeti besmrtnost, no vječni život ostaje dar od Boga. Apostol je Korinćanima rekao kako ćemo se mi ljudi, koji smo smrtna bića, pri drugom dolasku obući u besmrtnost (1. Korinćanima 15,53-54). A u prvom pismu Timoteju Pavao izravno izjavljuje kako jedino Bog posjeduje besmrtnost (1. Timoteju 6,16).

Čak i najraniji zapisi u Starom zavjetu jasno potvrđuju smrtnost ljudskih bića. Zbog njihova grijeha, Bog je Adama i Evu istjerao iz Edena kako ne bi “pružio ruku, ubrao sa stabla života pa pojeo i živio navijeke!” (Postanak 3,22). Bez pristupa drvetu života oni bi umrli. Ako mi ljudi ne posjedujemo besmrtnu dušu koja nas razlikuje od ostalih životinja, znači li to potvrdu stava prema kojemu imamo isti moralni status kao mravi ili puževi? Jasno da ne! Gotovo svaka pojedinost u izvještaju o stvaranju svjedoči o jedinstvenom položaj u čovjeka.

U Postanku je Bog jednostavno izgovorenom riječju doveo u postojanje cijeli biljni svijet. Petoga dana nastanio je vode i nebesa izgovarajući samo nekoliko riječi. Šestog dana stvorio je sve kopnene životinje – osim ljudi – i to svojom riječju.

Bog je načinio ljudska bića
Kada dođemo do Božjeg stvaranja čovjeka izvješće je sporije i žarište se sužava. U svojoj oskudnoj prozi Postanak potvrđuje kako je Bog “napravio” čovjeka i “udahnuo” u njega dah. Skoro pa možemo vidjeti Boga koji rukama pridržava Adamovu glavu dok mu udjeljuje dah života. Bog je istu osobnu pozornost poklonio i Evi, oblikujući je od Adamova rebra. Bog se uključio u stvaranje čovječanstva svojom osobnom pažnjom, pa su oni jedini stvoreni na njegovu vlastitu sliku.

Stvoreni na Božju sliku, kao njegovi upravitelji, Adam i Eva primili su vlast ili autoritet nad svime, te odgovornost za sve ostalo što je stvoreno (Postanak 1,26.28). Još uvijek osjećamo tu odgovornost. Upravo stoga se pobornici skrbi za okoliš, aktivisti za prava životinja i profesori filozofi je, koji niječu naš poseban status, ipak na njega mogu pozivati.

Što je čovjek? Biblija jasno prikazuje ljudska bića kao osobit cilj Božje ljubavi, krunska postignuća stvaranja, skrbnike ovog planeta. A naša pobuna protiv njega otkriva još veću dubinu i širinu Stvoriteljeve nezamislive ljubavi tako što je njegov Sin došao umrijeti za ovo palo čovječanstvo.

Izjednačuje li Bog pala ljudska bića s ostalim životinjskim carstvom? Naravno, ne! U doba kada ljudi obezvređuju ljude, jedinu utjehu možemo imati u tome što Bog voli sva svoja stvorenja, ali ljude voli beskrajno više. “Zar se ne prodaju dva vrapca za jedan novčić? Pa ipak ni jedan od njih ne pada na zemlju bez dopuštenja Oca vašega. A vama su i vlasi na glavi izbrojene. Dakle: ne bojte se! Vi više vrijedite od mnoštva vrabaca.” (Matej 10, 29-31, kurziv dodan).

Ed Dickerson

Hebrejska riječ prevedena sa dan u Potanku je yom (jom). Kad riječ yom prati određeni broj, onda ona uvijek označava doslovni dan od 24 sata (npr. Post 7,11; Izl. 16,1), što još jednom upućuje na činjenicu da izvještaj o stvaranju govori o doslovnim danima od dvadeset i četiri sata.

Deset zapovijedi pružaju još jedan dokaz da se izvještaj o stvaranju iz Knjige Postanka odnosi na doslovne dane. U četvrtoj zapovijedi Bog kaže: “Sjeti se da svetkuješ dan subotni. šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi,  Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi… ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio
dan subotni.” (Izl 20,8-11)

Bog ponovo jezgrovito iznosi izvještaj o Stvaranju. Svaki je dan (yom) bio ispunjen stvaralačkim radom, nakon kojih slijedi subota kao vrhunac tjedna stvaranja. Subotnji dan od 24 sata, obnavlja tako uspomenu na doslovan tjedan Stvaranja. Četvrta zapovijed ne bi imala nikakvog smisla kada bi se svaki dan prostirao u eone.

Oni koji navode tekst iz 2. Petrove 3,8 “da je u očima Gospodnjim jedan dan kao tisuću godina” pokušavaju dokazati da dani stvaranja nisu bili doslovni dani od dvadeset i četiri sata, prelazeći preko činjenice da se isti redak završava tvrdnjom da su “tisuću godina kao jedan dan”. Oni koji dane Stvaranja tumače kao tisuće godina ili duga neodređena vremenska razdoblja od više milijuna, pa čak i milijardi godina, sumnjaju u vjerodostojnost Božje Riječi – onako kako je zmija kušala Evu da to učini.

Ako smo sami u našem sustavu, znači li to da osim nas nema nikoga ni u galaktici, ni u cijelom svemiru? To zvuči gotovo nevjerojatno. Ako smo nastali slučajno, kako tvrde evolucionisti, takav bi se slučaj mogao ponoviti i na još nekima od milijardi planeta sa uvjetima sličnim zemaljskima. A ako smo postali kao rezultat djelovanja jednog inteligentnog autora, tada opet nismo sami, jer u svemiru, pored nas, postoji i Stvoritelj.

Astronomi pretpostavljaju da je polovica postojećih zvijezda u pratnji planeta. Na to su se nadovezali evolucionisti teorijom da ako samo jedan od 100 tih planeta ima uvjete pogodne za razvoj života, tada bi samo naša galaktika trebala imati oko 100 milijardi planeta nastanjenih nekim oblikom života. Tako bi najbliža civilizacija od nas mogla biti udaljena samo 30 svjetlosnih godina! Zapaljeni tom idejom, marljivi stručnjaci su već poradili na tome da uspostave nekakav kontakt s bićima iz svemira. 1960. godine poduzet je projekt “Ozma” koji se sastojao od četiri tjedna osluškivanja radio signala iz sustava zvijezda Y- Eridani i Tau Ceti, udaljenih oko 12 svjetlosnih godina od nas. Nije se čuo nikakav signal.

Preslušani su i sustavi više od 200 drugih zvijezda, i rezultati su bili isti – nije se čula nikakva poruka. Astronomi, međutim, ne odustaju od potrage. Odlučili su da mi budemo oni koji će započeti komunikaciju sa izvanzemaljcima. Mali svemirski brodovi, Pionir 10 i 11, poslani su na put kroz galaktiku noseći svojevrsnu svemirsku razglednicu s podacima o nama i sunčevom sustavu. Uslijedili su Voyager 1 i 2 s još više podataka i poruka.

Ljudska bića imaju gotovo neodoljiv poticaj za istraživanjem svemira u svrhu razumijevanja svojeg porijekla i svrhe postojanja. Znanstvenici i ostali bi voljeli naučiti više o povijesti svemira, otkriti vrijednosne sustave koji funkcioniraju u drugim svjetovima i pronaći kako se zemljani uklapaju u cjelokupnu sliku univerzuma. Očekuju da bi civilizacije koje su naprednije od nas, mogle podijeliti s nama svoje znanje. Iz čovjekovih se grudi otima nečujni vapaj za pomoći izvana. Ljudi koji razmišljaju shvatili su da nešto nije u redu s čovječanstvom. Ljudska povijest u suštini vrlo je slična nekoj tužnoj priči. Sve veći koraci u napretku tehnologije i znanosti nisu pomogli rješenju našeg problema, već su ga učinili još složenijim.

Oni koji vjeruju Bibliji znaju da ta drevna knjiga nudi obilje podataka do kojih suvremeni kozmolozi uzalud pokušavaju doći uz pomoć svojih instrumenata. Ona o svemiru govori kao o Stvoriteljevom djelu. Tamo piše: “U početku stvori Bog nebo i Zemlju.” I opet: “Ja sam načinio zemlju i čovjeka na njoj stvorio; svojim sam rukama razapeo nebesa… tako kaže Jahve nad vojskama.” Biblija upućuje i na postojanje izvanzemaljskih bića, ali ne otkriva položaj njihovog boravišta. U knjizi o Jobu piše da su svemirski stanovnici proslavljali Boga tijekom stvaranja našeg planeta: “Gdje si bio kad Zemlju utemeljih…dok su klicale zvijezde jutarnje i Božji uzvikivali dvorjani?” Na temelju biblijskih zapisa možemo pouzdano tvrditi da je Stvoritelj oformio i neke druge svjetove, negdje u svemiru.

Biblija također jasno govori da su bolest, glad i smrt nepoznati izvan Zemlje i da su zemljani u takvom stanju zbog svoje buntovnosti i odbacivanja svoga Tvorca. Ali tamo piše i da Stvoritelj nema namjeru dozvoliti da takvo stanje na zemlji traje beskonačno. Prema našem razumijevanju proročanstava, mi živimo u vrijeme kada će se pojaviti Gospodin Krist i zavesti novi poredak u našem postojanju. Kršćani svuda po svijetu više no ikada ranije promiču radosnu vijest o skorom dolasku Isusa Krista, pozivajući ljude da se pripreme za novi svijet.

Ista je čežnja u srcima svih ljudi – dobiti pomoć izvana. Ali na vrhuncu svemirskog doba mnogi uzalud instrumentima pretražuju nebo u potrazi za rješenjem svoje dileme. Samo oni koji vjeruju u Stvoritelja nalaze odgovor i rješenje iz svemira vide u ponovnom dolasku Kralja nad kraljevima.

George Javor

Biblija, koja je istinskom kršćaninu temelj vjere i života, upoznaje nas sa Stvoriteljem, otkriva nam kako je nastao čovjek i govori nam o njegovoj vječnoj sudbini. Prvi biblijski izvještaj upoznaje nas s činjenicom da su nebo i Zemlja sa svojim stanovnicima akt Božje stvaralačke moći: »U početku stvori Bog nebo i zemlju.« (Postanak 1,1) »Rečju Gospodnjom nebesa se stvoriše, i duhom usta njegovih sva vojska njihova. . . Jer on reče, i postade; on zapovedi, i pokaza se.« (Psalam 33,6.9)

U prvom poglavlju Postanka pošto je opisano oblikovanje Zemlje i stvaranje biljnog i životinjskog svijeta, opisuje se i stvaranje prvog čovjeka: »Potom reče Bog: da načinimo čovjeka po svojemu obličju, kao što smo mi, koji će biti gospodar od riba morskih i od ptica nebeskih i od stoke i od cele zemlje i od svih životinja što se miču po zemlji. I stvori Bog čovjeka po obličju svojemu, po obličju Božijemu stvori ga; muško i žensko stvori ih.« (Postanak 1,26.27)
U drugom poglavlju iste knjige zapisana je ponovljena povijest o stvaranju, obogaćena poniranjem u određene i veoma značajne pojedinosti. Tu je opisano postanje čovjeka, ali i njegova struktura: »A stvori Gospod Bog čovjeka od praha zemaljskoga, i dunu mu u nos duh životni; i posta čovjek duša živa.« Isti tekst u prevodu koji je izdala »Stvarnost« glasi ovako: »Jahve, Bog, načini čovjeka od praha zemaljskoga i u nosnice mu udahnu dah života. Tako postane čovjek živa duša.« (Postanak 2,7)

Ovaj kratki izvještaj ističe ne samo vezu koja postoji između Boga i čovjeka već ističe sve što je moguće utvrditi o postanku čovjeka i njegove strukture:
1. Čovjek je sastavljen od dva elementa — prah zemaljski i dah života.
2. On je spoj ovih dvaju elemenata.
3. Čovjekovo osnovno obiležje označeno je činjenicom da je on »duša živa«, tj. živo biće.

U izvještaju o stvaranju čovjeka ističu se tri grupe riječi na kojima je potrebno da se zadržimo, a to su: »dah života«, »duša živa« i »po obličju Božjemu«. Ni u jednoj od ove tri grupe riječi ne spominje se izraz besmrtnost ili besmrtna duša. Međutim, ipak postoji veoma rasprostranjeno mišljenje da je Bog stvorio čovjeka s besmrtnom dušom. Pristalice tog mišljenja smatraju da je Bog stvorio čovjeka besmrtnim, jer ga je stvorio »po obličju svojemu«, a Bog je besmrtan.

Nadahnuti izvještaj četiri puta spominje da je Bog stvorio čovjeka na svoju sliku ili po svom obličju (Postanak 1,26.27; 5,1; 9,6). U knjizi Postanka nemamo određenu izjavu koja bi nam bliže objasnila u čemu je Bog stvorio čovjeka prema svojoj slici – obličju. Apostol Pavao daje u tom pogledu objašnjenje kad kaže: »I obučete u novog čovjeka, koji je sazdan po Bogu u pravdi i u svetinji istine.« (Efescima 4,24) Čovjek je stvoren kao čisto, pravedno i sveto biće. U moralnom pogledu čovjek je bio Božja slika.

Učiti i vjerovati da je čovjek stvoren kao besmrtno biće zato što je stvoren prema slici besmrtnog Boga, nema nikakve logične osnove. Ako bismo vjerovali da je čovjek besmrtan zato što je ovako stvoren, onda bismo takođe morali vjerovati da je čovjek svemoguć, sveznajuć i svuda prisutan, jer je Bog svemoguć, sveznajuć i svuda prisutan. Svakome je jasno da je to apsurd. U Svetom pismu se čovjeku nigdje ne pridaje atribut besmrtan. Taj atribut daje se jedino Bogu koji je »car nad carevima i gospodar nad gospodarima, koji sam ima besmrtnost«. (1. Timotiju 6,15.16)

Nema zdrave logične osnove, a još manje biblijskog temelja, tvrditi da je Bog, stvarajući čovjeka »prema svom obličju«, obdario ga jednom svojom osobinom – besmrtnošću, a da ga u isto vrijeme nije obdario drugim božanskim osobinama, osim ako bi to negdje izričito izjavio. Takve izjave nema u Svetom pismu. Nema, dakle, razloga vjerovati da je besmrtnost jedina božanska osobina dana čovjeku, kad je svima jasno da čovjek ne posjeduje druge nerazdvojne osobine vezane uz Božanstvo.

Razmotrimo sada drugu grupu riječi – »dah života«. Bog je načinio čovjeku telo od »praha zemaljskoga«, udahnuo mu je u nos »dah života«, i tako je čovjek postao »živa duša«. Izvještaj ne kaže da je Bog udahnuo čovjeku besmrtnu dušu. Udahnuo mu je »dah života«. Izrazi »dah života«, »dah Božji«, »duh Božji« ili »duh« označavaju, kad je riječ o sastavu ili postanku čovjeka, jedno isto načelo, isti princip života – besvjesnu oživljujuću silu, koja je Božji dar:
»Kad bi On dah svoj u se povukao, kad bi čitav svoj duh k sebi vratio, sva bića bi odjednom izdahnula, i u prah bi se pretvorio čovjek.« (Knjiga o Jobu 34,14.15 – Stvarnost)
»Duh Božji stvorio me je, i dah svemogućega dao mi je život.« (Knjiga o Jobu 33,4)
»Dah« i »duh« znače životni princip, i ovdje se upotrebljavaju kao riječi slične po značenju. Karakteristika hebrejske poezije, kojoj pripada i Knjiga o Jobu, jesu takozvani paralelizmi: u drugom stihu, samo drugim izrazima, ponavljaju se misli iskazane u prvom stihu. To se vidi iz dvaju navedenih citata. Izrazi »dah Božji« i »duh« imaju isto značenje.

U času smrti, koja je obrnuti proces od procesa stvaranja, Bog uzima čovjeku »dah«, ili »duh«, i čovjek se opet vraća u prah od koga je načinjen:
»I vrati se prah u zemlju kao što je bio, a duh se vrati Bogu koji ga je dao.« (Propovjednik 12,7)
Živi čovjek u kome je »dah života« ili »duh«, ne poseduje time besmrtnost, jer je taj »dah života« u njemu samo za izvjesno vrijeme, a ne za vječnost. U času smrti dah mu se oduzima, i čovjek odlazi u grob, vraća se u prah: »Iziđe iz njega duh, i vrati se u zemlju svoju: taj dan propadnu sve pomisli njegove.« (Psalam 146,4)

»Duša živa«. – Što znači izraz »duša živa«? Znači li ovaj izraz isto što i »besmrtna duša«? Nipošto! »Živa duša« nije neko odvojeno biće koje bi se uselilo u beživotno tijelo. Kako je čovjek stvoren? Bog je u beživotno telo udahnuo dah života, životnu silu, i tako je čovjek postao živa duša, individualno biće. »Dah« ili »duh« u Bibliji se nikada ne izjednačuje s »dušom«. »Duša« je sam čovjek, a »dah« je sastavni deo čovjeka.

Da izraz »živa duša« ne znači i »besmrtna duša« proizlazi i iz činjenice da se tim izrazom označavaju i stvorenja niža od čovjeka. Četiri puta hebrejski izraz (duša) odnosi se na niža stvorenja – životinje prije nego što je primjenjen i na čovjeka: »Potom reče Bog: neka vrve po vodi žive duše . . . I stvori Bog kitove velike i sve žive duše što se miču . . . Potom reče Bog: neka zemlja pusti iz sebe duše žive po vrstama njihovim. A svemu zverinju zemaljskom .. . i svemu što se miče na zemlji i u čemu ima duša živa, dao sam svu travu da jedu.« (Postanak 1,20.21.24.30)

Udahnjivanjem životnog daha čovjek je postao živa duša ili biće. Srce je počelo kucati, krv teči, mozak misliti, a životni procesi se odvijati. Prilikom smrti događa se obrnut proces – Bog uzima od čovjeka životni dah, srce prestaje kucati, protok krvi se zaustavlja, um prestaje djelovati i životni procesi se gase. Čovjek se vraća u prah, u isto beživotno stanje odakle je došao.

Napominjemo da čovjek nije stvoren za to da umre, već da vječno živi. Međutim, on nije stvoren besmrtan. Stvoren je s mogućnosti da to postane, a da bi to mogao postati, prema svom Stvoritelju trebalo je pokazati potpuno povjerenje i poslušnost. Na žalost, prvi čovjek nije izdržao probu vjernosti i poslušnosti. Prestupio je izričitu Božju zapovijest, odvojio se od Boga, izvora života, i postao rob grijeha koji donosi tragične posljedice: »Jer je plata za greh smrt . . .« (Rimljanima 6,23)

Za palog čovjeka ipak postoji nada. Bog se u svojoj neizmjernoj ljubavi pobrinio za čovjekovo spasenje. »Jer Bogu tako omilje svet da je i sina svojega jedinorodnoga dao, da nijedan koji ga veruje ne pogine, nego da ima život večni.« (Ivan 3,16)

Čovjek umire prvom prirodnom smrću zbog Adamovog grijeha: » . .. kao što kroz jednog čovjeka dođe na svet greh, i kroz greh smrt, i tako smrt uđe u sve ljude, jer svi sagrešiše.« (Rimljanima 5,12) Iako po Adamu svi umiremo prvom ili prirodnom smrću, ne moramo umrijeti drugom ili vječnom smrću. Po Kristu možemo biti nasljednici besmrtnosti ili vječnog života. To ćemo postati ako u ovom životu izaberemo Božji put, život u skladu s Božjom voljom; ako dopustimo da Krist svojom riječju i svojim Duhom obnovi u nama Božju sliku, Božji moralni karakter, i ako u stalnoj zajednici s Kristom istrajemo u dobrim djelima i u svetom življenju do kraja (Rimljanima 2,6-8).

Mirko Golubić

Kroz svoje djelo Bog određuje sebe i kao Velikog Boga, Svemoćnog, koji nadilazi ljudski rod, i kao ličnog Boga koji se spušta da bi stvorio ljudska bića i povezao se s njima.

Zanimljivo je da nam biblijski izvještaj o stvaranju ne pruža “znanstveni” mehanizam božanskog djela stvaranja. Bog nije koristio pomoćnika, specijalne alatke ili tajne kemijske formule. Cjelokupna tajna sadržana je samo u Njemu. “Jer on reče i postade; on zapovijedi i pokaza se.” (Psalam 33,9). I zaista, djelo stvaranja opisano je kao rezultat Božje riječi. Deset puta je Bog progovorio. Taj ritam broja deset nagovještava da je Bogu prilikom stvaranja bio potreban minimum riječi. Međutim, izvještaj o stvaranju nam kaže da je Bogu trebalo sedam dana da dovrši cjelokupno djelo: jedan tjedan. Broj sedam u Bibliji i na starom Srednjem istoku simbolizira ideju potpunosti – jedan od načina da se kaže da je Bog tada sve dovršio i da je sve bilo savršeno, potpuno. Takvo računanje može danas zazvučati nevjerojatno naspram “znanstvene” tvrdnje evolucije koja govori o milijardama godina.

Baš kao što je čovjek stvoren odrastao, tako je i svijet stvoren kao zreo. Adam nije stvoren nezreo kao beba ili u vidu sperme. Bog ga je stvorio “odraslog” baš kao i drveta i sve oko njega, tako da bi on mogao ne samo preživljavati nego i uživati u svim božanskim darovima.

Snažna potvrda o dobrom i savršenom stvaranju označava kraj tjedna stvaranja: “Tada pogleda Bog sve što je stvorio, i gle, dobro bijaše veoma” (Postanak 1,31). Riječ “veoma” pridodana onom “dobro” na završetku pokazuje da stvaranje nije samo dobro obavljen posao koji zadovoljava naše osnovne potrebe i pomaže da preživimo. Stvaranje je prekrasno i ugodno tako da u njemu možemo i uživati. To što je sve stvoreno dobro podrazumijeva da je ljudima dopušteno, da se od njih čak zahtijeva, da u tome uživaju.

Kad Biblija govori o nadi u novo Božje kraljevstvo, novi Jeruzalem, ona to čini pozivajući se na stvaranje. Knjiga proroka Izaije i knjiga Otkrivenja završavaju se istim viđenjem novog grada koji je Bog obećao da stvori radi sreće ljudskog roda. Nada je obilježje stvaranja.

Prve stranice Svetog pisma govore o stvaranju a posljednje o ponovnom stvaranju. Sama činjenica da je u početku sve bilo “dobro”, čak “veoma dobro” garantira ispunjenje obećanja o jednom boljem svijetu gdje će sve ponovno biti “dobro… veoma”.

Jacques Doukhan

Zamislite prizor na početku prvog tisućljeća na Zemlji, prve nove godine! Bog je postavio Adama da upravlja Zemljom i njegova je prva zadaća bila da svakoj životinji dade ime. Adam je vrlo brzo primijetio da su sve bile u paru. Možete li zamisliti kako pita Boga: “Oče, a gdje je moj drug?” Bog je odgovorio s malo anestezije. Kad se Adam probudio, bila je tu — Eva, najljepša žena koja je ikad živjela na Zemlji. Zamislite njegove usklike kad ju je ugledao — “Oho! Oho! Je li ona stvarna? Hvala Ti, Oče!” Doista je mogao reći: “Evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!” Kakav prekrasan rođendanski i novogodišnji poklon umotan u prelijepu i ljupku damu! Ali to nije bilo sve.

Bog je odmah poveo Adama i Evu u njihov dom u vrtu, u Eden. Proljeće dolazi s čitavom lepezom šarenih pupoljaka koji će se uskoro pretvoriti u prekrasno ljetno cvijeće, plodove, orahe i povrće. Jesen dolazi prebrzo sa svojom očekivanom žetvom i bojama koje iščezavaju. U Edenu se sve moglo doživjeti odjednom — izuzetno vrijeme, prizori, okusi i zvuci, ali bez boja koje blijede. Ali to nije bilo sve.

Te večeri, kad se sunce spuštalo, Bog je upoznao naše praroditelje s ljepotama prve subote na Zemlji. U to se ubrajao poseban doživljaj vrhunske i trajne zajednice sa Stvoriteljem svemira. Adam i Eva šetali su po vrtu i razgovarali s Njim. Smijemo li naslutiti i da se čula uzvišena glazba nebeskih zborova? Nije bilo grijeha, smrti ni stresa, ničega što bi ometalo savršeni spokoj i ljubav. Sve stvoreno radovalo se u nepomućenoj sreći.

Zamislimo kako će biti kada Bog obnovi Zemlju u njezino prvotno stanje, sa svom njezinom ljepotom i čarobnošću! Najljepše u tome novom stvaranju jest što Bog želi da vi budete svjedoci svega toga. Pomislite na mogućnost da stojite pokraj Adama i Eve koji su uskrsnuli s obnovljenom mladošću. Sada su obučeni u besmrtnost i ponovno uživaju u osobnoj prisutnosti i ljubavi svojeg Stvoritelja i Otkupitelja.

Ne biste li prihvatili poziv svojeg nebeskog Oca da budete s Njim u obnovljenom Edenu i da tamo sretnete naše praroditelje?

David i Gaya Currie

Sjećam se da sam jednom upitao svoga nastavnika: “Kako je nastao svijet?” Objasnio mi je da se jedna golema masa svemirskog materijala vremenom razdijelila na Sunce i planete te je tako nastao sunčev sustav. “Dobro, a odakle ta masa?” Rekao mi je da se raspala jedna veća masa koja je oformila dijelove naše galaktike. Ja sam bio uporan: “Kako je nastala galaktika?” Odgovor je glasio: “Iz jedne goleme svemirske mase koja je eksplodirala.” “Dobro”, nastavio sam, “a odakle ta masa?” Tu je nastala tišina.

Ne bi bilo znanstveno da mi je odgovorio kako je tvar stvorila samu sebe. Zato vjerujem da čak i znanstvenici moraju priznati da je nešto postojalo oduvijek. Mi možemo vjerovati da je sve nastalo iz eksplozija svemirske tvari koja je oduvijek postojala, ali možemo vjerovati i da je sve stvorio jedan inteligentni Autor koji je oduvijek postojao.

Za vrijeme jedne šetnje s starim bračnim parom koji me je podučavao osnovnim učenjima Biblije, gospođa Simpson se spustila pokraj travnjaka i pozvala me prstom. “Doug, želim ti nešto pokazati. Vidiš ovaj cvijet?” Visoko sam cijenio tu staru, mudru ženu te sam mislio: “Što to ona vidi na nekakvom cvijetu, zbog čega bi me pozvala?”

“Pogledaj, pet pravilnih latica okruženo je s pet jednakih listova, a s unutarnje strane cvijeta vidimo pet malih prašnika. I sve to u skladnim bojama i savršenoj simetriji. Tu se vidi organiziranost, dizajn. Ovo se nikako nije moglo dogoditi slučajno, zar ne?”

Dizajn, organiziranost i plan nikada ne nastaju iz kaosa. To je kao kad biste bacili bombu u tiskaru i očekivali da se, nakon što se slegne prašina, pojavi gotova enciklopedija Britannica!

Ako i pođemo od teorije evolucije i zamislimo da su se prvi organizmi jednostavno razmnožavali tako što jedinka naraste i podijeli se na dva dijela, kada je onda došlo do potrebe da nastanu muški i ženski spol? Kada ljudi zažele imati potomstvo, zašto jednostavno iz njih ne izrastu djeca i odvoje se, kad kažu da se sve tako događalo u početku? Zašto uopće postoji potreba za dva suprotna spola, koji se ne mogu razmnožavati bez udruživanja i suradnje?

A što je s pticama? Ja sam pilot i znam nešto o aerodinamici. Dok sam vjerovao u evoluciju, nekako mi je polazilo za rukom da zamislim kako su vodenim bićima polako rasle noge i kako su postupno, tijekom mnogo vremena, napuštali vodu izlazeći na kopno. Ali sam uvijek imao problema zamisliti guštere koji se penju na litice, pokušavajući razviti aerodinamični oblik, perje i lagane kosti prije no što tresnu o zemlju. A ako bi koji i preživio pad, kako je svoj napredak prenio na potomstvo?

Dva su se prijatelja srela na parkingu. Jedan je vjerovao u stvaranje čiji je autor Bog, a drugi je vjerovao u evoluciju. Ovaj drugi je pružio ruku u znak pozdrava i uzviknuo: “O vidim da si se ponovio! Gdje si kupio tu Toyotu?”

“Pa, jednog dana sam na podu svoje garaže primjetio manju lokvu motornog ulja. Nisam imao vremena da je uklonim pa sam je ostavio. Nakon nekog vremena, primjetio sam da se na mjestu gdje je bilo ulje, iz betona pojavljuje Volkswagen “buba”. Nisam se miješao u proces i nakon nekoliko tjedana “buba” se pretvorila u Renault 19 i konačno, nakon dužeg vremena, iz moje garaže je izišla ova Toyota.”

Na to je evolucionist mahnuo rukom: “Ma daj, skrati! Gdje si kupio auto?”

“Čekaj malo. Ti ne vjeruješ da je moj auto nastao iz ulja na betonu, zato što znaš da iza njegovog dizajna i funkcionalnosti stoji netko tko je taj automobil isplanirao i napravio. To što svi automobili i sva cestovna vozila imaju gume, svjetla i brisače, ne znači da su nastali evolucijom jedan iz drugoga.”

Mercedes nije nastao iz Forda, a Ford nije nastao iz Fiata. Svi oni imaju sličan izgled i njihovi dijelovi imaju istu funkciju zato što služe za vožnju u uvjetima koji su svima zajednički. Proizvođači nisu mogli planirati neko drugačije cestovno vozilo bez kotača, opremljeno veslima umjesto motorom, kad uvjeti vožnje na kopnu zahtjevaju kotače i motor za sva vozila. Na isti način, moraju postojati sličnosti između čovjeka i drugih stvorenja, ali to ne znači da smo evoluirali jedni iz drugih. To znači da živimo u istim životnim uvjetima i Bog je dao da su nam neke temeljne stvari zajedničke.

Kad god vidite auto, vi znate da se negdje nalazi i proizvođač automobila. Ljudsko biće je daleko složeniji stroj nego bilo koji automobil. Nije li logično pomisliti da negdje mora postojati i stvoritelj ljudi. Čitav naš planet je pun stvorenja i djela kroz koja možemo vidjeti Boga. Potrebno nam je samo malo vremena da zastanemo i pogledamo.

Doug Batchelor

Na dan natjecanja, svi natjecatelji dolaze vrlo rano ujutro i počinju sa svojim remek-djelima. Kasno poslije podne, plaža je u dužini od gotovo dva kilometra natrpana skulpturama od pijeska. Nekada su to bili uglavnom dvorci sa visokim kulama i automobili, ali danas je sve više životinja, pa i figura ljudi. Tu su oktopodi, rakovi, lavovi, psi, i mnoge druge vrste. Ispred svake skulpture se nalazi notez i torbica. Svaki prolaznik može otrgnuti listić iz noteza, potpisati se i staviti svoj glas u torbicu ispred skulpture koja mu se najviše sviđa. Tako se na kraju dana biraju najuspješnija pješčana ostvarenja.

Danas je pravljenje likova od pijeska sve više popularno, ali to ne znači da je takva vrsta stvaralaštva izum novijeg datuma. Pravljenje figura od materijala iz tla je staro koliko i svijet. U Bibliji piše da je Bog bio prvi takav umjetnik: “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog.” Postoji, svakako, razlika između onoga što je Bog stvarao i onoga što danas od pijeska, blata i vode stvaraju skulptori uz pomoć alata. Najprije, oni prave ono što su već vidjeli, a Bog je stvarao likove po svojoj zamisli. Njima je potreban cijeli dan da bi oblikovali samo jedan lik, a Bogu je bio dovoljan samo jedan dan da bi stvorio mnoge vrste, koje čak nebismo uspijeli ni nabrojiti za jedan dan! Znate li koliko ima samo vrsta ptica na svijetu? Ornitolozi su do danas uspjeli identificirati više od 8000 vrsta, i svake godine otkrivaju još po jednu ili dvije nove vrste! Da ste vi stvoritelj, biste li uspjeli samo tijekom svog života zamisliti sve te vrste ptica? A kad biste ih sve stvorili? Ili, recimo, insekte. Znanstvenici procjenjuju da postoji oko 10 milijuna različitih vrsta kukaca! I Bog je sve njih zamislio i stvorio.

Skulptori sa plaže stalno dežuraju pored svojih figura, škropeći ih vodom iz flaše kako bi ostale savršene dok ne prođe ocjenjivanje. Bog je jednom stvorio živa bića i ona su od tad pa sve do danas ostala ista, jednako skladna kao što su bila na početku.

Postoji još jedna, najvažnija, razlika između ljudskog i Božjeg stvaralačkog djela. Bez obzira koliko se čovjek trudio da skulptura izgleda savršeno, on nikada neće moći dati život svojem stvorenju. Za Božje djelo, Biblija piše: “Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah ŽIVOTA. Tako postane čovjek živa duša.” Kada zađe sunce, pješčane krokodile, rakove i mačke, jednostavno izbriše plima. Oni nisu živi te nemogu pobjeći. Sa Božjim stvorenjima nije tako. Ona se mogu kretati kamo god požele. Ali Stvoritelj je učinio i više za nas ljude. Osim života u nama i sposobnosti samostalnog kretanja, on nam je dao i mogućnost da razmišljamo, izabiremo i donosimo odluke. Mnogi to zaboravljaju pa bez mnogo razmišljanja prepuštaju da drugi misle za njih. Tako zanemaruju svoju uzvišenu funkciju koju im je Bog dao kao ljudima.

Više od samoga života, Bog nam je dao priliku da živimo vječno. Prvi ljudi su prokockali tu priliku, ali nas Bog nije ostavio da stradamo zbog svoje ludosti. Pružio nam je još jednu priliku da budemo njegova kompletna, savršena stvorenja. On nam je dao Bibliju kao vodič. Kada sa mudrim savjetima Svetoga Pisma udružimo svoju bogomdanu sposobnost razmišljanja i donošenja odluka, mi postajemo novi ljudi. Bog tako i danas stvara svoja remek-djela. Ali ne od pijeska, niti stvorenja koja će ga ubrzo odbaciti zbog grijeha i umrijeti, već ljude koji će živjeti zauvijek. Ako se predamo u ruke Velikom Majstoru, možemo biti sigurni da će od nas učiniti novo stvorenje koje će na nebeskom sudu dobiti najvišu ocjenu, i ne moramo se bojati da će nas sa lica zemlje oprati plima vremena.

Dale Slongwhite

Što to znači?

Što se tiče podrijetla čovjeka, postoje dva osnovna gledišta. Prema prvome, svemir i sve što je u njemu proizvod je čisto materijalnih tvari koje su se slučajno pojavile. Sve – od galaksije Andromede do naših najdubljih težnji – materijalističkog je podrijetla i sastoji se od atoma i ničega više. Sve što postoji jest ono što su stari materijalisti nazvali “atomima i prazninom”.

Suvremeni materijalisti ovo stajalište opisuju ovako:

Prije petnaestak milijardi godina strahovita eksplozija stvorila je materiju, energiju, vrijeme i prostor -sve odjednom, u događaju nazvanom “Veliki prasak”. Atomi koji su nastali u toj eksploziji oblikovali su plinovite oblake koji su se spojili u zvijezde, a usred ovog sjajnog međuzvjezdanog prizora svjetla i vrućine, rastopljene čestice su se ohladile i stvrdnule u planete, uključujući i naš, treći od Sunca. Nakon mnogo milijuna godina, lokve vode ispunjavale su se sve većom količinom složenih tvari. Iz ove mješavine aminokiselina pojavili su se jednostavni oblici života koji su tijekom eona evoluirali u ljudska bića.

Najhitnije u svemu jest što u trenutku Velikog praska ovi procesi nisu imali ni svrhe ni namjene ni cilja. Jednostavno su se dogodili. “Naš je svemir”, komentirao je jedan znanstvenik, “nešto što se jednostavno događa s vremena na vrijeme.”

Ako je ovo gledište ispravno, onda su naš svršetak i naša životna sredina jadni, kao što sam rekao prije. Naše postojanje nema svrhe. Budući da iskonska mješavina nije imala cilja ni svrhe, ne može ih imati ni konačni proizvod. Mi smo samo nešto što se događa s vremena na vrijeme. Kao što lutka klaun iskače iz kutije samo zato što ju je netko stavio u nju, ako naše pojavljivanje nema svrhe, onda s nama nitko i ne može izići iz te metaforičke kutije.

Ukratko, prevladajuće znanstveno gledište o našem podrijetlu ostavlja nam malo nade da nakon našeg kratkog i nesigurnog života nešto postoji. Vodeći ateist dvadesetog stoljeća kaže: “Sav trud vjekova, sva posvećenost, sve nadahnuće, sav podnevni sjaj ljudskog genija … cijeli hram ljudskih ostvarenja neizbježno će biti pokopan ispod krhotina urušenog svemira.”¹

Prema tome, vratimo se na naše pitanje: “Je li ovaj život sa svim njegovim brigama, borbama i razočaranjima sažetak svega što jesmo ili možemo biti? I završava li u prahu uglavnom tužna i jadna povijest našeg života, isprekidana s nekoliko redova, paragrafa ili stranica sreće? Je li to naša sudbina?” Jest, ako je gore navedeno gledište o našem podrijetlu ispravno. A s druge strane…

Hipoteza o postojanju Boga
S druge strane imamo drugo osnovno gledište o našem podrijetlu; ono obuhvaća perspektivu veću i širu od uskih granica znanstveno-materijalističkog gledišta. Ovo drugo gledište tvrdi da je sve stvoreno došlo od Stvoritelja – od Boga koji je sve načinio. Prema tom gledištu mi nismo ovdje slučajno, već sa svrhom. A o toj svrsi možemo nešto razumjeti zahvaljujući stvorenome, i ono samo svjedoči o postojanju Boga. Uostalom, kao što slika podrazumijeva postojanje slikara, zar stvoreno ne podrazumijeva Stvoritelja?

Kao suprotnost, misao o Stvoritelju, posebno Stvoritelju ispunjenom ljubavlju, otvara sasvim novo područje nade koje nadilazi beznađe suvremenog znanstvenog svjetonazora u kojem uništenje znači kraj svemira koji je nastao bez cilja i svrhe. “Čini mi se da samo Bog može smrti oduzeti posljednju riječ”, primjećuje engleski pisac John Polkinghorne. “Ako ljudska nada da će sve biti dobro, da svijet ima svoj smisao nije besmislena obmana, onda Bog mora postojati.”²

Ateističko materijalističko gledište ne pruža mogućnost nikakve budućnosti osim hladne prašine koja lebdi u oronulom svemiru. Samo nam Bog može ponuditi neku bolju mogućnost. Ponavljam, Bog ne jamči sretni svršetak, samo njegovu mogućnost. Nasuprot tome, znanstveni svjetonazor jamči nam samo smrt mnogo dužu od onoga što joj je prethodilo. “Nije stvar u tome što je život tako kratak”, piše na jednoj majici, “već što je smrt tako duga.”

Prema tome, naše najhitnije i najvažnije pitanje povezano je s podrijetlom – jer samo ako znamo kako smo počeli, možemo naći odgovore o našem životu i, što je još važnije, našem svršetku. Kao što boja naših očiju potječe od naših gena, tako naš svršetak potječe od naših početaka. “Naša je sudbina potpuno ovisna o matrici koja nas je proizvela i održava”, komentirao je Huston Smith. “Zanimanje za njezinu narav je najsvetije zanimanje koje nas može zaokupiti.”³

Što nas je stvorilo? Što nas održava? Besciljne, hladne sile ili neko božanstvo? Jesmo li sami ili postoji Bog? Ako postoji, javlja li se taj Bog “samo u šutljivim sjenama i snovima” ili o Njemu možemo saznati nešto više?

Koju je, dakle, od ovih dviju mogućnosti bolje slijediti?

Pretpostavimo da se jednog dana vratite kući i vidite kako iz vašeg sudopera pije velika zebra. Iznenađeni pitate svojeg bračnog druga (ili osobu s kojom živite): “Odakle ova zebra?”

“Iz ničega”, dobijete odgovor.

Iz ničega?

Smiješno! Zašto? Zato što ništa ne dolazi iz ničega. Stara latinska uzrečica ex nihilo, nihil fit (“iz ničega ništa”) očito je prvo načelo, istina odviše temeljna da bi se o njoj raspravljalo. Kako se nešto može pojaviti iz ničega? Zebra (bilo u prašumi ili u kuhinji) je morala nastati iz nečega, a ne iz “ničega”, jer “iz ničega dolazi ništa”. Bilo bi lakše od tri dobiti šest, nego nešto – bilo što – iz ničega.

Pa što da kažemo o zemlji, nebu i zvijezdama? Ili o vama, vašim cipelama, vašoj majci? Svakako ni oni, kao ni zebra, nisu mogli nastati iz ničega. Sve što je stvoreno, bilo što čega nekad nije bilo ali je postalo, moralo je postati zahvaljujući nečemu drugom, nečemu što mu je prethodilo. Prije vaših cipela nesumnjivo je postojao obućar.

Godinama su ljudi vjerovali da je svemir vječan. Budući da nije stvoren, postoji oduvijek. Nikad nije bilo vrijeme kad nije bilo svemira. Unatoč teškim filozofskim pitanjima o Stvoritelju koja su takvo mišljenje izazivala. Svemir nema Stvoritelja zato što oduvijek postoji, nije mu bio potreban. Međutim, danas znanstvenici vjeruju da svemir nije vječan, već da ima početak. Da, u nekoj prošlosti nije postojao. Stephen Hawkins, možda najveći znanstvenik nakon Einsteina, napisao je da danas “gotovo svatko vjeruje da je svemir, i time samo vrijeme, imao početak u Velikom prasku”.⁴ Kao vaša cipela, ni svemir nije postojao oduvijek.

Zaključak da svemir ima početak vodi do očitog pitanja: Ako je svemir imao početnu točku, što ili tko ga je pokrenuo? Apsurdno je vjerovati da je zebra u vašoj kuhinji došla iz ničega, a još je apsurdnije vjerovati da je svemir i sve što je u njemu – uključujući i nas i zebre – tako nastao. Zbog toga, prije Velikog praska, prije nastanka svemira, nešto je već moralo postojati – nešto dovoljno moćno da pokrene sile koje su dovele do života na Zemlji, da ne spominjemo postojanje milijardi galaksija i zvijezda. A osim Boga, tko je ili što to moglo biti?

Kad su se znanstvenici složili da je svemir nastao u neko određeno vrijeme, oni su se morali suočiti s neizbježnim pitanjem o “Bogu”. Hawkins priznaje: “Tako dugo dok smatramo da svemir ima početak, možemo pretpostaviti da je imao stvoritelja.”⁵

Argument vezan za ništa
“Pretpostaviti” je u redu. Razmišljanja koji proistječu iz činjenice da postoji stvoreni svemir, tako snažno ukazuju na Boga da su neki znanstvenici bili prisiljeni prihvatiti apsurd. Umjesto da prihvate Boga kao Stvoritelja svemira, oni tvrde da je stvoritelj bilo “ništa”.

Ništa?

Tako neki kažu.

“Jasno je”, razmišlja fizičar Alan Guth, “da sve ne može biti stvoreno iz ničega. A ‘sve’ može obuhvaćati mnogo više nego što možemo vidjeti.”⁶

Kako je “ništa” u stanju stvoriti “sve”? Gibanjem čestica, teoretiziraju neki znanstvenici.

Gibanje čestica je složeni fizikalni proces koji je, navodno, stvorio svemir. Ako je tako, ova teorija traži odgovor na pitanje: Odakle fizikalni zakoni (da ne spominjemo energiju) potrebni za ovo gibanje?

Jedan kritičar podrugljivo kaže: “Alan Guth piše sa zadovoljnim čuđenjem da je svemir u biti nastao … iz ničega: a to je lažni djelić vakuuma ’10-6 centimetara u promjeru’ i ‘1-32 solarne mase’. Prema tome, izgledalo bi da ‘ništa’ ima prostorno širenje i masu. Premda ove činjenice Guthu mogu izgledati nebitne, drugi mogu posumnjati da ništavilo, kao i smrt, nije stvar stupnjevanja.”⁷

A drugi kritičar ove hipoteze sve-iz-ničega primjećuje: “Kako možemo objasniti situaciju u kojoj se može odvijati jedno ili više gigantskih gibanja čestica? Ateist kaže da to jednostavno trebamo pretpostaviti i prihvatiti kao činjenicu.”⁸

Ostavljajući po strani znanstvene složenosti i nijanse gibanja čestica, kritičari su u pravu. Kakvo god bilo pretpostavljeno gibanje čestica, svakako se ne radi o “ničemu”. Ono ima masu, energiju i fizikalne zakone, a oni — kao zebra u vašoj kuhinji — morali su doći iz nečega.

I opet se vraćamo na pitanje: Odakle?

Od dva gledišta – da je svemir stvoren iz “ničega” ili da je posljedica djelovanja moćnoga Boga – koje je logičnije i razumnije? Je li sve što postoji (zvijezde, oblaci, ljudi, drveće i drugo) poteklo iz “ničega” ili od Stvoritelja? Je li razumno prihvatiti kao činjenicu fizikalne procese koji upravljaju gibanjem čestica ili priznati da postoji stvoritelj Bog koji je oduvijek postojao?

Ništa kao stvoritelj doista je jedina logična mogućnost za ateista. Zašto? Ako je nešto drugo osim vječnoga Boga – odnosno Boga koji je oduvijek postojao – načinilo svemir, onda je to, što god bilo, moralo biti stvoreno od nečega prije njega, što je opet moralo nastati iz nečega prije toga … i tako u beskonačnost. Tako svemir nikad nije mogao imati početak. Morao bi, kao Bog, biti vječan. Ali svemir ne ide beskonačno natrag u vremenu. Bilo je vrijeme kad ga jednostavno nije bilo. A budući da je postojalo vrijeme kad nije bilo svemira, nešto ga je očito moralo pokrenuti, a tko ili što je to moglo učiniti osim Boga? Osim, naravno, ako ga nije stvorilo ništa.

“U početku stvori Bog nebo i zemlju.” (Postanak 1,1) Ili: “U početku ništa stvori nebo i zemlju”?

Clifford Goldstein

Obitelj – što je to?

Jedno dijete je na to pitanje odgovorilo: “Obitelj — to smo tata, mama i ja.” Kao vrhovni autoritet za kršćane, Biblija daje odgovor i na ovo pitanje. Odmah na početku Biblije nalazimo važne informacije o domu i obitelji: čitamo da je Bog stvorio čovjeka, muža i ženu, kao krunu stvaranja i vezao ih jedno uz drugo bračnom zajednicom. “I reče Jahve, Bog: Nije dobro da čovjek bude sam: načinit ću mu pomoć da bude kao što je on … Bog pusti tvrd san na čovjeka te on zaspa, pa mu izvadi jedno rebro … od rebra što ga je uzeo čovjeku napravi Jahve, Bog, ženu pa je dovede čovjeku … I blagoslovi ih Bog i reče im: plodite se i množite i napunite zemlju.” (Post 1,28, i 2,18.21.22)

Brak — Božji poklon iz Raja

Onima koji imaju povjerenja u Bibliju ovaj tekst jasno govori o važnosti i svetosti braka, ali i obitelji. Zašto? Prvo, sam Bog je stvaranjem odredio svrhu, cilj i smisao braka. Drugo, On je osobno vjenčao prvi bračni par, blagoslovio ga i time dao osobitu važnost obitelji. Treće, rađanjem i množenjem čovjeku je dana mogućnost da sudjeluje u prokreaciji, da surađuje s Bogom u održanju ljudske vrste i u naseljavanju Zemlje. Time mu je namijenio svoje blagoslove, ali i povjerio velike odgovornosti. Blagoslovi su bili ljubav, zajedništvo i sreća, koje će bračni par dijeliti u toj novoj, dubokoj i trajnoj zajednici.

Nadalje, Bog je osnovao brak na temeljima ljubavi, samoodricanja i spremnosti na požrtvovanje. Savršen brak je duhovna, duševna i tjelesna veza u kojoj “dvoje postaju jedno tijelo” i u kojoj svatko ima svoje mjesto i ulogu. Nije samo čovjekovo sudjelovanje u prokreaciji, očuvanju ljudske vrste i naseljavanju Zemlje bila uloga obitelji, nego i blagoslov koji čovjeku omogućava da kroz roditeljsku ljubav i brigu prema svojoj djeci može bolje razumjeti Božju ljubav, odnos i brigu prema njemu samome.

Obitelj zapisana i u zapovijedima

Da Bog smatra zajednicu braka svetom, ali i obitelj iznimno važnom, vidi se i iz činjenice što je dao dvije od deset zapovijedi da zaštiti brak i obitelj. Tako peta zapovijed, “Poštuj oca i majku svoju, da imadneš dug život…” (Post 20,12), postavlja pravi temelj za odnose među djecom i roditeljima. I sedma zapovijed, “Ne učini preljuba” (Post 20, 14), ukazuje na nužnu vjernost bračnih drugova i na važnost očuvanja obitelji. Jedan muškarac i jedna žena mogu osnovati zajednicu braka. Sve druge kombinacije što ih nameće moderni svijet i pojedine kulture neprirodni su prema biblijskim načelima morala i stvaranja: poligamija (mnogoženstvo), nazovibrakovi između pripadnika/ca istog spola. Takve zajednice krše Božju volju i Bog ih nije blagoslovio pa, prema tome, i ne mogu imati nikakav legitimitet ma koliko to netko pokušao nametnuti ili opravdati. Jednostavno ne mogu ni na koji način ispuniti svrhu i smisao braka kako ih je Bog odredio još u Raju.

Nažalost, stvari su krenule u pogrešnom smjeru. Ateizam, sekularizam i “novi” način života potisnuli su iz obitelji Boga i Njegova načela pokušavajući Ga neuspješno zamijeniti nečim drugim, čini se, ispraznim.

Upravo isključivanje Boga i Njegovih načela iz obitelji dovodi do ozbiljnih problema u domu. Spomenimo neke od njih: zahladnjenje odnosa među supružnicima, bračne nevjere, razvode, nesretnu djecu koja se nerijetko prepuštaju raznim ovisnostima i tako postaju najveće žrtve propalog doma. Nažalost, iz najnovijih statistika je uočljivo da se u mnogim zemljama svijeta postotak razvoda približio brojci pedeset, što znači da se svaki drugi brak raspada.

Ima li Božji koncept braka alternativu?

Kakva je onda budućnost doma? Hoće li, i mogu li, socijalne ustanove preuzeti brigu o nesretnoj djeci? Je li Božji plan s obitelji, koju je On načinio, pred propašću? Ima li Božji koncept doma i obitelji alternativu pred atomskim tehnokonceptom obitelji, u kojem većina pravih vrijednosti — kao što su ljubav, zajedništvo, poštovanje, požrtvovnost, vjernost, sigurnost i sreća — postupno, ali sigurno nestaju? Sigurno ne! Poznati pedagog Pestaloci je rekao: “Uništi ptici gnijezdo, time si uništio sav njezin život. Upropasti ljudima domove i život će izgubiti svaku vrijednost.”

Iako se današnja slika obitelji u mnogo čemu promijenila, naše osnovne potrebe za ljubavlju, identitetom, zajedništvom, sigurnošću, pripadnošću i razumijevanjem nisu se promijenile. Ipak, mnogi danas svjesno ne žele preuzeti bračne obveze pa brak smatraju nekom vrstom ugovora koji se može zaključiti i poništiti onoliko puta koliko to strankama ugovornicama odgovara. Je li obitelj danas promijenila svoj smisao i hoće li ga, kako neki misle, u budućnosti sasvim izgubiti? Istina je da su brak i obitelj danas ozbiljno ugroženi s više strana i da neće biti nimalo lako ispraviti razne devijacije koje donosi današnja filozofija života. Ipak vjerujemo da još nije sve izgubljeno i da se još uvijek može mnogo učiniti na popravljanju stanja u domovima. Kako? Vratimo se korijenima, početku i onim temeljnim vrijednostima na kojima je Stvoritelj uspostavio božansku ustanovu braka i obitelji.

“Društvo je sastavljeno od obitelji i ono je onakvo kakvim ga čine glave obitelji… Dom je srce društva, Crkve i naroda. Od utjecaja doma ovisi dobro društva, napredak Crkve i blagostanje naroda.” (E. G. White, Temelji sretnog doma, str. 9)

Ono što dom može i treba učiniti za svoje članove jest – ponuditi i čuvati najveće moralne i duhovne vrijednosti, što ne može ni škola, ni Crkva, niti koja druga odgojna ustanova. Upravo zbog toga dom i obitelj, onakvi kakvima ih je Stvoritelj zamislio, nemaju alternative.

Miroslav Đidara